Pored borbi sa pripadnicima Vojske Republike Srpske pripadnici tzv. Armije BiH nerijetko su prodirali u dubinu srpske teritorije izvodeći razne diverzije ili terorističke napade. U tim poduhvatima nisu birane mete. Tako je duž cijelog Podrinja 1992. godine počinjeno mnoštvo zločina nad srpskim civilima. Ubačene diverzantsko-terorističke grupe tzv. Armije BiH su imale za cilj da svojim akcijama u dubini srpske teritorije unesu paniku među pripadnicima Vojske Republike Srpske, ali i civilnim stanovništvom. Da bi pokušali spriječiti veće angažovanje srpskih jedinica, a naročito artiljerijskih odreda, nerijetko su postavljane protivtenkovske mine na putnim komunikacijama koje su im, u tom trenutku, bile važne. S druge strane, te mine su postavljane i u dubini srpske teritorije upravo iz razloga da bi se stvorio osjećaj nesigurnosti i da bi se, na određeni način, poslala poruka kako je svaki dio teritorije jednako dostupan i da ne postoji apsolutno zaštićeni predjeli.
Jedna takva diverzija izvedena je na regionalnom putu Foča – Zavait – Čelebići 13. septembra 1992. godine.
Pomenuti regionalni put je bio vrlo prometan, jer je povezivao kompletan jugoistočni dio opštine Foča sa gradom Foča. Dnevno je tim putem prolazilo na desetine vozila u oba smjera, kao i vozila VRS. Međutim, jedan takav prolazak bio je koban za porodicu Sekulović iz Foče.
Prema navodima iz Krivične prijave SJB Foča, vozilo kojim je upravljao Ranko Sekulović je na putu Foča – Zavait, u mjestu zvanom Bakić, nagazilo na protivtenkovsku minu i prilikom eksplozije iste poginula su četiri lica, odnosno cijela porodica Sekulović, dok je teško ranjen Momčilo Stevanović. Protivtenkovska mina je vješto kamuflirana, tako što je iskorišćeno oštećenje na asfaltnom putu i mina je postavljena na mjestu gdje je ispucao asfalt, a zatim preko nje stavljeni dijelovi istog.[1]
Ranko Sekulović, rodom iz Zavaita, u kritično vrijeme krenuo je iz Foče sa porodicom i prijateljem Momčilom Stevanovićem u Zavait, da bi porodicu sklonio na sigurno, jer je Foča bila pod konstantnim napadima pripadnika tzv. Armije BiH iz pravca Goražda.
Preživjeli svjedok, Momčilo Stevanović, koji je zadobio teške tjelesne povrede u vidu otvorenog loma lijeve natkoljenice i povrede oka, ukratko je opisao sam događaj: „Dana 13. septembra 1992. godine, krenuo sam sa Rankom Sekulovićem kući, u Zavait. Našli smo se u ranim jutarnjim časovima i krenuli njegovim teretnim vozilom negdje oko sedam časova. Sa njim je bila njegova porodica, žena i dvoje maloljetne djece. Na dijelu puta Foča – Zavait u blizini mjesta zvanog Bakić, dok smo se kretali pomenutim putem začuo sam strahovitu eksploziju i kad sam se osvijestio, izvukao sam se i razvaljenog vozila. Stao sam na noge a nakon toga sam pao, jer sam osjetio strahovitu bol u nogama.“[2]
Rođaka poginulih Sekulovića, Branka Salamadija, je u razgovoru sa službenicima Centra istima navela kako su u septembru 1992. godine muslimani i dalje boravili u okolnim selima oko Zavaita, prije svega u Dragočavi i Vikoču. Pretpostavka je da je neko od muslimanskih mještana iz Dragočave i postavio pomenutu minu, jer su se muslimani, neposredno nakon pogibije porodice Sekulović, počeli kroz šume izvlačiti prema Goraždu.[3]
U trenutku pogibije Predrag Sekulović je imao sedam, a njegova sestra Danka svega dvije godine.
S lijeva na desno: Fotografija Ranka Sekulovića i Rankovo tijelo nakon pogibije
S lijeva na desno: Fotografija Radenke Sekulović i Radenkino tijelo nakon pogibije
S lijeva na desno: Fotografija Predraga Sekulovića i Predragovo tijelo nakon pogibije
S lijeva na desno: Fotografija Danke Sekulović i Dankino tijelo nakon pogibije
Više o zločinu u Zavaitu možete pogledati OVDJE.
Republički centar možete pratiti na našoj Fejsbuk i Instagram stranici i Tviter nalogu.
[1] Krivična prijava, SJB Foča, br. 14-3/02-230-255/92 od 8. 10. 1992. godine
[2] Službena zabilješka, SJB Foča, br. 14-3/02-230, od 13. 9. 1992. godine.
[3] Razgovor sa Brankom Salamadijom obavili službenici Centra 1. 8. 1992. godine.
