Operacija Krug koju su izvodili pripadnici tzv. Armije BiH iz Goražda imala je primarni cilj stavljanje Goražda u potpunosti pod kontrolu tzv. Armije BiH. To je bila prva veća muslimanska ofanziva na prostoru Goražda i u njoj je veći broj Srba protjerano sa svojih ognjišta iz samog grada kao i iz šireg rejona Goražda. Pored protjerivanja veliki broj Srba je ubijen prilikom ove ofanzive, a najpoznatiji je primjer zločina u Kukavicama, kada su iz zasjede ubijena 22 srpska civila.[1]
Jedan od zadataka jedinicima tzv. Armije BiH u operaciji Krug bio je ovladavanje kotom Trovrh na kome se nalazio izuzetno značajan TV repetitor. Repetitor na Trovrhu je obezbjeđivao prenos signala za širi rejon istočne Bosne.[2] Da bi se spriječila medijska manipulacija koju je već od 1991. godine sprovodila Televizija Sarajevo, pripadnici srpske teritorijalne odbrane su u martu 1992. godine preuzeli kontrolu nad TV repetitorom i uključili signal TV Beograda. Od tada su se na objektu „Trovrh“ nalazili srpski stražari sa ciljem obezbjeđenja objekta.
Pripadnici tzv. Armije BiH su i prije izvođenja operacije Krug, 13. juna 1992. godine, iz zasjede ubili četiri pripadnika MUP-a RS i VRS. Naime, borci Stojan Mutlak, Dragoslav Đoković, Radiša Mitrović i Božo Jeremić koji su bili na obezbjeđenju TV repetitora na Trovrhu su se 13. juna 1992. godine uputili u selo Jabuka radi nabavke opreme za jedinicu. Vozeći se prema Jabuci upali su u neprijateljsku zasjedu u mjestu Zorlaci gdje su sve četvorica poginula, a vozilo u kome su prevozili se zapalilo usljed dejstva vatrenog oružja od strane pripadnika tzv. Armije BiH.[3]
Stojan Mutlak Dragoslav Đoković Radiša Mitrović Božo Jeremić
Drugu zasjedu u rejonu Trovrha pripadnici tzv. Armije BiH izveli su 3. avgusta 1992. godine i u toj zasjedi je ubijen borac Goraždanske brigade VRS Željko Veković.[4]
Upravo je ta zasjeda bila uvod u operaciju Krug koja je počela 10. avgusta. Sporadičnih borbi oko TV repetitora na Trovrhu bilo je već 18. avgusta i u tim borbama poginuo je Radislav Radović, takođe pripadnik Goraždanske brigade VRS.[5]
Radislav Radović
Prema svjedočanstvu načelnika štaba Prve drinske brigade tzv. Armije BiH, Nedžiba Bašića, u operaciji Krug pripadnici tzv. Armije BiH su trebali da ovladaju lijevom obalom Drine i protjeraju snage VRS sa tog područja. Operacija Krug izvođena je u periodu od 10. avgusta pa sve do kraja tog mjeseca.[6]
O tome je svjedočio i zaštićeni svjedok ST-3, koji je svoj iskaz dao na suđenju pred Sudom BiH u predmetu protiv Muhameda Šišića i drugih, tvrdeći da je operacija Krug trajala od 10. do 24. avgusta 1992. godine kada prestaju ofanzivna dejstva i prelazi se na utvrđivanje dostignutih položaja oko Goražda.[7]
Međutim, Nedžib Bašić tvrdi da su početkom septembra pripadnici tzv. Armije BiH krenuli i u operaciju koja je obuhvatala zauzimanje i desne obale rijeke Drine.[8] Da bi se ta operacija izvela, prema Bašićevom svjedočenju, Prva drinska brigada tzv. Armije BiH je zatražila pomoć od 31. drinske brigade tzv. Armije BiH. Sredinom septembra 31. drinska brigada je u ispomoć uputila dva voda, od kojih je jedan bio pod komandom Muse Adžema[9]. Borbe na desnoj obali Drine u Goraždu su trajale do 18. septembra kada se pripadnici VRS povlače i time kontrolu na Goraždem u potpunosti preuzimaju snage tzv. Armije BiH.[10]
Napad na TV repetitor Trovrh izveden je 20. avgusta 1992. godine, a u tom trenutku se na poslovima obezbjeđenja TV repetitora nalazilo 14 pripadnika VRS. Njihov zadatak bio je da štite objekat TV repetitora, a ne da dejstvuju prema Goraždu i položajima tzv. Armije BiH.[11] Objekat „Trovrh“ činila je zgrada od tri sprata i TV toranj. Prvi i drugi sprat zgrade bili su korišćeni za potrebe televizije, a na trećem spratu su se nalazili uređaji.[12]
Sadašnji izgled zgrade na Trovrhu
U trenutku napada na Trovrh na održavanju relejske stanice je radio Njegoslav Nešković koji je istakao da od njih 14 koji su bili tada na Trovrhu pojedini nisu bili ni naoružani.[13] Takođe se u presudi Okružnog suda u Istočnom Sarajevu u predmetu protiv Muhameda Adžema i drugih navodi da su neki pripadnici VRS bili „u uniformama, a neki djelimično i u civilu, zavisno od toga ko je šta uspio obezbijediti lično od vojne uniforme.“[14]
Jedan od učesnika napada na Trovrh bio je Zakir Šošolj koji je svjedočio da je borba trajala dva dana, a da su pripadnici njegove jedinice uspjeli da uđu u prizemlje objekta „Trovrh“.[15] On je takođe naveo da je prilikom upada u prostorije objekta TV repetitora poginuo jedan pripadnik tzv. Armije BiH.[16]
Prema svjedočenju Zorana Stanišića, jednog od stražara na objektu „Trovrh“, 20. avgusta je trebala da dođe njihova smjena, međutim, pošto su pripadnici tzv. Armije BiH probili linije odbrane VRS u više pravaca Trovrh je ostao u okruženju snaga tzv. Armije BiH. Napad je počeo 20. avgusta 1992. godine, a neposredno prije pješadijskog napada Trovrh je gađan artiljerijom.[17] U noći 20. na 21. avgust 1992. godine, pripadnici tzv. Armije BiH su uspjeli zauzeti prvi sprat zgrade na Trovrhu, a srpski vojnici su bili na drugom i trećem spratu. Prema svjedočenju Njegoslava Neškovića, prilikom borbi pripadnici tzv. Armije BiH su bacili zagušljivce u zgradu.[18] Da su pripadnici tzv. Armije BiH prilikom napada koristili nedozvoljena sredstva navedeno je i u Krivičnoj prijavi SJB Goražde, gdje je takođe istaknuto da su ta sredstva zabranjena pravilima međunarodnog prava.[19]
Osam boraca VRS se nalazilo na drugom spratu, a njih šest na trećem. Zoran Stanišić, Branislav i Njegoslav Nešković su, zajedno sa još tri pripadnika VRS, bili na trećem spratu zgrade i u toku noći uspjeli su da se, pomoću jednog kabla, spuste sa krova zgrade i izvuku prema komandi VRS koja je bila na lokalitetu Sjenokos.[20] Prije samog izvlačenja, prema svjedočenju Zorana Stanišića oni su „zvali saborce sa sprata ispod njih, ali niko od njih nije smio izaći na stepenište, a takođe su govorili da imaju municije i da će ostati.“[21]
Međutim, nakon poziva na pregovore, a potom i na predaju, preostali borci VRS u objektu „Trovrh“ su prihvatili tu ponudu. O pregovorima koje su preostali pripadnici VRS vodili sa vojnicima tzv. Armije BiH svjedočio je Dalibor Nešković. Naime, Dalibor je bio vezista u Goraždanskoj brigadi VRS i on se 21. avgusta posljednji čuo sa vojnicima na Trovrhu: „Oko podne su mi javili da pregovaraju sa suprotnom stranom, da su im obećali da će biti razmijenjeni u Foči ako se predaju te su mi saopštili da će se predati.“[22]
Da su pripadnici tzv. Armije BiH garantovali bezbjednost borcima VRS ako se predaju svjedočio je Enes Starhonić, navodeći da je pregovore sa srpske strane vodio Đoko Lasica. Tada su se predali: Boško i Đoko Lasica, Budimir i Branislav Todorović, Njegoš Ćeha, Kojo Vuković, Tioslav Radović i Ratomir Klačar.[23]
Uporedo s tim dešavanjima na Trovrhu, prema svjedočenju Njegoslava Neškovića, srpski borci koji su se izvukli do komande u Sjenokosi su se bili organizovali i otišli prema Trovrhu, a sve u cilju spašavanja preostalih osam pripadnika VRS. Ipak, nakon što su bili došli nadomak objekta „Trovrh“ vidjeli su svezanog Boška Lasicu koji im je govorio da ne pucaju i oni su se nakon toga povukli.[24]
Fotografije tzv. Armije BiH nastale 29. avgusta 1992. godine na releju Trovrh gdje je vidljivo da na Trovrhu nije bilo uređenih položaja odbrane
Zanimljivo je svjedočenje Mire Lasice, koja je u avgustu 1992. godine, nakon što su pripadnici tzv. Armije BiH počeli operaciju Krug, bila protjerana iz Goražda u Desare. Pošto je čula vijesti o zarobljavanju vojnika na Trovrhu, među kojima je bio njen suprug Boško i njihov sin Đoko, ona se bila uputila u Jabuku. Tu je došla do vezista VRS koji su bili u kontaktu sa zarobljenim vojnicima sa Trovrha. Prema njenom svjedočenju tada je čula glas svog sina koji je rekao „da su se predali muslimanima, da nisu ništa uradili i da traže pomoć.“[25]
Nakon što su zarobljeni, pripadnici VRS bili su odvedeni u logor „Silos“ u Kopačima. Na putu do Kopača pripadnici tzv. Armije BiH su srpske zarobljenike sprovodili kroz muslimanska sela. Jedno od sela kroz koje su prošli je Slatina. Zakir Šošolj je svjedočio da su okupljeni mještani htjeli fizički da nasrnu na zarobljenike uzvikujući im „zločinci, ubice“.[26]
Takav odnos prema zarobljenicima se nastavio i nakon dovođenja u „Silos“ u Kopačima. Muslimanski civili su čak dolazili u „Silos“ i htjeli da se obračunaju sa zarobljenim pripadnicima VRS.[27]
U „Silosu“ su srpski zarobljenici bili fizički i psihički zlostavljani, a zbog takvog tretmana prema njima, jedan od zarobljenika, Ratomir Klačar je izvršio samoubistvo vješanjem.[28] S druge strane, u Izvještaju CJB I. Sarajevo se navodi da je Ratomir ubijen od strane N.N. počinioca u logoru „Silos“ u Kopačima.[29] Okolnosti smrti Ratomira Klačara nisu do kraja istražene. Ratomirovi posmrtni ostaci ekshumirani su poslije rata, 2000. godine, u selu Kopači, a identifikovani u Srpskom Sarajevu iste godine.[30]
Ratomir Klačar i njegovi posmrtni ostaci fotografisani prilikom ekshumacije
Borbe oko Trovrha su se vodile i nakon zarobljavanja navedenih srpskih boraca. U tim borbama je, 26. avgusta 1992. godine, poginuo Miodrag Gojković. Mrtvo tijelo Miodraga Gojkovića je, navodno, bačeno sa litice Trovrha. Njegovi posmrtni ostaci još nisu pronađeni i on se vodi kao nestalo lice.[31]
Iz „Silosa“ u Kopačima, preostalih sedam zarobljenih pripadnika VRS je sprovedeno u PS Goražde. Ovo je urađeno iz dva razloga. Jedan od razloga je nedostatak pritvorskog prostora, a drugi je zato što je „jedan dio stanovništva bio vrlo neprijateljski raspoložen prema zarobljenicima, pa su zarobljenike sklonili u stanicu policije.“[32]
Međutim, prema izjavama srpskih civila iz Bučja koji su bili zatvoreni u PS Goražde, zarobljeni srpski borci sa Trovrha bili su fizički maltretirani od trenutka dovođenja u PS pa sve do 17. septembra. Tako je Stanica Čarapić čula „viku i galamu i da ih tuku, a u jednom momentu je čula kako je neko vikao `udri Boško sina`.“[33]
Nakon svih mučenja koja su prošli, zarobljene pripadnike VRS sa Trovrha, 17. septembra oko 22 časa, iz PS Goražde odvode u nepoznatom pravcu Murat i Muhamed Adžem, Omer Uglješa, Senad Halilović i Suljo Karkelj. Naime, svi oni su pripadali izviđačko-diverzantskom vodu 31. drinske brigade tzv. Armije BiH i oni su učestvovali u borbama u operaciji Krug. Po povratku iz zone borbenih dejstava, 17. septembra oko 22 časa, oni su došli u PS Goražde, lažno se predstavljajući da su vojna policija. Zahtijevali su da im se zarobljenici predaju, a dežurni policajac, Smajo Salihović, prvobitno nije htio da im preda zarobljenike jer navedeni pripadnici tzv. Armije BiH nisu imali pismenu naredbu, ali je na kraju ipak predao zarobljenike nakon što su Murat Adžem i ostali potpisali „Potvrdu 72/92“. Tada su zarobljeni pripadnici VRS posljednji put viđeni živi.[34]
Na osnovu iskaza svjedoka Muje Čelje[35] u optužnici se kao mjesto likvidacije sedam zarobljenih pripadnika VRS navodio lokalitet „Lađeva stijena“ koji se nalazi uz rijeku Drinu. Sumnja da su pobijeni na tom lokaliteti je naročito došla do izražaja kada su 2010. godine u jezeru Perućac ekshumirani posmrtni ostaci Budimira Todorovića i Tioslava Radovića. Međutim, sud je ustanovio „da su optuženi ratne zarobljenike lišili života iste noći kada su ih preuzeli iz policijske stanice, negdje na teritoriji grada Goražda, koju su u tom trenutku držale pod kontrolom snage ARBiH. Ni okolnosti da su kasnije nađeni posmrtni ostaci dvojice zarobljenika nizvodno rijeke Drine u jezeru Perućac, nisu dovoljni bili za zaključak da se to baš dogodilo na lokaciji `Lađeva stijena`, posebno što se to moglo dogoditi bilo gdje uz obalu ili u blizini obale i da se leševi kasnije na određeni način nađu u vodotoku. (…) Na osnovu toga se sa pouzdanošću može zaključiti da su optuženi zarobljenike lišili života negdje uz rijeku Drinu, što je logično jer urbanio dio Goražda leži na obalama rijeke Drine, a to je dio koji je u tom momentu bio pod kontrolom snaga ARBiH, nakon završene operacije Krug u kojoj su učestvovali i optuženi.“[36]
Okružni sud u I. Sarajevu je vodio postupak protiv Muhameda Adžema i drugih, za ubistvo sedam zarobljenih pripadnika VRS. Tužilaštvo je tom prilikom iznijelo dva materijalna dokaza koji su, kako je dokazano, na nesumnjiv način upućivali na odgovornost optuženih za ratni zločin nad sedam zarobljenih pripadnika VRS. Naime, prvi dokaz je „Potvrda“ broj 72/92 od 17. septembra 1992. godine, izdata od Dežurne službe, CSB Goražde, a u njoj je konstatovano „da su optuženi došli u prostorije policijske stanice oko 22 časa, sa Muratom Adžemom, i zahtijevali da im se preda sedam ratnih zarobljenika po naređenju načelnika bezbjednosti oružanih snaga ARBiH, Ekrema Hubijera, kada im se zarobljenici i predaju, a nakon što optuženi potpisuju tu potvrdu, jer nisu imali pismene naredbe od vojne komande.“[37]
Drugi materijalni dokaz koji je iznijelo Tužilaštvo jeste „Izvještaj dežurne službe SJB Goražde“ od 17/18. septembra 1992. godine, a koji je potpisan od strane dežurnog policajca Adila Mujezinovića. Izvještaj je bio naslovljen na komandira stanice policije. Inače u samom izvještaju stoji „da su u toku smjene u 22 časa, pripadnicima vojne policije: Muratu Adžemu, Muhamedu Adžemu, Sulji Karkelju, Omeru Uglješi i Senadu Haliloviću, predati ratni zarobljenici: Boško Lasica, Đoko Lasica, Brane[38] Todorović, Tijo[39] Radović, Todorović (izostavljeno Budimir), Kojo Vuković i Njegoš Čeho.“[40]
Odbrana optuženog Muhameda Adžema i drugih je pokušala na više načina da ospori vjerodostojnost „Potvrde 72/92“. Jedan od načina bio je što su smatrali da sud nije zakonito pribavio tu potvrdu. Međutim, Predrag Bogunić, koji je policiji i predao potvrdu, je istakao da je on izuzeo potvrdu iz dokumentacije SJB Goražde jer se plašio da bi ona mogla biti uništena. Ovo je za njega bilo od velike važnosti jer je upravo on primio sedam srpskih zarobljenika u stanicu policije od strane pripadnika tzv. Armije BiH, jer je nakon ranjavanja komandira stanice, Ibre Merkeza, on kao zamjenik imao ovlašćenja komandira stanice. S tim u vezi, „osjećao se da bi se on mogao smatrati odgovornim za sudbinu istih, od momenta odvođenja zarobljenika od strane optuženih, jer je najvjerovatnije saznao za sudbinu zarobljenika o čemu nije htio svjedočiti iz njemu poznatih razloga.“[41]
Da njegovi strahovi o uništavanju arhivske građe nisu bili bezrazložni vidljivo je i iz „brojeva drugih dokumenata, koji su u kritičnom periodu sačinjavani od strane istog organa, SJB Goražde, i broja sačuvanih tih dokumenata, koji se nalaze u depou arhiva Armije BiH, jer je na zahtjev suda dostavljeno svega 11 dokumenata, a vidi se da je nastalo mnogo više dokumenata u tom periodu.“[42]
Osim toga, odbrana optuženih je sporila i vjerodostojnost potpisa na samoj potvrdi, tvrdeći da optuženi nisu stvarni potpisnici te potvrde. Ipak, nakon sprovedenog grafološkog tumačenja potpisa, a što je sud prihvatio, utvrđeno je da potpis „na ime `Muhamed Adžem` svojeručno potpisao optuženi Muhamed Adžem kao i ostali optuženi koji su se potpisali, Suljo Karkelj, Omer Uglješa i Senad Halilović, kao i to da je sporni potpis na ime `S Salihović` svojeručno potpisao Smajo Halilović.“[43]
Takođe, odbrana optuženih je osporavala validnost pečata koji se nalazio na „potvrdi 72/92“ tvrdeći da je to stari pečat, a da su tada u upotrebi bili novi pečati. Međutim, svjedoci Ibro Merkez, Mused Kumro i Predrag Bogunić su „potvrdili da su u tom periodu korišteni stari pečati od strane službenika SJB Goražde, jer nove nisu nabavili, odnosno za to nisu imali para, bez obzira što je novi Zakon o unutrašnjim poslovima to nalagao.“[44]
Nakon ubistva sedam zarobljenih pripadnika VRS, prema svjedočanstvu logoraša iz PS Goražde „Dušanke Pljevaljčić i Momira Čarapića, stražari su njima govorili da su vojnici sa Trovrha pristali da idu na liniju sa pripadnicima tzv. Armije BiH. Osim toga, Momir Čarapić je naveo da je čuo od „Mirse Bezdroba, koji im je kuvao hranu, da su ih odveli u razmjenu, a da navodno vojnici nisu htjeli u `četničku vojsku` pa su ih poslali u Međeđu ili Mesiće.“[45]
Kao što je već prethodno navedeno do danas su jedino pronađeni posmrtni ostaci Budimira Todorovića i Tioslava Radovića. Njihovi posmrtni ostaci su pronađeni u jezeru Perućac 2010. godine. Posmrtni ostaci Tioslava Radovića identifikovani su 2011. godine, a godinu dana kasnije su identifikovani i posmrtni ostaci Budimira Todorovića. S druge strane, posmrtni ostaci ostale petorice ubijenih pripadnika VRS još nisu pronađeni te se oni i dalje vode kao nestala lica.
Tioslav Radović
Zanimljivo je istaći da je porodica ubijenog Budimira Todorovića, prilikom preuzimanja njegovih posmrtnih ostataka iz Visokog, „doživjela velika poniženja kada su im predočeni dokumenti izdati od MUP-a Goražde u kojima je pisalo da su svi srpski stražari `poginuli u borbama oko Trovrha`.“[46]
Nakon što su pripadnici tzv. Armije BiH, 21. avgusta 1992. godine, zauzeli TV repetitor Trovrh držali su ga pod svojom kontrolom sve do aprila 1994. godine kada su snage VRS u operaciji Zvijezda ’94 ponovo ovladale Trovrhom. Od tada do kraja rata nije bilo novih napada od strane tzv. Armije BiH na Trovrh, međutim tokom bombardovanja Republike Srpske od strane NATO snaga, u operaciji Namjerna sila 1995. godine, TV repetitor na Trovrhu je srušen.[47]
Zastava Republike Srpske na TV repetitoru Trovrh nakon oslobađanja u aprilu 1994. godine
Na Trovrhu je 2013. godine podignuta spomen-ploča za ubijene vojnike VRS koji su zarobljeni na tom objektu, a potom ubijeni na nepoznatoj lokaciji uz Drinu. Pored njihovih imena na spomen-ploči se nalaze i imena pripadnika VRS čije su smrti neposredno vezane za Trovrh.
Spomen-ploča na Trovrhu
[1] Više o ovome u poglavlju Zločin u Kukavicama.
[2] Dostupno na: https://detektor.ba/2015/04/16/zarobljavanje-na-releju/, posjećeno 03.03.2022. godine.
[3] Uvjerenje o pogibiji, SJB Srpsko Goražde, broj: 15-6-223/99 od 10.06.1999. godine.
[4] Uvjerenje o pogibiji, VP 7094 Goražde, pov. br. 529/93 od 11.05.1993. godine.
[5] Uvjerenje o pogibiji, VP 7094 Goražde, pov. br. 519/93 od 11.05.1993. godine.
[6] Dostupno na: https://detektor.ba/2016/06/16/oblaganje-vozila-za-prijevoz-ranjenih/, posjećeno 01.03.2022. godine.
[7] Prvostepena presuda Suda BiH-a u predmetu protiv Muhameda Šišića i drugih, broj: S 1 1 K 016447 14 Kri od 07.03.2017. godine, str. 70.
[8] U presudi Okružnog suda u I. Sarajevu u predmetu protiv Muhameda Adžema i drugih, sud i ove borbe na desnoj obali Drine u Goraždu podvodi pod operaciju Krug. S druge strane, u bošnjačkoj istoriografiji ova operacija nosi naziv Drina ’92. Ona je izvođena u vremenskom opsegu od 14. do 18. septembra, a u njoj su učestvovali pripadnici OšTO Goražde, 43. i 31. drinska brigada tzv. Armije BiH. Više o ovom: Nedim Kapidžija, Odbrana Goražda 1992. – 1995., FPN Univerzitet u Sarajevu, 2019., str. 37. i 38.
[9] Misli se na Mustafu Adžema koji je bio komandir izviđačko-diverzantskog voda 31. drinske brigade tzv. Armije BiH.
[10] Dostupno na: https://detektor.ba/2016/06/16/oblaganje-vozila-za-prijevoz-ranjenih/, posjećeno 01.03.2022. godine.
[11] Dostupno na: https://novogorazde.rs.ba/odrzan-pomen-parastos-na-trovrhu/, posjećeno 01.03.2022. godine.
[12] Presuda Okružnog suda u I. Sarajevu u predmetu protiv Muhameda Adžema i drugih, broj: 14 0 K 001926 14 K od 05.07.2018. godine, str. 15.
[13] Dostupno na: https://detektor.ba/2015/04/16/zarobljavanje-na-releju/, posjećeno 03.03.2022. godine.
[14] Presuda Okružnog suda u I. Sarajevu u predmetu protiv Muhameda Adžema i drugih, broj: 14 0 K 001926 14 K od 05.07.2018. godine, str. 13.
[15] Isto.
[16] Dostupno na: https://detektor.ba/2015/05/07/posljednji-kontakt-sa-ubijenima/, posjećeno 02.03.2022. godine.
[17] Presuda Okružnog suda u I. Sarajevu u predmetu protiv Muhameda Adžema i drugih, broj: 14 0 K 001926 14 K od 05.07.2018. godine, str. 15.
[18] Dostupno na: https://detektor.ba/2015/04/16/zarobljavanje-na-releju/, posjećeno 03.03.2022. godine.
[19] Krivična prijava, SJB Goražde, broj: 02-230-04/93 od 29.03.1993. godine.
[20] Dostupno na: https://detektor.ba/2015/04/16/zarobljavanje-na-releju/, posjećeno 03.03.2022. godine; Presuda Okružnog suda u I. Sarajevu u predmetu protiv Muhameda Adžema i drugih, broj: 14 0 K 001926 14 K od 05.07.2018. godine, str. 15.
[21] Dostupno na: https://detektor.ba/2015/04/16/zarobljavanje-na-releju/, posjećeno 03.03.2022. godine.
[22] Dostupno na: https://detektor.ba/2015/05/07/posljednji-kontakt-sa-ubijenima/, posjećeno 03.03.2022. godine.
[23] Izještaj CJB I. Sarajevo, broj: 11-02/1-230-91-KU-112/12 od 12.12.2012. godine.
[24] Dostupno na: https://detektor.ba/2015/04/16/zarobljavanje-na-releju/, posjećeno 03.03.2022. godine.
[25] Dostupno na: https://detektor.ba/2015/03/05/trazio-pomoc-nakon-zarobljavanja/, posjećeno 07.03.2022. godine.
[26] Dostupno na: https://detektor.ba/2015/05/07/posljednji-kontakt-sa-ubijenima/, posjećeno 03.03.2022. godine.
[27] Presuda Okružnog suda u I. Sarajevu u predmetu protiv Muhameda Adžema i drugih, broj: 14 0 K 001926 14 K od 05.07.2018. godine, str. 38.
[28] Krivična prijava, SJB Goražde, broj: 02-230-04/93 od 29.03.1993. godine.
[29] Izještaj CJB I. Sarajevo, broj: 11-02/1-230-91-KU-112/12 od 12.12.2012. godine.
[30] Kartica nestalog lica, RCIRZ, broj: 3325 od 12.06.2015. godine.
[31] Kartica nestalog lica, RCIRZ, broj: 0423 od 24.04.2015. godine.
[32] Presuda Okružnog suda u I. Sarajevu u predmetu protiv Muhameda Adžema i drugih, broj: 14 0 K 001926 14 K od 05.07.2018. godine, str. 26.
[33] Isto, str. 12.
[34] Isto. str. 2.
[35] Isto, str. 18.
[36] Presuda Okružnog suda u I. Sarajevu u predmetu protiv Muhameda Adžema i drugih, broj: 14 0 K 001926 14 K od 05.07.2018. godine, str. 19 i 20.
[37] Isto, str. 20.
[38] Misli se na Branislava Todorovića.
[39] Misli se na Tioslava Radovića.
[40] Presuda Okružnog suda u I. Sarajevu u predmetu protiv Muhameda Adžema i drugih, broj: 14 0 K 001926 14 K od 05.07.2018. godine, str. 20.
[41] Isto, str. 22.
[42] Isto.
[43] Isto, str. 24.
[44] Isto, str. 21.
[45] Isto, str. 12.
[46] Dostupno na: https://058.ba/2013/08/na-prevoju-trovrh-obiljezena-21-va-godisnjica-zarobljavanja-i-pogibije-srpskih-boraca/, posjećeno 02.03.2022. godine.
[47] Milorad Kojić, Nevenko Vranješ, Viktor Nuždić i Dario Novković, Namjernom silom na Republiku Srpsku, RCIRZ, Banja Luka, 2017. godine, str. 172.
