Da bi se napad na kolonu srpskih civila u Kukavicama razumio u cjelini potrebno je opisati stanje na području Goražda u mjesecima koji su prethodili napadu. Borbe na Goraždanskom ratištu se intenziviraju u ljeto 1992. godine, a pripadnici tzv. Armije RBiH su tada izvodili operaciju Krug čiji je krajnji cilj bio ovladavanje lijevom obalom rijeke Drine. Zaštićeni svjedok ST-3, koji je svoj iskaz dao na suđenju pred Sudom BiH u predmetu protiv Muhameda Šišića i drugih, iznio je svoja saznanja o pomenutoj operaciji Krug. Prema njegovom svjedočenju, operacija Krug je trajala od 10. do 24. avgusta 1992. godine kada prestaju ofanzivna dejstva i prelazi se na utvrđivanje dostignutih položaja oko Goražda. Opisujući Kukavičku četu 6. bataljona 31. drinske brigade, koja je bila stacionirana u Brčigovu, svjedok je govorio da je ona bila slabije naoružana, a njihov zadatak je bio kontrola putne komunikacije Rogatica – Ustiprača.[1]
Zanimljiva je i ova izjava svjedoka ST-3: ,,Jedinice iz Brčigova koje su kontrolisale putnu komunikaciju Rogatica – Goražde bili su svjesni da se civili tim putem povlače iz Goražda prema Rogatici, da se povlačenje civila odvijalo uglavnom noću i da je naredba bila da se propuštaju iz pravca Goražda prema Rogatici, te da je trebalo spriječiti da iz suprotnog pravca dođe vojno pojačanje.“[2]
Još jedan zaštićeni svjedok u ovom predmetu, ST-2, je govorio o širem kontekstu operacije Krug i propuštanja srpskih civila ka Rogatici: ,,…bilo je priča da se `Goražde čisti okolo`, da su se iz Goražda, odnosno naselja Površnica povukli četnici i da će `biti puštani da izađu tamo gdje su oni imali svoje teritorije koje su bili zauzeli`, kao i da su se pripremale akcije da se uđe u Rogaticu, ali da je prvo trebalo zauzeti okolna sela oko Rogatice.“[3]
Život Srba u Goraždu u jeku ratnih dejstava nije bio nimalo lak i jednostavan. Tako, recimo, jedan od učesnika u koloni koja je napadnuta u Kukavicama, Goran Vasiljević, opisuje ,,kako je u avgustu 1992. godine u Goraždu situacija bila jako loša, na sve strane bile su barikade, stanovništvo se nije moglo slobodno kretati, ići na posao“[4].
Srbi iz Goražda smješteni su u jednu vrstu logora, a što je vidljivo iz Naredbe Predsjedništva opštine Goražde od 9. jula 1992. godine kojom se naređuje da se sakupi svo srpsko stanovništvo te zatvori u zgrade na obalama rijeke Drine gdje će im se onemogućiti kretanje i gdje će biti pod stalnim nadzorom stražarske službe.[5]
Pozivajući se na iskaze nekolicine svjedoka poput Jelene Matović, Veljka Lasice, Velinke Lasice, Dragoslava Gluhovića, Gorana Heleta i Gorana Đurđevića, sudsko vijeće Suda BiH je u svojoj prvostepenoj presudi zaključilo: ,,Svi oni su opisali kako su se na području Goražda našli u okruženju, kako je zbog svakodnevnih vojnih dejstava i borbi vladao strah među civilnim stanovništvom, zbog koje se odlučuju da svi skupa krenu da napuste Goražde. Svjedoče o formiranju konvoja na Jabučkom sedlu u prijepodnevnim satima dana 27. avgusta 1992. godine, koji je u koloni vozila krenuo sa Jabučkog sedla preko Mesića, Gnjile i Sastavaka prema Rogatici. Svjedoci učesnici kolone mahom opisuju kako su spontano saznali da se organizuje napuštanje Goražda od strane civilnog stanovništva, ali niko od njih nije naveo ko je odlučio da se prebace civili.“[6]
Ljubo Mutlak objašnjava koje su to sve okolnosti dovele do odluke da se srpsko civilno stanovništvo iseli prema Rogatici. Blokada koja je dovela do okruženja sela Vladići i Jelah uticala je na to da dođe do nestanka osnovnih životnih namirnica i položaj za Srbe u tim selima bio je jako težak. Od komande su tražili da se izvuku civili iz tih sela, što je i učinjeno 27. avgusta, ali tek pošto je probijen obruč oko tih sela.[7]
Gotovo identično svjedočio je i Goran Mutlak, pripadnik Goraždanske brigade Vojske Republike Srpske, koji je rekao da je uveče, 26. avgusta 1992. godine, nakon probijanja obruča, donesena odluka da se zbog nedostatka hrane izvuče civilno stanovništvo, a da vojska ostane.[8]
Pokušaja izvlačenja civila bilo je već 26. avgusta. Tada je Darinka Petković, zajedno sa svojim suprugom Dragom, u njihovom putničkom vozilu, krenula iz mjesta Berovine prema Rogatici. Pored njihovog tada je krenulo i jedno sanitetsko vozilo, u kome su bili ranjenici, kao i još jedno putničko. U Kukavicama je otvorena vatra na pomenuta vozilo i tom prilikom su razbijena stakla i izbušene gume na vozilima. Tada su ranjeni Darinka i Drago Petković kao i Branko Radović koji je bio pogođen nakon što su usljed paljbe probušene gume na sanitetu. Ipak, oni su uspjeli da sa Draginim autom prođu tu dionicu i nastave put prema Rogatici.[9]
Intenzivne borbe koje su se vodile oko Jabučkog sedla rezultirale su probojem koridora ka samom selu od strane Vojske Republike Srpske: ,,Odluci da se stanovništvo iseljava prema Rogatici prethodilo je probijanje koridora od strane Vojske Republike Srpske, a što se po kazivanju svjedoka Velinke Lasice, Ljube Mutlaka i Ranka Ikonića desilo neposredno dan prije polaska civila. Tako je svjedok Velinka Lasica objasnila kako je odluka o izvlačenju civila donesena odmah ujutru nakon što je Vojska Republike Srpske probila koridor kojim su civili krenuli. Ona je istakla da je na taj način spašen život civilnog stanovništva, koje je bilo u okruženju i u vrlo teškoj situaciji.“[10]
Veljko Lasica, takođe, govori o formiranju kolone koja će iz Jabučkog sedla krenuti ka Rogatici te ističe da je došlo do komešanja u koloni i da su ljudi krenuli tražeći spas.“[11]
U Drugostepenoj presudi Suda BiH u predmetu protiv Muhameda Šišića i drugih, pozivajući se na iskaz svjedoka Ranka Ikonića, tvrdi se: ,,…po oslobađanju Jabučkog sedla, dana 27. avgusta, rano ujutru, došla komanda, odnosno strogo naređenje da se iseljava civilno stanovništvo, pa je njemu naređeno da pođe, odnosno dobio je komandu od komandira Jovičića da tog dana odveze otprilike tri ture civila autobusom do Rogatice, a nastojalo se i da se sutradan odveze više tura. Svjedok ističe da je prihvatio taj zadatak, najviše iz razloga da odveze svoju porodicu na sigurno, pa je stoga ,upalio’ autobus i čekao dalje komande. On u iskazu pojašnjava da mu je po dolasku na Jabuku, kod stare prodavnice, rečeno da čeka sljedeće naređenje, pa mu je negdje oko 11 sati prišao Milan Perišić, zvani `Beli` i rekao da ide na Jabučko sedlo, te da poveze u autobusu samo civilno stanovništvo, žene, djecu, stare babe, te eventualno stare ljude, što je on i učinio.“[12]
Dakle, kolona srpskih civila formirala se na Jabučkom sedlu, nakon što je dan ranije Vojska Republike Srpske uspjela razbiti obruč oko sela Vladići i Jelah, odakle su krenuli prema Rogatici. Sama kolona nije imala nikakvu pratnju, već je bila isključivo sastavljena od civilnog stanovništva. Goran Heleta, koji je bio borac Vojske Republike Srpske, dobio je zadatak da od ranog jutra formira kolonu srpskih civila, a on smatra da je postojala neka odluka o izmještanju stanovništva na sigurnije područje, ali da je ona donesena od predstavnika SDS-a, a ne od vojske.[13]
Kolona se formirala u prijepodnevnim časovima, 27. avgusta 1992. godine, na Jabučkom sedlu. Veljko Lasica, jedan od svjedoka, ističe da se narod tada počeo okupljati i da se zatim krenulo putem ka Gnjilu i dalje prema Mesićima.[14]
Kako je izgledala kolona i ko se u njoj nalazio objasnio je, već pominjani svjedok, Goran Vasiljević, rekavši da se radilo o koloni ,,sastavljenoj od žena, djece i staraca. Išli su autobusima Dubrava, bijele boje, a bio je i jedan kamion žute boje“. On je kritične prilike upravljao svojim vozilom „Zastava 101“, te su u automobilu bili on, žena i djeca, pri čemu je prvi u koloni bio autobus, pa kamion, a njegovo vozilo je bilo među prvih deset vozila, te se sve spontano formiralo.[15]
Vozač autobusa, Ranko Ikonić, navodi da je u početku autobus bio na čelu kolone, međutim, kako se kolona kretala usljed granatiranja i prestizanja od strane putničkih vozila, autobus se našao negdje na sredini kolone. Još jedna od učesnica tog konvoja, Slavica Lukić, tvrdi da su za put dobili „Ladu“ bež boje, a da im je jedan vojnik Vojske Republike Srpske rekao da idu na slobodnu teritoriju. Prema njenim navodima, vladala je užasna pometnja i kolona se jako sporo kretala da bi se svi oni koji su željeli mogli priključili istoj.[16]
Tomka Vuković se vozila u plavom kamionu, te naglašava da u njemu nije bilo vojno sposobnih muškaraca, a sama cerada je bila prebačena oko pola metra da bi putnici na kamionu mogli disati. Ona je istakla da se radilo o kamionu marke „Zastava“ čija je cerada bila žute boje, a ceradu su spustili u trenutku kada je otpočeo napad na kolonu.[17]
Da je kolona bila isključivo sastavljena od civila vidljivo je i iz još jednog detalja. Naime, pripadnici VRS su čitavu kolonu bili zaustavili na Mramorju, a Tomka to opisuje navodeći da je ,,kolona zaustavljena na Mramorju od strane pripadnika Vojske Republike Srpske koji su civile pretresli u cilju eventualnog pronalaska oružja kod civila koji su se povlačili ili da se ne bi udaljio neki srpski vojnik sa kolonom civila kojima je bio dozvoljen odlazak sa teritorije Goražda“[18].
Mlađen Mutlak se svojom izjavom nadovezuje na Tomkinu i potvrđuje da je kolona prethodno zaustavljena u mjestu Mramorje gdje su svi koji su imali eventualno neko oružje morali da ga predaju Vojsci Republike Srpske, tako da je siguran da su svi civili koji su nastavili kretanje prema Rogatici bili nenaoružani.[19]
Dakle, kolona se kretala pravcem Jabučko sedlo–Gnjile–Mesići. Međutim, po dolasku u Mesiće kolona se razdvojila u dva pravca, odnosno jedan dio kolone je otišao preko Varošišta prema Rogatici, kuda je i naređeno da se ide, dok je drugi dio kolone otišao preko Kukavica prema Rogatici. Na taj dio kolone koji je otišao u pravcu Kukavica je izvršen napad u kome su ubijena 22 srpska civila.
Ranko Ikonić je u svojoj izjavi potvrdio da je dobio naređenje da vozi kroz Mesiće za Rogaticu, odnosno da ide preko Varošišta. Međutim, s obzirom na to da on nikad ranije nije išao tim putem, a imao je saznanja da se radi o starom putu kojim autobus ne može proći, odlučio je da ide preko Sastavaka, a zatim lijevo pored Kukavica za Rogaticu. Za njim je krenuo i ostatak kolone.[20]
Da je postojala naredba da se ide preko Varošišta potvrđuje i Dragoslav Gluhović, pripadnik vojne policije u okviru Goraždanske brigade, tvrdeći da je on lično čuo naredbu da se ide preko Varošišta, a isto to potvrđuje i Goran Helet napominjući da je vozaču rečeno da ide preko Varošišta, ali da ne zna razlog zašto su skrenuli ka Kukavicama.[21]
Most koji je kolona prešla u Mesićima i raskrsnica na kojoj je došlo do razdvajanja kolone. Lijevo, makadamskim putem, je pravac preko Varošišta kuda je bilo naređeno da se kolona kreće, dok se desno, asfaltiranim putem ide prema Kukavicama (fotografisano jula 2022. godine)
S druge strane, kako su se organizovali pripadnici Kukavičke čete 6. bataljona tzv. Armije RBiH za napad na kolonu objasnio je zaštićeni svjedok ST-2 koji je „lično sa još nekim pripadnicima sa Pokrivenika došao u Brčigovo, gdje je saznao da je bio neki dogovor da se ide u Kukavice, te da je po njegovom shvatanju trebalo zaštiti civilno stanovništvo iz Kukavica. Kaže da je u Kukavice krenulo više ljudi, po njegovom sjećanju oko 20 njih, pretežno pripadnici Kukavičkog voda. Ujutru rano krenuli su prema Kukavicama, idući pretežno tunelima i rijekom Pračom. Tokom cijelog puta se izviđalo pa kretalo dalje, s obzirom na to da je sve to blizu Varošišta gdje je bilo puno neprijateljske vojske i artiljerije. Kada su došli u Kukavice on se maskirao i smjestio kako navodi na jedno mjesto u blizini magistralnog puta u blizini kuće Fejzića i čekao. Vidio je da su i drugi borci zauzeli položaje i čekali, Muhameda Šišića je vidio u blizini centra sela. Svjedok navodi da je Muhamed rekao da će sad naići ,četnici’ i da budu pripremljeni.“[22]
Prema izjavi ovog svjedoka, na različitim pozicijama su se rasporedili i Emir Drekovac, a sa njim i Ramiz Salić, dok je u njegovoj blizini bila i kafana „102“ u kojoj su svoju poziciju zauzeli Nurija Kojević i Aziz Šuša. Naoružanje koje su posjedovali je, takođe, opisao. On je imao automatsku pušku kao i Muhamed, dok je Nurija dužio mitraljez, Aziz pušku, Emir mitraljez „84“, a Ramiz karabin.[23]
U Krivičnoj prijavi SJB Rogatica, navodi se da su 27. avgusta 1992. godine, u mjestu Kukavice, koje se nalazi na dionici magistralnog puta Goražde-Rogatica, pripadnici tzv. Armije RBiH iz zasjede pucali na konvoj srpskih civila koji je išao iz Goražda. Takođe, navodi se da u koloni niko nije bio naoružan niti je bilo pripadnika Vojske Republike Srpske.[24]
Napad na kolonu desio se u popodnevnim časovima na dionici puta u mjestu Kukavice. Međutim, pucanje na kolonu počelo je nešto ranije, još u Mesićima, ali se glavnina napada desila upravo u Kukavicama, gdje su pripadnici tzv. Armije RBiH, iz zasjede napali kolonu srpskih civila iz pješadijskog naoružanja uz upotrebu tromblona i bombi.
Veljko Lasica ovako opisuje napad: ,,…po stupanju na glavni put prema Rogatici čuli smo puškaranje, a po ulasku u kanjon shvatili smo da smo bili napadnuti, ali nismo mogli nazad. Pucnjava se sve više pojačavala, te je po ulasku u Kukavice `nastao pakao`. Na ulasku u Rogaticu izgubio sam svijest, automobil se prevrnuo, niko nije smio stati da mi pomogne i jedan prijatelj me je izvukao iz automobila te sam `došao sebi` i u tom momentu je došao autobus iz koga su ljudi izlazili krvavi.“[25]
Kćerka Veljka Lasice, Velinka, vozila se s njim u automobilu ,,Mazda 323“, zajedno sa svojom sestrom Polkom i Branom Lasicom i Petkom Pljevaljčićem. U Dopuni službenog izvještaja, pozivajući se na njenu izjavu, navodi se ,,da je njihovo vozilo bilo na sredini kolone, autobus je bio iza njihovog vozila, u blizini Mesića je počelo prvo pucanje po koloni kojom prilikom je i ona pogođena u glavu usljed čega se onesvjestila. Kada joj se svijest povratila uočila je da se nalazi u Kukavicama i vidjela je neopisivu paljbu po ovoj koloni, mrtve i ranjene, vozila kako gore, čula je vrisku, jauke i plač. Tu joj je i otac ranjen, ostao je bez svijesti i vozilo se prevrnulo u jarak, a nakon čega su izašli iz vozila, vozilo je gorilo, a njen otac je bio u unutrašnjosti vozila. Nepoznato lice joj je pomoglo da izvuče oca iz vozila i tada je vidjela da mu je noga otkinuta ispod koljena i da kosti vire.“[26]
Najdetaljniji opis napada na kolonu dao je vozač autobusa Ranko Ikonić. Sud BiH se u drugostepenoj presudi poziva na njega i ovako opisuje napad: ,,…kritične prilike došao [je] do Petrovića kuća kad je jedan dio autobusa pogodio metak. Na mostu prema Sastavcima je bilo pet, šest automobila, nije mu bilo poznato zašto su se zaustavili, ali kod krivine ga je metak pogodio u desnu nogu. Uspio je tako ranjen doći do dijela puta prema kafani `102`, gdje je čuo prasak po autobusu. Prema kafani `102`, na izlazu iz kanjona mu je probijena prednja desna guma, a prednja lijeva je probijena na mjestu gdje je sada spomenik žrtvama. Svjedok dalje opisuje kako je s lijeve strane stajalo par automobila, jedan teget plavi `Jugo` je gorio u plamenu, a jedno vrijeme nije mogao proći autobusom zbog povećeg kamena koji je smetao i zbog drugih automobila. Prema navodima ovog svjedoka, nakon što je prošao izvor vode gdje je `102` kafana, vidio je automobile ostavljene pored puta, te kako pješaci, djeca i žene bježe, a ispod puta je bilo deset do 15 prevrnutih automobila. Kad je već izašao na put prema Rogatici, iskrvario je i izgubio svijest.“[27]
Današnji izgled bivše kafane „102“ odakle je dejstvovano na kolonu, fotografisano jula 2022. godine
Zaštićeni svjedok ST-2 je nedvosmisleno potvrdio da se pucalo u gume autobusa u želji da se spriječi njegovo dalje kretanje.[28]
Nakon što je otvorena vatra po autobusu među putnicima je zavladala panika,a Jela Pljevaljčić navodi da su usljed dejstva vatrenog oružja na autobusu pucala stakla i gume. Ona takođe navodi da je jedan od putnika, Goran Čvoro, hrabrio vozača Ranka riječima „vozi, Beli, nemoj da staneš, ako staneš gotovi smo“. Jelin sin je plakao i govorio joj „mama, ubiće me staklo“ nakon čega ga je ona prekrila džemperima.[29] Ranko Ikonić je, iako ranjen, uspio da upravlja autobusom i izađe iz zasjede u Kukavicama, a nakon izlaska iz Kukavica, kako je već i navedeno, on se usljed ranjavanja i gubitka krvi onesvjestio.
Mira Klisura, koja je izbjegla u aprilu 1992. godine iz Goražda u Užice, opisala je šta se dešavalo sa njenim bratom Milanom Đurovićem, sestrom Milenom, snahom Slavojkom i strinom Zorom. ,,Dana 27. avgusta 1992. godine, njen brat, sestra, snaha, strina i komšinica Joka Ikonić sa pmv ,Lada’, vlasništvo njenog brata Milana, kreću sa kolonom civila u pravcu Rogatice i dolaskom do mjesta Kukavice na njih počinje da se puca i tada dolazi do ranjavanja Milana, Milene i komšinice Joke Ikonić. Njoj je poznato da je njen brat Milan izašao iz auta, te da je tada bio ubijen, dok je njena sestra Milena ostala da sjedi u vozilu na mjestu suvozača, gdje je u potpunosti izgorjela, a komšinica Joka se uputila pješke prema Rogatici gdje je usput negdje iskrvarila i umrla.[30] Nakon 40 dana od pogibije njenog brata Milana njegovi posmrtni ostaci pronađeni su na putu u Kukavicama. Takođe, navedenom prilikom u pmv ,Lada’ pronađena je lobanja njene sestre Milene Đurović, dok je tijelo najvjerovatnije u potpunosti izgorjelo. Iz navedenog pmv ,Lada’ uspjele su da se spasu strina Zora i snaha Slavojka koje su trčeći uspjele da iz Kukavica dođu do Rogatice. Takođe, navodi da su posmrtni ostaci Milana i Milene Đurović (koja je bila gluhonijema) sahranjeni u Rogatici, te da su kasnije preneseni u Novi Sad (Srbija).“[31]
Krstinja Todorović, koja je na početku rata sa djecom izbjegla iz Goražda u Foču, dok je njen muž Miladin, ostao u Goraždu, svjedočila je o ovom događaju. ,,Poznato joj je da je njen suprug Miladin krenuo u napadnutoj koloni srpskih civila sa svojim bratom Markom i njegovom suprugom Savetom Todorović. S obzirom na to da se ona nalazila u Foči, nije imala nikakvih saznanja o suprugu i njegovim saputnicima sve do 15. septembra 1992. godine, kada je na televiziji emitovana reportaža o napadu na kolonu koja se povlačila iz Goražda kada je prepoznala na televiziji vozilo ,Jugo’ vlasništvo njenog supruga, oker – žute boje. Tada je vidjela u ,Jugu’ njihova beživotna tijela. Dana 25. septembra 1992. godine ona je otišla u Kukavice sa Žarkom Burilom i tada izvlači posmrtne ostatke svog supruga, njegovog brata i snahe. Takođe navodi da je tada vidjela i tijela ostalih stradalih u Kukavicama.“[32]
Mjesto zločina nakon napada na kolonu srpskih izbjeglica
Snežana Banović, još jedan svjedok muslimanskog napada na kolonu, imala je 16 godina kada se to desilo, a svoje sjećanje na ovaj događaj opisala je u izjavi datoj MUP-u Republike Srpske: ,,…prilikom formiranja kolone i odlaska iz Goražda smještena [je] u ,tamić’ sa svojom majkom Tomkom Vuković i bakom Anđelkom Vuković. (…) Izjavljuje da se kolona kretala do Mesića, gdje je počelo sporadično pucanje po koloni, te da dolaskom u Kukavice počinje i po njihovom kamionu da puca sa svih strana, ističe kako primjećuje i vidi vojnike kako leže u kanalu i šiblju pored puta kojim su se kretali sa uperenim puškama prema njima i kako pucaju na njih i na kamion i ostale civile koji se povlače. Poznato joj je da je tada pored nje i njene majke Tomke u kamionu ranjeno još pet ili šest lica.“[33] Iz ove izjave vidljivo je da su muslimanski vojnici bili u potpunosti svjesvi da se u koloni nalaze civili.
Ostaci izgorjelih vozila koja su bila u koloni u Kukavicama
Tijela ubijenih srpskih civila bila su ostavljena na mjestu zločina više od mjesec dana pošto njihovo izvlačenje nije bilo moguće zbog bezbjednosne situacije u tom rejonu. Tek su krajem septembra i u prvim danima oktobra, kada se situacija malo stabilizovala, srodnici ubijenih počeli izvlačiti njihova tijela. Već je navedeno da je Krstinja Todorović tijelo svog supruga, njegovog brata i snahe izvukla 25. septembra, dok je Goran Stavnjak tek 2. oktobra 1992. godine uspio doći u Kukavice da pronađe ubijenog oca Milosava i majku Anđelku. Zajedno sa još nekoliko Srba krenuo je na traktoru prema Kukavicama, a ono što su zatekli on je ovako opisao: „Po magistralnom putu Rogatica–Ustiprača, sa lijeve i desne strane puta, i po obližnjim livadama bili su leševi koji su već bili u fazi raspadanja. Leševe nisam brojao, ali ih je, prema mojoj procjeni, bilo oko 20. Tačno na magistralnom putu, na bijeloj liniji pomenutog puta, a naspram današnjeg podignutog spomenika, našao sam svoje roditeljekako leže mrtvi jedno pored drugog. Moj otac Milosav je bio u ležećem položaju na leđima sa glavom okrenutom u pravcu Rogatice dok sam majku Anđelku zatekao takođe da leži na leđima, ali bočno, odnosno glava joj je gledala u pravcu rijeke Željeznice. Iste sam, uz pomoć lica sa kojima sam došao, umotao u vojničku ćebad i stavio u mrtvačke sanduke, a potom i prevezao u Rogaticu gdje sam ih i sahranio na mjesnom groblju.“[34]
Tijela Milosava i Anđelke Stavnjak u fazi truljenja nakon što su više od mjesec dana bila neizvučena s mjesta zločina
Nakon što je izvukao i sahranio roditelje Goran Stavnjak je pričao ostalim Srbima u Rogatici šta je zatekao u Kukavicama tako da su se ostali odmah organizovali i izvlačili preostale ubijene srpske civile.[35]
Najmlađa žrtva zločina u Kukavicama bio je Dalibor Matović sa svega 11 godina, a najstarija Vaso Samardžija, koji je preminuo usljed teškog ranjavanja u Kukavicama, koji je imao 83 godine.
Na mjestu na kome je izvršen napad na kolonu srpskih civila podignut je spomenik u znak sjećanja na sve, nevino, stradale.
Ostaci skeleta jednog lica koje je izgorjelo u automobilu prilikom napada na kolonu
Današnji izgled dijela puta u Kukavicama na kome je izvršen zločin nad srpskim civilima
Spomenik ubijenim Srbima u Kukavicama, fotografisan jula 2022. godine
[1] Navedeno prema: Prvostepena presuda Suda BiH-a u predmetu protiv Muhameda Šišića i drugih, broj: S 1 1 K 016447 14 Kri od 07.03.2017. godine, str. 70.
[2] Isto, str. 70-71.
[3] Drugostepena presuda Suda BiH-a u predmetu protiv Muhameda Šišića i drugih, broj: S 1 1 K 016447 17 Kžk od 17.10.2018. godine, str. 37-38.
[4] Isto, str. 69.
[5] Naredba, Predsjedništvo SO Goražde, broj: 7/92 od 09.07.1992. godine.
[6] Isto, str. 70.
[7] Drugostepena presuda Suda BiH-a u predmetu protiv Muhameda Šišića i drugih, broj: S 1 1 K 016447 17 Kžk od 17.10.2018. godine, str. 35-36.
[8] Isto, str.36.
[9] Dopuna službenog izvještaja, CJB Istočno Sarajevo, broj: 11-02/1-ESZ-92/12 od 12. 12. 2012. godine.
[10] Prvostepena presuda Suda BiH-a u predmetu protiv Muhameda Šišića i drugih, broj: S 1 1 K 016447 14 Kri od 07.03.2017. godine, str. 71.
[11] Navedeno prema: Drugostepena presuda Suda BiH u predmetu protiv Muhameda Šišića i drugih, broj: S 1 1 K 016447 17 Kžk od 17.10.2018. godine, str. 35.
[12] Isto.
[13] Isto, str. 36.
[14] Isto, str. 38.
[15] Isto, str. 38.
[16] Isto, str. 39.
[17] Isto, str. 39.
[18] Dopuna službenog izvještaja, CJB I.Sarajevo, broj: 11-02/1-ES3-92/12 od 12.12.2012. godine.
[19] Isto.
[20] Drugostepena presuda Suda BiH u predmetu protiv Muhameda Šišića i drugih, broj: S 1 1 K 016447 17 Kžk od 17.10.2018. godine, str. 41.
[21] Isto, str. 41.
[22] Prvostepena presuda Suda BiH-a u predmetu protiv Muhameda Šišića i drugih, broj: S 1 1 K 016447 14 Kri od 07.03.2017. godine, str. 77.
[23] Isto, str. 77.
[24] Krivična prijava SJB Rogatica, broj:15-13/02-KU-43/94 od 30.06.1992. godine.
[25] Drugostepena presuda Suda BiH u predmetu protiv Muhameda Šišića i drugih, broj: S1 1 K 016447 17 Kžk od 17.10.2018. godine, str. 42.
[26] Dopuna službenog izvještaja, CJB I.Sarajevo, broj: 11-02/1-ES3-92/12 od 12.12.2012. godine.
[27] Drugostepena presuda Suda BiH u predmetu protiv Muhameda Šišića i drugih, broj: S1 1 K 016447 17 Kžk od 17.10.2018. godine, str. 42.
[28] Prvostepena presuda Suda BiH-a u predmetu protiv Muhameda Šišića i drugih, broj: S 1 1 K 016447 14 Kri od 07.03.2017. godine, str. 79.
[29] Izjava Jele Pljevaljčić, SJB Rogatica, broj: 13-01/04—105/01 od 05.12.2001. godine.
[30] Joka Ikonić je preminula treći dan po ranjavanju u bolnici u Sokocu.
[31] Dopuna službenog izvještaja, CJB I.Sarajevo, broj: 11-02/1-ES3-92/12 od 12.12.2012. godine.
[32] Isto.
[33]Isto.
[34] Izjava Gorana Stavnjaka, SJB Srpsko Goražde, broj: 13-1-13/02-230-115/01 od 06.12.2001. godine.
[35] Isto.
