Zatočenik i žrtva zloglasnog logora „Silos“ kod Tarčina, Jadranko Glavaš, sahranjen je danas na Vojničkom groblju Novi Zejtinlik u Sokocu.
Posmrtni ostaci Glavaša pronađeni su u septembru prošle godine na Igmanu, ali tek nedavno je njegov identitet potvrđen DNK analizom, krvnim uzorcima daljih rođaka, jer Jadrankovi najbliži srodnici, sestra, majka i otac nisu dočekali da saznaju njegovu sudbinu.
Jadranko Glavaš i njegova porodica – sestra Ljiljana, majka Zagorka i otac Radmilo, krivi su jer su bježeći od rata u Sarajevu zalutali u zavičaj, selo Osenik kod Pazarića. Otac je razmijenjen u februara 1993. godine, ali je po saznanju da je Jadranko ubijen na Igmanu preminuo.
– Od Jadrankove porodice više niko nije živ, kuća je pusta, tako da je sa njegovom sahranom sahranjena i istina o toj porodici – rekla je tetka ubijenog Glavaša, Milosava Zeljaja.
Prema njenim riječima, Jadrankov otac Radmilo je preminuo ubrzo, majka Zagorka utihnula je u poslije izvjesnog vremena tugujući za sinom, a sestra Ljiljana koja je nedavno preminula, sahranjena je pored roditelja na Novom Zejtinliku, gdje su danas položeni i posmrtni ostaci njihovog Jadranka.
Zatiranje porodice bilo je još jedan adut da se pokuša prikriti Jadrankov identitet, a samim tim i zločin. Uzorci krvi koje je za života dala njegova sestra Ljiljana, navodno nisu bili dovoljni. Krv su dali Jadrankovi rođaci, u nadi da ovaj zločin neće ostati bez kazne.
– Svjedoci su mi rekli, između ostalog, da su ga tjerali da igra srpsko kolo. I jedini svjedok Dragan Vuković je preminuo. Dragan mi je rekao da su mu dali da mu odnese da jede, međutim, on je već bio mrtav. Logoraši sa vezanim očima su ga sahranili, ali nisu znali gdje. 30 godina su ga tražili – kaže Radoslav Bratić, logoraš u „Silosu“ i rođak ubijenog Glavaša.
Glavaš je pronađen na lokaciji nadomak mjesta egzekucije, blizu hotela Mrazište na Igmanu. Saznanja su da ga je, dok je kopao rovove po Igmanu, neko prepoznao kao prvaka folklornog ansambla KUD „Ivo Lola Ribar“. Poznati su i odgovorni za Jadrankovu smrt.
Potpredsjednik Saveza logoraša Republike Srpske Vinko Lale, rekao je da je grupa logoraša „imala nesreću da budu raspoređeni kod Specijalne jedinice „Zulfikar“ koju je predvodio izvjesni Zuka, odnosno jedinice za specijalne namjene pod komandom Alije Izetbegovića“.
– Ti zatočenici su bili maltretirani od pripadnika Zukine jedinice i to od grupe koju je predvodio Nedžad Hodžić, a po brutalnosti su se isticali i Salčinović zvani Struja i još pet-šest momaka po nekim ratnim nadimcima, koji tukli, maltretirali, čak i seksualno zlostavljali logoraše na Igmanu – naveo je Lale.
On se prisjetio da je početak 1993. bio najteži za zatočenike, posebno za grupu u kojoj je bio i Glavaš, koja je prebačena u nekadašnje skladište Šumarstva, ranije korišteno za gorivo i hranu za konje.
Prema bazi podataka Udruženja logoraša, Jadranka Glavaša su pripadnici zloglasne jedinice tukli od 2.00 časa ujutro do 6.00 časova, kada je i preminuo od batina.
Svjedoci su pričali da je grupa zatočenika vezanih očiju odvedena prema Pazariću, gdje su iskopali raku i ispod velike omorike položili tijelo ubijenog Jadranka.
Brutalno ubistvo Jadranka Glavaša ostaje nekažnjeno.
Sud BiH jeste osudio Dževada Salčina Struju, ali, na samo dvije godine zatvora za zločin počinjen 1993. na Igmanu. Presuđen je jer je preminulom Draganu Vukoviću, svjedoku ubistva Jadranka Glavaša, odsjekao dio desnog uha.
Zulfikar Ališpago i Nedžad Hodžić svoj krvavi pir nastavili su ubistvima hrvatskih civila u okolini Konjica, za šta su i presuđeni, ali su i oni amnestirani od iživljavanja nad srpskim logorašima iz „Silosa“, logora koji je odnio blizu 30 života i koji je pod pritiskom međunarodne zajednice zatvoren dva mjeseca nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma.
