Kako se ratni vihor širio opštinom Srebrenica, tako su se Međe među prvim selima našle na udaru pripadnika tzv. TO Srebrenica. Selo Međe obuhvata i zaseoke Crni Vrh i Karno, a upravo će ti zaseoci biti napadnuti početkom maja 1992. godine. Pošto su Međe bile nastanjene pretežno srpskim stanovništvom, a okružene su Osmačama, Grebenom, Karačićima, Tinićima, Porobićima i Unisićima i sva ta sela su bila dominantno muslimanska, Međe su predstavljale lak plijen za muslimanske oružane formacije.

Milan Jevtić, jedan od stanovnika zaseoka Crni Vrh, opisuje selo: „Samo naše selo je bilo srpsko sa 10-15 kuća u istom. U selu je bila samo jedna muslimanska kuća, a koju je jedna muslimanka kupila od našeg komšije Srbina, te se naselila u nju. Među nama su bili dobri odnosi sve do izbijanja rata. Inače, naše selo je sa jedne strane bilo vezano sa srpskim selom Karno, a sa ostalih strana je bilo okruženo muslimanskim selima.“[1]

Stanje u Međama na početku oružanih sukoba u Podrinju opisuje Radojka Simeunović: „Rat, u maju 1992. godine, zatekao me je u selu Međe, SO Srebrenica. Pošto je naše selo okruženo muslimanskim selima, u to vrijeme je u selu bilo nabavljeno nekoliko pušaka, kako bi naš narod uspio da se odbrani u slučaju da bude ugroženo od susjednih i dosta brojnijih muslimana. U selu su uglavnom bili starci, žene i rijetko koji mlađi čovjek. Sa našeg područja tada je veliki broj mlađih ljudi bio zaposlen u Srbiji, a neki su prije rata odselili gradeći kuće na drugim područjima.“[2]

Zbog sve većih napetosti koje su se osjećale u Međama, Srbi iz Karna porodice šalju kod rodbine u većinski srpska mjesta u okolini ili u Srbiju. U selu ostaju oni koji nisu htjeli napustiti ognjište. Prije napada 15. maja 1992. godine Srbi iz Karna su pokušali stupiti u pregovore sa komšijama muslimanima u želji da se dogovore da ih muslimani ne napadaju. Vidoje Subotić je bio akter tih pregovora: „Negdje oko 8. maja 1992. godine Mlađen Subotić, Milojko Gagić i ja pošli smo kod muslimana u Grujičiće da sa njima pregovaramo o tome da nas oni ne napadaju. Poveo nas je Abid Selimović, ali su se oni (misli se na Mlađena i Milojka – primjedba autora) ubrzo vratili u Karno pa sam na pregovore otišao sam. U Grujičićima je bilo puno muslimanskih vojnika koji su galamili i prijetili mi. Trojica muslimana sa kojima sam pregovarao su tražili od mene da predam puškomitraljez i radio-stanicu koje nisam imao. Govorili su kako četnici kolju muslimane i pale njihova sela, da su okolne šume pune muslimanskih vojnika i slično, a sve to me je uplašilo pa sam se vratio kući. Nakon dva ili tri dana otišao sam kod jednog muslimana, sa kojim sam se dobro poznavao, u Međe, i zamolio sam ga da omogući da se mi iz Karna izvučemo iz okruženja i spasimo. On je to odbio, prijetio je da će me zaklati, a inače je bio sav uznemiren i krvavih očiju. Rekao je da se u Crnom Vrhu nalazi srpska vojska i tjerao me da idem i da to provjerim. Nekako sam se izvukao iz njegove kuće i pošao prema Crnom Vrhu da vidim ima li naše vojske. Došao sam do kuća Krste Petrovića i Radoja Jevtića, lupao im na vrata i dovikivao im, ali se niko nije odazvao. Ubrzo su naišli Milojko Gagić iz Karna i jedan musliman iz Međa i pitali me ima li vojske, a zatim su otišli dalje rekavši mi da ih sačekam. Otišli su do štale Petra Jokića. Taj musliman je ušao u prostoriju gdje se nalazi stoka, a Milojko na tavanska vrata. Odmah zatim pomenuti musliman je povikao Milojka i pokazao mu ubijene, odnosno zaklane, Krstu Petrovića, Radoja Jevtića, Vojislava Đurića i njegovog sina Novaka.“[3]

Prema navodima iz Krivične prijave CJB Zvornik[4] srpsko selo Međe, preciznije njegovi zaseoci Crni Vrh i Karno, napadnuti su u jutarnjim časovima 15. maja 1992. godine, a napad je izvršen iz pravca šume zvane Karangaj. Nakon napada srpsko stanovništvo utočište nalazi kod muslimana u selu Greben, jer su muslimani željeli da im Srbi iz Međa budu zaštita ukoliko bi došlo do srpskog napada na Greben. Nedugo nakon toga, Srbe iz Grebena odvode u Srebrenicu gdje će proći razne fizičke torture i maltretiranja.

Iz izjava svjedoka samog događaja zaključuje se da su zaseoke Crni Vrh i Karno muslimani napali odvojeno, tačnije prvo je napadnut Crni Vrh, a potom Karno. Međutim, pošto su pripadnici MUP-a Republike Srpske tek 1997. godine podnijeli krivičnu prijavu za zločin u Međama, oni su objedinili ova dva napada i naveli isti datum. S tim u vezi, kao datum smrti žrtvama se navodi 15. maj, iako svjedoci govore da je nekoliko žrtava ubijeno prije tog datuma.

Iz svjedočenja Velimira Simeunovića vidimo svu komplikovanost početka ratnih sukoba u BiH.  „Dana 15. maja 1992. godine u jutarnjim časovima kod mene su došli moji prijatelji Edem Alifendić i njegov brat Šefko, obojica iz Grebena. Dok smo sjedjeli i razgovarali, negdje oko deset časova, iznenada je počela pucnjava iz pušaka prema mojoj kući. Šefko je odmah izašao da vidi o čemu se radi i više se nije vratio, a Edem je ostao sa mnom. Sa Edemom sam izašao ispred kuće u jedan zaklon i vidjeli smo da su napad izvršili neki muslimani iz Osmača. Dobar dio njih sam poznavao iz viđenja, ali im ne znam imena, jer se radi o mlađim ljudima.“[5]

Petar Gagić, jedan od preživjelih svjedoka muslimanskog napada na zaselak Karno, ovako opisuje šta se dešavalo toga dana: „Dana 15. maja 1992. godine, u 16:30 časova, muslimani iz okolnih sela su izvršili oružani napad na Karno, opkolivši ga sa svih strana. Ja sam se, u tom trenutku, nalazio u polju, ispod sela i potražio sam zaklon dok napad nije prošao. Prilikom ovog napada ubijena je Petrija Andrić iz Karna, stara preko 60 godina, a Vidoje Subotić je ranjen u noge, a nisam vidio da je bio ranjen na drugom mjestu. Inače, Vidoje je bio star preko 65 godina.“[6]

O napadu na Karno govori i Danica Gagić: „Tom prilikom poginula je Petrija Andrić, a ranjen Vidoje Subotić u nogu i stomak koga su, poslije izvjesnog vremena, prebacili u Srbiju na liječenje. Kako je prilikom napada pucalo sa svih strana mi smo se sklonili u obližnji potok, ispod stijene. Pošto su muslimani zauzeli selo kod nas su došle njihove žene, muslimanke i na njihovu intervenciju i garanciju da nam se neće ništa desiti odvedeni smo u muslimansko selo Greben, gdje smo ostali puna dva mjeseca.“[7]

Vidoje Subotić ovako opisuje šta se dešavalo kritičnog dana, nakon što je počeo muslimanski napad na Karno: „Kada sam stigao do jednog šumarka, bio sam ranjen u obje noge i donji dio stomaka. Pao sam, a zatim dopuzao do jednog plasta sijena gdje sam našao sakrivenu svoju snahu Ilinku, a deset metara dalje je mrtva ležala Petrija Andrić, pogođena metkom u potiljak. U trenutku kada je Petrija poginula pored nje je bila moja snaha Ilinka. Odmah zatim Ilinka je pobjegla dalje da se krije, a ja sam ostao pored sijena. Te noći ranjenog su me pronašli muslimani Husein Zukić i njegovi sinovi i odnijeli njihovoj kući u selo Greben. Poslije dva dana oni su me volovskim kolima prebacili u Perućac, a zatim u Bajinu Baštu odakle sam prebačen u Užice na liječenje. Prolazeći kroz muslimanska naselja mještani i vojnici su mi prijetili da će da me ubiju, ali su me Husein i njegovi sinovi zaštitili.“[8]

Nakon ubistva četvorice Srba iz Crnog Vrha, a potom i napada na Karno, muslimani su došli u Karno kako bi poveli nekoga da ih sahrani. Petar Gagić je učestvovao u njihovoj sahrani, a on to ovako opisuje: „Nas muškarce iz Karna, muslimani su pozvali u selo Međe. Pored mene iz Karna su tu došli Milojko Gagić, Radivoje Subotić, Mlađen Subotić i Velimir Simeunović. Jedan musliman je, između ostalog, rekao da treba da idemo u Crni Vrh da se sahrane neki ljudi po srpskom običaju. Tada je jedan drugi musliman rekao da Radivoje ostane tu i da ga dobro čuvaju. Odredili su samo mene da pođem u Crni Vrh, a naprijed pomenuti su ostali u Međama i ne znam šta se s njima poslije, toga dana, dešavalo. Sa mnom u Crni Vrh pošlo je desetak muslimanskih vojnika iz okolnih sela. Kada smo stigli na područje sela Crni Vrh odveli su me pred jednu štalu  iznad sela, udaljenu od kuća oko 50 metara. Ne znam ko je vlasnik ove štale. Kad smo ušli u štalu, desno od ulaznih vrata našli smo zgrčen u klečećem stavu leš Vojislava Đurića, a u suprotnom dijelu od vrata do zida bili su leševi Nova, sina Vojislava Đurića, Krste Petrovića i Radoja Jevtića koji su bili nabacani na gomilu jedan preko drugog. Vidjelo se da su leševi na tom mjestu stajali više dana i na njima su bili vidljivi svi dijelovi tijela. Nisam vidio kojim su oružjem ubijena ova lica, a inače su svi bili stanovnici Crnog Vrha. Zajedno sa muslimanima koji su bili sa mnom, sahranio sam ova lica, po dvojicu u jedan grob. Sahranili smo ih u seoskom groblju koje se nalazi odmah ispod štale.“[9]

Pripadnici CJB Zvornik su 21. aprila 1997. godine izvršili ekshumaciju tijela naprijed navedene četvorice Srba, a tijela su bila sahranjena u dvije grobnice, kako je Petar i opisao.[10]

Fotografije sa ekshumacije Vojislava i Nove Đurića, Krste Petrovića i Radoja Jevtića 21. aprila 1997. godine

Nakon napada na Karno Srbi su kratko vrijeme ostali u svojim kućama, a šta se dalje dešavalo opisuje Mlađen Subotić: „Prije ove sahrane (misli se na sahranu četvorice Srba iz Crnog Vrha – primjedba autora) u Međe su došla dvojica muslimana, a sjećam se da je jedan od njih bio bivši oficir JNA. Oni su nas pozvali da predamo oružje što smo mi i učinili. Poslije sahrane njih dvojica su nas ponovo pozvali i tražili od nas da predamo žito i druge namirnice koje smo imali. Istovremeno su odredili da se smjestimo u kućama muslimana koji su pokupili naše žito i namirnice i da se više ne vraćamo u Karno. Tako sam se ja smjestio u kuću jednog muslimana u Međama, dok su ostali Srbi mahom bili smješteni kod raznih muslimana u Grebenu. Na taj način mi smo praktično bili zarobljeni od strane muslimana, a svako naše kretanje je bilo pod strogom kontrolom. Jedino su Manojlo Subotić i njegova supruga Milena uspjeli nekako da se izvuku iz Grebena, poslije mjesec i po dana pređu u Bajinu Baštu. U ovom zatočeništvu u Grebenu i Međama  ostali smo dva i po mjeseca. Za to vrijeme nisam bio maltretiran ni tučen, izuzev što je svako moje kretanje  bilo ograničeno i pod kontrolom.“[11]

Petar Gagić je po povratku iz Crnog Vrha na balkonu jedne kuće u Međama vidio svezane Milojka Gagića i Radivoja Subotića: „Pored njih je stajao jedan muslimanski vojnik sa puškom na gotovs. Poslije toga Radivoja više nisam vidio, a samo sam jednom vidio Milojka, nekoliko dana kasnije, kada su ga muslimani sprovodili pred kuću pokojne Petrije Andrić, bio je vezan i tjerali su ga da nogom provali vrata. Kasnije sam čuo da su Milojka i Radivoja muslimani više puta sprovodili u Klotijevac i vraćali u Međe. Nije mi poznato šta su sve radili s njima, a kada sam zadnji put vidio Milojka pred Petrijinom kućom, primjetio sam da je bio sav pocrvenio, vjerovatno od batina i mučenja. Muslimani su Radivoja ubili 24. maja 1992. godine u selu Karno.“[12]

Tijelo Radivoja Subotića su sahranili Mlađen Subotić i Velimir Simeunović sa još trojicom muslimana. „Tijelo Radivoja Subotića smo našli na mjestu zvanom Brijeg iznad Karna. Na dva do tri metra od njega bio je njegov šešir. Na leđima sam vidio pet-šest tragova od metaka koji su ušli u tijelo, a kada sam ga prevrnuo vidio sam da mu je lijeva ključna kost bila razvaljena, vjerovatno prilikom izlaska jednog metka. Na šaci lijeve ruke bio je otkinut vrh malog prsta. Drugih tragova povreda nije bilo. Zavili smo ga u jedno ćebe i zakopali na mjestu na kojem smo ga i našli.“[13]

Srbi iz zaseoka Karno odvedeni su u Greben i raspoređeni u kuće kod muslimana iz tog sela. „Poslije sahrane Radivoja, ne mogu da se sjetim kog datuma, muslimani su nas iz Karna sproveli u Greben. Tu su nas držali dva i po mjeseca gdje nam je bilo ograničeno svako slobodno kretanje. Nakon toga su nas sproveli u zatvor u Srebrenicu.“

O boravku u Grebenu detaljno govori Danica Gagić: „Dok smo boravili u Grebenu naše kretanje je bilo ograničeno, a bili smo smješteni u porodicama familije Zukića, koji su nam na neki način i pružili zaštitu. Muškarci iz te familije su učestvovali u napadima na srpska sela Brežane i Krnjiće, a to znam zato što mi je žena od tog jednog muslimana pokazala krvavi veš i rekla da je to od ranjenika iz akcije u Krnjićima. Nas žene koje smo bile zarobljene u Grebenu štitile su muslimanske žene od mogućih i eventualnih napada muslimanske vojske koji su se kretali po selu i kojih je povremeno bio veliki broj. Na taj način mi nismo bile maltretirane od strane muslimana. Nismo oskudijevale u hrani i vodi kao ni osnovnim potrebama higijene. U Grebenu smo u zarobljeništvu ostali oko dva mjeseca. Za to vrijeme muslimani su iz mog sela opljačkali svu vrijednu imovinu i stoku, a kuće i ostale objekte potpuno spalili i razorili.“[14]

Nakon dva mjeseca boravka u zarobljeništvu u selu Greben, Srbi iz Karna su prebačeni u zatvor u Srebrenicu. Tu će svoj život tragično okončati Ljubica Gagić koja je postala simbol stradanja Srba iz Podrinja. Danica Gagić opisuje sve to: „Naše sprovođenje u Srebrenicu Edem Šemsin je pokušao da spriječi, ali nije uspio. U Srebrenici su nas sve smjestili u zgradu opštine, u jednu prostoriju na prvom spratu. Prostorija je bila dosta mala, bez kreveta, bilo je samo tri ćebeta za sve nas i imala je mali prozor sa gvozdenim rešetkama. Nas žene nisu tukli, izuzev Ljubice Gagić. Nju je, u našem prisustvu, ispitivao Zulfo Tursunović i napao je da ima radio-stanicu, a zatim je uhvatio za bradu i kosu i tukao joj je glavu od zid nekoliko puta. To je bilo oko 10 časova prije podne. Kada je izlazio iz prostorije Zulfo je rekao ‘samo poklati govna i baciti napolje’. Na ovo smo svi bili dosta uplašeni. Pred mrak, istog dana, ispod prozora na ulici čuli su se glasovi vojnika sa pozivom da uđu kod nas ‘da vide šta rade četnici’. Tada smo mi progovorili da će doći Zulfo, a Ljubica je iz svoje torbe, koju je sve vrijeme nosila sa sobom, izvadila bočicu u kojoj se nalazila esencija i bez riječi je popila, a zatim se zakašljala i počela povraćati. Još dok smo bili u Grebenu ona mi je rekla u povjerenju da se neće dati živa u ruke i da je muče muslimani i da je spremila esenciju da je popije ako je oni napadnu. Nakon što je ispila esenciju, Ljubica se dosta mučila, a mi smo joj pomagali koliko smo mogli. Muslimani nisu htjeli da joj pruže medicinsku pomoć iako su znali šta se desilo. Treći dan je došao Zulfo Tursunović i rekao joj ‘kurvo jedna, znaš kako treba da se ponašaš u zatvoru’, ali je više nije dirao dodavši ‘drugi put kad dođem gađaću te iz pištolja kroz rešetku’. Ljubica je na mom krilu umrla poslije sedam dana u velikim mukama.“[15]

O tragičnoj sudbini srpskih zatvorenika govorio je i Petar Gagić: „U zatvoru u Srebrenici u našu sobu dolazio je i Zulfo Tursunović i ispitivao nas. Tom prilikom on je mene udario čizmom po nogama i pesnicom po glavi. Takođe je tukao Ljubicu Gagić tako što ju je uhvatio za kosu i njenu glavu tukao od zid. Ljubica je poslije toga popila esenciju, a nakon toga se jako mučila, jer joj nisu davali nikakvu pomoć i vodu. Umrla je u velikim mukama poslije sedam dana. Sahranjena je na srpskom groblju zvanom ‘Baratovo’ u Srebrenici i toj sahrani sam prisustvovao zajedno sa još nekim Srbima iz Karna, pošto su nam to stražari dopustili.“[16]

Uslovi u zatvoru u Srebrenici su bili katastrofalni, a Danica Gagić je to i opisala: „Od hrane smo dobijali samo po parče hljeba od crnog neprosijanog brašna. Desilo se da dva dana nismo dobili ni hranu ni vodu i ta dva dana su bila najduža u životu. Takođe smo oskudijevali u pijaćoj vodi koju nismo dobijali ni po nekoliko dana. Naime, dobijali smo na par dana po litar vode za sve nas u sobi. Jednom prilikom stražar nam je donio litar vode pomiješane sa mokraćom. Podijelili smo ovu vodu da utolimo žeđ, poslije čega smo svi imali strašne stomačne bolove. Nismo imali nikakve uslove za higijenu, tako da se posljednjih 20 dana nismo uopšte umivali.“[17]

Golgota za Srbe iz Međa prestaje onog dana kada su razmijenjeni 13. avgusta 1992. godine.

Nakon majskog napada zaselak Karno je opljačkan od strane pripadnika tzv. Armije BiH, a potom su kuće i pomoćni objekti Srba iz ovog zaseoka spaljeni i uništeni. „Pošto su muslimani iz sela Greben, Međe i Vučića opljačkali namirnice, stoku i sve vrednije stvari iz kuća u Karnu, stoku otjerali, a svinje pobili, dok su nas zarobili, oni su zapalili sve naše kuće i pomoćne objekte.“[18]

Uništene kuće u selu Međe

---

[1] Službena zabilješka, CJB Zvornik od 2. 5. 1997. godine.

[2] Službena zabilješka, CJB Zvornik, broj: 13/02-230/97 od 8. 5. 1997. godine.

[3] Zapisnik o saslušanju svjedoka Vidoja Subotića, Osnovni sud u Zvorniku, broj: Kri 127/94 od 17. 10. 1994. godine.

[4] Krivična prijava, CJB Zvornik, broj: 13/02-230-KU-85/97 od 26. 5. 1997. godine.

[5] Zapisnik o saslušanju svjedoka Velimira Simeunovića, Osnovni sud u Zvorniku, broj: Kri 1503/94 od 31. 10. 1994. godine.

[6] Zapisnik o saslušanju svjedoka Petra Gagića, Osnovni sud u Zvorniku, broj: Kri 1503/94 od 2. 11. 1994. godine.

[7] Zapisnik o saslušanju svjedoka Danice Gagić, Osnovni sud u Zvorniku, broj: Kri 124/94 od 15. 10. 1994. godine.

[8] Zapisnik o saslušanju svjedoka Vidoja Subotića, Osnovni sud u Zvorniku, broj: Kri 127/94 od 17. 10. 1994. godine.

[9] Zapisnik o saslušanju svjedoka Petra Gagića, Osnovni sud u Zvorniku, broj: Kri 1503/94, od 2. 11. 1994. godine.

[10] Dopis CJB Zvornik, broj: 13/02-230-100/97, od 21. 4. 1997. godine.

[11] Zapisnik o saslušanju svjedoka Mlađena Subotića, Osnovni sud u Zvorniku, broj: Kri 1503/94, od 1. 11. 1994. godine.

[12] Zapisnik o saslušanju svjedoka Petra Gagića, Osnovni sud u Zvorniku, broj: Kri 1503/94, od 2. 11. 1994. godine.

[13] Zapisnik o saslušanju svjedoka Mlađena Subotića, Osnovni sud u Zvorniku, broj: Kri 1503/94 od 1. 11. 1994. godine.

[14] Zapisnik o saslušanju svjedoka Danice Gagić, Osnovni sud u Zvorniku, broj: Kri 124/94 od 15. 10. 1994. godine.

[15] Isto.

[16] Zapisnik o saslušanju svjedoka Petra Gagića, Osnovni sud u Zvorniku, broj: Kri 1503/94 od 2. 11. 1994. godine.

[17] Zapisnik o saslušanju svjedoka Danice Gagić, Osnovni sud u Zvorniku, broj: Kri 124/94 od 15. 10. 1994. godine.

[18] Zapisnik o saslušanju svjedoka Mlađena Subotića, Osnovni sud u Zvorniku, broj: Kri 1503/94 od 1. 11. 1994. godine.