“OLUJA 95”: Šta je istina (3): Gotovinu oslobodilo Meronovo izmišljeno pravilo

Razgovori sa sastanka hrvatskog ratnog rukovodstva na Brionima održanog 31. jula 1995. godine bili su jedan od osnova za podizanje haških optužnica protiv generala Ante Gotovine, Ivana Čermaka i Mladena Markača i jedan od najboljih argumenata za dokazivanje teze o udruženom zločinačkom poduhvatu i planskom progonu Srba sa područja RSK tokom vojne akcije “Oluja”.

Prema riječima direktora Dokumentaciono-informacionog centra “Veritas” Save Štrpca, prvostepena presuda protiv Gotovine i ekipe bila je sasvim korektna s obzirom na to da je haška optužnica u nekoliko puta “sužavana po vremenu i prostoru”.

Banija i Kordun uopšte nisu bili tretirani od strane haškog tužilaštva, baš kao ni zločin na Petrovačkoj cesti, počinjen po okončanju vojne akcije “Oluja”. Tužilaštvu tom prilikom nisu bili dostupni ni topnički dnevnici koje su hrvatske vlasti uništile ili sakrile od haških istražilaca. 

I pored tih činjenica, Haški sud je procijenio da ima dovoljno dokaza da Gotovina i Markač budu osuđeni, dok je Čermak oslobođen odgovornosti. Haški sud je utvrdio da je postojao plan za trajno protjerivanje Srba sa prostora RSK, te Gotovinu osudio na 24, a Markača na 18 godina zatvora.

Međutim, u drugostepenom postupku totalni obrat. Prema riječima Štrpca, pretresno vijeće na čijem čelu se nalazio kontroverzni sudija Teodor Meron donosi 2012. godine sramnu presudu i od odgovornosti oslobađa generale Markača i Gotovinu.

– Prilikom donošenja ove odluke Meron je uveo pravilo od 200 metara. On je smatrao da hrvatska vojska nije artiljerijski tukla po civilnim objektima, odnosno da je svaki objekat koji je pogođen granatom unutar tog perimetra od 200 metara bio legitiman vojni cilj. Vjerujem da je Meron ovu odluku donio pod pritiskom SAD. Uveo je jedno nevjerovatno pravilo od “200 metara” kako bi, između ostalog, od odgovornosti amnestirao američke avanture širom svijeta – smatra Štrbac.

Advokat Dušan Bratić upozorava kako postoje i mnogi dokazi koji ukazuju kako je Hrvatska tajna služba godinama uspijevala da utiče na haške presude, ali i da kasnije “premreži” Sud za ratne zločine u Srbiji i utiče na nepodizanje predmeta ili oslobađajuće presude u slučajevima kada su njihovi državljani bili pod istragom.

Bratić svoje tvrdnje potkrepljuje spisima iz baze dokaza Haškog tribunala, a u kojim se, kako je istakao, nalazi i dokument hrvatske Sigurnosno-informativne službe (SIS) iz 1998. godine, označen “vrlo tajno”, a koji predstavlja izvještaj te službe predsjedniku Franji Tuđmanu u kom se do tančina opisuje kako je ova služba namještala lažna svjedočenja u Hagu, ucjenjivala svjedoke tužilaštva, ali i vrbovala nove saradnike i među osobljem ovog suda.

– U dokumentu se navodi i kako je ova služba pribavljala tajne podatke o postupcima koje je vodilo haško tužilaštvo, a kako bi se blagovremeno obezbedila zaštita osumnjičenih od hapšenja i uklanjanje dokaza i svedoka na terenu. Saradnik službe postao je i jedan bivši haški istražilac. Sadržina ovog dokumenta najbolje oslikava koliko je hrvatska služba “izbušila” haško tužilaštvo i sud. Kada je Haški tribunal prestao s radom, aktivnosti hrvatske tajne službe usmerene su na Srbiju i BiH, odnosno otkrivanje istraga protiv njihovih državljana i sprečavanje uspešnog krivičnog gonjenja. Ovde treba naglasiti da nijedna služba, pa ni hrvatska, nijednu radnju ne sprovodi bez znanja državnog vrha – kaže Bratić. 

Hrvatska je čak, kako kaže Bratić, u svoju Nacionalnu strategiju odbrane unijela obavezu preduzimanja mjera radi “odbrane naučno dokazane istine o Domovinskom ratu”. Poseban fokus je stavljen na vojnu akciju “Oluja”.

– Hrvatska je na taj način svoje pravosuđe stavila u funkciju odbrane te istine, odnosno laži – istakao je on.

Na kraju podsjeća na misao velikog Solomona da “pravda drži zemlju i gradove”. 

– Pravda je “izmišljena” da bi sprečavala da se poseže za “sistemom taliona”, za uzimanjem pravde “u svoje ruke”. Da bi se prestalo sa začaranim krugom osvete, jer samo se tako duše preživelih i duhovi mrtvih nekako umire. Bez toga nema mira među ljudima. Ni među narodima. Nema mira, već tinjaju žarišta i lako se istorija ponovi. To je suština. Sudske presude su te koje treba da “previju ranu”, da “pruže utehu”. To je vršenje pravde i ono obezbeđuje mir – poručio je Bratić citirajući Solomona. 

Laži i istine

Dušan Bratić upozorava da u Hrvatskoj i BiH sudski procesi za ratne zločine u svojoj suštini izlaze iz okvira zamišljene svrhe i prelaze na pravno-politički teren pretvarajući se u “neoružano sredstvo borbe kojim se rat nastavlja u informacionoj i propagandno-političkoj sferi”. 

– Pri tome se kao osnova za postupke uzimaju stvarni događaji istrgnuti iz konteksta uzroka svih uzroka, razbijanja Jugoslavije oružanom pobunom, i tako perfidno utiče na emocije ljudi, čime se laž pretvara u istinu i tako falsifikuje istorija. Dakle, laž je njihova strategija – navodi Bratić.

Svjedočenje Galbrajta

Jedan od svjedoka na suđenju bivšem predsjedniku Srbije Slobodanu Miloševiću bio je i američki ambasador Piter Galbrajt. On je tom prilikom opisao i s čim su se sve srpske izbjeglice susrele nakon “Oluje” i tokom svog pokušaja bjekstva iz Hrvatske.

– Grupa od 40.000 srpskih izbjeglica nije uspjela pobjeći u BiH i okružile su je hrvatske snage kod Topuskog. Dogovoren je prekid vatre koji bi im omogućio prolazak kroz Sisak i dalje prema istočnoj Slavoniji i Srbiji. Kada je prva grupa prošla kroz Sisak, napala ih je gomila građana. Tom nemilom događaju posvjedočio je novinar “Asošijeted presa”. Narednog dana sam pročitao njegovu priču. Jedna majka je vadila komadiće stakla prozora razbijenog automobila iz pokrivača kojim je bila pokrivena njena beba. Policajci okolo su se smijali i manje-više kazali nešto kao “Ovi su ljudi dobili ono što su zaslužili” – rekao je Galbrajt.