Početkom ratnih dešavanja na prostoru BiH, opština Ilijaš je, kao i većina opština, bila etnički heterogena. Tako su i pojedina naseljena mjesta unutar opštine Ilijaš bila mješovitog etničkog sastava. Selo Čemerno je bilo srpsko selo okruženo muslimanskim naseljima. Ono je, prema popisu iz 1991. godine, imalo svega 13 stanovnika, ali je usljed ratnih dešavanja, u svoje rodne kuće ili kod rodbine u Čemerno došla još nekolicina Srba iz Breze, Okruglice itd. U samom selu Srbi su držali seoske straže, jer su osjećali ugroženost s obzirom na to da su bili okruženi muslimanskim naseljima. Takođe, u selu je bila stacionirana i jedna baterija sa nekoliko topova.

Veliborka Trifković, koja je rodom iz Čemerna, ali je sa mužem živjela u susjednom selu Okruglici, ovako opisuje geografski položaj i početak ratnih dejstava na širem području Čemerna: ,,Rođena sam u selu Čemerno, SO Ilijaš, koje je bilo nastanjeno srpskim stanovništvom. Ono je bilo okruženo muslimanskim selima Mahmutović Rijeka, Orahovo, Slivno (sa dvije do tri srpske kuće), Korita i Okruglica – mješovito selo sa većinskim muslimanskim stanovništvom. Do Čemernog nalazilo se i susjedno srpsko selo Karaula, sa nešto manje srpskog stanovništva od Čemernog. Čemerno se nalazilo na jednom uzvišenom brdu koje je dominiralo okolinom, a nalazilo se na nadmorskoj visini od 1.200 metara. Početkom ratnih sukoba u bivšoj BiH u selu je organizovano dežurstvo i odbrana od eventualnih napada, a u neposrednoj blizini nije bilo neke organizovane linije odbrane. S obzirom na geografski položaj u kojem se nalazilo ovo selo i relativne sigurnosti od eventualnog napada od strane muslimana, jedan broj ugroženih Srba iz okolnih naselja (Debela Međa i drugih naselja sa područja opštine Ilijaš) izbjegao je u Čemerno. (...) Početkom rata srpsko stanovništvo u Okruglici nije bilo ugrožavano od strane muslimana iz istog sela. Međutim, i jedni i drugi su držali dežurstva oko svojih kuća. Jedan broj Srba iz ovog sela odlazio je povremeno i u Čemerno radi pojačanja odbrane, jer se pojačanom odbranom Čemernog srpsko stanovništvo u Okruglici osjećalo sigurnijim.“^[1]

Milivoje Era takođe iznosi svoje svjedočanstvo o napetoj situaciji pred sami početak ratnih sukoba. On je živio u Brezi i bio je predsjednik opštinskog odbora SDS-a Breza. Situacija u Brezi je, nakon višestranačkih izbora, bila teška za Srbe, jer je Breza bila većinski muslimanska opština i prijetnje upućene njemu i njegovoj porodici bile su svakodnevne. Uzimajući to u obzir, poslao je svoju trudnu suprugu u Čemerno kod njenih roditelja.^[2]

U Službenom izvještaju CJB Istočno Sarajevo^[3] navodi se da je strah zavladao među stanovnicima Čemernog kada je nestao Pero Bunijevac koji ni do danas nije pronađen.^[4].

Upravo je njegov nestanak naslućivao sudbinu mještana Čemernog, kao i samog sela. Krajem maja i početkom juna ratni plamen širio se sve više kroz cijelu BiH. Ono što je odlikovalo taj period jesu neutvrđene linije razgraničenja, tj. odbrana se mahom organizovala po principu zaštite sela bez jasnih utvrđenja i posjedovanja strategijske dubine.

U Krivičnoj prijavi CSB Sarajevo^[5] navodi se da su 10. juna 1992. godine u pet časova pripadnici tzv. TO BiH izvršili napad na selo Čemerno i da su tom prilikom, uz svirepe metode klanjem i mučenjem, poubijali sve mještane Čemernog.

Da je napad na Čemerno pažljivo pripreman i da su veliku ulogu u ovoj akciji imali i mještani susjednih sela Korita, Mahmutović Rijeke i drugih saznalo se nakon pogibije Osmana Bajtarevića. „Dana 17. juna 1992. godine saznao sam da je dana 16. juna 1992. godine, u selu Mrakovo u predjelu zvanom Bogdanovići, došlo do napada na naše položaje od strane neprijateljske vojske. (...) Tom prilikom poginuo je komandir III specijalnog voda Osman Bajtarević. (...) U selu Mrakovo je pronađen dnevnik koji je vodio komandir voda Bajtarević.“^[6]

Prema navodima iz ratnog dnevnika Osmana Bajtarevića vidljivo je da se akcija na Čemerno pripremila 8. juna, a da je smatrana za teško izvodljivu. Ovako je on opisao plan i pripreme za napad na Čemerno: „Komanda je izdala naređenje da se uništi mjesto Čemerno na kojem su locirana četiri topa kalibra 120 milimetara. Polazak je 8. juna u 19 časova. Zadatak je dobio II vod II čete. Do prvog sela stigli smo oko 20 časova, gdje smo sačekali da padne noć. Tu smo se još prebrojili. Tačno nas je bilo po brojnom stanju 37 obučenih u uniforme. Pala je noć pa smo krenuli dalje. Vodiči puta su dobrovoljci iz Breze. (...) Kada smo stigli u mjesto Mahmutović Rijeku, kod Jozine kuće, tu smo malo odahnuli i zapalili cigaretu. Kiša je i dalje padala, iscrpljeni, umorni i mokri krenuli smo na put dalje. Ništa nas nije moglo spriječiti da ne dođemo do cilja. Oko ponoći stigli smo do mjesta Taračin Do i smješteni u školu u kojoj je smještena komanda 'Hosovaca'. Odmorili smo jedan sat. Nadomak tog mjesta nalazi se mjesto Korita. Tu je dogovoreno sa komandom našeg štaba Breza da napad na Čemerno bude izveden 9. juna ujutru u 4:30 časova (nečitko). Stigli smo u četiri časa u selo Korita gdje smo dobrodošli i humano dočekani. Smjestili smo se u OŠ 'Korita' gdje smo i spavali. Istoga dana, 9. juna, pravljeni su planovi za dalje kretanje. Po samom selu Korita nije se smjelo kretati da nas ne bi ko primjetio. Selo je istog momenta kada smo stigli blokirano. Mještani su donijeli doručak, ručak, večeru. (...) Mještani su naizmjenično dolazili sa nama razgovarati o svim značajnim tačkama na tom četničkom uporištu Čemernu. Pala je noć, onako nikakva i kišovita, a počinju dogovori o daljem kretanju. Našoj jedinici priključuje se nekoliko dobrovoljaca civila iz Korita, oko dvadesetak, kojim rukovodi milicioner...“^[7]

Prilikom napada na Čemerno ubijeno je 31 lice srpske nacionalnosti. Nekolicina njih bila je u sastavu TO Srpske Republike BiH, dok su ostali bili civili.

Tijelo jedne od žrtava neposredno nakon ubistva

Petar Rašević je bio zadužen za ishranu pripadnika TO Srpske Republike BiH, a on se kritičnog jutra oko četiri časa ujutru uputio u kuhinju. Tada je sreo i Gorana Bunjevca koji je bio mokar i ponudio mu da se presvuče. Kada je iz kuće krenuo ka kuhinji, čuo je pucnje. Ovako su pripadnici MUP-a Republike Srpske 13. juna 1992. godine zapisali njegov opis napada pripadnika tzv. TO BiH na Čemerno: „Odmah je utrčao u svoju kuću i razbudio ukućane, a zatim je probudio ukućane dviju susjednih kuća. U to vrijeme je vidio da neprijatelj dolazi sa svih strana, te da je opkolio selo. U međuvremenu su mu se pridružili Momir Bunjevac, Sekula Gavrić, Bunjevac čijeg se imena ne sjeća, a koji je izbjegao iz Seoca, kao i Lakić čijeg se imena takođe ne sjeća, a koji je sa Bunjevcom došao iz sela Seoca, opština Breza. Dok je sa navedenima pokušao da se domogne šume pri tome je vidio jezive prizore. Naveo nam je da je prvo uhvaćen Zdravko Damjanović, kod koga je bila radio stanica, a odmah zatim i Manojlo Đuka. U daljem razgovoru nam navodi da su Zdravku Damjanoviću izvadili oči, a Manojlu Đuku su kliještima čupali nokte, da bi ih potom izmasakrirali. Prenio nam je i da su Novu Cvjetkovića uhvatili i zaklali, sestre Ranku Damjanović i Jadranku (Radinka – primjedba autora) oborili na zemlju, pedesetak puta izboli bajonetima, a njihovu majku Spaseniju zaklali pored njih, te da su takođe zaklali i zapalili Ljubišu Lazendića, Mira Janković i Mira Pantića.“^[8]

Opis napada pripadnika tzv. TO BiH daje i Stjepanija Trifković: „Dana 10. juna 1992. godine ujutro oko pet časova muslimanska i hrvatska vojska opkolila je selo Čemerno i sa svih strana izvršila oružani napad. Ja sam se u tom trenutku nalazila u svojoj kući zajedno sa mužem. Moja kuća se nalazila blizu šume i napadači joj nisu prilazili plašeći se branilaca sela, odnosno pretpostavljajući da se oni nalaze u šumi pored moje kuće. Međutim, kuršumi napadača udarali su i u moju kuću i ulijetali kroz prozore, pa smo muž i ja legli na pod kuhinje i nismo smjeli nigdje da se krećemo.“^[9]

O mukama kroz koje je prošao Zdravko Damjanović svjedočila je i Stjepanija: „Među maltretiranim leševima koje sam vidjela, među najteže masakriranim bio je Zdravko Damjanović na kome su se muslimansko-hrvatski vojnici posebno iživljavali, jer su sa njega ogulili kožu, sjekli ga nožem po cijelom tijelu i dr.“^[10]

Na stranicama svog ratnog dnevnika, Osman Bajtarević ovako opisuje napad na Čemerno: „Grupa u kojoj sam se ja nalazio imala je zadatak da uništi sve živo, pokretno i nepokretno, kuće, štale i sve što postoji na tom mjestu. Do kuća smo prišli prikradajući se šumom, opkolili i zatim počeli dejstvovati. Deset do petnaest minuta oglasili su se rafali i sa jedne i sa druge strane. (...) Paljba je usmjerena prema jednoj kući i tom podrumu, tako da su se četnici predali, a iz podruma su izašla dva četnika srednjih godina, a zatim još jedan četnik, tri djevojke i dvije žene starije od 50/60 godina. Svi su na licu mjesta ubijeni prilikom pružanja otpora. Napad i akcije je dalje išla kao da se ništa nije dogodilo, pretres kuća i uništavanje. (...)“^[11]

Zgarište srpske kuće u Čemernu nakon napada tzv. TO BiH 10. juna 1992. godine

U izjavi datoj Osnovnom sudu u Ilidži 7. novembra 1995. godine Rašević je iznio sljedeće svjedočanstvo: „Tog dana muslimani su u selu ubili 31 lice, a ja sam lično vidio sljedeće: na mjestu gdje su bili topovi branilaca, oko 12 članova posade ovih topova, koji nisu ni dejstvovali, a među njima sam prepoznao: Miro Pantić kome su bile odsječene uši i masakriran po ostalim dijelovima tijela, Gojko Đurđić, takođe masakriran, Radomir Jevtić, Miloš Malešević, Manojlo Đuka, a imena ostalih trenutno ne mogu da se sjetim. Na udaljenosti od ovog mjesta, od oko deset metara, nalazila se štala Dragana Damjanovića, koja je bila zapaljena i u njoj smo pronašli tijela izgorjelih Brace Mirkovića^[12] i Ljubiše Lazendića, dok je tijelo Mira Jankovića bilo izgorjelo do pola. Nedaleko odatle pronašli smo i tijelo Nove Cvjetkovića, koji je bio preklan od uva do uva. (...) Pošao sam prema svojoj kući i nedaleko od nje, na jednoj njivi, udaljenoj do 100 metara, naišao na leševe mojih rođaka koji su bili ubijeni i to: Đorđo Bunjevac, rođen 1936. godine, njegova žena Koviljka, rođena 1938. godine, njihov sin Goran, star oko 25 godina, Đorđov brat Rajko, star preko 40 godina i Stanu Rašević, suprugu mog brata Rajka, rođenu 1926. godine. Odatle smo otišli do kuće Milinka Tripkovića^[13] i u njenoj blizini pronašli smo leševe ubijenih: Milinka Tripkovića, starog oko 55 godina, njegovog sina Rajka, starog oko 18 godina, Milinkovu suprugu Janju, rođenu 1940. godine, Milinkovu sestru Mirosavu, stara oko 65 godina, Mirosavin sin Miloš (Milan – primjedba autora) Bunijevac, rođen 1955. godine, Miloševa supruga Slavojka i Mirosavinog drugog sina Ranka Bunijevca, rođenog 1961. godine. Pretpostavljao sam da je u vrijeme ubistva ovih lica među njima bila i Milinkova ćerka Branka, ali je tu nismo našli. Prije nas na ovo mjesto su naišli starac Miloš Tripković i njegova supruga, ispod gomile leševa pronašli Branku koja je bila teško ranjena i odnijeli je u obližnju pećinu.“^[14]

Branka Trifković daje izjavu za medije nekoliko dana nakon što je preživjela masakr u Čemernu

Kuća sa podrumom iz kojega je, kako navodi Bajtarević, izašlo osam muškaraca i žena, a koje su odmah pri izlasku muslimanski vojnici likvidirali, pripadala je Milinku Trifkoviću. Jedina koja je preživjela ovaj masakr bila je kćerka Branka Trifković, Milinka, a ona ovako opisuje šta se tada desilo: „Dana 10. juna 1992. godine, ujutru između 6 i 6:30 časova, pripadnici muslimansko-hrvatskih oružanih snaga opkolili su iz tri pravca selo Čemerno. Upali su u selo i opkolili moju kuću koja se nalazila u centru sela. Pred kućom se nalazilo pet do šest uniformisanih i naoružanih muslimansko-hrvatskih vojnika. Među njima sam prepoznala jednog muslimana starog oko 32 godine, iz sela Korita, sa prezimenom Spahić. (...) Oni su nas pozvali da izađemo iz kuće. Prvi je iz kuće istrčao moj brat Branko, odnosno on je iz kuće istrčao u trenutku kada je počela pucnjava u selu, a prilikom bjekstva bio je lakše ranjen. Na poziv naprijed navedenih muslimana i Hrvata koji su se nalazili ispred kuće počeli smo jedno po jedno da izlazimo, međutim, kako je ko izlazio iz kuće oni su pucali na njega iz neposredne blizine. Napominjem da su se pored članova moje porodice u kući u tom trenutku zatekli i moja tetka Mirosava Bunjevac, njeni sinovi Miloš i Ranko i Miloševa supruga Slavojka. Iz kuće je na navedeni poziv prvo izašao moj rođak Miloš Bunjevac u koga su muslimani i Hrvati pucali i on je pao smrtno pogođen pred kućom, zatim je izašao njegov brat Ranko u koga su takođe pucali i koji je pao, zatim moj brat Rajko koji je pao teško ranjen, zatim sam izašla ja i kada su pucali u mene bila sam pogođena rafalom u noge, pa sam pala u neposrednoj blizini brata Rajka. Iza mene su pojedinačno izlazile tetka Mirosava, majka i Miloševa supruga Slavojka, koji su takođe pali smrtno pogođeni rafalima. U međuvremenu, moj otac je uspio da pobjegne od kuće i nedaleko od nje bio je uhvaćen od muslimana i hrvata koji su ga, kako sam čula, udavili. Ležala sam blizu svog brata Rajka i trudila se da ne dajem znakove života, navedena grupa naoružanih vojnika je posle zapalila kuću koja je bila sagrađena od drveta. Ubrzo potom prišli su nam da provjere da li je neko ostao živ i kada su vidjeli da je moj brat Rajko teško ranjen, jedan od njih pucao je u njega i dotukao ga. Ja sam ležala bočno. Jedan od ovih vojnika prišao mi je, okrenuo me na leđa i pošto je vjerovatno pomislio da sam mrtva, zajedno sa ostalima, udaljili su se sa tog mjesta. Dok sam ležala nepomično, čula sam kako ovi vojnici prilaze i drugim kućama u selu i pozivaju: 'Izađite, četnici', a zatim se čula pucnjava, pa pretpostavljam da su ubijali sve one koji su se odazivali na poziv. Ne znam koliko sam ležala na tom mjestu, kada je naišao moj tetak Aćim Bunjevac i odveo me na stijenu ispod kuće gdje sam provela čitav dan, sve dok nije došla naša vojska i pružila mi prvu pomoć. Bila sam pogođena u obje noge sa deset metaka. Liječila sam se na Palama.“^[15]

Stjepanija Trifković takođe opisuje šta se dešavalo ispred kuće Milinka Trifkovića: „Na udaljenosti od moje kuće oko 150 metara nalazila se kuća Milinka Trifkovića, rođaka mog muža. Čula sam kako su muslimanski i hrvatski vojnici prišli Milinkovoj kući i kako viču Milinku i ostalima da izađu iz kuće, prijeteći da će ih zapaliti. Zatim sam čula: 'Kolji i davi, ne ostavljaj ni pile'.“^[16]

Prema svjedočenju Petra Raševića, koje je u više navrata ponovio, Milinka Trifkovića je ubio njegov kum: ,,...čuo je glas Milinka Trifkovića koji je molio nekoga pri tome govoreći: 'Nemoj, kume, molim te'. Rekao je da mu je poznato da poginuli Milinko Trifković ima kuma muslimana po imenu Nijaz iz sela Korita.“^[17]

Petar je ovo ispričao i preživjeloj kćerki Milinka, Branki, a ona je potvrdila da „njen otac ima kuma Nusreta Bešliju koji stanuje u selu Korita, odnosno u neposrednoj blizini sela Čemerno“.^[18]

Veliku tragediju proživjela je i Vila Dačić. Naime, do izbijanja ratnih dešavanja ona je sa porodicom živjela u selu Nedimovića u opštini Kakanj. Pošto je selo sa svih strana okruženo muslimanskim selima, ono se našlo u blokadi uz konstantne prijetnje, kao i uz nasumična hapšenja pojedinih Srba koje su potom odvodili u KP Dom u Zenicu. Vila je 29. maja 1992. godine napustila Nedimoviće, kao i većina žena i djece. Međutim, njeni roditelji su živjeli u selu Dubravine, opština Vareš, a to selo je bilo većinski muslimansko. Vila ovako opisuje šta se desilo sa njenim roditeljima: „Moji su roditelji ostali u selu do 10. juna 1992. godine, a tada su pokušali da bježe u pravcu sela Čemerno, opština Ilijaš, međutim, tamo ih je sačekala muslimanska vojska i tamo ih poubijala. Zapravo, muslimanska vojska je opkolila selo Čemerno i ubile 32 Srba. (...) Muslimanska vojska je ubila mog oca Đorđa Bunjevca. (...) Istom prilikom ubijena je i moja majka Koviljka Bunjevac. (...) Muslimanska vojska ubila je i mog brata Gorana Bunjevca. (...) Istom prilikom muslimanska vojska ubila je i mog strica Rajka Bunjevca.“^[19]

Milivoju Eri je ubijena supruga koja je bila trudna, a on je odmah po saznanju za napad na Čemerno krenuo sa svojom jedinicom. Po dolasku u Čemerno ovako opisuje šta je vidio: „Na jednoj poljani, oko 50 metara daleko od kuće roditelja, našao sam ubijene moju suprugu, njenog brata, sestru i majku. Mojoj supruzi Ranki bile su iskopane oči, najvjerovatnije nožem i odsječene dojke, a po vratu su se vidjeli tragovi klanja. Isto tako sam vidio rane nanijete iz vatrenog oružja rafalnom paljbom tako da pretpostavljam da je prvo mučena, pa zaklana, pa pucali metkom. Njena majka Spasa je izbodena nožem i to na više mjesta, a i u nju je pucano rafalom.“^[20]

Tijela ubijenih u Čemernu nedugo nakon ubistva

Nakon pokolja stanovništva sela Čemerno pripadnici tzv. TO BiH su se posvetili uništenju topova koji su se tu nalazili, ali je, na njihovo iznenađenje, došlo i do sukoba sa preostalim pripadnicima TO Srpske Republike BiH. U tom sukobu pripadnici tzv. TO BiH imali su i gubitke. Osman Bajtarević je to ovako opisao: „Naša akcija se približavala kraju, povlačenje prema topovima i zbrinjavanje ranjenih i poginulih. Prilaz topovima i pomoć kolegama koji su već oslobodili topove, poubijali posadu i ljudstvo koje se nalazilo tu u blizini. Raznošenje eksploziva ispod topova bilo je ubrzano. Kada je sve sređeno za dizanje u vazduh, tražen je kabal i sprava, ključ mašina za okidanje. Prilikom napada i dejstva silnih rafala, momak koji je zadužen za kabal, pobjegao je sa kablom (koturom) i još jednim dobrovoljcem TO Kaknja, tačnije iz Papratnice, po imenu Mevludin Brkić. Momak koji je pobjegao sa koturom je iz sela Korita po imenu... Obojica teritorijalaca su nam zadali dosta muke na samoj stijeni gdje su locirani topovi. Kada je trebalo sve dići u vazduh, kabla nije bilo. Jedan top je gurnut niz stijenu dvadesetak metara, a ostala tri su namještena da se zapale, u međuvremenu oglasio se rafal u štali gdje se nalazio još jedan četnik. Ulaskom u štalu izgubio je život Rahman Kovač, rođen u Brnjici, a nastanjen u Kaknju, otac šestoro djece. Uzimanjem ranjenog iz štale izgubio je život pripadnik TO Breza po imenu Nune, koga niko nije mogao iznijeti iz štale gdje se nalazio prikriveni četnik. Nedaleko od štale smrtno je stradao milicioner iz Korita. Prikrivenog četnika smo primjetili na gornjem dijelu štale gdje je i ubijen, a štala zapaljena, u kojoj je ostao i pripadnik TO Breza Nune. U istoj štali su se nalazile granate od topova i dosta municije koja je počela da gori. Poginuli se nije mogao izvući jer je prijetila opasnost od eksplozije. Nakon toga topovi su zapaljeni i eksplodirali.“^[21]

Nakon izvršenog zločina pripadnici tzv. TO BiH su se povukli prema Mahmutovića Rijeci. Oduševljenje ovom akcijom nisu krili stanovnici muslimanskih sela oko Čemerna: „Sa Čemerna nakon uništenja i spaljivanja zadnji su stigli teritorjalci dobrovoljci iz Papratnice koji su snijeli poginulog milicionera iz Korita. Svi su stigli oko deset časova u Mahmutović Rijeku gdje su nas počastili cigarama, hranom i kafom. (...) Do sela Mahmutović Rijeka sve do Jozine kuće prevezeni smo kamionom, te smo se pozdravili sa domaćinom, daljim putem prema selu Slivno do brda Vlahinje gdje su locirani šatori TO Breza. Kod šatora su nas dočekali sa veseljem i pečenom jagnjetinom. Nakon kraćeg odmora, krenuli smo kamionom do Breze. Svi su nam čestitali na dobro obavljenom zadatku. Posle održanog govora Đemala Anđića dobili smo odmor za Bajram. Oko tri sata sjeli smo u autobus i krenuli kući preko sela Prhinje, Visoko, Kakanj, borci iz Papratnice stigli su kući oko 17 časova i dočekani sa mnogo radosti. Prilikom prolaska kroz selo pucalo se iz oružja, znak da smo stigli živi i zdravi i u istom broju.“^[22]

Zanimljivo je navesti i to da je komandir jedinice koja je izvršila zločin u Čemernu bio pohvaljen za uspješno sprovedenu akciju, a kao nagradu dobio je revolver „kolt“.^[23]

Prema izvještaju Službe nacionalne bezbjednosti RO Vogošća i Ilijaš^[24] isti oni izvršioci masakra u Čemernu su u više navrata pravili zasjede vozilima koja su se kretala putem Semizovac - Olovo, kao i vozilima na relaciji Srednje - Visojevica.

Kao što je već navedeno, nakon napada na Čemerno pripadnici Vojske Srpske Republike BiH dolaze u samo selo. Zbog strateške važnosti koje je samo selo imalo, pripadnici tzv. Armije BiH nedugo nakon zločina kreću u novi napad. „Dana 24. jula 1992. godine, od strane muslimana izvršen je napad na Čemerno, Čemernicu i Karaulu. Napad na sva tri zaseoka bio je u isto vrijeme. U ovom oružanom sukobu na našoj strani nije bilo gubitaka ni ranjenih.“^[25]

Posmrtni ostaci žrtava zločina u Čemernu ekshumirani su 1999. godine. Identifikacija tijela je rađena u vremenskom opsegu od 18. juna do 23. jula 1999. godine.

Ekshumacija tijela iz masovne grobnice na pravoslavnom groblju Kunosići, Okruglica, opština Vareš, 15. juna 1999. godine

Nakon zločina u Čemernu ono postaje pusto selo. Jedini trag da se tu nekada živjelo jeste staro pravoslavno groblje i ostaci uništenih kuća koji su zarasli u korov. Pamćenje na zločin u Čemernu čuva i spomenik koji su podigle porodice stradalih. Spomenik je imao i svojevrsnu cenzuru kada je na zahtjev lokalnih vlasti Ilijaša natpis „žrtve ratnog zločina“ promijenjen u „žrtve ratnog zbivanja“.^[26] Pored toga, spomenik je 2009. godine bio oštećen. Prema procjeni MUP-a Kantona Sarajevo sa spomenika je pao krst, a kao uzrok pada navodi se prirodni faktor, tj. zbog uticaja jakih vjetrova.^[27]

Spomenik u Čemernu na kojem je vidljiva promjena natpisa i da nema krsta

Ostaci uništenih i zapustjelih srpskih kuća u Čemernu

Više o zločinu u Čemernu možete pogledati OVDJE.

Republički centar možete pratiti na našoj Fejsbuk i Instagram stranici i Tviter nalogu.

---

[1] Zapisnik o saslušanju svjedoka Veliborke Trifković, Osnovni sud Bijeljina, br. kri 26/98 od 24. 2. 1998. godine.

[2] Zapisnik o saslušanju svjedoka Milivoja Ere, Osnovni sud Višegrad, br. KI 71/96, od 22. 8. 1996. godine.

[3] Službeni izvještaj CJB Istočno Sarajevo, br.13-02/ES3-/07 od 2007. godine.

[4] Pero (Mitar) Bunijevac, ID: 39469, rođen 1963, prema Kartici nestalog lica Pere Bunijevca, datum nestanka se navodi 17. 5. 1992. godine u rejonu Debela Međa, opština Vareš.

[5] Krivična prijava, CSB Sarajevo, br. KI-6/92, od 17. 7. 1992. godine.

[6] Službena zabilješka, CSB Sarajevo, operativni radnik J. S., od 17. 6. 1992. godine.

[7] Ratni dnevnik Osmana Bajtarevića.

[8] Službena zabilješka, CSB Sarajevo, operativni radnik: D. G., od 13. 6. 1992. godine.

[9] Zapisnik o saslušanju svjedoka Stjepanije Trifković, Osnovni sud Bijeljina, br. KRI 26/98, od 21. 2. 1998. godine.

[10] Isto.

[11] Ratni dnevnik Osmana Bajtarevića.

[12] Misli se na Stanoja Mirkovića.

[13] Rašević je pogrešno navodio prezimena, pa je umjesto Trifković govorio Tripković.

[14] Zapisnik o saslušanju svjedoka Petra Raševića, Osnovni sud Ilidža, br. KRI 66/94, od 7. 11. 1995. godine.

[15] Zapisnik o saslušanju svjedoka Branke Trifković, Osnovni sud Zvornik, br. KRI 226/96, od 14. 12. 1996. godine.

[16] Zapisnik o saslušanju svjedoka Stjepanije Trifković, Osnovni sud Bijeljina, br. KRI 26/98, od 21. 2. 1998. godine.

[17] Službena zabilješka, CSB Sarajevo, operativni radnik: D. G., od 13. 6. 1992. godine.

[18] Službena zabilješka, SJB Pale, od 2. 7. 1992. godine.

[19] Zapisnik o saslušanju svjedoka Vile Dačić, Osnovni sud Banja Luka, br. KRI – 373/95, od 31. 10. 1995. godine.

[20] Zapisnik o saslušanju svjedoka Milivoja Ere, Osnovni sud Višegrad, br. KI 71/96, od 22. 8. 1996. godine.

[21] Ratni dnevnik Osmana Bajtarevića

[22] Ratni dnevnik Osmana Bajtarevića

[23] SNB RO Vogošća i Ilijaš, Radio Ilijaš, br. 37/92., od 25.08.1992. godine.

[24] SNB RO Vogošća i Ilijaš, Radio Ilijaš, br. 37/92., od 25.08.1992. godine.

[25] Službena zabilješka, SNB RO Vogošća i Ilijaš, od 03.08.1992. godine.

[26] Više na: https://lat.rtrs.tv/vijesti/vijest.php?id=300832 , posjećeno 27.01.2021. godine.

[27] Informacija, PS Ilijaš, br. 02/3-5-1-04-1966/09, od 27.05.2009. godine.