Rupovo Brdo je udaljeno 20 kilometara od Milića. Selo je smješteno između većinski bošnjačkih sela Štedra, Đile i Nurići, a kroz selo je prolazio stari put Milići-Gunjaci. U Rupovom Brdu su bila tri zaseoka Žugići, Gligori i Milinkovići. Ta imena zaselaka su zapravo predstavljala tri prezimena srpskih porodica koja su bila nastanjena u Rupovom Brdu.[1]
Tokom Drugog svjetskog rata mještani Rupovog Brda su bili izloženi napadima ustaša koji su u stvari bili muslimani iz okolnih sela. O tome svjedoči Stanko Žugić: „Za vrijeme Drugog svjetskog rata muslimani iz okolnih sela su potpuno spalili i razorili Rupovo Brdo, zbog čega su mještani ovog sela bili primorani da bježe preko Srebrenice u Srbiju, ali su prilikom ovog bjekstva, muslimani ubili četiri ili pet mještana.“[2]
Poučeni iskustvom iz Drugog svjetskog rata, Srbi iz Rupovog Brda su u proljeće 1992. godine počeli da sklanjaju svoje porodice na sigurno zato što je Rupovo Brdo bilo okruženo većinski muslimanskim selima, a ratni vihor se u aprilu i maju već širio Podrinjem. Stanko Žugić je to ovako opisao: „S obzirom na to da je selo bilo okruženo muslimanskim naseljima i da je prijetila opasnost od napada, ja sam 3. maja 1992. godine iz sela izveo suprugu i djecu i odveo ih u Bijeljinu, a kod kuće sam ostao ja i moja majka. I ostali mještani su takođe izveli žene i djecu, a ostalo je još nekoliko starijih žena. U selu je ostalo oko 20 muškaraca, među kojima je bilo i starijih i nemoćnih ljudi.“[3]
Pored Stanka i Milojka Milinković je iznijela svjedočenje o tome da su Srbi iz Rupovog Brda početkom maja sklanjali svoje porodice na sigurno. Tako su njen muž Radivoje i ona poslali troje maloljetne djece u Srbiju kod rodbine, a oni su ostali u selu sve do kobnog 10. juna.[4]
Širi rejon Podrinja sa naznačenim geografskim položajem Rupovog Brda
Prema navodima iz Krivične prijave SJB Milići[5] i Izvještaja CJB Bijeljina[6], Rupovo Brdo je napadnuto 10. juna 1992. godine, nešto prije pet časova ujutru. Prethodno su putevi ka selu bili blokirani tako da je bijeg Srba iz Rupovog Brda bio otežan. Napad je izveden iz pravca Žedanjskog, Đila, Žutice, Štedre i Kupusne, sela koja su većinski bila muslimanska u opštini Milići. Iako se u blizini Rupovog Brda nalazio površinski kop Gunjaci rudnika Boksit Milići koji je imao svoje obezbjeđenje, oni su bili spriječeni da reaguju i pomognu Srbima u Rupovom Brdu zbog nadmoći u ljudstvu od strane pripadnika tzv. TO Srebrenice.
Stanko Žugić ovako opisuje muslimanski napad na Rupovo Brdo: „Dana, 10. juna 1992. godine, oko pet časova ujutru, muslimani iz okolnih sela ušli su među kuće i počeli iznenada da pucaju. Ja sam se, u tom trenutku, nalazio u kući Aleksija Žugića, mog strica. Stric i ja smo izašli iz kuće i vidjeli da smo napadnuti sa svih strana. Ispred kuće su se zatekli i Pero i Milomir Žugić, moji rođaci. Kako je pucalo sa svih strana, sklonili smo se u jednu obližnju rupu ispod kuće. Istovremeno sam vidio kako su pojedine kuće u selu počele da gore. Dok smo tu bili zaklonjeni, Milomir Žugić biva ranjen u jednu nogu, pa smo mu mi tu pokušali pružiti prvu pomoć. Na ovom mjestu ostali smo sve do oko 14 časova kada su muslimani prestali sa pucnjavom i paljenjem kuća i povukli se iz sela, jer je u međuvremenu iz Milića stigla pomoć.“[7]
S lijeva na desno: Stanko Žugić; Uništena kuća njegovog strica Aleksija Žugića
Neposredno prije muslimanskog napada na Rupovo Brdo u to selo se vratio Zdravko Žugić: „Ja sam 9. juna 1992. godine došao iz Milića u moje selo Rupovo Brdo da posjetim oca koji se nalazio na selu. U selo sam stigao u večernjim časovima i nakon kraćeg boravka u našoj kući, otac Dragomir, brat Slavoljub i ja smo otišli do Radoja Milinkovića gdje smo trebali da prespavamo jer je naša kuća bila isturena prema muslimanskim selima i nije bilo bezbjedno ostati u njoj. U 4:45 časova probudili su nas pucnji i nas četvorica smo istrčali iz kuće. Po izlasku iz kuće vidjeli smo da je naše selo napadnuto i da se puca sa svih strana. Zaselak Milinkovići, u kome smo se mi nalazili u trenutku napada, bio je napadnut iz pravca muslimanskog sela Đile i iz pravca kanjona tj. od pravca Žedanjska.“[8]
| Milojka Milinković |
Milojka Milinković je iznijela svoje svjedočenje o dešavanjima u Rupovom Brdu: „Ja sam spavala kod komšija, pokojnog bračnog para Vojka i Mirjane Milinković. Napad je izveden u 4:50 časova. Prvi metak koji je opaljen, a koji sam ja čula, ubio je psa Vojka Milinkovića. Pas je inače bio vezan pored Vojkove kuće. Vojkova supruga Mirjana je pošla u toalet i tada je opalio i drugi metak. Izašla sam vani i ispred kuće sam našla mrtvu Mirjanu Milinković. Međutim, u tom momentu nisam ni slutila da je Mirjana mrtva te sam pozvala njenog muža Vojka da je unesemo u kuću. Kada smo izašli počelo je pucati sa svih strana, a Vojko i ja smo se sakrili iza ograde i tada ga je metak pogodio usljed čega je on pao. Ja sam pobjegla preko voćnjaka do kuće Radoja Milinkovića, koja je udaljena nekih 40 metara.“[9]
Zdravko Žugić i Milojka Milinković su se sreli kod kuće Radoja Milinkovića i u dalji bijeg krenuli zajedno. Zdravko to opisuje: „Otac Dragomir, brat Slavoljub, Milojka Milinković, koja nam se pridružila, i ja smo oko 6:30 časova pošli u pravcu zaselaka Žugići i Gligorevići[10], gdje smo kod seoskog puta pronašli Ljeposavu i Milosavu Žugić. U međuvremenu smo vidjeli da gore kuće u Milinkovićima, naša porodična kuća, zatim da gori radionica, škola i drugi objekti šumarstva. Takođe u zaseoku Gligori je izbijao dim i vidjeli smo da gore kuće. Pošto je već selo bilo komplet u plamenu i niko ni za kog ne zna, nas šestoro smo odlučili da se povučemo u pravcu Gunjaka gdje se nalazilo fizičko obezbjeđenje rudnika Boksita. Iz sela smo uspjeli da se prebacimo u obližnju šumu i da nastavimo put prema Gunjacima. Kada smo došli iznad sela Đile primjetili smo da se prema nama kreće grupa naoružanih muslimana koji su pošli svojim snagama u pomoć u naše selo. Nakon toga smo odustali da idemo u Gunjake jer smo se plašili zasjede, pa smo odlučili da krenemo u šumu kako bi stigli u Podravanje koje je udaljeno oko 10-15 kilometara. Napominjem da se nismo smjeli povlačiti prema Milićima iz razloga što bi morali proći kroz muslimanska sela Štedrić, Žutica i druga. Nas šestoro smo uspjeli toga dana u popodnevnim časovima doći u Podravanje do kuće Save Petrovića gdje smo ostali do narednog dana, a zatim smo uspjeli sići u Gunjake.“[11]
Razmjere zločina u Rupovom Brdu sagledane su tek sutradan nakon napada kada se nekolicina muškaraca vratila u selo. Među njima je bio i Zdravko Žugić koji je ovako opisao zatečeno stanje: „Kod radionice u selu pronašli smo Relju Milinkovića koji je ubijen iz vatrenog oružja, a kako sam vidio ranu na glavi može se pretpostaviti da je bio ranjen i da je dotučen, odnosno u glavu mu je pucano iz blizine. Pored njegove porodične kuće pronašli smo mrtvog Radoja Milinkovića koji je takođe ubijen iz vatrenog oružja, a kod istog je jedna strana tijela bila nagorjela jer mu je spaljena kuća i pomoćni objekti. Na pragu spaljene kuće pronašli smo ugljenisana tijela bračnog para Milinković, Vojka i Mirjane. Nakon što smo u zaseoku Milinkovići pronašli i sahranili naprijed navedene, pošli smo u zaselak Žugići gdje smo pronašli mrtvu Koviljku Žugić, staru oko 70 godina, gdje je na njenom vratu vidan trag posjekotine tako da bi se moglo pretpostaviti da su istu zaklali. Pored navedenih poginulih iz sela su toga dana nestali, a do danas nisu pronađeni, otac i sin Žugić Komljen i Trivko kao i Vlado Milinković. Ja sam tog jutra posljednji put vidio Vladu da je otišao pored porodične kuće u pravcu kanjona, odnosno u pravcu Velike Gradine prema Žutici.“[12]
Iako tijela nestalih Komljena i Trivka Žugića, kao i Vlade Milinkovića, još nisu pronađena pretpostavlja se, na osnovu određenih svjedočenja, da su oni odvedeni u muslimansko selo Nurići i da su ubijeni na lokalitetu Bašča, a potom bačeni u kanjonu Štedrića.
Prilikom muslimanskog napada na Rupovo Brdo pričinjena je velika materijalna šteta. Muslimani su prvo opljačkali pokretnu imovinu Srba iz Rupovog Brda da bi potom zapalili nepokretnu imovinu, kako fizičkih tako i pravnih lica poput zgrade osnovne škole. Ljubiša Gligorević je ovako opisao uništavanje imovine tokom muslimanskog napada na Rupovo Brdo: „Ja sam bio udaljen i skriven u živici možda nekih stotinjak metara. Takođe sam primijetio veću masu muslimanskih vojnika u našem selu koji su palili i pljačkali što se moglo opljačkati, ali u strahu nisam mogao nekoga prepoznati.“[13]
Uništene i oštećene kuće u Rupovom Brdu:
Oštećena kuća Trivka Žugića Uništena kuća Komljene Žugić
Uništena kuća Ljubiše Gligorevića Uništena kuća Radoja Milinkovića
Uništeni društveni objekti u Rupovom Brdu:
Zgrada Osnovne škole „21.decembar“ Zgrada šumarnice RO „Šumarstvo Birča“
Stambena zgrada RO Birač Radionica RO Birač
Više o zločinu u Rupovom Brdu možete pogledati OVDJE.
Republički centar možete pratiti na našoj Fejsbuk i Instagram stranici i Tviter nalogu.
[1] Krivična prijava, SJB Milići, broj: 15-17/02-KI-1/93 od 17. 6. 1993. godine.
[2] Zapisnik o saslušanju svjedoka Stanka Žugića, Osnovni sud u Vlasenici od 24. 2. 1995. godine.
[3] Isto.
[4] Zapisnik o prikupljanju izjave od lica Milojke Milinković, PS Milići, broj: 12-1-8/02-230-421/05 od 28. 11. 2005. godine.
[5] Krivična prijava, SJB Milići, broj: 15-17/02-KI-1/93 od 17. 6. 1993. godine.
[6] Izvještaj o učinjenom krivičnom djelu genocid i drugih krivičnih djela ratnog zločina, CJB Bijeljina, broj: 12-02/4-230-163/05 i 140 od 9. 2. 2006. godine.
[7] Zapisnik o saslušanju svjedoka Stanka Žugića, Osnovni sud u Vlasenici od 24. 2. 1995. godine.
[8] Zapisnik o prikupljanju izjave od lica Zdravka Žugića, PS Milići, broj: 12-1-8/02-230-194/005 od 31. 5. 2005. godine.
[9] Zapisnik o prikupljanju izjave od lica Milojke Milinković, PS Milići, broj: 12-1-8/02-230-421/05 od 28. 11. 2005. godine.
[10] Misli se na zaselak Gligori.
[11] Zapisnik o prikupljanju izjave od lica Zdravka Žugića, PS Milići, broj: 12-1-8/02-230-194/005 od 31. 5. 2005. godine.
[12] Isto.
[13] Zapisnik o prikupljanju izjave od lica Ljubiše Gligorevića, PS Milići, broj: 12-1-8/02-230-136/05 od 20. 4. 2005. godine.
