Selo Ratkovići nalazi se u opštini Srebrenica. Do ovog sela može se doći iz pravca Fakovića, zatim uz Grabovičku rijeku, kao i iz pravca muslimanskog sela Močevići. Ratkovići se nalaze u brdovitom dijelu i to s desne strane Grabovičke rijeke. Ovo selo čine zaseoci Dučići, Dvorišta, Račići, Polimci, Brađevina, Magudovići i Kaludra, a svi ovi zaseoci čine mjesnu zajednicu Ratkovići. Brađevina i Magudovići su s lijeve strane Grabovičke rijeke, dok je Kaludra s desne strane. Do sela se stiže 20 kilometara dugim asfaltnim putem u pravcu Skelana, a potom seoskim makadamskim putem uz Grabovičku rijeku. Ratkovići, Dučići, Dvorišta, Račići i Polimci su prije rata imali preko 50 kuća sa oko 200 stanovnika.[1]
Položaj srpskog sela Ratkovići opisan je i u presudi Pretresnog vijeća Haškog tribunala u predmetu protiv Nasera Orića u kojoj je navedeno da se ovo selo nalazi u opštini Srebrenica i da je smješteno približno 11 kilometara jugoistočno od grada Srebrenica i približno pet kilometara zapadno od Fakovića i rijeke Drine. Ratkovići, Gornji Ratkovići i Dučići nalaze se na jednoj strani, a Brađevina na drugoj strani doline Grabovičke rijeke na udaljenosti od dva do tri kilometra. Stanovništvo ovih sela bilo je isključivo srpsko. Najbliža naselja muslimana nalazila su se na udaljenosti od dva do četiri kilometra od Ratkovića i to su Močevići, Poznanovići i Potkorijen.[2]
Napad na srpska sela Ratkoviće, Dučiće, Dvorišta, Račiće i Polimce izvršen je u ranim jutarnjim časovima 21. juna 1992. godine kada su jake muslimanske snage iz Srebrenice napale ova sela. Napad je izveden iz pravca muslimanskih sela Poznanovići, Dedići, Potkorijen, Osmače, Močevići i Stožersko. U momentu napada u srpskim selima nalazilo se civilno stanovništvo i tek poneki vojno sposobni mještanin. Napadači su prvo izvršili opkoljavanje sela dejstvujući artiljerijskim i pješadijskim naoružanjem. Ubrzo nakon toga zauzeta su pomenuta srpska sela. Po ulasku u sela ubijano je civilno stanovništvo.[3]
Na identičan način, iste muslimanske snage su u prijepodnevnim časovima 27. juna 1992. godine napale srpska sela Brađevinu, Magudoviće i Kaludru. U ovim selima muslimani su takođe ubili više civila. U Brađevini je ubijen Novica Stanojević, lice sa oštećenim sluhom, a Stojan Stevanović je masakriran i odsječen mu je polni ud i stavljen u usta. Na isti način izveden je i napad na srpsko selo Vraneševiće i zaselak Ruljeviće 29. juna 1992. godine. Stanovništvo ovih sela se spasilo bježanjem prema rijeci Drini i u Srbiju. Ova dva sela su opljačkana i do temelja popaljena. O stepenu razaranja ovih srpskih sela govori i podatak da su mlade sadnice iz srpskih bašti povađene, a drvene ograde sa dvorišta poskidane i odnesene.[4]
Pretresno vijeće Haškog tribunala u predmetu protiv Nasera Orića takođe se bavilo napadima na Ratkoviće, te je u presudi, između ostalog, konstatovano da su sela Ratkovići i Gornji Ratkovići 21. juna 1992. godine napale grupe muslimana iz susjednih sela Poznanovića i Potkorijena pod vođstvom Dževada Malkića. Napadače je slijedila masa civila muslimana. Opisan je i napad na Brađevinu od 27. juna 1992. godine gdje je konstatovano da su muslimanima komandovali Akif Ustić i Vekaz Husić. Navedeno je i to da su u Brađevini počinjena djela bezobzirnog razaranja.[5]
Takođe, u istoj presudi navedene su i tvrdnje iz optužnice protiv Nasera Orića, odnosno opis događaja iz optužnice te se, između ostalog, kaže da su sela Ratkoviće, uključujući i okolne zaseoke Gornje Ratkoviće, Dučiće i Brađevinu, 21. i 27. juna 1992. godine napale jedinice muslimana pod komandom i kontrolom Nasera Orića. Navodi se i da su u napadu učestvovale TO Srebrenica, TO Osmače, TO Kragljivoda, TO Skenderovići i TO Biljeg.[6]
U opisu činjeničnog stanja prilikom napada 21. juna 1992. godine na Ratkoviće, Gornje Ratkoviće i Dučiće konstatovano je da je napad izveden ujutro 21. juna, a da su napad izvele prethodno navedene muslimanske formacije, a da su se u selima nalazili civili i pripadnici seoskih straža. Napad je kratko trajao i muslimani su na otpor naišli samo u Gornjim Ratkovićima. Poslije napada Gornji Ratkovići, Polimići i dio Dvorišta bili su u plamenu, a iz Ratkovića se dizao dim. Do kraja dana sve zgrade u selu Ratkovići spaljene su do temelja, a u Gornjim Ratkovićima, Polimićima i Dvorištu nije bilo ni jednog krova, šteta je bila stopostotna.[7]
Ratkovići danas – ostaci srpskih kuća
Dešavanja u ovim selima u junu 1992. godine opisivali su u svojim izjavama i preživjeli svjedoci. Svjedok Radomir Stanojević je, između ostalog, istakao da mu je prilikom napada na selo Ratkovići ubijena nepokretna majka Desanka (70 godina) te je zapaljena zajedno sa kućom. Takođe, isti svjedok je naveo da mu je ubijen rođeni brat Radenko.[8]
O samom napadu viđenje je iznio svjedok Božo Pavlović. On je rekao da su Gornji Ratkovići napadnuti 21. juna 1992. godine u zoru i to s tri strane iz pravaca Poznanovića, Donjih Ratkovića i Polimaca. U toku napada u svim napadnutim selima nije bilo vojske osim što je nekoliko mještana povremeno držalo seoske straže. U toku samog napada svjedok je bio ranjen na dva mjesta i čuo je povike napadača koji su govorili: „Hvataj žive, opkoli, pobij sve!“. Takođe je čuo i lupu po kantama čime su napadači dodatno prestrašili mještane. Prilikom bježanja iz sela vidio je mrtvo tijelo oca Milovana, kao i Zore Prodanović. Bježeći iz sela u pravcu Magnovića mještani sela su se podijelili u dvije grupe te je svjedok sa prvom grupom krenuo u pravcu Magnovića i Grabovičke rijeke, a druga grupa je krenula u pravcu Polimaca, to jest prema rijeci Drini. Kasnije je saznao da su neki od civila iz druge grupe presretnuti od strane muslimana i ubijeni. U drugoj grupi nalazio se i Živan Prodanović koji je, prema svjedokovim saznanjima, masakriran motornom pilom. Svjedočio je i da je starica Desanka Stanojević živa zapaljena u svojoj kući.[9]
S lijeva na desno: Živan Prodanović; Dobrina Prodanović s lobanjom svog sina Živana.
Svjedok Zarija Prodanović u iskazu je naveo da je njegova supruga stradala tako što su napadači bacili bombu u njihovu kuću. Nakon što su pronašli njeno tijelo ono je bilo izmasakrirano. Takođe, svjedok je vidio kada su ubijeni braća Rankić Vidoje i Ranko. Kasnije je saznao i da je Dragomiru Maksimoviću odsječena glava, a da su Stanimir Stanojević i Desanka zapaljeni.[10]
Dobrina Prodanović je svjedočila da su Srbi u Ratkovićima prije rata živjeli u dobrim komšijskim odnosima sa muslimanima i da nije bilo nikakvih problema sve do napada u junu 1992. godine. O smrti svog sina Živana rekla je da nije znala ništa sve dok nije oslobođeno selo Ratkovići te su svi leševi bili donijeti u Fakoviće. Od njega je ostala samo lobanja i par kostiju, a majka ga je prepoznala po popravljenom zubu u gornjoj vilici.[11]
S lijeva na desno: Dobrina Prodanović sa krstom pokojnog sina u naručju na dan sahrane; Scena iz dokumentarnog filma ,,Zločin bez kazne“ gdje Dobrina sa cvijećem dolazi na grob sina Živana.
Svjedok Dragoslav Nešković takođe je opisao napad na Ratkoviće. On je naveo da je napad izveden 21. juna 1992. godine u pet časova i 15 minuta, a da je napadu prethodila jaka eksplozija te da je napad krenuo sa više strana. Početkom napada svjedok se nalazio na mjestu gdje je poginuo Stanimir Stanojević koji je pogođen metkom u grudni koš, a nije bio naoružan i bio je u civilnoj odjeći. Nakon napada svjedok je pobjegao u Fakoviće gdje su se organizovali i oko 17 časova narednog dana krenuli su u sakupljanje tijela poginulih u Ratkovićima. Kada su stigli u Ratkoviće vatra je još gorjela, a obilaskom sela našli su tijela više lica koja su ubijena u tom napadu. Na tijelu Vinke Maksimović, pored rane od metka, bile su vidljive i rane od noža. Mrtvu Borku Milanović pronašli su u njenoj kući pored kreveta. Na pragu kuće pronašli su Bogičević Obrena koji je bio zaklan. Prodanović Zoru su pronašli spaljenu. Od svih ubijenih svjedok se sjeća da su svi, osim Nikole Stanojevića, bili u civilnoj odjeći bez ikakvog oružja.[12]
U obdukcionom zapisniku Milutina Rankića, između ostalog, stoji da je smrt nastupila nasilno usljed dejstva tupine teškog i zamahnutog mehaničkog oruđa, usljed čega je došlo do preloma kostiju lica i razorenja velikog mozga.[13] Isto mišljenje utvrđeno je kao uzrok smrti i za Obrena Bogičevića.[14]
Kao što je već rečeno, nakon napada od 21. juna 1992. godine, već 27. juna izvršeni su napadi na Brađevinu, Magudoviće i Kaludru. O ovim napadima svjedočio je Siniša Stevanović. On je, između ostalog, rekao da su muslimani izvršili napad na tri zaseoka sela Ratkovići koja se nalaze s desne strane uz Grabovičku rijeku. Napad je prvo počeo iz pravca Grabovičke rijeke, a kasnije su sela napadnuta i sa svih ostalih strana. Malobrojni mještani su pokušali pružiti otpor, ali su muslimanske snage bile znatno brojnije pa su se mještani počeli povlačiti prema Grabovičkoj rijeci. Odatle su vidjeli zapaljene kuće i kako muslimani odnose opljačkane stvari i odvode stoku. Nakon dva sata svjedok se sa još nekoliko ljudi koji su iz Vraneševića pristigli u pomoć vratio nazad u selo. Tu su pronašli tijelo Stojana Stevanovića (brat od strica svjedoka) te vidjeli da je on bio zaklan i da mu je polni organ bio odsječen i stavljen u usta. Pored Stojana u Brađevini su našli i ubijene Radu Jovanović, a u Magudovićima Novicu Stanojevića, Slavka Petrovića i Ljubišu Gajića koga su muslimani poslije ubistva bacili na gomilu kukuruzovine i zapalili. Nakon pet-šest dana pronašli su i tijelo Rada Pavlovića, a tijelo Ljubiše Gajića koje je bilo zapaljeno pronađeno je tek u aprilu 1993. godine. Svjedok je naveo i da je 28. juna 1992. godine napadnut zaselak Vraneševići kod Fakovića koji je opljačkan i spaljen, a iz zasjede je tom prilikom ubijen Slavko Jovanović.[15]
O napadu od 27. juna 1992. godine svjedočio je i Marinko Bogičević koji je rekao da su sela Brađevina, Magdovići i Kaludra napadnuta na isti način kao što je to urađeno i nekoliko dana ranije, odnosno 21. juna te da je branilaca sela bilo jako malo. Svjedok je rekao da su u Magudovićima našli tijelo Ljubiše Gajića koji je bio zapaljen na jednoj njivi u kukurizištu, a Stojan Stevanović je bio zaklan i više puta izboden nožem, a bio mu je odsječen polni organ i stavljen u usta. Tijelo Novice Stojanovića pronađeno je tek 1993. godine. Sve kuće u zaseocima su bile popaljene.[16]
O monstruoznosti koje su izvršene nad stanovnicima Ratkovića svjedoči medicinska dokumentacija sa asanacije/ekshumacije ubijenih, pa se između ostalog u jednom od ovakvih dokumenata, konkretno za Stojana Stevanovića, kaže „da mu se dio amputiranog penisa nalazi u ustima, da mu je stomak bio rasječen, a evidentirane su posjekotine i ubodi nožem na butinama.“[17]
Spomenik žrtvama Ratkovića, fotografisano juna 2022. godine
Više o zločinu u Ratkovićima možete pogledati OVDJE.
Republički centar možete pratiti na našoj Fejsbuk i Instagram stranici i Tviter nalogu.
[1] Službena zabilješka, SJB Bratunac, broj: 15-16/02-230-17 od 1. 7. 1993. godine.
[2] Presuda Pretresnog vijeća MKSJ u predmetu Naser Orić, broj: IT-03-68-T od 30. 6. 2006. godine.
[3] Krivična prijava, SJB Bratunac, broj: 45/93 od 30. 6. 1992. godine.
[4] Isto.
[5] Presuda Pretresnog vijeća MKSJ u predmetu Naser Orić, broj: IT-03-68-T od 30. 6. 2006. godine.
[6] Isto.
[7] Isto.
[8] Zapisnik o saslušanju svjedoka, PS Srebrenica, broj: 12-1-6/02-389/04 od 19. 11. 2004. godine.
[9] Zapisnik o saslušanju svjedoka Bože Pavlovića, PS Bratunac, broj: 12-1-7/02-230-727/05 od 1. 12. 2005. godine.
[10] Zapisnik o saslušanju svjedoka, Osnovni sud u Zvorniku, broj: Kri-128/94 od 17. 10. 1994. godine.
[11] Zapisnik o saslušanju svjedoka Dobrine Prodanović, Osnovni sud u Zvorniku, broj: Ki-64/93 od 12. 5. 1995. godine.
[12] Zapisnik o saslušanju svjedoka Dragoslava Neškovića, PS Bratunac, broj: 12-1-6/02-230-676/06 od 15. 9. 2006. godine.
[13] Obdukcioni zapisnik Milutina Rankića, Institut za sudsku medicinu VMA, broj obdukcije: F-S-2 od 11. 7. 1993. godine.
[14] Obdukcioni zapisnik Obrena Bogičevića, Institut za sudsku medicinu VMA, broj obdukcije: F-S-10 od 11. 7. 1993. godine.
[15] Zapisnik o saslušanju svjedoka Staniše Stevanovića, Osnovni sud u Zvorniku, broj: KI 64/93 od 20. 12. 1994. godine.
[16] Zapisnik o saslušanju svjedoka Marinka Bogičevića, Osnovni sud u Zvorniku, broj: Ki -64/93 od 19. 5. 1995. godine.
[17] Crtež lica mjesta, SJB Skelani, broj: službeno od 29. 6. 1992. godine.
