Tuzla je u SFRJ doživljavana kao primjer jugoslovenskog grada u kojem skladno žive razne etničke grupacije bez ikakvih problema. Čak je i na izborima 1990. godine Tuzla ostala jedini grad u kojem pobjedu nisu odnijele nacionalne partije, već Stranka reformskih snaga Ante Markovića. Uprkos tome, odnos prema jedinoj regularnoj vojnoj sili, a to je u tom trenutku bila JNA, u Tuzli se promijenio početkom 1992. godine. Muslimani su se uveliko naoružavali posredstvom Patriotske lige i lokalnih formacija tzv. TO BiH. Ubrzo će uslijediti i prvi oružani napadi na JNA.
Jedan od svjedoka napada na JNA, prije maja 1992. godine, jeste Milan Čalaković koji se dobrovoljno prijavio u JNA 31. januara 1992. godine i bio je raspoređen u mješoviti bataljon koji je imao zadatak obezbjeđivanje aerodromskog skladišta u Živinicama i pruge Tuzla – Zvornik, na relaciji Ljubače – Živinice. O napadima na JNA on je izjavio: „Dana, 1. aprila 1992. godine, moja jedinica je povučena u Tuzlu i smještena na brdo zvano Gradovrh, iznad kasarne ‘Husinska buna’. Ovo brdo se nalazi između kasarne i hrvatskog sela Grabovica, koje je poznato po ustaštvu iz Drugog svjetskog rata. Držali smo stražu i obezbjeđivali kasarnu sa te strane. Bilo je noćnih provokacija kada je prema nama često pucano iz pješadijskog oružja, uglavnom iz pravca okolnih šuma.“[1]
Naoružane muslimanske i hrvatske formacije su, kako se vidi, i prije 15. maja 1992. godine počeli napade na pripadnike JNA. Takav primjer desio se u aprilu 1992. godine kada je ubijen jedan zastavnik JNA, a zarobljeno je i više pripadnika JNA koji su se nalazili na odsluženju vojnog roka u kasarni „Husinska buna“.[2]
Pomenuti napad se dogodio u većinski muslimanskom selu Goduš u opštini Zvornik[3] 5. aprila 1992. godine. Pripadnici JNA su se vraćali sa zadatka iz Zvornika prema Tuzli kada su naišli na zasjedu na jednom mostiću u Godušu. Tada su zaustavili vozila, a na prvo vozilo u koloni, u kojem su se nalazili vozač Boro Mićić i zastavnik Mihajlo Stanojević, jedan pripadnik tzv. TO BiH je otvorio vatru, nakon čega se uputio prema drugom vozilu JNA u kome se nalazilo 15 vojnika sa vodnikom Jovanom Kojićem i njih su pripadnici tzv. TO BiH istjerali iz vozila i razoružali. Nakon toga je zastavnik Mihajlo Stanojević izašao iz svog vozila i pokušao da pregovara sa pripadnicima tzv. TO BiH, ali kada se nakon pregovora uputio nazad ka vozilu biva ubijen. Muslimani su zarobili pomenute vojnike JNA i tom prilikom jednog vojnika ranili u nogu, a vodnika Kojića takođe ubili. Vozača Boru Mićića muslimani su vezali za stub od struje i fizički ga maltretirali dok se Mićić nije onesvijestio. Prema Mićićevom svjedočenju u maltretiranju kroz koje je prošao najviše se isticala jedna žena srpske nacionalnosti koja je bila udata za muslimana, a koja ga je pljuvala i tukla nogama.[4]
Nedugo nakon toga JNA je imala drugu kriznu situaciju, 11. aprila 1992. godine, kada su pripadnici SAO Semberije i Majevice preuzeli od JNA kontrolu nad relejom Stolice na Majevici i isključili signal TV Sarajevo, a uključili signal TV Beograd. Iako je kriza prevaziđena kroz nekoliko dana, ipak je povećala netrpeljivost između Srba i muslimana na ovom području.
Potom je uslijedio još jedan napad pripadnika tzv. TO BiH na JNA. Riječ je o incidentu u selu Ljubače 27. aprila 1992. godine kada su „pripadnici TO BiH napali dva vojna motorna vozila sa aerodroma Dubrave u rejonu sela Ljubače, pri čemu je poginuo kapetan JNA Raif Miftari,[5] a dva vojnika su lakše ranjena“.[6]
Rezervista JNA Vidoje Savičić, koji je od marta 1992. godine bio raspoređen u Požarnici, prošao je 3. maja 1992. godine torturu lokalnih snaga tzv. TO BiH: „Dana, 3. maja 1992. godine, zajedno sa Mićom Živkovićem, iz Požarnice, išao sam u Tuzlu, kada sam bio zaustavljen i pritvoren od strane muslimanske policije. Bili smo zadržani dva i po – do tri sata. Ispitivani smo odvojeno. Prilikom ovih ispitivanja muslimanski policajci su me maltretirali, vrijeđajući me na nacionalnoj osnovi šamarali me i tukli pesnicama. Prilikom hapšenja oduzeli su mi pištolj sa dozvolom i detaljno pretresli automobil. Nakon ovoga pustili su me, vratili pištolj sa dozvolom i zaprijetili da ću još gore proći ukoliko me bilo gdje sretnu na tuzlanskoj regiji.“[7]
Srbi u Tuzli su bili svjesni da im ne slijedi ništa dobro ukoliko se JNA povuče iz Tuzle. Da je vršen svakodnevni pritisak na Srbe i njihove kulturno-vjerske institucije navodi Dragica Šušnjar, koja je obavljala posao šefa kabineta presjednika Skupštine opštine Tuzla sve do kobnog 15. maja 1992. godine, a koja govori o promjeni odnosa prema Srbima u gradu: „U okviru aktivnosti muslimanske garniture u tuzlanskoj opštini, za razliku od drugih vjerskih profesija, Srpska pravoslavna crkva je stavljana po strani i na nju je bio vršen ‘tihi’, a kasnije i otvoreni, pritisak koji se ogledao, između ostalog, u nedozvoljavanju izgradnje vjerskih objekata, dobijanja pomoći i javne promocije uopšte. Čak, u jednom slučaju, sjećam se, nisu dozvolili da SPC u dvorištu Vladičanskog dvora podigne bistu muslimanu, muftiji Kurtu[8], ne znam mu prezime koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata spasio veliki broj Srba od ustaškog pokolja.“[9]
Da su se muslimani u Tuzli aktivno pripremali za rat vidljivo je i iz Dopisa Predsjedništva opštine Tuzla. Dopisom Predsjedništva opštine Tuzla broj: 01/1-30/92-33 od 21. 4. 1992. godine upućenog Ministarstvu za unutrašnje poslove u Sarajevu potvrđuje se da je rukovodstvo opštine Tuzla pristupilo mobilizaciji dobrovoljaca i formiranju jedinica rezervnog sastava milicije organizujući naoružane građane pod jedinstvenu komandu MUP-a. SO Tuzla je 4. aprila 1992. godine donijela odluku o mobilizaciji svih vojno sposobnih građana Tuzle i njihovom raspoređivanju u već formirane jedinice policije po mjesnim zajednicama. Ratne stanice bile su locirane po mjesnim zajednicama i držale su čitav grad pod apsolutnom kontrolom. Umjesto dotadašnjih sedam formirano je 37 policijskih stanica, a ratni sastav policije povećan je sa 640 na preko 2.100 pripadnika. Istovremeno je formiran Operativni štab SJB Tuzla za rukovođenje i komandovanje, a bio je sastavljen od aktivnih rukovodećih radnika SJB, jednog broja rukovodećih operativnih radnika sektora SDB i iskusnih penzionisanih radnika OUP. Pored već postojećih policijskih stanica formirane su i mobilne jedinice i to 6. aprila 1992. godine u Mosniku manevarska jedinica sa oko 130 pripadnika, 28. aprila 1992. godine Druga manevarska četa sa 104 pripadnika smještenih u RSD „Partizan“, 1. maja 1992. godine Treća manevarska četa sa 64 pripadnika smještenim u Ljubačama i 8. maja 1992. godine Četvrta manevarska četa sa 111 pripadnika smještena u „TSKO“ u Slavinovićima. Sve manevarske jedinice bile su pod komandom SJB Tuzla i bile su naoružane savremenim pješadijskim oružjem i protivoklopnim sredstvima te osposobljene za borbena dejstva i intervencije na cijelom području opštine Tuzla.[10]
O mobilizaciji koju je SO Tuzla sprovodila govori i Petar Radojčić, koji je radio u Tvornici transportnih uređaja (TTU) u Tuzli: „Od početka aprila 1992. godine, u preduzeću je bio mobilisan jedan broj radnika u teritorijalnu odbranu i rezervni sastav policije. Poznato mi je da je njihovo odsustvovanje sa radnog mjesta, po ovom osnovu bilo opravdano.“[11]
Petar dalje iznosi zanimljiv detalj: „Međutim, u to vrijeme je i bivša JNA vršila mobilizaciju, a radnicima koji su se odazivali ovim pozivima, i nisu se vraćali na radno mjesto u roku od pet dana, davani su otkazi sa radnog mjesta.“[12]
Da su organi SJB Tuzla aktivno vršili pripreme za predstojeće događaje vidimo i iz pravljenja improvizovanih oklopnih vozila u pomenutoj Tvornici transportnih uređaja u Tuzli. Petar Radojčić to detaljno opisuje: „Početkom aprila 1992. godine, u radnoj jedinici ‘103’ – tzv. teška hala, počelo se, za potrebe TO Tuzla, sa izradom improvizovanih oklopnih transportera i to dva ili tri komada. Ove oklopne transportere konstruisali su inženjeri i tehničari u preduzeću. Pravljeni su u `teškoj hali` i mjesto na kome su pravljeni bilo je pregrađeno paravanima, tako da sem radnika koji su radili na njima, drugima nije bio dozvoljen pristup. Ovi oklopni transporteri su pravljeni tako što su bili u ovu halu dovezeni novi kamioni marke `mercedes` sa kojih je skinuta kabina, kao i karoserija, a ostali su samo točkovi i šasija na koje je nabacivana konstrukcija transportera. Ova konstrukcija je oblagana limom debljine od deset milimetara. Najneposrednije su ovim radovima rukovodili neki inženjeri iz konstruktivnog biroa, a od nekih radnika sam čuo da su to bili muslimani čiji mi identitet nije poznat. Radove na ovom transporteru nadzirali su neki pripadnici TO. Vidio sam da su dolazila dva ili tri čovjeka. Često je dolazio i nadzirao radove jedan od rukovodilaca MUP-a Tuzla, kog sam ja poznavao iz lova. On me je prilikom jednog od dolazaka u preduzeće, radi nadgledanja radova na transporteru, pozvao i u mom prisustvu iz puške M-48 pucao u oklop transportera da ga isproba. Ovi transporteri su ofarbani crnom bojom u farbari, gdje sam ja bio poslovođa, a zatim istjerani iz kruga fabrike, oko 5. maja 1992. godine. Ja ih kasnije nisam viđao u gradu na ulicama. (…) Takođe, u ovom preduzeću pravljeni su i `ježevi` i to veliki broj, počevši od marta 1992. godine. Oni su služili za stavljanje zapreka na putevima i barikada, takođe za potrebe TO.“[13]
Međutim, Petrov kolega iz firme TTU Tešo Trišić je takođe opisao da su se u firmi u kojoj su radili proizvodili oklopni transporteri, a on navodi da su upravo ta oklopna vozila ista ona koja su viđena 15. maja 1992. godine na ulicama Tuzle: „Dana 15. maja 1992. godine, poslije radnog vremena, oko 15 i 30 časova, prolazio sam preko raskrsnice ‘Brčanska malta’ u Tuzli, idući prema svojoj kući u Ši selu, koja se nalazi na oko 400 metara od ove raskrsnice. Idući prema mostu na rijeci Jali, na udaljenosti oko 100 metara od raskrsnice, vidio sam kako stoji jedan od naprijed navedenih oklopnih transportera.“[14]
Još jedan radnik TTU-a bio je Miladin Ivković koji je, osim što je potvrdio svjedočenja o proizvodnji oklopnih vozila u toj firmi, naveo da su se u firmi proizvodili i ježevi za zaprečavanje puteva: „Negdje oko 8. maja 1992. godine, u preduzeću se počelo sa izradom ‘ježeva’ za zaprečavanje puteva i dva oklopna transportera. (..) Ovi poslovi su rađeni ubrzano uglavnom u trećoj smjeni.“[15]
U donjem lijevom uglu vidi se oklopno vozilo 15. maja 1992. godine koje je proizvedeno u Tvornici transportnih uređaja, na Brčanskoj Malti u trenutku napada na kolonu
Između predsjednika Predsjedništva i predsjednika Kriznog štaba Predsjedništva SO Tuzla Selima Bešlagića, komandanta Štaba Teritorijalne odbrane Tuzla Envera Delibegovića i načelnika SJB Tuzla Mehe Bajrića s jedne strane te potpukovnika Mileta Dubajića sa saradnicima sa druge strane vođeni su pregovori o izmještanju iz kasarne „Husinska buna“. Postignutim sporazumom utvrđeno je da dan izmještanja 92. motorizovane brigade iz kasarne „Husinska buna“ bude 15. maj 1992. godine, a pravac izmještanja bio je kasarna „Husinska buna“ – Skojevska ulica – Brčanska malta – Simin Han – Bijeljina – SRJ. Nakon priznavanja Bosne i Hercegovine od strane pojedinih država izdata je naredba Generalštaba Vojske Jugoslavije da se vojska, zaključno sa 19. majem 1992. godine, povuče sa teritorije Bosne i Hercegovine.[16]
Treba napomenuti da se među pripadnici JNA pominjala i druga trasa kojom bi se kolona mogla izvući iz Tuzle. O tome svjedoči Dragan Lazarević: „Tokom formiranja kolone u krugu kasarne ‘Husinska buna’ i priprema za izlazak pominjana je trasa kretanja preko Doknja i Tetime prema Loparama. O ovome se diskutovalo u mojoj jedinici, čiji je komandant bio Rade Rašeta Mijatović. Tokom ovih razgovora bio je prisutan i komandant kasarne, potpukovnik Dubajić, i on nam je saopštio da mu je rukovodstvo teritorijalne odbrane Tuzla, garantovalo bezbjednost kretanja kolone iz Tuzle prema raskrsnici Brčanska malta i čuo sam kada je izdao naredbu da kolona krene u tom pravcu.“[17]
Na deset do 15 dana prije kritičnog događaja u Garnizonu Tuzla bile su locirane brojne komande i jedinice. U samoj kasarni locirana je komanda 92. mtbr. sa svojim jedinicama, 497. inžinjerijski puk, komanda 17. Korpusa, 17. četa ABHO, 17. bataljon veze, 17. bataljon vojne policije, 17. automobilski bataljon, 17. sanitetski bataljon, komanda i većina jedinica 904. pozadinske baze, komanda 734. nastavnog centra, a van kasarne u gradu locirana je komanda Korpusa. Sve komande i jedinice su se blagovremeno izvukle na teritorije koje nisu bile okružene. Jedino je ostala kompletna komanda 92. mtbr. sa dijelom svojih jedinica koje je imala u sastavu. U svom sastavu tada je imala jedan motorizovani bataljon iz sastava motorizovane brigade iz Pirota. Komanda 92. brigade sa tim bataljonom imala je zadatak da obezbjeđuje komunikaciju Doboj – Gračanica – Tuzla – Požarnica i da obezbijedi blagovremeno izvlačenje svih komandi i jedinica koje su se izvlačile sa područja bivše Bosne i Hercegovine. Po naređenju Korpusa, 14. maja 1992. godine prema SR Jugoslaviji otišao je bataljon iz Pirota pa su u kasarni ostali samo neborbeni dijelovi jedinica. U kasarni se nije nalazila ni jedna formacija jačine odjeljenja, voda, borbene, organizovane grupe. Broj ljudi u kasarni je bio promjenjiv u toku dana, s obzirom na to da je jedan dio jedinice bio dislociran na teritoriju van grada te se broj ljudi u kasarni kretao od 150 do 600. Na dan izvlačenja u kasarni se nalazilo oko 500 ljudi.[18]
Komanda korpusa je već u aprilu 1992. godine izmještena iz Tuzle u Ugljevik, gradić većinskog srpskog stanovništva. Zašto je došlo do izmještanja komande govorio je Mile Dubajić: „Ona se povukla zbog toga da ne bi doživjela sudbinu komande korpusa u Varaždinu[19]. U Tuzli je uvijek postojala mogućnost da bude opkoljena, da se traži predaja, da se dovedu deca, supruge vojnih lica, da se vrše razni pritisci.“[20]
Kao što je i navedeno, nakon odlaska bataljona iz Pirota, kasarna „Husinska buna“ ostaje bez adekvatne zaštite. Komandantu kasarne, Miletu Dubajiću, je bilo obećano da će, umjesto bataljona iz Pirota koji je povučen za Srbiju, dobiti pojačanje: „Kada mi je general Nedeljković[21] dao zadatak da vratim Pirotski bataljon za Srbiju istovremeno mi je obećao da mi stiže jedan formirani bataljon od pripadnika sa područja BiH, vojnika i oficira, koji su na odsluženju vojnog roka. Tako da neću, u borbenom smislu, biti oštećen. Međutim, taj bataljon 14. maja nije stigao. Nije stigao ni 15. maja.“[22]
U godinama koje su uslijedile, spekulisalo se zašto obećano pojačanje nije stiglo. Svoje mišljenje je iznio i potpukovnik Dubajić rekavši da korpus u tom trenutku nije imao snaga za pojačanje.[23]
Pripadnici JNA u kasarni „Husinska buna“ u Tuzli 1991. godine
Predstavnici civilne i vojne vlasti Tuzle garantovali su mirno izmještanje odobrenim pravcem, a u tajnosti su spremali oružani napad na kolonu u rejonu Brčanske malte. Odmah po otpočinjanju pregovora o mirnom izmještanju JNA iz kasarne Krizni štab opštine Tuzla vršio je ubrzane pripreme na vojnom zaposjedanju odobrenog pravca izmještanja, uređenje zaklona, druge pripreme za posjedanje naoružanim jedinicama, što je naročito intenzivirano na dan izmještanja. Uređenje zaklona, fortifikacijske prepreke i druge pripreme na zaposjedanju šireg rejona Brčanske malte, rađene su po planu Kriznog štaba. Krizni štab Predsjedništva, planirao je i do tančina organizovao perfidni plan napada na kolonu JNA tokom njenog izmještanja. Radi sprovođenja perfidnog plana, Krizni štab formirao je i Operativni štab SJB Tuzla koji su sačinjavali rukovodni kadrovi i predstavljali komandu svim naoružanim formacijama. Između Kriznog štaba Predsjedništva i Operativnog štaba održavana je neprekidna veza. Potpuna koordinacija ova dva štaba ostvarivana je preko načelnika SJB.[24]
Nekoliko dana ranije prije izlaska kolone JNA, po ruti kretanja kopane su rupe na asfaltu za mine, postavljani ježevi te pravljeni zakloni. Na sam dan izvlačenja kolone u pravcu Skojevske ulice nije bilo civilnog stanovništva nego samo naoružani uniformisani pripadnici.[25]
Naoružani pripadnici muslimansko-hrvatskih formacija u zasjedi
Da je napad unaprijed bio isplaniran potvrđuje i svjedočenje Mirjane Đukanović: „Od `76. godine radila sam u Štabu Teritorijalne odbrane. Pripreme za napad na ‘Tuzlansku kolonu’ intenzivirane su dva mjeseca pred sam događaj. Pripreme su se ogledale u organizovanju zapreka na raskrsnicama, dovlačenju ‘ježeva’, postavljanju grudobrana i organizovanju Zelenih beretki. Na sam dan napada na kolonu JNA, oko devet časova, preuzela sam dežurstvo na svom radnom mjestu. Oko 11.30 časova, preko sistema veze, primila sam šifrovanu poruku koju sam na svoju inicijativu dešifrovala, a poruka je glasila: ‘Kolona će biti napadnuta oko 17 časova. Sve je pripremljeno i raspoređeno.’ Kada sam napustila kancelariju, vidjela sam zaposjednute ulice, posebno raskrsnicu Brčanska malta i okolinu. Vidjela sam pripadnike TO u crnim uniformama sa naoružanjem, a vidjela sam i mitraljeska gnijezda. Na raskrsnicama su se nalazile cisterne sa eksplozivom kao prepreke. Kada je kolona izašla iz kasarne, odnosno kada je počelo pucanje na nju, vidjela sam kako gore kamioni i tijela vojnika, uz prasak i detonaciju i kako pripadnici TO skaču na vojnike, na ranjenike, gaze ih i ubijaju.“[26]
O istom govori i svjedok Savo Milutinović: „U Tuzli sam živio od 1958. godine, gdje sam radio u organima unutrašnjih poslova. Tog kobnog 15. maja 1992. godine u moj stan došla su dva naoružana lica koja su zaprijetila meni i supruzi da ne izlazimo i ne koristimo telefon, a oni su izašli na balkon i zauzeli borbeni položaj. Imali su automatske puške. Istovremeno sam vidio kako se na dva susjedna solitera, koji se zovu kula ‘G’ i kula ‘F’ instaliraju TV ekipe sa kamerama. Ja sam na televizoru mogao da posmatram direktan prenos kretanja vozila po ulicama. Prenos je organizovao TV ‘Studio Tuzla’“.[27]
Kule „G“ i „F“, Tuzla
Da su pripadnici tzv. TO BiH bili raspoređeni u stanovima u zgradama na Brčanskoj malti potvrđuje Milutin Ristić: „Prilikom izlaska kolone lično sam vidio sa prozora zgrada puščane cijevi u velikom broju. To je posebno bilo na zgradi kod tzv. `tehničkog pregleda vozila`. (…) Na samoj raskrsnici vidio sam njihov oklopni transporter koji su oni, za ovu priliku, posebno pravili u Tvornici transportnih uređaja. Pored transportera bilo je postavljeno nekoliko puškomitraljeza sa redenicima dugim oko četiri do pet metara, za kojima su bili njihovi teritorijalci zaklonjeni iza grudobrana. Takođe, sa susjednih zgrada na Brčanskoj malti, sa obje strane ulice, bile su uočljive, sa prozora, puščane cijevi okrenute u kolonu i u produžetku raskrsnice u pravcu naselja Slavinovići bili su uočljivi rovovi puni pripadnika muslimanske TO, a na asfaltnom putu bili su i ježevi kao prepreke iza kojih su stajali njihovi pripadnici TO, koji su nas, inače, dok smo prolazili, vrijeđali i psovali.“[28]
O pripremljenosti pripadnika SJB Tuzla za napad na kolonu svjedoči i ova izjava Vidoja Savičića: „Na putu od Brčanske Malte prema Slavinovićima, sa lijeve strane puta bili su postavljeni ‘ježevi’ i druge prepreke, kao i kamioni napunjeni zemljom i raznim materijalom, tako da je bila slobodna samo desna strana kolovoza. Pretpostavljam da je to bilo unaprijed pripremljeno, kako bi kretanje vozilo iz kolone bilo što više otežano.“[29]
„Ježevi“ na Brčanskoj Malti
Nakon dogovora oko izlaska pripadnika JNA iz Tuzle u kasarni počinje pakovanje opreme na kamione i priprema za izlazak iz grada. Uporedo s tim pripadnici tzv. TO BiH i Patriotske lige počinju pucati po kasarni. Nešto prije samog otvaranja vatre po kasarni oficir JNA Duško Pitman je sa grupom vojnika otišao na uzvišenje Kozlovac iznad kasarne na kojem se nalazio magacin Teritorijalne odbrane, ali i vojna skladišta iz kojih je on trebao da izvuče još malo sredstava koje će vojska ponijeti sa sobom prilikom izvlačenja. Tu zatiče obijena vrata magacina Teritorijalne odbrane i do danas su prisutna sporenja ko ih je obio. Pitman iznosi svoje svjedočanstvo: „Otvorio sam vrata, vidio sam da su otvorena, i ušao unutra i tu sam vidio razbacane sanduke, čak neke i otvorene. Prazni, ali otvoreni. Onda sam ja izašao i vidio sam par civila koji su bili u položaju kao da se skrivaju. Kada sam to primjetio, bilo mi je sumnjivo i vratio sam se unutra. Dva vojnika su mi bili napolju, ja sam im rekao da ulaze unutra i da uzmu koliko mogu. Uzeli su nekih tri do četiri sanduka i mi smo to ubacili u vozilo i ja sam naredio da se što prije vratimo u kasarnu, jer sam mislio možda će ovi zapucati na nas, a mi smo bili na vjetrometini.“[30]
Milutin Ristić opisuje napad na kasarnu: „Prvi put negdje oko 14 časova, muslimani su pucali na kasarnu sa položaja sa Kozlovca, na kojem su se nalazili njihovi teritorijalci. Inače, napominjem da je ovakvih pješadijskih napada na kasarnu bilo i unazad četiri dana zaredom u večernjim časovima. Prilikom ovog pucanja, oko 14 časova, mi smo zauzeli zaklon i prošli bez posljedica. Nastavili smo posao oko organizovanja utovara i pojačavali obezbjeđenje kasarne i vozila i sredstava u njoj.“[31]
Na kasarnu je dejstvovano i iz snajpera na kolonu koja je bila spremna za izlazak oko 14 časova, a tome je svjedočio Radovan Krstić: „Dok smo čekali u krugu kasarne, prema nama je počeo da dejstvuje jedan snajper sa najviše stambene zgrade u naselju Brčanska malta, koja se nalazila u blizini, međutim, niko nije pogođen. Ubrzo zatim, prema nama je počeo da dejstvuje i jedan snajper sa zgrade bolnice, koja se nalazila, takođe, u neposrednoj blizini kasarne. Ova dva snajpera tukla su naizmjenično, pa smo morali da se zaklanjamo iza kamiona i drugih objekata.“[32]
Interesantan detalj iznosi Vidoje Savičić koji se desio u trenutku pakovanja preostalih stvari iz kasarne na kamione: „U kasarnu ‘Husinska buna’ moja jedinica je stigla 15. maja 1992. godine, oko osam časova i učestvovali smo u utovarivanju opreme u kamione. U ovoj kasarni sam, pored ostalog, vidio i jednog vodnika JNA, muslimana, čije mi ime i prezime nije poznato, i čuo ga kako je govorio ‘tovarite, tovarite, ali nećete izaći’.“[33]
O kojem oficiru JNA se radi objašnjava Goran Đurić: „Među starješinama u ovoj kasarni primjetio sam starijeg vodnika JNA Muminovića koji je ispoljavao nezadovoljstvo zbog evakuacije kasarne i čuo sam kada je arogantno komentarisao ‘tovarite, tovarite, a vidjećemo da li ćete to izvući’.“[34]
Oko 14 časova, 15. maja 1992. godine jedan dio 92. mtbr. izašao je iz kasarne „Husinska buna“, ali je vraćen od strane pripadnika SJB Tuzla sa Brčanske Malte. Vraćanje marševske kolone JNA bilo je u cilju realizacije perfidnog plana Kriznog štaba, pošto je vrijeme do 19 časova istog dana iskorišćeno na potpunom zaprečavanju i punom vojnom zaposjedanju pravca izmještanja.[35]
Prage i vojni kamioni JNA se okreću na raskrsnici Brčanska malta nakon što su im pripadnici SJB Tuzla naredili da se vrate u kasarnu
Neposredno prije nego što će kolona krenuti desio se još jedan incident. Milutin Ristić se prisjetio toga: „Pred izlazak kolone iz kasarne, negdje oko 17 časova, došla je žena, starosti oko 40 godina, na prijemnicu i psovala vojnicima ‘četničku majku’ i da ‘nećemo izaći živi’ i ‘da nas čeka njihova vojska’ i dr. i to sam lično čuo. Još je pljunula na nas, okrenula se i otišla.“[36]
Da je vrijeme od 14 do 19 časova iskorišćeno za grupisanje muslimanskih snaga, svjedoči i Radovan Krstić: „Pred izlazak kolone iz kruga kasarne na obližnjem brdu vidio sam kako se grupišu naoružani ljudi, ali u tom trenutku nisam znao ko su oni i zašto se tu nalaze.“[37]
Marševska kolona JNA iz kasarne „Husinska buna“ kreće u izmještanje odobrenim pravcem nešto prije 19 časova. Na čelu kolone nalazilo se jedno policijsko vozilo MUP-a Tuzla, iza njega vojni transporter u kome su bili potpukovnik Dubajić i predstavnik vlasti Tuzle Enver Delibegović, a nakon njih još 28 raznih vojnih vozila. Prvi dio kolone, gdje se nalazilo oko tridesetak vozila, izmakao je drugom dijelu kolone, a prvi dio kolone pratilo je jedno policijsko vozilo MUP-a Tuzla. Drugi dio kolone, koji je zaostao iza prvog dijela, bio je gotovo potpuno neborbeni dio i u njemu nije bilo pripadnika vlasti Tuzla ni pratnje policijskih vozila. Nakon prolaska prvog dijela kolone JNA kroz raskrsnicu Brčanska malta i prolaska zadnjeg policijskog vozila na začelju prvog dijela kolone, a po stizanju prvih vojnih vozila drugog dijela kolone u rejonu Brčanske malte izdata je naredba za napad na kolonu. U trenutku izdavanja naredbe dio kolone JNA nalazio se u Skojevskoj ulici i raskrsnici Brčanska malta. U ovom dijelu kolone nalazilo se nekoliko vojnih sanitetskih vozila, vidno i propisno obilježenih. U vojnim i sanitetskim vozilima prevozio se veći broj pripadnika JNA, bez spremnosti za borbu i odbranu. Vojnici su najčešće sjedili na tovarnom sanduku vozila, leđima okrenuti prema stranici sanduka, sa naoružanjem između nogu i cijevima okrenutim uvis, ne očekujući napad. Najveći broj vojnika je bio pod ciradom vozila.[38]
Radovan Krstić navodi jednu zanimljivost koju će i u svim potonjim izjavama iznositi: „Kada je kolona izlazila iz kruga kasarne, pred prvom stambenom zgradom, pored koje je prolazila, vidio sam jednu ženu koja nas je plačući pozdravljala mahanjem ruke, a veći broj građana stajao je na ulazu u zgradu i posmatrao nas. U tom trenutku primjetio sam da je sa zgrade bolnice snajper i dalje dejstvovao prema koloni.“[39]
Vojna vozila u plamenu
Da je vojnicima JNA već prilikom izlaska iz kasarne naređeno da ne pucaju svjedoči i svjedok Vojo Remetić koji, između ostalog, kaže: „Prije nego što smo krenuli iz kasarne, vojni policajac koji se nalazio pored kapije saopštio nam je da ne smijemo pucati iz kolone i da cijevi oružja koje smo nosili okrenemo prema zemlji.“[40]
Zajedno sa Vojom Remetićem u tom kamionu se našao i Mićo Macanović koji opisuje stanje pred polazak kolone: „Pred izlazak kolone iz kruga kasarne među vojnicima se počelo govoriti o tome da je moguće da budemo napadnuti prilikom prolaska kroz Tuzlu. Zbog toga sam se sa Remetićem i ostalima na našem kamionu dogovorio da skinemo ceradu sa kabine kako bi mogli odgovoriti na eventualni napad. Međutim, prilikom prolaska iz kapije kasarne, naređeno nam je da ničim ne provociramo iz kolone, a da cijevi svog oružja okrenemo prema zemlji. To nam je naređeno, odnosno saopšteno, od strane našeg komandira kapetana Radeta – Rašete Mijatovića, a ponovljeno od strane policajca na kapiji kasarne. Ovog naređenja smo se mi strogo držali.“[41]
Dragan Lazarević, takođe, govori o naredbi da se ne puca kroz grad: „Dubajić je naredio da se sa naše strane, prilikom kretanja kroz grad, ne pravi nikakva provokacija i da cijevi ličnog naoružanja budu okrenute prema dole. Pred sam izlazak kolone, iz kruga kasarne, takođe je naređeno da ne skidamo cerade s kamiona, da se ne rasklapaju ‘zolje’, odnosno da ne budu pripremljene za aktiviranje i slično.“[42]
Jedna scena koja se desila neposredno prije početka napada na kolonu ostala je u sjećanju Gorana Đurića: „Kada smo prolazili kroz raskrsnicu na Brčanskoj malti i skrenuli u pravcu Požarnice, na krovu jedne od stambenih zgrada, vidio sam grupu pripadnika TO sa pivskim flašama u rukama koje su podigli u pravcu nas kao u znak nazdravljanja, a odmah zatim je počela pucnjava i napad na kolonu.“[43]
Napad je počeo tako što su raspoređeni snajperisti prvo ubijali vozače vojnih vozila i tako ih zaustavljali. Na vozila koja su uspjela nekako da prođu raskrsnicu Brčanska malta raspoređeni pripadnici raznih jedinica su kanapom izvlačili povezane nagazne mine. Iznenadna i usredsređena vatra ubila je i ranila veliki broj pripadnika JNA. Što se tiče naoružanja kojim je otvorena vatra na kolonu, to je bilo pješadijsko naoružanje, puške, puškomitraljezi, snajperi, zolje, ručni bacači i bombe. Korišćena je i zapaljiva municija da bi se zapalila motorna vozila.[44]
Vojo Remetić je opisao početak napada na kolonu: „Na oko 100 metara od izlazne kapije kasarne, kad smo prolazili pored dvije stambene zgrade, vidio sam deset do 15 naoružanih muslimana pored kojih smo prolazili bez problema, Međutim, nešto dalje, kad smo stigli do radionice za tehnički pregled automobila, iznenada je prema koloni zapucano sa svih strana: iz stambenih zgrada, sa krovova i drugih mjesta, tako da, koliko sam mogao da vidim, nije bilo mjesta pored ulice sa kojeg nije pucano na nas.“[45]
Izrešetana šajba na jednom od kamiona iz kolone
O samom napadu na kolonu postoje mnogobrojna svjedočenja preživjelih, a ovdje su navedena neka od njih. Svjedok Blagoje Stankić izjavio je: „Po obavljenim pregovorima, kolona je tek oko 18.55 časova krenula iz kruga kasarne. Pred polazak naređeno nam je da ne smijemo pucati iz kolone… Naše vozilo nalazilo se zadnje u koloni, iza nas je bila samo vojna policija. Kada smo bili na udaljenosti od oko 400 metara od izlazne kapije kasarne prema raskrsnici Brčanska malta, vidio sam da je na kolonu ispred nas otvorena iznenadna vatra iz pješadijskog oružja, zolja i drugog naoružanja. Na kolonu se pucalo sa svih strana iz stambenih zgrada u ulici, kao i na samoj raskrsnici. Kolona je stala i vidio sam da su neka od vozila već počela da gore.“[46]
Svjedok Ljubo Tešić je, između ostalog, izjavio sljedeće: „Kamion u kome sam bio nalazio se u sredini kolone. Prvi dio kolone prošao je kroz raskrsnicu Brčanska malta bez problema, a kada je dio kolone u kojoj se nalazio i kamion u kome sam se vozio stigao na ovu raskrsnicu, na nas je odmah otvorena vatra iz pješadijskog i drugog oružja. Vozač je odmah bio pogođen u glavu, a gume na kamionu izbušene. Vozač je pokušavao da ide dalje prema Slavinovićima, međutim, pogođen je s još dva metka u glavu i jedan u grudi i poginuo je. Pokušavao sam da kamionom idem dalje u tom pravcu, ali mi to nije pošlo za rukom pa sam zajedno sa Pajićem izašao iz kamiona i legli smo pod vojni kamion koji je stajao nedaleko od nas. Ubrzo je naš kamion počeo da gori zajedno sa vozačem i vojnicima koji su se nalazili na karoseriji. Ispod kamiona gdje sam se nalazio iskakali su vojnici koji su, uglavnom, bili ranjeni. Napadači su pucali po nama, ja sam ranjen sa dva metka u stomak, a Pajić Ljubo je bio ranjen u glavu. Vidjevši da tu ne možemo dalje ostati, izvukli smo se ispod kamiona i uskočili u najbližu stambenu zgradu u koju su uskakali drugi vojnici iz kolone. Na ulazu, odnosno stepeništu zgrade, bilo je još ranjenih vojnika, a jedan vojnik na ulaznim vratima je bio smrtno pogođen. Dok smo na stepeništu pokušavali pružiti pomoć jedni drugima, sa sprata je sišao čovjek u uniformi milicije, držeći pištolj i tražio je od nas da predamo svoje oružje i da nam se onda ništa neće desiti. U međuvremenu, vidio sam kako gore i eksplodiraju kamioni iz kolone, a od detonacija su pucala stakla na stambenim zgradama. Nakon toga smo sišli u podrum te zgrade u kojem se nalazio veći broj žena i djece. Nakon izvjesnog vremena, u podrum su ušla dva muškarca u uniformi teritorijalne odbrane koji su nas vrijeđali, psovali i bili vrlo grubi prema nama. Tražili su od nas oružje i municiju koja je ostala, a zatim otišli. U podrumu smo ostali cijelu noć, a jedan od ranjenih vojnika preminuo je. Sutradan u 8.30 časova došla su kola hitne pomoći i odvezli nas u bolnicu na Gradini. Kada su nas iznosili, iz podruma pred stambenom zgradom su nas sačekali pripadnici TO koji su nas tako ranjene tukli kundacima pušaka i rukama i pri tome vrijeđali. Isto to se ponovilo i kad smo stigli pred bolnicu. Za vrijeme dok sam bio u bolnici vrijeđan sam i maltretiran od strane bolničkog osoblja i pacijenata muslimana. Iz bolnice sam prebačen u Vojni zatvor u Tuzli koji se nalazio u zgradi Okružnog zatvora. Pred ulazom u zatvor sačekali su nas muslimanske žene i djeca koji su nas tukli kamenjem i drugim predmetima. U zatvoru su zarobljenici maltretirani i tučeni. Iz zatvora sam pušten razmjenom 15. jula 1992. godine.“[47]
Svjedok Radan Stevanović izjavio je, između ostalog, sljedeće: „Nešto prije 19 časova obaviješteni smo da je sklopljen dogovor da krenemo iz kasarne, s tim da u vozilima ne smije da se vidi ni jedna cijev oružja. Kolona je iz kasarne krenula u 18.55 časova. Ja sam vozio teretno vozilo `TAM-150` u kome su se nalazile natovarene gume teretnih vozila i auto-dijelovi. Sa mnom u kabini su se nalazila još tri vojnika, a na karoseriji, među gume i auto-dijelove, popela se još jedna grupa vojnika. Nalazio sam se na početku druge polovine kolone. Prvi dio kolone prošao je bez incidenata prema Siminom Hanu. Kada se drugi dio kolone našao na oko 100 metara prije raskrsnice Brčanska malta, prema koloni je zapucano iz pješadijskog oružja, zoljama i tromblonima. Pucalo se iz stare zgrade kod servisa, iz podruma stambenih zgrada zvanim ‘Momo’ i ‘Uzeir’[48]sa kojih je i snimano TV kamerama. Bio sam ranjen u lijevu potkoljenicu, ali sam nastavio da vozim. Obišao sam kamion koji se ispriječio ispred mene i došao sam do semafora na raskrsnici gdje sam ponovo bio pogođen u grudi. Kamion se sve teže kretao i nakon oko 700 metara, kod benzinske pumpe u Slavinovićima, skrenuo sam u jednu baštu. Kad sam sišao s puta i zaustavio se, bio sam u polusvjesnom stanju. Primjetio sam da se po nama i dalje puca. Povremeno sam gubio svijest, kada sam primjetio da su nam prišla četiri lica s puškama, a jedan od njih psovao nam je četničku majku, prišao do kamiona, počeo ga pretresati, a zatim je došao do nas. Pretvarao sam se da sam mrtav jer sam bio obliven krvlju. Prišao je Krstić Radovanu, izvadio nož i htio da ga zakolje. Tad sam čuo glas jednog od ovih koji su stajali na distanci i koji je doviknuo: `Hajde Hasane, vidiš da ljudi umiru!` On je onda izvadio pištolj, gurnuo cijev u usta Radovanu Krstiću i pucao, a zatim zajedno sa ostalim otišao. Oko 23 časa, u našu blizini je stao jedan kombi i mene i Krstića su prenijeli u taj kombi, a zatim prebacili u tuzlansku bolnicu. U kombiju se nalazio još jedan ranjeni vojnik koji je ubrzo preminuo. Krstić je bio u svjesnom stanju, ali je krkljao i jedva disao, pošto mu je vilica bila raznesena. Iz bolnice sam prebačen u Vojni zatvor u Tuzli i tu sam često čuo jauke u drugim ćelijama.“[49]
Napad na kolonu JNA na raskrsnici Brčanska Malta, Tuzla
Posebno potresno svjedočenje iznio je svjedok Radovan Krstić: „Odmah pošto je počelo s napadom, mene je jedan metak pogodio u desni kuk, drugi u podlakticu, a zatim sam dobio metke u desnu i lijevu butinu. Vozač Radan Stevanović je bio pogođen s tri metka, ali je stigao do benzinske pumpe u Slavinovićima. U toku ove vožnje vidio sam da su svi vojnici koji su bili sa mnom na karoseriji bili smrtno pogođeni. Za sve ovo vrijeme niko od vojnika iz mog kamiona nije pucao prema napadačima, a koliko sam mogao da primjetim, to nije uradio nijedan vojnik iz drugih vozila u koloni. Dok sam ležao na asfaltu, napadačima je stizalo pojačanje i primjetio sam da su neki vojnici uspjevali da iskoče iz vozila i pokušavali da bježe, ali su ih napadači dočekivali i ubijali jednog po jednog. U prvi sumrak dovukao sam se do mjesta gdje se nalazio Radan Stevanović. Tu mi je prišao jedan čovjek, raskopčao mi košulju, otrgnuo mi krst koji sam imao na privjesku, uzeo novčanik, izvadio moju ličnu kartu i pocijepao je. Stavio je jednu nogu na moja prsa, izvadio pištolj, drugom rukom uhvatio za kosu i povukao glavu unazad, a zatim gurnuo cijev pištolja u usta i opalio jedan metak. Međutim, kad je vidio da sam još živ, sjeo mi je na grudi i udario me snažno u desnu stranu lica pištoljem. Mada sam bio svjestan svega, napravio sam se mrtav, poslije čega je on ustao. Na komentar jednog od prisutnih da nije trebao to da radi, on je odgovorio: ‘Nemoj opet da se vratim i da ga puknem u čelo’, a zatim su se udaljili. Od ispaljenog metka meni su poizbijani svi zubi, a donja vilica je polomljena. Metak je izašao iza desnog uha i nije povrijedio druge vitalne dijelove.
Nakon dva sata hitna pomoć nas je odvezla u bolnicu na Gradini. Pred bolnicom nas je sačekalo nekoliko pripadnika muslimanske teritorijalne odbrane koji su nam prišli, prislanjali cijevi puške na čelo i prijetili da će nas poubijati. U bolničkoj sobi sam maltretiran, vrijeđan i ponižavan od bolničkog osoblja i bolesnika. Psovali su mi i prijetili, ponižavali na razne načine. Tjerali su me da spavam hodniku na nosilima. U bolnicu su dolazili i neki isljednici, ispitivali me, a ja sam jednom isljedniku pokušao da objasnim da mi je pucano u usta, ali mi on nije dozvolio da to izjavljujem, već je rekao da izjavim da me pogodio neki zalutali metak, a jedan ljekar me je ošamario.
Iz bolnice sam prebačen u zatvor 9. juna 1992. godine. Odmah po dolasku, stražari su počeli da nas maltretiraju, prijete, psuju i vrijeđaju. Hrana je bila jako loša. Preko puta naše ćelije nalazile su se ćelije sa zatvorenim ženama. Kroz špijunku smo gledali kako stražari maltretiraju ove žene. Vidjeli smo kako ih seksualno zlostavljaju i siluju. Jednog dana, u zatvor su doveli čovjeka u bijelom mantilu, okrvavljene glave. Tukli su ga cijele noći, a ujutru su ga iznijeli mrtvog. U zatvor su dovođeni i drugi zarobljeni Srbi koji su mučeni i maltretirani, a mi smo slušali njihove jauke i krike. Iz zatvora sam oslobođen razmjenom 15. jula 1992. godine.“[50]
Oni pripadnici JNA koji su imali sreću da se ne nađu pod vatrom neprijatelju, a to su svi oni koji su bili na začelju kolone, tražili su spas u okolnim zgradama. Aleksandar Đurić je jedan od njih: „Poslije oko 700 metara koje smo prešli za kolonom, više nismo mogli da se krećemo jer je kolona stala. Inače, i kada smo krenuli već se pucalo i po samoj kasarni. Pošto je paljba bila sa svih strana na vozila, kao vozač ‘pincgauera’, ja sam odlučio da stanemo i da se sklonimo u prvu zgradu koja nam je bila bila sa desne strane. To su bile vojne zgrade u Tuzli, gdje su i od ranije stanovali pripadnici JNA. Ušli smo u ulaz zgrade pokušavajući da se sklonimo, tražeći da nas prime stanari koji su to vidjeli. Poslije desetak minuta primio nas je neko od stanara. U stvari, mi smo se rasporedili u nekoliko stanova. Već je bio sumrak. U međuvremenu ja sam izlazio da vidim šta je sa ‘pincgauerom’ i da ga sklonim. Tom prilikom je zapucano na mene, zbog čega sam se vratio natrag. Znam da je vojnik, koji je bio u ‘pragi’, kada je pokušao da izađe iz nje bio ranjen, a da je kroz nekoliko trenutaka, poslije toga, naišla njihova hitna pomoć i odvela ga. Mi smo tu čitavu noć proveli u stanovima iščekujući šta će biti, dok je naš starješina, Brano Ivković, kapetan JNA, telefonirao, pregovarao i tražio način da se mi mirno evakuišemo.“[51]
Istog dana, u trenutku napada na kolonu na Brčanskoj malti, Milan Čalaković se nalazio, kako je naprijed i navedeno, na brdu „Gradovrh“ iznad kasarne. Njegovoj jedinici je naređeno da se nalaze na tim položajima, a da će naknadno poslati kamione za njihovu evakuaciju. Međutim, to se nije desilo. Milan objašnjava šta se sa njima desilo toga dana: „U međuvremenu, moja jedinica je bila opkoljena od strane pripadnika tzv. TO, a njihovi položaji nalazili su se na udaljenosti od nas oko 400 metara. Nismo imali nikakve veze sa komandom pa nismo ni mogli da reagujemo. Sutradan, oko devet časova, poslali smo jednu ženu, sa porukom da tražimo pregovore. Nakon pola sata kod nas je došao Sead Delić, bivši major JNA, za koga se pričalo da se istakao u borbama protiv Hrvata u Vukovaru. (…) Oko 10 časova sišli smo sa `Gradovrha` do ispred kasarne u Skojevskoj ulici. Tu su nas zadržali sve do oko 13 časova, kada su nam dozvolili da se priključimo ostatku kolone, od oko šest vozila i jednog autobusa, a to je sve što je ostalo od kolone.“[52]
Pripadnici JNA su uspostavili dogovor sa predstavnicima SJB Tuzla i 16. maja 1992. godine ostatku napadnute kolone je dozvoljeno povlačenje prema Bijeljini. Ipak, vojnicima JNA je bilo omogućeno da se povuku samo sa ličnim naoružanjem.
Nakon izvršenog napada Krizni i Operativni štab Tuzle javnosti su uskratili tačne podatke o broju poginulih i ranjenih, a sva tijela poginulih nisu odmah predata JNA. Neka tijela su kasnije razmijenjena, a neka su sahranjena u masovnu grobnicu „Trnovac“ bez njihovog označavanja.
Tešo Trišić to opisuje: „Oktobra, 1992. godine, otišao sam na pravoslavno groblje Trnovac u Tuzli, gdje sam prisustvovao sahrani sina od mog komšije Marka Markovića. Tada sam na ivici groblja pored puta, od bolnice Gradina preko banje za centar grada, vidio jednu zajedničku grobnicu na kojoj je bio jedan broj nadgrobnih obilježja od daske sa imenima i prezimenima, kao i veći broj ovih obilježja na kojima je pisalo samo `N.N.`. Ova grobnica je bila duga oko 30 metara. Među mještanima Tuzle se pričalo da su u ovu grobnicu bili sahranjeni vojnici JNA ubijeni u koloni, 15. maja 1992. godine.“[53]
Identifikacija posmrtnih ostataka ekshumiranih na lokalitetu „Dječje groblje Trnovac“ vršena je na osnovu nalaza ustanovljenom sudsko-medicinskom ekspertizom posmrtnih ostataka. Pregledom ekshumiranih posmrtnih ostataka utvrđene su ekstenzivne povrede skeleta – prelomi kostiju glave, trupa i udova. Pored toga kod praktično svih lica pojedini dijelovi skeleta su nedostajali, a u izvjesnom broju slučajeva posmrtni ostaci jednog lica su ekshumirani iz više od jednog grobnog mjesta. Ekstenzivno povređivanje skeleta upućuje na zaključak o mogućem dejstvu rasprskavajućeg eksplozivnog sredstva. Međutim, do fragmentacije tijela moglo je doći i nakon smrti pri manipulaciji posmrtnim ostacima, a posebno ukoliko je sahranjivanju prethodilo više prethodnih sahranjivanja istih posmrtnih ostataka i njihova prethodna ekshumacija i premještanje. Informacija da se tijela nastradalih pripadnika JNA nalaze na groblju „Trnovac“ kod Tuzle prvi put se pojavila 1999. godine. Nekoliko puta pokušavana je ekshumacija, ali je ona spriječena od tadašnjih vlasti, prvenstveno policije Tuzlanskog kantona, te federalne policije koja nije dozvoljavala ulazak na groblje. Nekoliko puta su se kompletne ekipe vraćale sa lokaliteta jer im nije bio dozvoljen ulaz. Nakon što je IPTF naredio policiji Tuzle da se omogući rad na ekshumaciji na groblju „Trnovac“ pronađena je lokacija na kojoj se nalazila grobnica, međutim, ta grobnica je bila maskirana sa novim grobovima.[54]
Fotografije sa ekshumacije na groblju Trnovac, Tuzla, 1999. godine
Ekshumacija je počela 19. oktobra 1999. godine, ali nije se moglo utvrditi koliko je tijela ekshumirano zato što su kosti bile pomiješane. Ljudi koji su vršili asanaciju Brčanske malte i tom prilikom kupili tijela rekli su da se tijela nikad neće moći identifikovati jer su spaljena. Naknadna ekshumacija je vršena tokom aprila 2004. godine. DNK metodom do sada je identifikovano 22 tijela za koja je utvrđeno da je riječ o žrtvama napada na kolonu JNA u Tuzli 15. maja 1992. godine.[55]
Sahrana posmrtnih ostataka ubijenih u Tuzlanskoj koloni na groblju „Pučile“ u Bijeljini
Predstavnici Saveza logoraša Republike Srpske, 13 godina nakon zločina u Tuzli, 15. maja 2005. godine pokušali su položiti vijenac na Brčanskoj malti u Tuzli u znak sjećanja na sve ubijene pripadnike JNA, ali se tada okupilo nekoliko stotina građana Tuzle koji su uz salve uvreda i psovki šutirali položeni vijenac.
Predstavnici Saveza logoraša RS postavljaju vijenac na Brčanskoj Malti u Tuzli, 15. maja 2005. godine
Muškarac i žena šutiraju vijenac koji je postavljen u čast ubijenih vojnika JNA, 15. maja 2005. godine
Nakon ovog neuspjelog pokušaja obilježavanja godišnjice stradanja pripadnika JNA u Tuzli 2005. godine, deset godina kasnije je obilježavanje u Tuzli proteklo mirno, bez incidenata, uz veliko obezbjeđenje policije. Treba istaći i to da se 15. maj u Tuzli obilježava kao Dan odbrane grada.
Transparent postavljen u Tuzli za „Dan odbrane grada“
Više o zločinu u Tuzli možete pogledati OVDJE.
Republički centar možete pratiti na našoj Fejsbuk i Instagram stranici i Tviter nalogu.
[1] Zapisnik o saslušanju svjedoka Milana Čalakovića, Osnovni sud u Bijeljini, broj: Kri 138/95, od 18. 10. 1995. godine.
[2] Presuda Okružnog suda u Beogradu u predmetu protiv Ilije Jurišića, broj: K.V. 5/2007 od 22. 9. 2009. godine.
[3] Nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma Goduš je pripao novoformiranoj opštini Sapna.
[4] Izvještaj SJB Zvornik, broj: 12-1/02-2-230-275/05, od 8. 9. 2005 godine.
[5] Iako je u dokumentu JNA navedeno Refik, prema drugim izvorima ime je Raif.
[6] Informacija: Razjašnjavanje neprijateljske djelatnosti četiri lica uhapšena posle napada pripadnika TO BiH na pripadnike JNA u rejonu s. Ljubače.
[7] Zapisnik o saslušanju svjedoka Vidoja Savičića, Osnovni sud u Bijeljini, od 21. 5. 1996. godine.
[8] Misli se na Muhameda Šefket efendiju Kurta.
[9] Zapisnik o saslušanju svjedoka Dragice Šušnjar, Osnovni sud u Bijeljini, od 22. 5. 1996. godine.
[10] Presuda Okružnog suda u Beogradu u predmetu protiv Ilije Jurišića, broj: K.V. 5/2007 od 22. 9. 2009. godine.
[11] Zapisnik o saslušanju svjedoka Petra Radojčića, Osnovni sud u Bijeljini, broj: Kri 120/96 od 16. 8. 1996. godine.
[12] Isto.
[13] Isto.
[14] Zapisnik o saslušanju svjedoka Teše Trišića, Osnovni sud u Bijeljini, broj: Kri 120/96, od 14. 8. 1996. godine.
[15] Zapisnik o saslušanju svjedoka Miladina Ivkovića, Osnovni sud u Bijeljini, od 23. 5. 1996. godine.
[16] Presuda Okružnog suda u Beogradu u predmetu protiv Ilije Jurišića, broj: K.V. 5/2007 od 22. 9. 2009. godine.
[17] Zapisnik o saslušanju svjedoka Dragana Lazarevića, Osnovni sud u Bijeljini, od 21. 5. 1996. godine.
[18] Presuda Okružnog suda u Beogradu u predmetu protiv Ilije Jurišića, broj: K.V. 5/2007 od 22. 9. 2009. godine.
[19] Naime, 32. korpus JNA (poznatiji kao Varaždinski korpus) bio je, poslije Zagrebačkog, najveći i najopremljeniji korpus na teritoriji SR Hrvatske. Njegov posljednji komandant bio je general Vladimir Trifunović. U septembru 1991. godine pripadnici Zbora narodne garde i MUP-a Hrvatske okružuju kasarnu u Varaždinu u kojoj se u tom trenutku našlo oko 300 pripadnika JNA. Nakon desetak dana okruženja i konstantnih borbi, pripadnici JNA na čelu sa generalom Trifunovićem se predaju i ostavljaju kompletno naoružanje u kasarni, a zauzvrat bivaju autobusima prevezeni do teritorije Srbije.
[20]Emisija Nedjeljom u dva, B92,epizoda Ničija vojska, dostupno na: https://www.youtube.com/watch?v=UOzzUH1mqFs, posjećeno 5. 6. 2021. godine.
[21] Riječ je o generalu Milanu Nedeljkoviću, koji je nekoliko mjeseci prije dešavanja na Brčanskoj Malti, preuzeo komandu nad 17. korpusom JNA (Tuzlanski).
[22] Isto.
[23] Emisija Nedjeljom u dva, B92, epizoda Ničija vojska, dostupno na: https://www.youtube.com/watch?v=-9YlxnVaCyg&t=38s, posjećeno 5. 6. 2021. godine.
[24]Presuda Okružnog suda u Beogradu u predmetu protiv Ilije Jurišića, broj: K.V. 5/2007 od 22. 9. 2009. godine.
[25] Isto
[26] Zapisnik o saslušanju svjedoka Mirjane Đukanovića, Osnovni sud Bijeljina, od 24. 5. 1996. godine.
[27] Zapisnik o saslušanju svjedoka Save Milutinovića, Okružni sud u Beogradu, broj: Kri 466/94, od 12. 10. 1994. godine.
[28] Zapisnik o saslušanju svjedoka Milutina Ristića, Osnovni sud u Bijeljini, od 21. 5. 1996. godine.
[29] Zapisnik o saslušanju svjedoka Vidoja Savičića, Osnovni sud u Bijeljini, od 21. 5. 1996. godine.
[30] Emisija Nedjeljom u dva,B92,epizoda Ničija vojska, dostupno na: https://www.youtube.com/watch?v=r6J_bXYjjb0&t=132s , posjećeno 5. 6. 2021. godine.
[31] Zapisnik o saslušanju svjedoka Milutina Ristića, Osnovni sud u Bijeljini, od 21. 5. 1996. godine.
[32] Zapisnik o saslušanju svjedoka Radovana Krstića, Osnovni sud Bijeljina, broj: Kri 138/95, od 26. 9. 1995. godine.
[33] Zapisnik o saslušanju svjedoka Vidoja Savičića, Osnovni sud u Bijeljini, od 21. 5. 1996. godine.
[34] Zapisnik o saslušanju svjedoka Gorana Đurića, Osnovni sud u Bijeljini, od 21. 5. 1996. godine.
[35] Presuda Okružnog suda u Beogradu u predmetu protiv Ilije Jurišića, broj: K.V. 5/2007 od 22. 9. 2009. godine.
[36] Zapisnik o saslušanju svjedoka Milutina Ristića, Osnovni sud u Bijeljini, od 21. 5. 1996. godine.
[37] Zapisnik o saslušanju svjedoka Radovana Krstića, Osnovni sud Bijeljina, broj: Kri 138/95, od 26. 9. 1995. godine.
[38] Presuda Okružnog suda u Beogradu u predmetu protiv Ilije Jurišića, broj: K.V. 5/2007 od 22. 9. 2009. godine.
[39] Zapisnik o saslušanju svjedoka Radovana Krstića, Osnovni sud Bijeljina, broj: Kri 138/95, od 26. 9. 1995. godine.
[40] Zapisnik o saslušanju svjedoka Voje Remetića, Osnovni sud u Bijeljini, od 20. 5. 1996. godine.
[41] Zapisnik o saslušanju svjedoka Miće Macanovića, Osnovni sud u Bijeljini, od 21. 5. 1996. godine.
[42] Zapisnik o saslušanju svjedoka Dragana Lazarevića, Osnovni sud u Bijeljini, od 21. 5. 1996. godine.
[43] Zapisnik o saslušanju svjedoka Gorana Đurića, Osnovni sud u Bijeljini, od 21. 5. 1996. godine.
[44] Presuda Okružnog suda u Beogradu u predmetu protiv Ilije Jurišića, broj: K.V. 5/2007 od 22. 9. 2009. godine.
[45] Zapisnik o saslušanju svjedoka Voje Remetića, Osnovni sud u Bijeljini, od 20. 5. 1996. godine.
[46] Zapisnik o saslušanju svjedoka Blagoja Stankića, Osnovni sud Bijeljina, od 20. 5. 1996. godine.
[47] Zapisnik o saslušanju svjedoka Ljube Tešića, Osnovni sud Bijeljina, broj: Kri 138/95, od 18. 10. 1995. godine.
[48] Misli se na kule „G“ i „F“ koje su poznate i kao tuzlanski „Momo“ i „Uzeir“.
[49] Zapisnik o saslušanju svjedoka Radana Stevanovića, Osnovni sud Bijeljina, broj: Kri 138/95, od 18. 10. 1995. godine.
[50] Zapisnik o saslušanju svjedoka Radovana Krstića, Osnovni sud Bijeljina, broj: Kri 138/95, od 26. 9. 1995. godine.
[51] Zapisnik o saslušanju svjedoka Aleksandra Đurića, Osnovni sud u Bijeljini, od 21. 5. 1996. godine.
[52] Zapisnik o saslušanju svjedoka Milana Čalakovića, Osnovni sud u Bijeljini, broj: Kri 138/95, od 18. 10. 1995. godine.
[53] Zapisnik o saslušanju svjedoka Teše Trišića, Osnovni sud u Bijeljini, broj: Kri 120/96, od 14. 8. 1996. godine.
[54] Presuda Okružnog suda u Beogradu u predmetu protiv Ilije Jurišića, broj: K.V. 5/2007 od 22. 9. 2009. godine.
[55] Podaci Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica.
