U rano proljeće 1992. godine situacija u opštini Bratunac, kao i u cijelom srednjem Podrinju, bila je veoma haotična. Etničke tenzije bile su sveprisutne, a zbog činjenice da je većina naselja u ovom kraju Bosne i Hercegovine bila mješovitog etničkog sastava utoliko više se to osjetilo. Multietnično naselje bilo je i Blječeva koje je većinski bilo nastanjeno muslimanskim življem, a u selu je živjelo i 71 lice srpske nacionalnosti. Kao manjinska grupacija u Blječevi, Srbi su živjeli u strahu od mogućih ratnih sukoba u Bratuncu, a u ostatku Bosne i Hercegovine se ratni plamen ubrzano širio.
Na Đurđevdan, 6. maja 1992. godine, dolazi do napada na srpski dio sela Blječeva od strane pripadnika tzv. TO BiH iz Srebrenice. U Krivičnoj prijavi koju je podnijela SJB Bratunac[1] kao i u Izvještaju CJB Bijeljina[2] navodi se da je napad izveden u prijepodnevnim časovima i da je tom prilikom Kosana Zekić zaklana, Gojko Jovanović ubijen, a Milan Zekić ranjen i kao takav prebačen na liječenje u Beograd na VMA gdje je podlegao ranama 9. jula 1992. godine.
Kako je izgledao muslimanski napad na Srbe u Blječevi opisao je istražnim organima Republike Srpske sin Kosane Zekić, Milo: „Do izbijanja ratnih dejstava živio sam u selu Blječeva, opština Bratunac, tu u blizini mene bila je još jedna srpska porodica Jovanović Gojka, dok su svuda oko nas živjeli muslimani. Ujutro, na Đurđevdan, 6. maja 1992. godine, bio sam u svojoj kući u selu Blječeva sa majkom Kosanom. Pošto smo se plašili muslimana, komšija, na Đurđevdan negdje oko deset časova otišli smo majka i ja do kuće Jovanović Gojka, njegove žene Zorke i sina Slobodana. Naime, moja kuća je udaljena od Gojkove oko 300 metara. U Gojkovoj kući ostao sam do tri časa poslijepodne i u to vrijeme otišao sam kući da nahranim volove. Po završetku hranjenja stoke, vraćajući se Gojkovoj kući, vidio sam dvadesetak muslimana koji stoje na putu ispred mene kuda sam trebao proći. Svi su bili naoružani i držali su oružje na gotovs, a ja kod sebe nisam imao ništa od oružja. Pošto su to bile sve komšije muslimani, ja sam im rekao: ‘Dobar dan, komšije’. Nije mi niko ništa odgovorio. Ovom prilikom sam se uplašio mnogo. (…) Tu blizu je bila i moja majka. Sustigao sam je, a zatim smo pošli u pravcu Zagona i kada smo bili na udaljenosti oko 70 metara majka je išla za mnom, a ja ispred nje. Nisam čuo da je puška opalila od velikog straha, ali kada sam se okrenuo, da vidim da li ide majka za mnom, vidio sam je da leži na putu. Vratio sam se nazad, prišao sam joj i vidio sam da joj ispod grla teče obilno krv. Sačekao sam malo pored nje da bi je previo i ponio sa sobom, ali je ona u međuvremenu izumrla. Nisam je smio ponijeti nego sam potrčao put Zagona. Za mnom niko nije pucao, dok nisam izašao na brdo iznad Gojkove kuće nisam vidio ni Gojka Jovanovića, njegovu ženu Zorku niti im sina. Sa brda sam zvao Gojka i rekao mu da ne ide putem kojim smo pošli majka i ja, jer je majka ubijena. Nisam sačekao Gojka niti Zorku nego sam nastavio put prema Zagonima, a Gojko je ostao da ponese radio-stanicu sa sobom. Na putu sam sreo brata Milana, starog oko 38 godina, koji je išao sa posla iz fabrike u Bratuncu. Saopštio sam mu da ne ide, jer su muslimani ubili majku. On nije povjerovao da se to dogodilo i da su nam komšije muslimani ubili majku nego je nastavio put u Blječe, rekavši da hoće da vidi šta se to dogodilo. Ja sam produžio do Zagona i ispričao u Zagonima šta se dogodilo u Blječevoj. Iskupilo se nekoliko mještana sela Zagoni koji su pošli sa mnom u Blječevu da izvučemo moju mrtvu majku. Na zagonskom brdu sreo sam Gojka Jovanovića koji je nosio radio-stanicu, njegovu ženu Zorku i sina im Slobodana. Gojko je bio ranjen u lijevu nogu i obilno je krvario. Odatle je odvezen u Bratunac na previjanje, ali je u Domu zdravlja zbog velikog gubitka krvi umro. Kada sam sa mještanima sela Zagona došao u Blječevu, moja, Gojkova i kuća – odnosno vikendica Brane Jovanovića, Gojkovog sina, gorjele su. Mog brata Milana našao sam ranjenog u vrat, kičmu i oba ramena, koji je ležao pored majke. Bio je potpuno nepokretan. U nesvijesti smo ga prebacili do Doma zdravlja, a odatle na VMA gdje je ležao dvadesetak dana kada je došao sebi. Bio je nepokretan i živio je još dva mjeseca, a na VMA je umro 9. jula 1992. godine.“[3]
Gojko Jovanović je kod sebe imao radio-stanicu, kao što je Milo Zekić i naveo, ali je u Krivičnoj prijavi dato objašnjenje otkud ona kod njega: „Pošto se u predmetu spominje da je starac – civil Gojko Jovanović, koga su muslimani na Đurđevdan u Blječevoj ubili, posjedovao kod sebe radio-stanicu, radi se o stanici koju je Gojko imao iz ranijeg perioda kod sebe kao predstavnik Civilne zaštite, odnosno još iz perioda kada je funkcionisala zajednička Republika BiH.“[4]
Kako je Milo Zekić i opisao, njegova majka Kosana bila je zaklana. To je potvrđeno i u dokumentu Opis povreda i rana na lešu[5] koji je izdao Dom zdravlja Bratunac, gdje se ističe da je Kosana zaklana, a da je na vratu uočeno da se nalaze četiri zasjeka različite širine i dubine.
Nakon napada na Srbe u Blječevi na Đurđevdan 1992. godine, Srba više u Blječevi nema, što je vidljivo i prema popisu stanovnika iz 2013. godine.
Treba napomenuti da je ovo bio prvi napad na srpska sela na jedan pravoslavni praznik. Kasnije će uslijediti napadi na Petrovdan, Božić, kao i na Nikoljdan u Jošanici kod Foče.
Zajedno sa selom Blječeva, na Đurđevdan 1992. godine, napadnuto je i selo Gniona u okviru MZ Gostilj. Većinski srpska MZ Gostilj bila je okružena dominantno muslimanskim selima, što je u proljeće 1992. godine predstavljalo veliki rizik za srpsko stanovništvo. Strahovi su se obistinili na Đurđevdan kada je dosta mještana proslavljalo krsnu slavu.
Kakvi su odnosi između Srba i muslimana u tom kraju vladali pred početak ratnih sukoba svjedoči Marko Slijepčević: „Sve do marta 1992. godine, nikakvih problema između mještana okolnih sela i Gnione nije bilo. Živjelo se u dobrim, komšijskim, odnosima. Jedni su druge pomagali, kako u poljoprivrednim, tako i u ostalim vidovima saradnje dva ili više sela. Išlo se na sijela, svadbe, slave, ispraćaje itd. Početkom aprila počela se primjećivati neka nervoza i uplašenost kod naroda. Muslimani su sve manje navraćali, sem kad se moralo proći ili nešto zatražiti na zajam. Od 19. aprila, kada su u Potočarima ubijena tri-četiri čovjeka srpske nacionalnosti, preko Gnione su danima prolazile kolone ljudi, žena i djece, koji su išli u Joševu, Borkoviće, Bacut. Naravno, riječ je o muslimanskom narodu. U Gnioni se osjećala sve veća uplašenost i nesigurnost, uz obavezno držanje straža tokom cijele noći. Primjetili smo da i muslimani drže straže na Lipi iznad Bacuta prema Čumovićima. Tu su dva-tri puta presretali ljude iz Čumovića, pretresali ih i vodili u šumu i maltretirali. To su radili muslimani iz Potočara i Bacuta. Iz takve ‘kontrole’ jedva se izvukao Radomir Đuričić iz Čumovića, koji je pošao u Gnionu na oranje. Zvali su nas na razgovore u Lipu i tu nas ubjeđivali da nas niko ne smije dirati i sve nam obećavali, a to isto od nas su tražili. Tu je nađeno rješenje i dobile se garancije da više neće biti nikakvih kontrola prolaznika preko Lipe. Međutim, to je potrajalo do 6. maja 1992. godine. Do tog dana svi muslimani koji su htjeli iz Potočara, Kapetanove Ćuprije, Poligona prešli su preko Gnione i niko ih nije ni pipnuo, već su bili počašćeni kafom, sokom, rakijom itd.“[6]
U Izvještaju CJB Bijeljina se navodi: „Dana 6. maja 1992. godine, oko 17:30 časova, na pravoslavni praznik Đurđevdan (tradicionalne slave stanovnika sela), izvršen je organizovan i sistematičan napad od strane pripadnika TO Srebrenica i naoružanog muslimanskog stanovništva iz okolnih sela. Komandant te formacije se stanovnicima sela prethodno obratio putem megafona, što potvrđuje da je on predvodio i komandovao oružanim formacijama. Prilikom tog napada stanovništvo sela Gniona je bilo prinuđeno da napusti svoje kuće i da bježi u pravcu sela Gostilj, koje je takođe uništeno i zapaljeno, a stanovništvo protjerano prema selu Zalazje. Nakon progona stanovništva iz sela, pripadnici TO Srebrenica su opljačkali i popalili svu imovinu, te tom prilikom ubili Simić Lazara i Milošević Radojka.“[7]
Želja da se stvori kompaktan i etnički homogen muslimanski prostor u srednjem Podrinju bila je ideja vodilja pripadnika tzv. TO Srebrenica. O tome govori i Ibran Mustafić u knjizi Planirani haos gdje navodi: „Poslije prevladavanja psihološke barijere i konsolidovanja jedinica, slijede akcije na uspostavljanju i povezivanju slobodnih teritorija Srebrenice, gdje smo god mogli ovladati terenom. Prvo na udaru je bilo srpsko selo Gniona, koje nije pružilo nikakav otpor, ali su Srbi napustili Gnionu i preko Soloćuše pobjegli prema Zalazju i Sasama.“[8]
Prilikom napada na Gnionu u tom zaseoku nije bilo stacioniranih pripadnika srpskih vojnih formacija, tj. selo je bilo nebranjeno[9]. Pored toga što selo nije imalo nikog ko bi mogao da brani stanovništvo prilikom muslimanskog napada, muslimani su pred početak napada pozivali stanovnike da se predaju i da će im garantovati bezbjednost.
Kako je izgledao muslimanski napad na selo opisao je i Marko Slijepčević: „Pomenutog dana na Đurđevdan, oko 17 časova i 15 minuta, začuo se glas sa megafona sa Ravne Njive iznad Gnione i slijedila je sljedeća poruka: ‘Slušajte me dobro, Gnioničani. Do pola šest da svi predate oružje kod Perine kuće i garantujem vam da vam neće ništa biti. Ako to ne uradite, nećete pobjeći, jer ste opkoljeni i bićete pobijeni.’ Pošto se tog dana u Gnioni u nekoliko kuća slavio Đurđevdan, narod je odmah skočio i počeo bježati naniže prema Soloćuši. Niko ništa nije uzeo sem što se zateklo u rukama i na sebi. Ostalo je sve, pa čak i upaljene svijeće na stolovima onih koji su slavili. Začuli su se rafali sa svih okolnih brda. Svi su jurili niz potoke zaklanjajući se iza kamenja i drveća. Pucalo je sa svih strana ukrug, samo je bilo malo prolaza prema Gostilju, tj. Soloćuši. Tog dana je u Gnioni bio i Lazo Simić iz Studenca i on je pošao prema Soloćuši. Njega su sačekali blizu Soloćuše kod Beganovića Luke i tu ga ubili. Gnioničani su došli do Luka u kuću Gojka Petrovića koji je prije godinu dana tu napravio kuću i sišao iz Gnione, dolje bliže Soloćuši. Tu su prenoćili uz veliku strepnju da ih uveče ne zapale u kući. Pošto se svi nisu mogli istog dana izvući iz Gnione, njih nekoliko je prenoćilo u Gnioni po potocima i vidjeli su kako im dojučerašnje komšije pale kuće. Prvo iz kuća iznose šta im se svidi, a onda zapale. Sutradan su i oni uspjeli sići na Soloćušu, a onda zajedno svi na Gaj (Gostilj) i na Zalazje. Došli su poslije goli i bosi (…) Inače u Gnioni je bilo samo oko 12-13 sposobnih muškaraca, pa se nije ni moglo očekivati da se mogu suprotstaviti muslimanima. Gniona je prvo selo koje je zapaljeno u srebreničkoj opštini, a to sam mogao i očekivati, jer je jedino ona odvajala Potočare od Sućeske. Paljenjem Gnione Potočari su dobili slobodan prolaz prema Joševi, preko Joševe u Kutlice i Bajramoviće i Sućesku. Istog dana u Gnioni je poginuo jedan čovjek, Radojko Milošević, star 68 godina. On je taj dan slavio i nije mogao pobjeći, a inače ne vidi baš najbolje i njega su zapalili u kući njegovoj.“[10]
Mladen Vujadinović je jedan od svjedoka muslimanskog napada na Gnionu. On je ovako opisao šta se desilo tog Đurđevdana 1992. godine: „Dana 6. maja 1992. godine, oko 17:30 časova, od strane tadašnje tzv. Armije BiH izvršen je napad na srpsko selo Gniona gdje sam živio sa svojim bratom Miladinom i roditeljima, Boškom i Milenkom. Tog dana su skoro svi stanovnici sela Gniona proslavljali krsnu slavu Đurđevdan. U navedeno vrijeme, putem megafona su stanovnici sela pozivani na predaju, a lice koje je pozivalo na predaju je tvrdilo da garantuje bezbjednost, a njemu je dobro poznato da je toga dana slava u našem selu, te da tada u selu nije bilo vojne jedinice. Prilikom napada, sve kuće u selu su popaljene sa pomoćnim objektima, naša stoka i imovina je opljačkana, a kako je meni poznato, u selu je tada bilo 17 kuća. Pošto to selo nije imao ko da brani, svi stanovnici sela su se izvukli kroz šumu te preko sela Gostilj došli u srpsko selo Zalazje, ali je tom prilikom u svojoj kući prilikom proslavljanja svoje slave ubijen i zapaljen Milošević Radojko, koji je tada imao oko 70 godina i bio je poluslijep. Takođe je u selu nožem proboden i ubijen Simić Lazar zv. Lazo koji je iz sela Studenac, a bio je kod rođaka na slavi. Takođe je u pitanju stariji čovjek koji je bio civilno lice.“[11]
Okolnosti u kojima je ubijen Lazar Simić opisao je i njegov sin Miodrag: „Početkom maja 1992. godine su počele provokacije iz susjednih muslimanskih sela pa je tako 6. maja 1992. godine ubijen moj otac Lazar i to u mjestu zvanom Gostilj, koji se nalazi u neposrednoj blizine sela Gniona. On se, inače, tog dana vraćao iz mjesta Sase preko sela Zalazje i trebao je proći kroz selo Gniona da bi došao u naše selo Studenac. Njega su najvjerovatnije ubili pripadnici muslimanske vojske koji su tog dana napali selo Gniona i iz njega protjerali srpsko stanovništvo, a njihovu imovinu opljačkali i kuće popalili. Moj otac je ubijen na putu od Soloćuše do Gnione, on je inače bio u civilnom odjelu, bez naoružanja i ubijen je tako što mu je udarac nožem zadat u predio grudi sa vidnom izlaznom ranom na leđima ispod plećke. (…) Moram napomenuti da niko od doktora nije izvršio pregled tijela mog oca niti je ko pravio zapisnik o uviđaju niti foto-dokumentaciju, jer je to u navedenom periodu bilo nemoguće zbog opasnosti od muslimanske vojske koja se nalazila oko svih srpskih sela. (…) Takođe je i naše selo Studenac opljačkano i popaljeno, a stanovnici su selo napustili bez borbe koje je nakon toga opljačkano i zapaljeno.“[12]
Oca Radojka izgubila je i Mila Milošević: „Na Đurđevdan 1992. godine, u poslijepodnevnim časovima, kada je moja porodica obilježavala krsnu slavu, izvršen je napad na naše selo od strane pripadnika tzv. TO Srebrenica, a prije započinjanja napada neko od njih oglašavao se putem megafona i tražio da im predamo oružje, a nakon toga su napali naše selo iz pravca sela Bacut i iz mjesta zvanog Brda. U našoj kući niko nije bio sposoban za vojsku. Moj otac Radojko je bio poluslijep, a brat Vlado je od posljedica upale mozga takođe bio nesposoban. Napad je počeo pucanjem iz vatrenog oružja i tada sam ja, zajedno sa svojom majkom i bratom Vladom, pobjegla iz naše kuće u Gnionski potok, a moj otac je ostao u kući jer nije mogao bježati zbog toga što se i inače teško kretao od povrede kičme koju je zadobio prilikom rada u rudniku Sase Srebrenica. Skoro svi stanovnici sela su pobjegli u taj potok, a u selu je inače bilo 13-14 kuća. Iz tog potoka sam vidjela našu kuću iz koje je zapomagao moj otac Radojko i koja je odmah nakon njegovog zapomaganja bila zapaljena, ali se nije čulo pucanje iz vatrenog oružja, pa pretpostavljam da je moj otac živ zapaljen u kući ili je prethodno ubijen hladnim oružjem. Nakon toga su zapaljene i ostale kuće u selu Gniona, a mi smo preko sela Gostilj izbjegli u selo Zalazje, dok je naša imovina opljačkana i popaljena. (…) Selo Gniona je sada pusto selo jer se u njega niko nije vratio, a nijedna kuća nije obnovljena. (…) Pošto sam pretpostavljala da je moj otac zapaljen u kući, 2002. godine je izvršeno otkopavanje ruševina naše kuće kojom prilikom su pronađeni posmrtni ostaci mog oca, a što je potvrđeno DNK analizom.“[13]
Mila Milošević je takođe istakla i to da je pored njenog oca, u napadu na Gnionu, ubijen i Lazar Simić, na putu Gostilj – Gniona[14].
[1] Krivična prijava, SJB Bratunac, br. KU – 10/94 od 28. 3. 1994. godine.
[2] Izvještaj o učinjenom krivičnom djelu genocid i drugih krivičnih djela ratnog zločina, CJB Bijeljina, br. 12-02/4-230-163/05 i 140 od 9. 2. 2006. godine.
[3] Izjava Mile Zekića data Dušanu Jovanoviću.
[4] Krivična prijava, SJB Bratunac, br. KU – 10/94 od 28. 3. 1994. godine.
[5] Opis povreda i rana na lešu, Dom zdravlja Bratunac.
[6] Izjava Marka Slijepčevića.
[7] Izvještaj o učinjenom krivičnom djelu genocid i drugih krivičnih djela ratnog zločina, CJB Bijeljina, br. 12-02/4-230-163/05 i 140 od 9. 2. 2006. godine.
[8] Ibran Mustafić, Ispovijest moga brata Samida, u: „Planirani haos 1990-1996“, UG ,,Majke Srebrenice i Podrinja“, Sarajevo, 2008, str. 2017.
[9] Period u kojem se dešava muslimanski napad na Gnionu je period kada još nije zvanično oformljena Vojska Srpske Republike BiH. Ona će tek biti oformljena 12. maja 1992. godine. Do tada se srpski narod na različite načine vojno organizovao na lokalu. Najčešće su držane seoske straže u cilju zaštite domaćinstava. Ipak, zaselak Gniona tog 6. maja 1992. godine nije imao nikakav vid odbrane.
[10] Izjava Marka Slijepčevića.
[11] Zapisnik o saslušanju svjedoka Mladena Vujadinovića, PS Srebrenica, broj: 12-1-6/02-450/05 od 11. 10. 2005. godine.
[12] Zapisnik o saslušanju svjedoka Miodraga Simića, PS Srebrenica, broj: 12-1-6/02-5/9/05 od 1. 12. 2005. godine.
[13] Zapisnik o saslušanju svjedoka Mile Milošević, PS Srebrenica, broj: 12-1-6/02-554/05 od 21. 12. 2005. godine.
[14] Isto.
