U maju i junu 1992. godine muslimani su svakodnevno izvodili napade na srpska sela oko Srebrenice i Bratunca. Bratunačko selo Zagoni odolijevalo je muslimanskim provokacijama sve do početka jula iste godine. Treba istaći da su Zagoni većim dijelom bili okruženi muslimanskim naseljima. Prema gore navedenim statistikama u selu je živjelo većinom srpsko stanovništvo što je potvrdio i svjedok Radoje Gvozdenović te u svjedočenju naveo da su Zagoni bili većinski srpsko selo sa 29 domaćinstava.[1]
Miladin Gvozdenović iznosi zanimljivo svjedočanstvo o međusobnim odnosima Srba iz Zagona i muslimana iz okolnih sela: „Ja sam od rođenja živio u Zagonima, selu blizu Bratunca, koje je čisto srpsko selo. Dobro pamtim i prošli rat. U tom ratu Zagoni su bili popaljeni, ali su to uradile ustaše koje su došle iz Bratunca. Od muslimana iz susjednih sela Blječeva i Čizmići mi nismo imali nikakvih problema, jer smo se krili kod njih kad su nailazile ustaše, a oni kod nas kad su nailazili četnici. Poslije tog rata mi smo živjeli dobro sve do 1990. godine kada su oni počeli da provociraju nas Srbe na razne načine.“[2]
Miladin dalje navodi primjer provokacija koje je on lično pretrpio od strane komšija muslimana: „Kao primjer samo da navedem Šaćira Memiševića, sina Nurije iz Blječeve, koji je 18. maja 1990. godine u autobusu htio da pocijepa moju šajkaču koju sam ja oduvijek nosio i do tada mu nije smetala. Isto tako, htio je da pocijepa šajkaču Mlađi iz Bratunca, zaboravio sam mu prezime, pa je on zbog toga počeo da nosi kačket. Prije početka rata, noću je bilo pripucavanja na naše selo, te smo mi oko sela morali organizovati straže. Poslije toga smo se samoinicijativno počeli i mi naoružavati, kako je ko mogao i znao. Sve dok nije počeo pravi rat skoro svakodnevno su iz Blječeve pucali prema našem selu dok smo mi obrađivali imanja, a naše straže su na te provokacije odgovarale.“[3]
Da su mještani Zagona živjeli sa svojim komšijama u prijateljskim odnosima sve do izbijanja ratnih sukoba potvrđuje u svojoj izjavi i Nurif Memišević koji govori da je cijeli život živio u Blječevi te da je je bio u dobrim komšijskim odnosima sa Srbima iz sela Zagoni, Magašići, Ježestice, Hranče i šire. Svjedok govori da su dobri komšijski odnosi trajali sve do izbijanja ratnih sukoba.[4]
U proljeće 1992. godine, kao i u ostalim srpskim selima u Podrinju, tako se i u Zagonima stanovništvo organizovalo u seoske straže zbog zaštite sela od mogućih upada muslimana. Da su se straže čuvale potvrdio je i svjedok Božana Gvozdenović koja je živjela u Zagonima, te o je početku ratnih sukoba izjavila: „Mi smo dobro živjeli sa našim komšijama muslimanima iz Blječeva i Čizmića. Išli smo jedni drugima na veselje i na žalost. Kada je počeo rat mi nismo više kontaktirali, jer smo počeli svako oko svog sela čuvati straže, ali nije bilo napada na selo.“[5]
Milenko Milošević koji je učestovao u odbrani sela je izjavio: „Kada su počeli ratni sukobi u bivšoj BiH, supruga i djeca su otišli kod rodbine u Sremsku Mitrovicu, a ja sam se uključio u teritorijalnu odbranu, odnosno ostao sam u selu u cilju odbrane sela od eventualnih napada muslimana.“[6]
Prvi napad na Zagone dogodio se 5. jula 1992. godine. U Krivičnoj prijavi SJB Bratunac[7] i Rješenju o sprovođenju istrage Osnovnog suda Zvornik[8] se navodi da su muslimanske formacije iz Srebrenice izvršile napad na selo Zagoni 5. jula 1992. godine oko 15 časova. Ovaj napad je izvršen iznenada dok su mještani sela Zagoni obavljali poljoprivredne poslove. Muslimanske formacije su opljačkale selo i pucali u svakog civila koga su sreli na putu. Ubili su pet pripadnika TO Bratunac i šest civila, zatim su sa grupom nenaoružanih muslimana pljačkali kuće, te su ih palili.
Već pominjanog Miladina Gvozdenovića napad na selo Zagone je zatekao u kući te u svojoj izjavi navodi da su oko 15 časova počele da padaju granate istovremeno sa pješadijskim napadom iz pravca Pala i iz Blječeva, te je počelo da puca sa svih strana od Kaolina i sa Lađe. Svjedok je pokušao da nađe izlaz iz sela i da dođe do kuće sina Radoje. Na putu iznad kuće našao je Radojevu kćerku Radu koja je bila mrtva. Kako nije mogao da izvuče njezino tijelo, krenuo je da se izvlači iz obruča. Svjedok je na raskršću iznad „Propratnice“ vidio da gore kuće u selo i čuo vrištanje, te je prepoznao da se radi o Radi Milošević. Svjedok navodi da je Rada Milošević kasnije pronađena mrtva u selu.[9]
Božanu Gvozdenović napad na Zagone zatekao je na njivi dok je obavljala poljske radove: „Dana 5. jula 1992. godine bila sam u kući i radila svakodnevne poslove. U 13 časova pozvala me jetrva Desa da kupimo sijeno na njivi zvanoj 'Milanovača', koja je na strani brda prema Blječevoj. U kupljenje je došlo nas šest žena i dva starija muškarca. Kad smo došli na njivu, na nas je zapucao mitraljez iz jedne kuće iz Blječeve. Mi smo se malo sklonili, a kada je on prestao pucati, počeli smo kupiti sijeno. Radili smo oko jedan sat i skupili smo za jedno sijeno, a onda smo sjeli u hlad da se odmorimo i pijemo vode. U tom trenutku iz iste kuće na nas je ponovo pucano iz mitraljeza. Vidjela sam na prozoru dvojicu muškaraca, ali ih nisam mogla prepoznati. Istovremeno su sa Pala počeli gađati minobacačima i topom svuda po selu i po našim položajima. Palo je puno granata i ja ih nisam brojala. Počeli smo bježati prema našem groblju gdje su naši držali stražu. Iz Blječeve su počeli vikati 'vucite ih u rijeku, hvatajte ih žive'. Vidjela sam da iz potoka prema nama idu dvojica sa puškama i žutim trakama oko ruke. Znala sam da su muslimani, jer se naši vojnici nisu obilježavali. Mi smo nastavili bježati i kada smo došli do našeg rova pitala sam muža Radoja za našu djecu, jer nam je kćer Rada, rođena 1973. godine, ostala u kući, a za sinove Tatomira i Dragana nisam ništa znala. Radoje mi je rekao da idem da vidim šta je s njima, a on mora ostati da organizuje odbranu, jer su muslimani napadali sa svih strana i čula sam ih da viču 'juriš na četnike, ne dajte im na Kaolin, hvatajte ih žive'. Među njima sam prepoznala jednog muslimana iz Blječeve koji je sa mojim sinom Draganom išao u školu i zajedno su otišli u vojsku. On je, sa još jednim kojeg nisam prepoznala, došao do Vesine štale u zaseoku Jelah, a Desa i ja smo se sklonile pod šupu kod te štale, pa mu je onaj rekao 'zapali Vesinu štalu'. On je malo razmislio, a onaj drugi je rekao 'ajmo ih hvatati žive, eno ih trče niz njive, pa ćemo se vratiti kasnije' i oni su otišli prema mjestu odakle se čuo plač i vrisak žene. Odatle sam otišla do moje kuće i ušla u kuću, ali Rade nije bilo u kući, pa sam se vratila Vesinoj kući, sakrila se pod verandu sa Desom, a kada je naišao moj muž Radoje nas troje smo pošli prema 'Papratnici', odakle je on otišao dalje da vidi šta je sa ostalima, a Desa i ja smo otišle na Kaolin. Na Kaolinu je već bila stigla naša vojska iz Bratunca pa su potisnuli muslimane nazad u Blječevu. Dok je stigla pomoć, muslimani su na raskršću ubili moju kćerku Radu, a u selu još oko deset muškaraca i žena, zapalili su skoro sve kuće, ostale su samo četiri, ubijali su stoku, iz kuća su iznosili vrijedne stvari, a nakon toga ih popalili.“[10]
Rada Gvozdenović
Jedan od Božaninih sinova, Dragan Gvozdenović, izjavio je da se 5. jula 1992. godine nalazio u kući kada je u 15:20 časova pala granata koju su ispalili muslimani iz pravca Pala kod Srebrenice. U trenutku napada on se nalazio u kući sa sestrom Radom, bratom Radomirom i drugom Goranom Spajićem, dok je potvrdio da je majka otišla da kupi sijeno. „Čim je eksplodirala granata, pomislili smo da su muslimani izvršili napad na selo, jer su prethodno skoro svakodnevno vršili provokacije pucajući sa svojih položaja u pravcu našeg sela. Moja sestra Rada istrčala je i povikala da su, takođe, granatom pogodili kuću komšinice Koviljke Gvozdenović, tj. moje strine. Za njom smo istrčali i nas trojica, a ja sam odmah zatim pošao zajedno sa bratom Radomirom na brdo iznad kuće gdje su se nalazili branioci sela, a sestri sam rekao da ostane u kući i ne znam šta se kasnije s njom dešavalo. Pošao sam prema mjestu gdje sam pretpostavljao da se nalazi moj stric Dragomir Gvozdenović zajedno sa ostalim braniocima. Prije nego što sam stigao na to mjesto, sa svih strana je počelo da puca iz pješadijskog oružja, a najviše sa obližnjeg brda 'Lađa'. Naše kuće bile su zasute paljbom. Stigli smo na mjesto gdje se trebao nalaziti moj stric, ali ga tu nismo zatekli. Radomir i ja smo potražili zaklon. Na udaljenosti na nešto manje od 100 metara ispred nas vidio sam uniformisanog čovjeka, u uniformi bivše JNA, koji je držao u ruci automatsku pušku, a na lijevom rukavu žutu traku, po kojoj sam zaključio da on nije branilac sela, već da je muslimanski vojnik. (...) Rekao sam svom mlađem bratu Radomiru da ostane na tom mjestu, a ja sam pošao prema centru sela, gdje je pala granata, da bih potražio oca, koji je takođe učestvovao u odbrani sela.“[11]
On je, takođe, opisao jedan zanimljiv detalj iz kog se vidi da je u napad na Zagone učestvovalo svo raspoloživo stanovništvo Blječeve: „U međuvremenu, vidio sam grupu žena koje su dolazile iz pravca Lađe' i galame. Pomislio sam da su to žene iz sela i počeo da ih dovikujem po imenu, a pošto se one nisu odazvale, zaključio sam da su to muslimanke koje su uzele učešće u napadu na selo.“[12]
Dragan opisuje šta se dalje dešavalo: „Kada sam se nalazio na oko 50 metara od kuće mog strica, u nekim kukuruzima, shvatio sam da je selo bilo potpuno opkoljeno od strane muslimana i vidio da su ušli u selo i počeli paliti neke od kuća. S tog mjesta pozvao sam glasno rođaka Miću Gvozdenovića, sina Blagoja (Draganov stric – primjedba autora), ali se on nije odazvao, a odmah zatim vidio sam da se pored kuće nalazi grupa od četiri do pet mladića od kojih je jedan bio u maskirnoj uniformi, dvojica u uniformi civilne zaštite plave boje, a jedan u uniformi bivše JNA. Među njima sam prepoznao mog školskog druga, muslimana iz Čizmića. Primjetio sam da je nekoliko muslimana bilo i u kući mog strica, a koji su preturali stvari u prostorijama, a odmah zatim kuća je počela da gori. Krijući se, odatle sam pošao prema 'Lađi', gdje sam pretpostavio da se nalaze branioci sela, ali sam usput sreo grupu muslimana koju u prvi mah nisam prepoznao. Pomislivši da su to branioci koji se povlače iz 'Lađe' i da je među njima stric Ljubo Gvozdenović (misli se na Dragoljuba Gvozdenovića – primjedba autora), povikao sam da ne idu dalje prema selu u kojem su već bili muslimani, ali sam istovremeno u ovoj grupi prepoznao mog školskog druga koji je imao nadimak 'Zele', a rodom je iz Mekota, koji je povikao prema meni 'hajde, školski, i tebe čekamo', a zatim se obratio ostalima u grupi i rekao 'hvatajte Dragana, tu je u kukuruzima'. Uspio sam nekako da se izvučem odatle i potrčao u pravcu Bratunca, preko rudnika 'Kaolina' i u njivi Save Gvozdenovića, na jednoj međi, naišao na tijelo ubijene Dušanke, nevjenčane supruge Čede Paunovića, iz Bratunca, koja je tog dana, kao medicinska sestra krenula u posjetu braniocima sela. Nadomak kuće mog strica Ljube Gvozdenovića vidio sam da se ispred nje nalazi grupa muslimanskih vojnika i da je kuća već gorjela, a zatim sam, krijući se, pošao ka mjestu zvanom 'Kaolin'. Vidio sam grupu žena iz sela koja je bježala iz sela ka potoku zvanom 'Gušavka', koju su primjetili i muslimanski vojnici i pošli ka tim ženama i tom prilikom sam čuo da jedan od njih govori 'ajmo za njima, odoše ka potoku'. Kada su vojnici pošli prema ovim ženama, meni se stvorila mogućnost da neopaženo izađem iz sela i odem na Kaolin. Na ovom mjestu našao sam najmlađeg brata Tatomira koji je, plačući, rekao da nam je poginula sestra Rada. Tijelo ubijene sestre našao sam na mjestu zvanom 'Raskršće', a nedaleko od nje bio je moj stric Dragoljub Gvozdenović koji je, takođe, bio ubijen. Na tom mjestu sam, duboko potresen, nad tijelima moje sestre i strica, proveo ostatak vremena, dok nisu branioci sela uspjeli da protjeraju muslimane i potisnu ih prema njihovom selu Blječevi. Pridružio sam se braniocima sela koji su sakupljali žrtve i ranjenike i lično traktorom prevezao u Bratunac ubijene mještane koji su pronađeni u selu.“[13]
Draganovi stričevi s lijeva na desno: Blagoje i Dragoljub Gvozdenović
Napad na selo Zagone preživio je i Tatomir Gvozdenović, a o tom događaju je izjavio: „Prije izbijanja rata mi smo se dobro slagali sa komšijama iz Blječeva i Čizmića. Iz tih sela ja sam imao dosta prijatelja sa kojima sam se družio i išao u školu. Kad je počeo rat mi smo čuvali straže oko našeg sela. Česte su bile provokacije muslimana iz Blječeva, Čizmića i sa Pala, jer su oni pucali prema našim položajima i po selu pješadijskim naoružanjem i mi smo im uzvraćali, ali nikad nije bilo većeg napada. (…) U kući smo bili ja, moja sestra Rada i kum Spajić Goran. Oko petnaest časova po selu su počele da padaju topovske i minobacačke granate sa Pala i za deset minuta palo ih je 37. Ja sam odmah uzeo pušku i pošao na položaj da branim selo, jer sam znao da će oni poslije granata napasti pješadijom. Dok sam stigao do položaja iznad moje kuće sa svih strana je otvorena puščana vatra. Čuo sam kako sa kose zvane 'Lađa' viču 'Alahu egber' i pucaju i isto tako čuo sam jaku pucnjavu i iz pravca Jelovca. Shvatio sam da su selo opkolili sa svih strana. Istovremeno je iz pravca Budaka i Blječeve krenula grupa muslimana lupajući u šerpe i vičući 'uhvati ga, Žiro, eno ga u Dubovima pod Međom', 'eno dvojice u Ićinim stranama na putu' itd. Među napadačima sam prepoznao svog školskog druga koji je imao nadimak Štica, a išao je sa mnom u školu u Blječevu. Iako sam mu ime zaboravio, prepoznao sam još jednog muslimana iz Čizmića koji je vikao 'fataj Dragana živog, jebem mu sestru'. Taj drugi musliman iz Čizmića je išao s mojim bratom Draganom u školu. Nisam više nikoga mogao prepoznati, jer su bili neobrijani, a bili su obučeni u uniforme i civilna odjela, išli su u grupi od oko petnaestak i bili su naoružani automatskim oružjem. Tako u grupama upadali su u kuće, iznosili iz njih vrijedne stvari, a onda kuće palili. Prvo su zapalili kuću mog čiče Ljube, onda čiče Blagoja, Save, Rajka, Ilije, Miloša, Neđe, Mitra, Nege itd. Ja sam sve ovo gledao sa susjednog brijega zvanog 'Kruške', jer sam se uspio izvući iz obruča i bio sam od njih udaljen oko 300 metara, ali sam sve mogao dobro vidjeti. Ubrzo je stigla naša vojska i potisnula neprijatelja. S vojskom u selo sam ušao i ja. Prvo sam naišao na mrtvog čiču Dragu, a malo dalje ležala je i moja sestra Rada.“[14]
Tatomirov brat Radomir Gvozdenović rekao je da nakon jednog časa nije mogao da prepozna rođenu sestru Radu koju je zatekao isječenu i masakriranu iznad rodne kuće. „Bila je iskasapljena“, dodao je Radomir Gvozdenović. On je naglasio da su se zločinci iživljavali nad ženama kojima su odsijecali dojke i ubijali ih desetinama uboda oštrim predmetima. Među ubijenim bilo je pet žena, a starac Mihajlo Mihajlović još se vodi kao nestala osoba. Radomir Gvozdenović istakao je da mu je kod spaljene kuće u Zagonima iz srebreničke zaštićene zone UN 21. februara 1995. godine ubijen otac Radoje.[15]
Svjedočenje o dešavanjima u Zagonima iznio je i Milenko Milošević: „Između 10 i 10:30 časova 5. jula 1992. godine kući je došla moja supruga sa mlađim sinom Aleksandrom, starim četiri godine, sa namjerom da mene i majku obiđe i da se istoga dana vrate u Ljuboviju gdje su tada bili privremeno smješteni kod rođaka. Međutim, nešto poslije 15 časova, istog dana, muslimanske snage izvršile su iznenadni napad na selo Zagoni, opkolivši ga sa svih strana. Napad je počeo prvo sa granatiranjem, a kasnije i sa pješadijskim oružjem. Pošto sam primjetio da su se napadači približili na oko 200 metara od kuće mog tasta, ja sam se sa porodicom sklonio u podrum. Prilikom napada muslimana kod mene se zatekao i Radoje Gvozdenović iz Zagona, koji se takođe sklonio u podrum zajedno sa mojom porodicom. Pošto je napad postao sve žešći, na inicijativu Radoja, nas dvojica smo izašli sa puškama, da bi se pridružili braniocima sela. Zauzeli smo odbrambeni položaj na oko 30 metara od kuće. Ostali članovi porodice su bili u podrumu. Tokom borbe htio sam da idem kući i vidim šta je sa porodicom, ali je jedan od branilaca rekao da je vidio kada se moja porodica izvukla iz kuće i pobjegla u potok. Pošto su muslimanske snage bile brojnije i opkolile selo sa svih strana, ja sam bio prinuđen da se sa ostalim braniocima povučem prema Bratuncu, smatrajući da mi se porodica izvukla i spasila. Muslimani su ušli u selo, spalili kuće u Gornjim Zagonima, a dobar broj ostalih kuća su opljačkali. Povlačeći se sa položaja, sišao sam u pomenuti potok i potražio moju porodicu, ali nisam našao nikoga. Muslimanske oružane snage su se u 16:30 časova povukli iz dijela sela gdje se nalazi moja kuća. (...) Poslije povlačenja muslimana iz sela, mještani i pomoć koja je stigla iz Bratunca vratili su se u selo da vide šta se desilo sa mještanima koji nisu uspjeli da se izvuku iz sela. Tada su u podrumu kuće mog tasta, odnosno desetak metara ispod kuće pronašli moju suprugu ubijenu i masakriranu, a majka je bila teško ranjena. Sina Aleksandra nisu našli. Majka je istog dana umrla na putu za bolnicu. Ljudi koji su pronašli suprugu pričali su mi da je sva isječena nožem.“[16]
Milenko je dalje opisao šta se dešavalo sa njegovim sinom Aleksandrom: „Poslije oko sedam dana, prvi put sam čuo da je sin bio zarobljen i da se nalazi u selu Pale kod Srebrenice. To su izjavili neki muslimani koji su bili zarobljeni. Oni su rekli da mi se sin nalazi kod neke žene Zuhre. Moj sin je poslije 12 dana razmijenjen. (...) Tada sam vidio da je bio lakše ranjen u nogu, da mu je rana bila previjana i on mi je rekao da ga niko nije maltretirao i tukao.“[17]
Da je tijelo Milenkove supruge Rade Milošević bilo izmasakrirano potvrdio je Dragan Gvozdenović: „Prilikom prevoženja žrtava u Bratunac primjetio sam da je tijelo Milošević Radinke Rade bilo izmasakrirano, odnosno bila je nožem isječena po grudima, a moj djed Rajko Gvozdenović bio je isječen po licu. Najviše je bilo unakaženo tijelo Dimitrić Mileve, stare oko 70 godina, koje je bilo isječeno skoro u komade i potpuno unakaženo.“[18]
S lijeva na desno: Izmasakrirana tijela Mileve Dimitrić i Rade Milošević
Tragedija Srba u Zagonima nije završila 5. jula, jer već sedam dana kasnije su pripadnici tzv. Armije BiH izvršili ponovni napad na Zagone. Taj napad je izveden u okviru šire operacije tzv. Armije BiH u rejonu srebreničke i bratunačke opštine. Pored Zagona, taj dan je napadnuto i Zalazje, kao i Biljača. Na taj dan je ubijeno sedam lica i spaljene su preostale četiri kuće koje u prvom napadu nisu spaljene.
O drugom napadu pripadnika tzv. Armije BiH na Zagone izjavu je dao Radoje Gvozdenović: „Drugi napad bio je 12. jula 1992. godine, na veliki srpski praznik Petrovdan. Tada je poginulo sedam lica. Nastradala je familija Milošević, a tri ognjišta su potpuno ugašena i to Dušana Miloševića, Miodraga Miloševića i Dragiše Miloševića.“[19]
Svirepost koju su u tom napadu ispoljili pripadnici tzv. Armije BiH Radoje opisuje: „Pored ubijenih smo našli kaiševe kojim su ih muslimani vezali za drvo i mučili. Svi su bili masakrirani, isječeni i razbijenih glava. Umirali su u najvećim mukama.“[20]
Radojev sin Dragan takođe govori o drugom napadu na Zagone: „Napominjem da je na moje selo Zagone, od strane muslimanskih oružanih snaga, bio izvršen napad i 12. jula 1992. godine, ali se tada u selu nisu nalazili civili, jer su poslije napada od 5. jula 1992. godine sve preostale žene, djeca i starci napustili selo i otišli u Bratunac. Prilikom ovog drugog napada u selu su se samo nalazili branioci. (...) Njihova tijela su pronađena istog dana poslije napada muslimana, na mjestu zvanom 'Lađa', u blizini kuće Ljube Gvozdenovića i bila su složena jedno preko drugog kao balvani. Tijela su bila potpuno unakažena i izmasakrirana da su se teško mogla i prepoznati.“[21]
Najmlađa žrtva zločina u Zagonima bio je Mirko Dimitrić sa svega 18 godina, dok je najstarija žrtva bila Mileva Dimitrić sa 90 godina.
Mirko Dimitrić, najmlađa žrtva zločina u Zagonima
Uništene kuće Radoja, Vese, Slavoljuba, Miladina i Dragutina Gvozdenovića
Uništena kuća Ljube Gvozdenovića
Više o zločinu u Zagonima možete pogledati OVDJE.
Republički centar možete pratiti na našoj Fejsbuk i Instagram stranici i Tviter nalogu.
[1] Izjava Radoja Gvozdenovića.
[2] Izjava Miladina Gvozdenovića od 9. 2. 1993. godine., Bratunac.
[3] Isto.
[4] Izjava Nurifa Memiševića, od 25. 1. 1994. godine.
[5] Izjava Božane Gvozdenović, od 5. 1. 1993. godine.
[6] Zapisnik o saslušanju svjedoka Milenka Miloševića, broj: Kri 107/94 od 7. 10. 1994. godine.
[7] Krivična prijava, SJB Bratunac, broj: 28/93 od 29. 3. 1993. godine.
[8] Rješenje da se sprovede istraga Osnovnog suda u Zvorniku, broj: Ki 68/93 od 10. 11. 1993. godine.
[9] Izjava Gvozdenović Miladina od 9. 2. 1993. godine.
[10] Izjava Božane Gvozdenović, od 5. 1. 1993. godine.
[11] Zapisnik o saslušanju svjedoka Dragan Gvozdenović, Osnovni sud u Zvorniku, od 23. 12. 1994. godine.
[12] Isto.
[13] Isto.
[14] Izjava Tatomira Gvozdenovića, od 5. 2. 1993. godine.
[15] Dostupno na: https://lat.rtrs.tv/vijesti/vijest.php?id=303355, posjećeno 20. 4. 2021. godine.
[16] Zapisnik o saslušanju svjedoka Milenka Miloševića, Osnovni sud u Zvorniku, broj: Kri 107/94 od 7. 10. 1994. godine.
[17] Isto.
[18] Zapisnik o saslušanju svjedoka Dragana Gvozdenovića, Osnovni sud u Zvorniku, od 23. 12. 1994. godine.
[19] Izjava Radoja Gvozdenovića.
[20] Isto.
[21] Zapisnik o saslušanju svjedoka Dragana Gvozdenovića, Osnovni sud u Zvorniku, od 23. 12. 1994. godine.
