Već od početka 1991. godine počeo je pritisak na srpsko stanovništvo u opštini Konjic. To se ogledalo kroz stalne prijetnje, maltretiranja, medijske nastupe i otpuštanje s posla. Veći dio srpskog stanovništva u prvoj polovini 1992. godine otišao je iz grada i sklonio se u okolna srpska sela. U Konjicu je 18. aprila 1992. godine stiglo oko 100 ljudi iz splitske dobrovoljačke satnije, što je bio dodatni strah za srpski narod koji je 20. aprila 1992. godine počeo masovno iseljavanje iz grada Konjica u okolna sela.[1]
O iseljavanju iz Konjica u okolna srpska sela govore izjave svjedoka. Tako svjedok Ratko Kuljanin navodi sljedeće: „Već 20. aprila 1992. godine u Konjicu su se pojavile paravojne muslimanske i hrvatske formacije koje su ulivale strah među srpsko stanovništvo što je dovelo do masovnog bježanja Srba iz Konjica. U moj stan u Konjicu tri puta su upadali pripadnici muslimansko-hrvatskih oružanih formacija i vršili pretres stana, maltretirali su me i tjerali me da svo srpsko obilježje izbacim iz stana i bacim u Neretvu. Zbog toga sam bio prinuđen da napustim Konjic i odem kod roditelja u Bradinu. Bradina je već tada bila u okruženju i izlazi iz nje bili su zatvoreni. Tunel na putu Bradina – Konjic bio je miniran. Zahvaljujući jednom prijatelju, muslimanu iz Konjica, uspio sam da prođem blokade i stignem do Bradine.“[2]
Nakon što su 20. i 21. maja 1992. godine izvršeni napadi na srpska sela Bjelovčina i Donje Selo, 25. maja 1992. godine napadnuta su srpska sela na području Bradine. Napad su izvršili pripadnici TO tzv. Republike BiH i HVO-a sa oko 3.500 naoružanih ljudi. Nakon 48 časova borbi, a pošto su brojno bili nadjačani, Srbi su predali oružje.[3]
Neki od Srba koji su branili selo pokušali su se izvući, ali su kasnije uhvaćeni. Momir Mrkajić o tome svjedoči sljedeće: „U momentu kada je Bradina zauzeta bio sam u grupi na mjestu Mali Ivan i odatle sam vidio kako gore kuće u Bradini. Iz sela je stigao kurir i rekao da Hrvati i muslimani pale kuće, ubijaju, kolju i siluju. Moja grupa je odlučila da pođe prema Kalinoviku. Usput smo se sreli sa drugom grupom koja je branila Bradinu te, kada smo se spojili, ukupno nas je bilo 37. Poslije pet dana, odnosno 31. maja uveče, gladni, žedni i iscrpljeni od kretanja stigli smo do sela Ljuta na oko tri do četiri kilometra do Kalinovika. Tu su nas na prevaru zarobili muslimani. Odmah su nam vezali ruke i počeli da nas tuku te su nas tako isprebijane prebacili u OŠ u selu Šabići.“[4]
Napad na Bradinu pominjan je i pred Haškim tribunalom u predmetu protiv Zejnila Delalića i dr, gdje je konstatovano da je napad na Bradinu izveden 25. i 26. maja 1992. godine, nakon neuspješnih pregovora. Mnogi svjedoci su izjavili da je selo granatirano kasno popodne i uveče 25. maja i da su se zatim pojavili vojnici i u maskirnim i u crnim uniformama koji su pucali iz oružja i palili kuće. Veliki broj stanovnika pokušao je bježati, a neki su se povukli u centar sela. Te ljude su, ipak, u različito vrijeme oko 27. i 28. maja uhapsili vojnici TO-a, HVO-a i MUP-a i policije. Bradinskom operacijom je rukovodio Zvonko Zovko, a MUP je bio odgovoran za pritvaranje ljudi koji su tokom nje uhapšeni, kao i za zapljenu oružja.[5]
Nakon zauzimanja Bradine u logor „Čelebići“ odvedeno je oko 280 odraslih muškaraca, dok je oko 500 žena, djece i staraca odvedeno u „Sportsko-rekreacioni centar“ u Konjicu. Nakon dovođenja ovih srpskih civila u ove logore počeo je teror nad ovim licima, bez razlike na njihov pol i godine života. Pored muškaraca u logoru „Čelebići“ više vremena je zadržano i osam žena koje su mučene i višestruko silovane.[6]
Iz izjava svjedoka vidljivo je da je napad od 25. maja 1992. godine bio drugi napad, a da su prethodno muslimani već početkom maja oko sela postavili barikade nakon čega su uslijedili pregovori i prvi napad sredinom maja kojeg su mještani Bradine uspjeli da odbiju. U međuvremenu, zakazani su i novi pregovori za 25. maj, ali je tada uslijedio novi, daleko jači napad.[7]
Nad uhapšenim civilima srpske nacionalnosti primjenjivani su raznovrsni oblici mučenja, torture i zlostavljanja. Okrutno i nečovječno ponašanje praćeno je uništavanjem, paljenjem i pljačkanjem imovine. Posebno nehuman je bio odnos prema ženama koje su bile podvrgnute seksualnom iživljavanju i zlostavljanju.[8]
Ostaci srpskih kuća u Bradini
Zlostavljanje i ubijanje srpskih civila u Bradini počelo je odmah nakon pada ovog sela o čemu svjedoče izjave svjedoka. Prema izjavi svjedoka Radovana Mrkajića, čim su upali u selo, vojnici su sve stanovnike istjerali iz svojih kuća, a onda su redom počeli sa paljenjem kuća. Na licu mjesta ispred svojih kuća ubijeni su Milorad Kuljanin, Boro Gligorević i Rade Lukajić.[9]
I svjedok Nikola Mrkajić u izjavi svjedoči o egzekucijama nakon zauzimanja Bradine: „Nakon što su zauzeli Bradinu, udružene muslimanske i hrvatske snage jednu grupu mještana Srba su doveli u centar Bradine i strijeljali dvojicu Živaka i Vujičića, a malo kasnije su strijeljali Dragu Kuljanina. Ostale su odveli u logor u Čelebićima.“[10]
Svjedok Borislav Koprivica je izjavio sljedeće: „Napad na Bradinu izvršen je 25. maja godine i trajao je do 14 časova 26. maja 1992. godine. Nakon što sam uhapšen, mene i mog zeta su odveli do magistrale i onda smo bili prinuđeni da ispružimo ruke i raširimo noge uz neki zid. Skinuli su nas i više vojnika nas je udaralo. Muslimanski vojnici su nas krvnički tukli, meni su stavili cijev u usta od puške, tukli su me električnim kablom i kundacima od puške. Bio sam sav krvav i u nesvijesti. Kao kroz maglu sjećam se da su nas stavili na neki kamion i odveli u logor ‘Čelebići’.
U ‘Čelebiću’ su nas stražari krvnički tukli, a noću su izvodili jednog po jednog i onda smo čuli samo jauke, a kad bi zarobljenici bili vraćeni u hangar, bili su polumrtvi od batina. U logoru se dešavalo čak i to da su tjerali rođenu braću na oralni seks. Muškarcima su vezali štapin oko cijelog tijela, pa i polnog organa i tjerali ih da trče po hangaru. Tjerali su zarobljenike da se međusobno tuku, stavljali im usijane noževe pod grlo, a neki od zarobljenika su umrli od ove torture. Srpske žene iz Bradine koje su bile odvojene od nas u logoru svakodnevno su silovane.
Prilikom napada na Bradinu ubijen mi je brat i sedamnaestogodišnji sin.“[11]
O mukama koje su prošli stanovnici Bradine svjedoči i Jelenko Kuljanin koji je, između ostalog, rekao: „Stavljali su nam nož pod grlo i prijetili klanjem. Prilikom izvođenja iz zgrade bio je formiran špalir od vojnika u dužini od 15 do 20 metara te su nas oni tukli svim i svačim dok smo prolazili. Padali smo u nesvijest i jaukali od bolova. Kada su nas utovarili u kamion jedan od vojnika počeo je da puca rafalno po sredini kamiona te je ubio Dragana Vujičića i još trojicu teže ranio. Cijelim putem na kamionu su nas tukli, svi smo bili u krvi.“[12]
Nakon zauzimanja žene iz Bradine su bile posebno izložene torturi i seksualnom nasilju, a neke od njih su i ubijene. Jedan od brojnih slučajeva opisao je svjedok Savo Mrkajić koji je rekao da su Bosu Kuljanin odveli u šumu, silovali, a nakon toga izboli nožem i ostavili je tu mrtvu.[13]
Potrebno je naglasiti i to da je o zločinima nad Srbima iz Bradine bila upoznata međunarodna zajednica. Generalni sekretar Ujedinjenih nacija podnio je izvještaj Savjetu bezbjednosti UN već 2. juna 1992. godine o ovim zločinima, ali ništa nije preduzeto o ovom pitanju. Treba reći da je, iako je Bradina uglavnom srpsko selo, u njoj rođen jedan od najvećih srpskih krvnika Ante Pavelić.
MASOVNE I POJEDINAČNE GROBNICE U BRADINI
Nakon rata na području opštine Konjic ekshumirano je 79 tijela ubijenih Srba iz pojedinačnih grobnica te tri masovne grobnice sa 30 tijela. Najveća masovna grobnica sa 22 tijela nalazila se u dvorištu Crkve Vaznesenja Gospodnjeg u Bradini. Ova crkva je nakon napada na Bradinu bila uništena i u njeno dvorište su zakopavani ubijeni Srbi. Ekshumacija masovne grobnice u Bradini je izvršena 25-27. aprila 1998. godine, a u njoj su pronađeni posmrtni ostaci sljedećih lica:
1. Gligorević (Mirko) Borivoje 12. Kuljanin (Relja) Radenko
2. Žuža (Božidar) Branko 13. Kuljanin (Drago) Milenko
3. Draganić (Boško) Nedeljko 14. Žuža (Stevo) Jovan
4. Žuža (Stevo) Todor 15. Miljanić (Savo) Gojko
5. Kureš (Tomo) Bogdan 16. Gligorević (Jovan) Nikola
6. Đorđić (Petar) Marko 17. Kuljanin (Simo) Drago
7. Vujičić (Jovo) Miroslav 18. Mrkajić (Vaso) Mirko
8. Kuljanin (Borivoj) Slobodan 19. Kuljanin (Pajo) Milorad
9. Gligorević (Pavle) Petko 20. Živak (Strahinja) Velimir
10. Živak (Strahinja) Slobodan 21. Vujičić (Petar) Vaso
11. Koprivica (Đuro) Srđo 22. Kuljanin (Branko) Goran.
Ekshumacija srpskih žrtava iz Bradine iz masovne grobnice u dvorištu Crkve Vaznesenja Gospodnjeg
Više o zločinu u Bradini možete pogledati OVDJE.
Republički centar možete pratiti na našoj Fejsbuk i Instagram stranici i Tviter nalogu.
[1] Izvještaj o učinjenom krivičnom djelu, CJB Trebinje, br. KU-244/07 od 20. 8. 2007. godine.
[2] Zapisnik o saslušanju svjedoka Kuljanin Ratka, Okružni sud u Beogradu, br. Kri 153/94 od 31. 10. 1994. godine.
[3] Krivična prijava, CSB Sarajevo, br. KU-29/93 od 14. 3. 1993. godine.
[4] Zapisnik o saslušanju svjedoka Mrkajić Momira, Osnovni sud u Nevesinju, br. Kri-16/94 od 25. 6. 1994. godine.
[5] Prvostepena presuda MKSJ u predmetu Delalić Zejnil i dr, br. IT-96-21-T od 16. 11. 1998. godine.
[6] Krivična prijava, CSB Sarajevo, br. KU-29/93 od 14. 3. 1993. godine.
[7] Zapisnik o saslušanju svjedoka Kuljanin Velimira, Osnovni sud u Ilidži, br. Kri 66/94 od 18. 9. 1994. godine.
[8] Izvještaj o učinjenom krivičnom djelu, CJB Trebinje, br. KU-244/07 od 20. 8. 2007. godine.
[9] Zapisnik o saslušanju svjedoka Mrkajić Radovana, Okružni sud u Beogradu, br. Kri 113/96 od 23. 1. 1996. godine.
[10] Izjava Mrkajić Nikole, od 3. 6. 2008. godine.
[11] Zapisnik o saslušanju svjedoka Koprivica Borislava, Okružni sud u Zrenjaninu, br. Kri 77/94 od 18. 1. 1995. godine.
[12] Izjava Jelenka Kuljanina.
[13] Zapisnik o saslušanju svjedoka Save Mrkajić, Osnovni sud u Ilidži, br. Ki 43/93 od 26. 7. 1993. godine.
