Napad na Donji Malovan izvršen je 3. aprila 1992. godine oko šest časova od strane HOS-a, ZNG-i i drugih formacija iz Duvna, Livna, Lištice, Posušja, Bugojna, Gornjeg Vakufa, Prozora i drugih mjesta iz Republike Hrvatske. Istovremeno, izvršen je oružani napad i na druga sela u opštini Kupres u kojima su pretežno živjeli stanovnici srpske nacionalnosti, kao što su Blagaj, Zanaglina, Ravno, Vukovsko, Rilići, Kupres i Begovo Selo. Formacijama koje su učestvovale u napadu priključili su se i žitelji opštine Kupres hrvatske i muslimanske nacionalnosti. Iznenađeni ovakvim napadom, Srbi u napadnutim selima i zaseocima pružili su spontani i nedovoljno organizovani otpor. Prilikom artiljerijskog i pješadijskog napada ubijani su civili, kuće i prateći objekti su uništeni ili spaljeni, a nisu bili pošteđeni ni vjerski objekti. Brojni zarobljeni civili, među kojima i žene, djeca i starci, odvedeni su u logore gdje su pretrpjeli razne oblike torture.[1]
Leševi 11 mještana Donjeg Malovana pronađeni su 12. aprila 1992. godine u blizini pravoslavne crkve u Donjem Malovanu od strane srpskih boraca. Leševi su bili djelomično zakopani i prekriveni najlonom. Utvrđeno je da su svi oni stradali prilikom oružanog napada na Donji Malovan. Čak devet stradalih bilo je iz porodice Duvnjak. Sva tijela prevezena su u Dom zdravlja u Kupresu 13. aprila 1992. godine gdje su identifikovani od strane rodbine i prijatelja, a o svemu ovome snimljen je video-materijal od strane vojnih organa Kninskog korpusa.[2] Tom prilikom ubijeni su Vlado Duvnjak, Darinka Duvnjak, Dušan Duvnjak, Marinko Duvnjak, Milan Duvnjak, Miloš Duvnjak, Mitar (D.) Duvnjak, Mitar (M.) Duvnjak, Svetozar Duvnjak, Niko Kanlić i Živko Maksimović.
Prema izjavama očevidaca, mještani Donjeg Malovana su probuđeni iznenadnim napadom na selo i u strahu su se odlučili na bjekstvo u tri teretna vozila u kojima su mahom bili žene, djeca i starci i kojima su se uputili u pravcu šume izvan sela. Međutim, tada je na njih otvorena vatra te su tri lica ranjena, a jedanaest ih je ubijeno. Mitar Duvnjak bio je teško ranjen kada su mu prišla dva vojnika u HOS-ovim uniformama i ubili ga hicima iz automatskog oružja, dok su druge ranjene, zajedno sa ostalim preživjelim, zarobili i odveli u logore u Duvno i Livno, a neki od njih kasnije u logor „Lora“ u Splitu gdje su fizički i psihički zlostavljani.[3]
O napadu na Donji Malovan svjedočio je i Marko Kanlić. On je rekao da su 3. aprila 1992. godine u jutarnjim časovima, dok su još svi spavali, počele padati granate. Neki od mještana su odmah krenuli bježati u šumu, a ostali su se skrili u podrume kuća zbog granata. Nakon toga su tenkovi ušli u selo i počeli gađati kuće. Narod koji je uspio doći do šume pobjegao je u Glamoč, a svi koji su ostali u kućama su zarobljeni. Kada su došli pred njegovu kuću, svjedok je sa ženom i dva maloljetna sina bio skriven u garaži. Čim su ušli u garažu počeli su da ih tuku puškama i nogama i onda su ih izbacili pred garažu. Svjedokova supruga je počela zapomagati te su je srušili i počeli gaziti nogama. Sve zarobljene su potrpali u vozila, zajedno sa stvarima koje su iznosili iz kuća. Bilo je tu i djece od godinu dana i ljudi od 90 godina. Svjedok dalje navodi da je to jutro odmah ubijeno 11 mještana ovog sela.[4]
Mara Duvnjak je u ovom napadu izgubila sina i muža. Rekla je da je napad krenuo iz pravca isječene šume, a da su u njemu učestvovali dojučerašnje komšije Hrvati. Mještani nisu ni znali šta se dešava dok nije zapucalo, a tad joj je poginuo sin jedinac. Hrvati su pohvatali sve seljane i odveli ih u logore, prvo u Šuicu, zatim u Duvno.[5]
Nakon što su združene jedinice HOS-a, ZNG-a i drugih formacija 3. aprila 1992. godine izvršile oružani napad na Donji Malovan i na druga okolna sela, kod mještana Kupresa, civila koji nisu bili uniformisani niti naoružani, zavladala je panika. Civili su se većinom skrivali po podrumima zgrada.[6]
Prije napada na Kupres uslijedio je napad na Begovo Selo. Artiljerijsko-pješadijski napad na ovo selo izvršile su hrvatske formacije 5. aprila 1992. godine između 15 i 16 časova. Prilikom napada nanošene su ogromne materijalne štete na objektima u kojima su bili Srbi, a srpski civili su zarobljavani. Zarobljeni Srbi iz Begovog Sela odvedeni su u selo Odžak. Među 20 zarobljenih civila bilo je i staraca, a najveći broj njih bio je iz porodice Spremo. Sutradan, u večernjim časovima, zarobljeni civili iz Begovog Sela prebačeni su u sabirni centar u Tvornicu tekstilne konfekcije.[7]
Odmah sutradan, 6. aprila 1992. godine oko 13 časova, izvršen je kombinovani napad na gradsko naselje Kupres iz pravca juga na naselje Kratelj. U tom napadu korišćena su oklopna vozila, tenkovi i samohotke, a u samom napadu učestvovali su naoružani i po licu obojeni pripadnici HOS-a, ZNG-a, „Žuti mravi“ i drugih formacija. Za vrijeme napada neki od civila su ubijani, a neki zarobljavani. Nije vršena selekcija, pa su zarobljavani i stari i bolesni, žene i invalidi. Istog dana, između 13 i 14 časova, u naselju Kratelj zarobljeni su svi Srbi koji su zatečeni u svojim kućama. Prilikom ubijanja i zarobljavanja Srba u naselju Kratelj artiljerijskim napadom, kao i iz oklopnih vozila, uništavani su objekti Srba, paljene kuće i pljačkana imovina. Zarobljeni Srbi su bili prisiljeni da se po kiši i snijegu izuju i skinu goli do pojasa, podignu ruke na vrat iza glave, te da u klečećem položaju provedu od 14 do 20 časova. Neki od njih su izvođeni na saslušavanje i odmah po zarobljavanju počelo je sa mučenjem saslušavanih Srba. Oko deset do petnaest zarobljenih Srba postavljeno je oko tenka kao živi štit, te su ih prisilili da tenk pune granatama da bi zatim tim tenkom uništavali srpske kuće i industrijske objekte. Oko 20 časova zarobljeni Srbi odvedeni su u sabirni centar u Tvornici tekstilne konfekcije. Noću između 6. i 7. aprila oko četiri časa zarobljeni Srbi su od strane dotadašnjih komšija iz Kupresa odvedeni u pravcu Šuice. Neki su bili goli i bosi, a većina njih su udarani kundacima, nogama i šakama. Na putu prema Šuici jedan od zarobljenika je ubijen. Po dovođenju u Šuicu zarobljeni Srbi vezani su žicom, a potom je od njih zahtijevano da se penju na kamion, tako što su morali da ulaze pojedinačno, da stanu na postavljenu flašu i penju se na karoseriju. Oni koji nisu mogli na taj način da se penju premlaćivani su. Žicom povezani zarobljeni muškarci dovezeni su do jedne garaže u selo Brišnik, opština Tomislavgrad, a zatim je od njih zahtijevano da jedan po jedan izlaze kroz grupu naoružanih hrvatskih bojovnika koji su u rukama držali toljage. Jedan po jedan zarobljenik prolazio je kroz taj „koridor“, pri čemu su udarani toljagama. Na takav način propušten je svaki zarobljeni Srbin, a nisu bili pošteđeni ni invalidi i starci i mnogi od njih su tom prilikom zadobili teške povrede. Nakon toga, strpani su u jednu tijesnu garažu, a potom su u garažu ubrizgavali suzavac, što je kod zarobljenika izazivalo kašalj i nadražaj očiju. Dok su bili zatvoreni u garaži, vani su čuli glasove koji su govorili da ih treba pobacati u jamu. Odatle su utovareni u jedan kamion i prevezeni do Splita u logor „Lora“. Prilikom dolaska u „Loru“ ponovo su pretučeni, a veći broj njih bio je povrijeđen i onesviješćen. Natjerali su ih da se postroje te su ih sve pretresli i oduzeli im sve što su imali kod sebe. Nakon toga su raspoređeni po ćelijama, a u zatvoru je nastavljeno mučenje. Mučeni su udaranjem, polijevanjem gorivom, priključivanjem struje na udove i na druge načine. S obzirom na to da su neki od njih bili teško povrijeđeni, pružana im je ljekarska pomoć, ali prije toga im je zaprijećeno da ne smiju govoriti na koji način su povrijeđeni. Nakon pregleda u bolnici u Splitu vraćeni su u zatvor u „Lori“, a jedan od zarobljenika je umro. Srbi su takođe bili izgladnjivani i ponižavani. Iz „Lore“ su na saslušavanje vođeni u Tomislavgrad. Većina zarobljenika vožena je i u Split. Nakon toga su prebačeni u Eminovo Selo u opštini Tomislavgrad. Tu je nastavljeno mučenje, a nakon toga su prevezeni u logor u Vrgorcu.[8]
Tokom napada na Kupres ističe se i zločin u tzv. „Vilinim kućama“ u Kupresu kada je 6. aprila 1992. godine ubijeno devet civila srpske nacionalnosti.[9]
O zločinima u „Vilinim kućama“ svjedočio je jedini preživjeli Marko Milinović. „Nas desetoricu Srba civila zatvorili su u podrum kuće Milenka Vile. Tu su nas čuvala trojica čuvara sa uperenim puškama. U 13 časova i 40 minuta u podrum je ušao jedan pripadnik HOS-a po imenu Franjo koji je u ruci držao snajpersku pušku. On je pitao stražare da li je sve u redu, pa su odmah nakon toga sva četvorica počela da pucaju u nas. Ja sam tom prilikom bio pogođen u lijevo rame i desnu šaku i pao sam. Kada su ispucali rafale, stražari i taj Franjo su otišli. Ubrzo potom, u podrumu se pojavio neki doktor koji nas je pozvao da ustanemo. Tada smo ustali samo ja i Jovo Pavlović, ostali su ležali, bili su ranjeni ili mrtvi. Tom prilikom vidio sam da su ubijeni odmah na licu mjesta Momčilo Šešum iz Kupresa, star oko 60 godina, Vlado Duvnjak, star oko 55 godina i Nedeljko Karan, star oko 50 godina. Ranjeni su bili uglavnom u predjelu stomaka, grudi i nogu Mirko Kanlić, star oko 45 godina, Predrag Baštić, star oko 22 godine, Drago Šormaz, star oko 45 godina, Vlastimir Jarčević, star oko 40 godina i Jovo Zubić, star oko 45 godina. Taj doktor je nama samo ovlaš pružio pomoć, da bi poslije pola sata otišao. Ranjenici su jaukali od bolova i ja sam im donosio vodu, pošto sam jedini mogao da se krećem. Poslije sat-dva umro je i Predrag Baštić, a ubrzo za njim i Dragan Šormaz. U međuvremenu, Mirko Kanlić mi je tražio da mu dam nešto da se ubije. Negdje pred mrak, Mirko je razbio porculansku šolju iz koje je pio vodu, uzeo jedno parče, presjekao sebi vene, nakon čega je ubrzo umro. Ostale nas odvode pred Tekstilnu fabriku. Tu u jednom trenutku Jovo Pavlović pokušava da pobjegne. Jedan od pripadnika HOS-a puca i ubija ga. Jovo Zubić i Vlastimir Jarčević koji su bili živi kad su nas dovezli u krug fabrike, poslije su pronađeni mrtvi, zajedno sa preostalom sedmoricom koji su sa mnom zatvoreni.[10]
Imajući u vidu da je Jugoslovenska narodna armija u tom momentu bila jedini međunarodno priznati vojni subjekat, JNA je predvođena Slavkom Lisicom 7. aprila 1992. godine oslobodila Kupres i kupreška sela. O stanju koje je zatečeno u oslobođenom Kupresu najbolje svjedoči sam Slavko Lisica:
„Oko 20 časova (7. aprila 1992. godine, prim. aut.) mene obavještavaju da u nekom podrumu ima masakriranih Srba. Već je tu bio došao doktor zadužen za asanaciju bojišta i pored mog naređenja da se ništa ne dira, jer je za sutra bio najavljen dolazak ekipa TV, novinara i htio sam da se sve te izmasakrirane žrtve nađu na mjestu zločina, pa neka to svijet vidi. Neka bude viđeno ono što odavno ili nikada nisu vidjele ljudske oči. Ali, doktor nije izvršio moje naređenje ili ono do njega nije došlo na vrijeme, pokupio je sve te nesrećnike, u nekim slučajevima samo njihove djelove i sve to donio u Dom zdravlja.
Leševi su u Domu zdravlja bili postavljeni kako se to obično radi. Sve je to sutradan prikazala televizija, snimci su preplavili novine. Dok sam se obraćao gledaocima televizije i kada sam razgovarao sa novinarima ja sam imao osjećaj da se nalazim u pravom paklu. Čini mi se da sam tada rekao, ja ne znam da li je to objavljeno, da je Dante ovo vidio, slike njegovog pakla, one u knjizi, vjerovatno bi bile drugačije. Tada sam se javno zapitao da li ustaše žele da idu u Evropu, koju su toliko priželjkivali, sa maljem, sa kamom, sa nožem i pilom. Ja neću da opisujem to neviđeno ubijanje, iživljavanje nad žrtvama, tu ostrašćenost sa kojom je sve to rađeno. Zato će biti potrebno neko drugo pero, neka nova misao i riječi u koje će se moći vjerovati. Jer, to što sam vidio svojim očima, od čega su samo jedan dio vidjeli televizijski gledaoci, djelovalo je šokantno, nevjerovatno, varvarski. U animalnom svijetu takvi prizori ne postoje, a eto, to su uradili oni što se ponose 'tisućljetnom kulturom i europejstvom' i njihova muslimanska bratija. Pomenuću tek nekoliko monstruoznih mučenja poslije kojih je ma kakvo ubijanje bilo svojevrsno izbavljenje.
Neka bude zapamćeno za vijek-vijekova! Na Kupresu je, ljeta gospodnjeg 1992. godine, smrt bila jedini spas za mnoge Srbe.
Jednom Srbinu sa Kupresa čupali su nokte, sjekli prste, odsjekli nos, pa uši, čupali zube, probadali ga bajonetima, ali ne kroz vitalne dijelove tijela, kako bi krvnički pir trajao duže i nakon svega, Bože moj, nakon svih muka maljem mu razmrskali lobanju.
Njegovom komšiji su odsjekli polne organe, ko zna nakon kojih drugih muka i pošto su ga zaklali vezali mu ih oko prerezanog vrata…
Da li treba, na kraju, da kažem da su se svi ti nesrećnici predali bez borbe, bili su nenaoružani – civili, nisu pružali nikakav otpor. Išli su na vjeru sa ludom nadom u srcu i s ludom glavom na ramenima, od kojih mnoge samo nekoliko časova kasnije više nisu bile tu. Bile su bez suda osuđene, jer su bile srpske. Pokazalo se da su ih u ustaške ruke predali komšije muslimani, koji su im obećali da će ih, ako zatreba, bezbjedno provesti do srpskih teritorija, prema Glamoču ili Grahovu.“[11]
Više o zločinu u Kupresu možete pogledati OVDJE.
Republički centar možete pratiti na našoj Fejsbuk i Instagram stranici i Tviter nalogu.
[1] Krivična prijava, SJB Kupres, br. KU-11/93 od 23. 3. 1993. godine.
[2] Krivična prijava, SJB Kupres, br. 28-03-230-KU-57/92 od 3. 12. 1992. godine.
[3] Izjava Stane Duvnjak, SJB Kupres, od 3. 12. 1992. godine; Izjava Anđelka Duvnjaka, SJB Kupres, od 3. 12. 1992. godine; Izjava Ruže Duvnjak, SJB Kupres, od 3. 12. 1992. godine; Izjava Zore Duvnjak, SJB Kupres, od 3. 12. 1992. godine; Zapisnik o saslušanju svjedoka Milice Duvnjak, Osnovni sud u Banjoj Luci, br. Kri 316, od 25. 9. 1995. godine; Zapisnik o saslušanju svjedoka Mirka Duvnjaka, Osnovni sud u Banjoj Luci, br. Kri 316, od 25. 9. 1995. godine.
[4] Mutić, R. (2011), Čitulja za Kupres, dokumentarni film, Savez logoraša Republike Srpske.
[5] Isto.
[6] Krivična prijava, SJB Kupres, br. 28-03-230-KU-57/92 od 3. 12. 1992. godine.
[7] Krivična prijava, SJB Kupres, br. KU-11/93 od 23. 3. 1993. godine.
[8] Krivična prijava, SJB Kupres, br. KU-11/93 od 23. 3. 1993. godine.
[9] Izvještaj CJB Banja Luka, br. 11-1/02-230-KU-55/92 od 24. 9. 1992. godine.
[10] Mutić, R. (2011), Čitulja za Kupres, dokumentarni film, Savez logoraša Republike Srpske.
[11] S. Lisica, Komandant po potrebi, Sombor, 1995, str. 100-101.
