U ljeto 1992. godine muslimanske vojne formacije iz Srebrenice i Cerske su izvodile gotovo svakodnevne napade na srpska sela u širem području Srebrenice, Bratunca, Vlasenice i Zvornika. Naročito se to odnosilo na naselja koja su u neposrednoj blizini Srebrenice ili Cerske. Jedno od takvih naselja su i Šadići Gornji. Šadići Gornji su okruženi muslimanskim naseljima Cerskom i Šadićima Donjim. Početkom ratnih sukoba na prostoru Vlasenice, Srbi iz Šadića Gornjih se organizuju u seoske straže za čuvanje sela. Kritičnog dana, 15. avgusta 1992. godine, kada je izvršen napad na selo, tačnije na zaseoke Korita i Vukovići, na položajima u Šadićima Gornjim su se nalazili upravo mještani tog sela sa oskudnim naoružanjem i bez mogućnosti davanja nekog jačeg otpora.

Međutim, prije tog događaja, muslimani iz Cerske su izveli nekoliko manjih pješadijskih napada na određene zaseoke Šadića Gornjih. Prvi takav napad je izveden 23. i 24. juna 1992. godine, na srpske položaje u rejonu zaselaka Jasikovci – Mišići. Prema navodima iz Krivične prijave SJB Vlasenica^[1] pripadnici tzv. Armije BiH su 23. juna 1992. godine oko 18 časova izvršili pješadijski napad na Jasikovce i Mišiće i tom prilikom ubili Savu Bačića i Baneta Vidovića^[2] koji su se u tom momentu nalazili u izviđanju neprijateljskih položaja. Nakon ubistva tijela su odnijela prema selu Cerska gdje su ih masakrirali bajonetima i tupim predmetima, a tijela su pronađena tek 22. marta 1993. godine.

Nakon ovog napada uslijedio je ponovni napad 4. i 5. jula 1992. godine kada su u odbrani položaja živote izgubili Ljubiša Vukotić, Dušan Deurić, Radomir Pantić i Čedomir Pajić. Tih dana selo Šadići Gornji je odbranjeno od napada pripadnika tzv. Armije BiH iz Cerske.

Nedugo potom, 17. jula 1992. godine, na svojoj njivi biva ubijen iz snajpera Boro Lazarević. Njegovom pogibijom počela je mučna sudbina porodice Lazarević, jer će 23. decembra 1992. godine poginuti i Borina dva brata Savo i Stanko prilikom neprijateljske zasjede u Cikotskoj Rijeci.^[3]

Dan prije opšteg napada na Šadiće Gornje 14. avgusta 1992. godine u borbama je poginuo Bogoljub Lazarević. 

U Službenoj zabilješci SJB Vlasenica^[4], kao i u Krivičnoj prijavi koju je podnijela SJB Vlasenica^[5] i Izvještaju CJB Bijeljina^[6], navodi se da su u ranim jutarnjim časovima oko 04:30, 15. avgusta 1992. godine pripadnici TO Cerska izvršili napad na selo Šadići Gornji, tačnije na zaseoke Korita, Vukovići i Lazarevići. Tom prilikom na svirep način je ubijeno deset lica srpske nacionalnosti, a pričinjena je velika materijalna šteta u samom selu.

O organizaciji seoskih straža i samom napadu na selo od strane pripadnika TO Cerska svjedočanstvo je iznijelo više lica, među kojima je i Marko Mišić: „Moja porodična kuća nalazi se u Šadićima Gornjim u centru sela, opština Vlasenica, gdje sam se u kritično vrijeme i nalazio sa grupom komšija, gdje smo se samoinicijativno organizovali na zaštiti naših kuća. Moje komšije i ja bili smo udaljeni nekih 200-300 metara prema Rogosiji, a dalje prema Cerskoj gdje su živjela lica muslimanske nacionalnosti. (...) Civilno stanovništvo (nejač, žene, djeca i starci) su bili smješteni u kućama koje su bile malo više udaljene od nama tada opasne zone koja veže za Grobić, Korita, Vukovića brdo, Gradina, a tamo dalje je selo Cerska gdje su stacionirani, po našim informacijama, naoružani mještani muslimanske nacionalnosti. Napominjem da ni po čemu nismo izazvali napad, imali smo lovačko naoružanje i neko lični pištolj. Ujutru, oko 04:30 časova, u zoru 15. avgusta 1992. godine, pošto smo se mi nalazili na bočnom desnom dijelu, nisam bio očevidac tog zločina, a sjećam se da su bili pucnjevi, detonacije, razaranja, kuknjava, vriska i povremene provokacije na našem dijelu. Pošto smo čuli i pretpostavili da se napad odvija po dubini naše teritorije u unutrašnjosti sela, ja i grupa ljudi, koja je bila sa mnom, povukli smo se na sljedeće brdo koje se zove Ševar i Vranjevac odakle smo imali optičku vidljivost na čitavo selo Šadići. Tada sam lično vidio kako gore kuće, štale i svi pomoćni objekti, narod kako bježi od muslimanske vojske, riku stoke i sve vrijeme je praćeno pucnjavom iz pješadijskog naoružanja i urlicima i povicima od strane njihovih vojnika.“^[7]

Milena Mišić koja je u trenutku napada na selo imala 11 godina ovako opisuje seoske straže koje su štitile selo: „Navedenog datuma ja sam se nalazila u selu Šadići, gdje sam živjela u porodičnoj kući zajedno sa svojim roditeljima, ocem Neđom i majkom Pejom i mlađom sestrom Sandrom. Tada sam ja bila maloljetna, imala sam 11 godina, ali mi je ostalo u sjećanju da je u jutarnjim satima, negdje oko 03:30 časova, izvršen napad na naše selo od strane tzv. Armije BiH u čijem sastavu su bili vojnici isključivo muslimanske nacionalnosti. Neposredno uz samo selo nalazile su se seoske straže radi čuvanja bezbjednosti civilnog stanovništva koje se nalazilo u selu. Međutim, s obzirom na brojčano nadmoćnije i bolje naoružane vojnike tzv. Armije BiH prilikom napada praktično nije pružan nikakav otpor u zaštiti stanovnika sela od strane seoskih straža.“^[8]

Dragiša Gavrić kobnog jutra je bio na straži zajedno sa Stevom Lazarevićem i još nekolicinom mještana: „Dana 15. avgusta 1992. godine ja sam se nalazio u selu Šadići kada je u jutarnjim satima, oko 3:30 časova, izvršen napad na naše selo od strane pripadnika tzv. Armije BiH u kojoj su bili vojnici isključivo muslimanske nacionalnosti. Selo je bilo opkoljeno navedenim vojnicima sa svih strana i od strane istih otvarana je vatra iz automatskog naoružanja. U selu se nalazilo oko 20 kuća u kojima je živjelo oko 20 civila, a dio stanovništva je već bio izbjegao zbog lične nesigurnosti usljed ratnih dejstava do kojih je često dolazilo u okruženju. Upravo iz navedenih razloga oko sela bile su postavljene seoske straže i ja sam se nalazio na drugoj strani, na lokalitetu Korita. Međutim, prilikom napada praktično nije pružen nikakav otpor jer, kako sam istakao, seoske straže nisu bile adekvatno ni naoružane ni opremljene da zaštite civile od bilo kakvog jačeg napada, tako da su vojne formacije, koje su izvršile napad, odmah ušle u selo bez ikakvog otpora i započeli su sa paljenjem kuća i svih objekata koji su se tu nalazili.“^[9]

Nedugo nakon napada takozvane TO Cerska na Šadiće Gornje pripadnici Vojske Srpske Republike BiH iz Vlasenice su povratili kontrolu nad ovim selom. Na licu mjesta je izvršen uviđaj. U Zapisniku o uviđaju koji je sačinjen 16. avgusta 1992. godine od strane SJB Vlasenica detaljno je opisan napad na Šadiće Gornje, kao i način ubistva srpskih civila: „...mjesto, tj. selo se proteže jednom kosom od pravca sjevera prema jugu. Kritičnog dana, 15. avgusta 1992. godine, između pet i šest časova, muslimani su napali srpska sela Vukoviće i Lazareviće i to iz tri pravca. Iz pravca Potajnika napali su Lazareviće, iz pravca Dragaša napali su južni dio sela Vukovići i frontalno pravo na Vukoviće gdje je kuća Vuković Petka. (...) Na početku sela Vukovići, od juga na udaljenosti oko 50 metara od svoje kuće, nađen je zaklan Mišić Neđo, sin Tome, rođen 1958. godine, otac troje djece, a pored tijela velika lokva krvi. (...) Nedaleko od toga nađen je ubijen Mišić Drago, sin Spasoja, rođen 1937. godine. Ubijen je iz vatrenog oružja – rafalom. Zatim je zapaljena kuća vlasništvo Mišić Neđe. (...) U ovoj kući živ, ali ranjen, zapaljen je Mišić Milivoje, sin Drage, rođen 1964. godine, oženjen, otac troje djece. Leš je pola izgorio, tj. nađena je samo kontura ljudskog tijela. Idući dalje prema sjeveru vidi se zapaljena kuća Slavka Mišića (...), a iznad kuće na livadi zaklana je Peja Mišić, kći Bože i Stoje, rođena 1957. godine. Nad Pejom Mišić je izvršen pravi zločin, ista je silovana, zatim oštrim predmetom (nož) sječena je oko polnog organa i udarena u predjelu potiljka tvrdim predmetom (najvjerovatnije trnokopom), koji je nađen pored leša. (...) Nedaleko odatle zapaljena je kuća Mišić Jovanke. (...) Iznad kuće, pored jednog kamena, zaklana je Mišić Jovanka, tako što je preklana po vratu, silovana, zagrnuta suknja i gaćice i trnokopom razbijeno čelo (veliko udubljenje na čelu). (...) Malo iznad ovog leša nađen je Mišić Tomislav, sin Juroša, rođen 1964. godine. Tomislav je nožem - kamom proboden u predjelu grudi donjeg dijela grudnog koša. U navedenoj rani, tj. unutra u stomaku Tomislava, muslimani su ubacili čaure od lovačkih pušaka i zabodena je šprica sa nepoznatim sadržajem koji je istisnut u tijelo. Na ovom lešu vidi se da je glava potpuno nenormalno pocrnila i obim glave se povećao nego što bi bilo normalno kod smrti od ubistva. Na brdu, tj. u njivi Vuković Radivoja, a prema kući istog čovjeka, u livadi nađen je leš Vuković Gojka, sina Radovana, rođen 1932. godine. Isti je ubijen iz vatrenog oružja – rafalom, vjerovatno dok je kao civil nenaoružan bježao pred muslimanima.“^[10]

Tijela Jovanke Mišić i Tomislava Mišića. Na njima su vidljivi tragovi mučenja koji su prethodno opisani.

U Zapisniku se dalje opisuje stradanje Milana Lazarevića: „U zaseoku Lazarevići ranjen je odbornik SO Vlasenica Lazarević Milan, sin Dušana i majke Save, rođen 30. juna 1952. godine, koga su muslimani stavili na jedna drvena vrata i odnijeli u Cersku.“^[11]

Mirsad Sulejmanović je istražnim organima Republike Srpske dao izjavu u kojoj se osvrnuo i na napad na Šadiće Gornje. Između ostalog, on je tvrdio da su odbornika SO Vlasenica, Milana Lazarevića, mrtvog odnijeli u Cersku te da mu je tom prilikom jedan muslimanski vojnik odsjekao prst na kojem se nalazila burma.^[12]

Stevo Lazarević opisuje da je čuvao stražu sa komšijama iz sela. Oko četiri časa ujutru selo je napadnuto tako što su okružili zaseoke Korita i Vukoviće, a zatim ušli u navedene zaseoke, gdje su nakon ulaska počeli paliti kuće, štale, a zatim su ubijali redom civile koje su zatekli u navedenim zaseocima. U izjavi se dalje navodi: „Pokušavajući da se izvučemo iz okruženja sišli smo u već zapaljen zaselak Korita i u jednoj štali pronašli ranjenog Lazarević Milana, mog komšiju i rođaka koga smo ja i Gavrić Dragiša, onako ranjenog u nogu stavili na jedna drvena vrata i nosili ga od štale do jedne livade na koju je već stigla muslimanska vojska, tako da smo mi morali nazad, ostavivši ranjenog Milana i zajedno sa ostalim došli smo do zaseoka Vranjevo, a zatim u zaselak Vukoviće gdje je napad muslimanske vojske bio najjači i gdje je stradalo najviše civila. Kada smo došli u to selo /Vukoviće/, napad muslimanske vojske je prestao. Počeo sam sa ostatkom komšija da pretražujem teren i izvlačimo mrtve, poginule i ranjene. Sjećam se da smo najprije naišli na poginulog Gojka Vukovića iznad njegove kuće na udaljenosti od oko 150 metara, a svima nama je poznato da je ovo lice retardirano i da nikada nije nosio nikakvo naoružanje. Zatim smo naišli na Jovanku Mišić koja je ležala na putu pogođena u glavu koja joj je bila raznijeta. Nakon toga, na udaljenosti od 20 metara od Jovanke, pronašli smo mrtvo tijelo Tomislava Mišića koje je bilo izmasakrirano, a u grudi su mu stavljene čaure /patroni od lovačke puške/, nakon toga pronašli smo ostatke zapaljenog tijela Milivoja Mišića. Napominjem da je oko ovih mrtvih tijela bilo mnogo  tragova krvi, iz čega smo zaključili da su svi pobijeni – poginuli bili mučeni od strane muslimanskih vojnika.“^[13]

Istovjetno svjedočenje o masakru nad Srbima iznio je i Marko Mišić: „Sa te naše lokacije vidio sam da čovjek leži na njivi iznad svoje kuće, a kasnije, kada je napad završen, vidio sam da se radi o mom komšiji Gojku Vukoviću koji je ubijen kada je izlazio iz svoje kuće, a čini mi se da je ubijen metkom kroz prsa, a on uopšte nije bio naoružan, bio je civil u civilnoj odjeći i u prostrelnu ranu u grudima stavili su mu čauru od lovačke puške u ranu. (...) Nakon završetka napada vidio sam mrtvo tijelo Peje Mišić, koja je bila polugola, vidio sam rane po tijelu u predjelu butina, polnog organa, stomaka, bila je krvava i najvjerovatnije da je i silovana, a njeno tijelo je bilo 50 metara od njene porodične kuće. Na drugoj strani, deset metara od te kuće u selu Šadići Gornji, vidio sam Neđu Mišića koji je zaklan, a imao je i ranu od metka u predjelu glave. U zapaljenoj kući Neđe Mišića pronašli smo zapaljeno tijelo Milivoja Mišića, koji je vjerovatno bio ranjen, a nakon toga zapaljen. Takođe smo pronašli tijelo Drage Mišića koji je ubijen. Nedaleko odatle pronašli smo i tijela Jovanke Mišić i vidio sam da joj je bio skinut donji veš i vjerovatno je bila silovana, a posle ubijena trnokopom koji smo pronašli pored njenog tijela, a bila je vidljiva rana u predjelu glave. Nedaleko od njenog tijela pronašli smo tijelo Tomislava Mišića, rođen 1964. godine koji je sa nožem rasporen u predjelu grudnog koša i stomaka. Tada sam vidio da su se u unutrašnjosti utrobe nalazile čaure od lovačkog naoružanja, a u grudi je zabodena šprica – injekcija nama nepoznatog sadržaja. Kasnije sam čuo da je istovremeno bio napad i na drugi zaseok Korita od strane muslimanske vojske i da su tada uhvatili mještana sela Milana Lazarevića, od oca Dušana, rođen 1952. godine u selu Lazarevići, tada su muslimani uhvatili njega živog, koji je bio ranjen i odvukli ga prema Cerskoj. (...) Poslije je Lazarević pronađen mrtav na Grobiću. Sjećam se da je tada poginuo i rođak od mještana koji se nalazio u tom selu, a radi se o mlađem momku od oko 20 godina, a zvao se Sreten Tomić, a nosio je nadimak Beli. Sjećam se da je tada bila ranjena Radojka Mišić, a ranjena je u predjelu stomaka, a od zadobijene povrede nakon desetak dana umrla je.“^[14]

Već pominjana Milena Mišić je kao djevojčica, zajedno sa mlađom sestrom Sandrom, preživjela napad na Šadiće Gornje. U izjavi datoj službenicima PS Vlasenica ona ovako opisuje šta se desilo u noći 14. na 15. avgust 1992. godine: „Mene je probudila majka prije izbijanja napada kada je moga ujaka Milivoja pozvao njegov otac Drago da ga zamijeni na straži i u tom momentu kada je izašao na vrata koja su bila otvorena odmah je i ranjen. Majka je potom pomogla Milivoju da se vrati u kuću, a zatim su dolazile komšije da vide šta se desilo. Ubrzo su isti napustili kuću, a onda je došao Tomislav Mišić koji se nije dugo zadržao i kada je on izašao, a za njim i moja majka, onda se čula pucnjava sa svih strana. Ja sam stajala na sred sobe sa sestrom Sandrom koja je imala pet godina i bile smo jako uplašene. Ujko Milivoje koji je ležao ranjen na krevetu rekao nam je da legnemo na pod i da je to bezbjednije za nas. Ležale smo na podu oko 15-20 minuta i nakon toga je prestala pucnjava. Moj ujak je dva do tri puta zatražio da mu donesem vode, što sam ja i učinila, ali odmah nakon toga smo vidjele da je on, praktično, podlegao povredama jer smo ga mi dozivale, ali on nije davao nikakve znake života. Nakon što je prestala pucnjava iz vatrenog naoružanja ja i Sandra koja je bila uz to i bosa, pošli smo do kuće od strica Tomislava. Približavajući se kući, mi smo vidjele veliku grupu nepoznatih vojnika i nismo znale o kome se radi. Jedan od njih stajao je na ulaznim vratima kuće i, s obzirom na to da je vidljivost bila mala, jer još nije bilo svanulo, ja sam mislila da je to moj stric Tomislav i u tom uvjerenju povikala 'znaš li da je izumro ujko Milivoje?' U tom momentu s leđa mi je prišao naoružani vojnik kojeg nisam poznavala i upitao me: 'Koji Milivoje?' Ja sam odgovorila da je to Milivoje Drage Mišića iz Jasikovica. On mi je tada rekao da Milivoja nisu ubili njihovi vojnici nego 'četnici'. Ja sam tad shvatila da se radi o vojnicima muslimanske nacionalnosti i upravo u tom momentu oni su se okupili oko mene i sestre, a onda sam primijetila kako iz pozadine navedene grupe ljudi prema nama se gura, kroz masu, Šahbaz, (...), a sa njim čovjek kojeg sam od ranije poznavala iz viđenja, s tim da mu ne znam ime i prezime. Bio je srednjih godina, imao je brkove, koji je bio izrazito visok i krupan. Kad su došli ispred nas, Šahbaz me je upitao otkud ja tu kad ne smijem biti, a ja sam mu odgovorila da sam htjela da dođem kući i da sam poželila da budem tu, a ovaj drugi, kome ne znam ime, pitao me je da li znam koliko ima vojske na tom području. Ja sam mu odgovorila da ne znam i da to mene ne interesuje, a onda je Šahbaz pitao znam li gdje mi je otac, ja sam rekla da ne znam, pitao me je za mamu i ja sam rekla da je izašla iz kuće kada je Milivoje ranjen i da ne znam gdje je ona. Šahbaz me je zatim pitao da li znam otići do babe koja se nalazi u selu Cikote, ja sam odgovorila da znam, a onda je neki koji se nalazio na mjestu gdje je poginuo moj Tomislav i baba Jovanka Mišić, zvao 'dovedite je gore, majku joj četničku'. Jedno NN lice u vojnoj uniformi i naoružano iz navedene grupe me je onda povuklo za ruku, a Sandra je onda počela plakati kao i ja. Šahbaz je rekao tom licu da me ne dira, odnosno da me pusti, što je ovaj i uradio. Šahbaz je onda tom licu naredio da me isprati do trafo stanice koja se nalazi iznad kuća, udaljena oko 200 metara, da isto tako niko ne smije pucati za nama. Ja i sestra smo pošle sa navedenim licima i kada smo prolazili kroz neko šiblje vidjela sam da žena leži, ali nisam mogla prepoznati o kome se radi. Ja sam htjela da priđem da vidim o kome se radi, ali on mi je naredio da idem dalje da nemam šta da gledam. Ja i Sandra smo nastavile kretanje i otišle smo do sela Vranjevac gdje smo srele još ljudi, odnosno mještana sela Šadići koje sam ja pitala da li znaju šta za moju mamu i tatu. Dobila sam odgovor da oni ne znaju ništa i da ih oni nisu vidjeli. Među navedenim građanima bili su Pelka Mišić, kojoj sam rekla da je njen sin Milivoje izumro u mojoj kući, Vida Kovačević i drugi. Neko je tu komentarisao da su kuće u selu zapaljene, a kasnije se ispostavilo da je u našoj kući izgorio Milivoje, s obzirom na to da su samo pronađene kosti. Posle dva i po časa hoda saznali smo, ja i sestra, da su moj otac i majka poginuli, kao i Drago Mišić, Jovanka Mišić, Tomislav Mišić i Gojko Vuković. Imam saznanja da je moja majka zaklana i izmasakrirana po raznim dijelovima tijela i da je uhvaćena živa, da je tad molila da mene i sestru makar ostave živu.“^[15]

Tijela ubijenih s lijeva na desno: Peja Mišić, Neđo Mišić, Drago Mišić, Gojko Vuković, Jovanka Mišić i Tomislav Mišić. Na fotografiji su jasno uočljive rane na tijelu Peje Mišić kako su svjedoci i tvrdili.

Prilikom napada na selo pričinjena je velika materijalna šteta. Dušan Lazarević tako navodi da su u zaseoku Lazarevići zapalili sve kuće.^[16] Sava Vuković tvrdi da je ukupno zapaljeno 11 kuća u napadu na selo Šadići Gornji.^[17] Kao što je već i navedeno, zapaljene kuće su bile u vlasništvu Neđe Mišića, Slavka Mišića, Jovanke Mišić, Đokana Lazarevića, Petka Vukovića, Jovana Vukovića, Save Lazarevića, Dušana Lazarevića i Bogoljuba Lazarevića. Takođe je zapaljena i stara kuća koja je u vlasništvu Anđelka i Dušana Lazarevića.^[18]

Uništene kuće Srba u Šadićima Gornjim. Na drugoj fotografiji je kuća Petka Vukovića.

---

[1] Krivična prijava, SJB Vlasenica, br. 15-19/02-230-38, od 4. 3. 1994. godine.

[2] Prema navodima iz Izvoda iz MKU i Uvjerenja o pogibiji Bane Vidović je poginuo 24. juna 1992. godine.

[3] Više o pogibiji Stanka i Save Lazarevića u dijelu Zločin u Cikotskoj Rijeci.

[4] Službena zabilješka, SJB Vlasenica, br. 02-230, od 16. 8. 1992. godine.

[5] Krivična prijava, SJB Vlasenica, br. 01-13/02-230-139, od 2. 10. 1992. godine.

[6] Izvještaj o učinjenom krivičnom djelu genocid i drugih krivičnih dijela ratnog zločina, CJB Bijeljina, br. 12-02/4-230-163/05 i 140, od 9. 2. 2006. godine.

[7] Zapisnik o prikupljanju izjave od lica Marka Mišića, PS Vlasenica, br. 12-1-9/02-230-477/05, od 8. 11. 2005. godine.

[8] Zapisnik o prikupljanju izjave od lica Milene Mišić, PS Vlasenica, br. 12-1-9/02-230-168/05, od 20. 7. 2005. godine.

[9] Zapisnik o prikupljanju izjave od lica Dragiše Gavrića, PS Vlasenica, br. 12-1-9/02-230-271-/05, od 21. 7. 2005. godine.

[10] Zapisnik o uviđaju, SJB Vlasenica, br. 01-13/01-02-230-, od 16. 8. 1992. godine.

[11] Isto.

[12] Izjava Mirsada Sulejmanovića, SJB Milići, br. 15-17/02-222-57/93, od 31. 5. 1993. godine.

[13] Zapisnik o prikupljanju izjave od lica Steve Lazarevića, PS Vlasenica, br. 12-1-9/02-230- /05 od 6. 7. 2005. godine.

[14] Zapisnik o prikupljanju izjave od lica Marka Mišića, PS Vlasenica, br. 12-1-9/02-230-477/05 od 8. 11. 2005. godine.

[15] Zapisnik o prikupljanju izjave od lica Milene Mišić, PS Vlasenica, br. 12-1-9/02-230-168/05 od 20. 7. 2005. godine.

[16] Službena zabilješka, SJB Vlasenica, br. 02-230 od 16. 8. 1992. godine.

[17] Dostupno na: https://www.youtube.com/watch?v=6sMorhRzWPY, posjećeno 12. 2. 2021. godine.

[18] Zapisnik o uviđaju, SJB Vlasenica, br. 01-13/01-02-230- od 16. 8. 1992. godine.