Selo Krnjići se nalazi u blizini Skelana i jedno je u nizu srpskih sela u tom kraju. Ipak, Krnjići su bili gotovo u cjelini okruženi selima naseljenim dominantno muslimanskim stanovništvom. Do početka ratnih dejstava stanovnici Krnjića, kao i većina drugih sela, živjeli su mirno u prijateljskim odnosima sa komšijama muslimanima iz okolnih sela. Geografski položaj Krnjića i odnos sa komšijama opisao je Milo Vujić: „Selo Krnjići je bilo nastanjeno isključivo srpskim stanovništvom i imalo je 32 domaćinstva. Oko sela se nalaze muslimanska sela Toholjaci, Katanići, Radovčići i Mošći. Sa komšijama muslimanima živjeli smo normalno, međusobno se posjećivali i pomagali jedni drugima prilikom obavljanja poljoprivrednih radova.“[1]
Međutim, u proljeće 1992. godine, kada počinju međunacionalne tenzije, ti odnosi prestaju. Srbi iz Krnjića se počinju organizovati u seoske straže zbog odbrane sela od mogućeg napada muslimana. Milo Vujić i o tome govori: „Kada su aprila i maja počeli stizati glasovi u moje selo o tome da su muslimani napadali druga srpska sela na ovom području u selu su se organizovale straže radi samozaštite, a u maju su prekinuti svi susreti sa komšijama. Posebno smo počeli da strahujemo od napada muslimana na moje selo kada smo čuli da su 30. juna napali i popalili selo Brežane.“[2]
Upravo nakon pada Brežana u Krnjiće je došla nekolicina dobrovoljaca kao pomoć braniocima sela. Među njima je bio i sin Miloša Dimitrijevića, Dragutin, rodom iz Skelana: „Kada su počela ratna dejstva u bivšoj BiH i kada su muslimanske oružane snage počele vršiti napade na srpska sela na ovom području, moj sin Dragutin se uključio u organizovane srpske jedinice koje su imale za cilj zaštitu srpskih sela od muslimanskih napada. U prvo vrijeme bio je na položaju u Jezeru, opština Skelani, a kasnije se priključio grupi ‘Popa’ zvanog Boban[3] čije pravo ime i prezime ne znam, a parohiju je držao u Skelanima. Ova grupa se početkom jula 1992. godine priključila braniocima sela Krnjića koje je u to vrijeme bilo ugrožavano od strane muslimanskih oružanih snaga.“[4]
Sveštenik Boban Lazarević
Strahovi Srba iz Krnjića su se uvećali tri dana nakon pada Brežana, 3. jula 1992. godine, kada muslimani iz zasjede u susjednom selu Radovčićima ubijaju Nedeljka Simića, a o tome govori Milan Maksimović: „Od svoje kuće iz Zečića otišao sam 20. maja 1992. godine u selo Krnjiće i priključio se braniocima sela Krnjića. Održavali smo seoske straže tokom dana i noći, a bilo je ukupno prisutnih oko dvadeset mještana sela Krnjića. Sa muslimanima smo bili u dobrim odnosima prije početka ratnih dejstava i na izvjestan način smo dogovorili da se međusobno nenapadamo. Međutim, 3. jula 1992. godine, ispod sela Radovčića, muslimani su postavili zasjedu i tom prilikom ubili Simić Neđu koji je upravljao traktorom, a ranili su Jovanović Dragu i i Mićić Stanimira.“[5]
Svakako da je najzanimljivije svjedočenje o zasjedi u Radovčićima iznijela preživjela Savka Jovanović: „Što se tiče slučaja kada je ubijen Neđo Simić, ja sam se nalazila zajedno s njim (koji je upravljao traktorom), Neđinom suprugom Jelkom Simić, Čedom Simićem i Stanimirom Mićićem iz Pribojevića, Dragim Jovanovićem sinom Ilije iz Krnjića. Kada smo bili više kuće Smaje Nukića iz Radovčića, sišli smo sa traktora da ga poguramo, jer je bila uzbrdica. Nakon našeg silaska, iz pravca zidina ispod sela Radovčića, muslimani su zapucali iz vatrenog oružja, ali ja nisam vidjela nikoga. Neđo je pogođen u tijelo i pao je po traktoru, ja sam pobjegla sa Dragim Jovanovićem i Stanimirom Mićićem niz šumu, a Čedo Simić i Jelka su takođe pobjegli, ali nisam vidjela kojim pravcem.“[6]
O ubistvu Nedeljka Simića u zasjedi u Radovčićima govori i Milo Vujić: „Dana 3. jula 1992. godine muslimani su ubili u selu Radovčići Neđu Simića iz Krnjića i ranili Dragana Jovanovića i Stanimira Mićića, takođe iz Krnjića, kada su se traktorom vraćali iz Skelana u svoje selo. Na traktoru su tada bile i Savka Jovanović iz Krnjića i supruga pokojnog Neđe, Jelka. Ove žene su uspjele da pobjegnu. Savka je pomogla ranjenom Draganu i Stanimiru da se izvuku i odu u Skelane, a Neđina žena Jelka se vratila u Krnjiće i javila da joj je muž poginuo. Iste noći, branioci sela su uspjeli da prebace tijelo Neđe Simića u selo. Pored ostalih, i ja sam spremao Neđu za sahranu i vidio sam da je njegovo tijelo bilo isječeno mnogobrojnim ubodima noža, tako da mi se čini da nije bilo dijela tijela koje nije probadano. Na vratu mu je koža bila isječena i zavraćena tako da su se vidjeli tragovi klanja. Sutradan, rano ujutru, Neđino tijelo smo ispratili iz sela u Bajinu Baštu, a sahranjen je u Novom Sadu gdje mu žive otac i majka.“[7]
Poslije ubistva Nedeljka Simića u Radovčićima zavladala je panika među preostalim srpskim stanovništvom u Krnjićima. Da je strah bio opravdan obistinilo se dva dana kasnije, 5. jula 1992. godine, kada muslimani napadaju Krnjiće. Osim Krnjića, taj dan su napadnuti i Zagoni u opštini Bratunac, tako da je to bila jedna šira operacija pripadnika tzv. Armije BiH iz Srebrenice.
U Krivičnoj prijavi PS Skelani[8] i Izvještaju CJB Bijeljina[9] navodi se da je 5. jula 1992. godine oko 1.000 pripadnika tzv. Armije BiH iz Srebrenice izvelo napad na srpsko selo Krnjiće. Napad je počeo u 14:40 časova i tom prilikom su muslimani ubijali sva srpska lica na koja su naišli. U trenutku napada mještani Krnjića su izvodili poljoprivredne poslove, tako da je nekolicina ubijena u polju. Uz to, u ovom napadu je ubijen i paroh skelanski Boban Lazarević[10] u porti crkve u Krnjićima.
Jedan od branilaca sela Krnjići bio je Miloje Milošević, a o dešavanjima kritičnog dana on je izjavio sljedeće: „Nalazio sam se u selu Krnjići negdje u petom ili šestom mjesecu 1992. godine, kada je to selo i napadnuto od strane muslimana. Bio sam u ulozi branilaca sela kao i još jedan broj mještana koji smo čuvali ovo srpsko selo od eventualnog napada. U selu postoji i crkva, a taj dan se u crkvenom dvorištu nalazio i naš pop iz Skelana koji je pokrivao i crkvu Krnjići. Moglo je biti oko 12 časova kada su muslimani iz pravca muslimanskog sela Tokoljaci napali selo Krnjiće. (…) Sem iz pravca Tokoljaka, napali su naše selo i iz pravca Mošića. Vjerovatno su neopaženo uspjeli da nama, braniocima sela, prođu iza leđa i postave više mina pa je civilno stanovništvo bježeći stradalo i od ovih mina.“[11]
Pored Miloja izjavu je dao još jedan branilac Krnjića – Zoran Maksimović: „Dana 5. jula 1992. godine ja sam se nalazio u selu Krnjićima zajedno sa mještanima u ulozi branioca sela i navedenog dana, u 14:30 časova, muslimani su napali selo Krnjiće iz pravca sela Tokoljaka, zaseoka Katanića i iz drugih pravaca. Tom prilikom ih je bilo preko 500, a naoružani su bili automatskim oružjem, lovačkim puškama, mitraljezima i napravama koje su sami izrađivali od eksploziva i metalnih komada. Nakon što su opkolili selo počeli su pucati iz svih pravaca i neopaženo se privlačiti. Tog dana u Krnjićima se nalazio i sveštenik Slobodan Lazarević,koji je boravio u vezi sahrane Neđe Simića, koji je ubijen dva dana prije napada na selo. Popa Slobodana su ubili muslimani u neposrednoj blizini crkve, a tada su ranili i mog druga Aleksu Gligića. Dobro sam vidio kada su ušli u jednu štalu i ubili Mirosavu Jovanović iz Krnjića koja se sklonila u štalu, dok su Soku Vujić ubili u njivi. S obzirom na to da smo bili u nesrazmjernom odnosu, pokušali smo da se izvučemo iz sela Krnjića ka potoku. Međutim, iz pravca zaseoka Katanića muslimani su žestoko pucali i tada su ubili učitelja Rada Trimanovića, Srpka Aksića, Nebojšu i Milana Miloševića iz Bujakovića. Poznato mi je i to da su nepokretnog penzionisanog učitelja Vasu živog zapalili u zgradi stare osnovne škole gdje je imao stan, inače je bio star oko 80 godina. U tom vremenu muslimani su napadali dva do tri puta sve dok nisu ušli u selo i tada sam vidio kako pale pojedine kuće i štale. Mi smo napustili selo bježeći ka brdu zvanom Ljubljanica i za sobom sam pridržavao ranjenog druga Aleksu Gligića, dok je moj rođak Radoš Maksimović sa još dva lica pokušao pobjeći niz potok, ali su u tom bježanju naišli na postavljene zasjede ispred sela Radovčića i on je tom prilikom poginuo u potoku. Ne sjećam se tačno, ali u ovom napadu poginulo je oko 15 civila i branilaca sela. Dobro sam čuo kada putem megafona muslimanski hodža viče ‘ekber’, a isti se zaklonio iza jednog drveta.“[12]
Sredoje Jovanović Rade Trimanić Nebojša Milošević Milan Milošević
O prisustvu sveštenika Bobana Lazarevića u Krnjićima na dan muslimanskog napada govori i Milan Maksimović: „On je tada došao da kao sveštenik pruži nama pomoć tako što je razgovarao s nama, a ujedno je došao i zbog sahrane koja je trebala biti obavljena u povodu smrti Neđe Simića. Međutim, Neđo Simić je u toku noći, tačnije u petak uveče, prebačen u selo Pribojeviće.“[13]
Milan dalje objašnjava šta se dešavalo toga dana u Krnjićima: „Prilikom napada na selo Krnjiće muslimani su mi ubili brata Milenka, rođaka Iliju Jovanovića te Sredoja Jovanovića. Koliko je meni poznato tada su ubili oko 18 lica, među kojima je bilo i žena. Ubili su i Mirosavu Jovanović, Soku Vujić i Milju Mićić. Učitelja Vasu Paraču su zapalili u njegovom stanu. Tokom ovog napada, pošto sam se nalazio sa braniocima sela i uzeo učešće u odbrani, ranjen sam u obje noge prostrelno. Negdje poslije tri časa aktivne odbrane, mi branioci sela, sa civilnim stanovništvom smo se morali povlačiti kako je ko znao i mogao. Ja sam išao od sela Krnjića iznad Radovčića preko nekih livada i do brda zvanog Ljubljanica dok su ostali bježali niz selo ka potoku i išli su potokom ispod sela Radovčića. Sa teškoćama sam došao do sela Kostolomaca, prebacujući se kroz šumu odakle su me prihvatili branioci sela Kostolomaca i odvezli u bolnicu. Prilikom napada nisam prepoznao niti jednog napadača, ali sam čuo kad glasom viču ‘čekaj, Ilija, ide Alija’, ‘hvatajte ih žive, majku im srpsku jebem’.“[14]
Ranjavanju Milana Maksimovića je svjedočio Zoran Maksimović: „U momentu napada vidio sam Milana Maksimovića koji je bio ranjen i imao prostrelnu ranu kroz nogu. Tražio je od mene da mu pomognem, ali nisam mogao iz razloga što već imam jednog ranjenika, Aleksu Gligića. Ja sam mu ranu previo i rekao da se spasava sam kako zna. Poslije kraćeg vremena tog čovjeka sam primjetio u Skelanima, što znači da je ostao živ.“[15]
O muslimanskom napadu na Krnjiće govori i Milo Vujić: „U nedjelju 5. jula 1992. godine, u ranim jutarnjim časovima, otišao sam u Bajinu Baštu da bih odnio hranu snahi i djeci koji su se tamo nalazili, a kod kuće su ostali moja žena i sin. Iz Bajine Bašte sam krenuo oko 14 časova prema selu i kada sam stigao do sela Kostolomci iz pravca Krnjića čula se pucnjava i sreo sam neke ljude koji su vukli ranjenike iz pravca mog sela. Oni su mi rekli da su muslimani napali na selo, da se tamo vodi borba i da ne idem dalje. Vratio sam se u Bajinu Baštu. Ujutru mi je došao sin koji je doveo neke ranjene žene iz Krnjića u Bajinu Baštu. Rekao je da su muslimani napali na selo, da su neki izginuli i da su svi napustili selo, a da ne zna šta je bilo sa mojom suprugom.“[16]
Pored ubistva Srba u Krnjićima pripadnici tzv. Armije BiH su otuđili svu pokretnu imovinu, a nepokretnu u potpunosti uništili. Među uništenim objektima je i seoska crkva. Milan Maksimović to opisuje: „Muslimani su nakon našeg povlačenja ušli u selo, opljačkali cjelokupnu imovinu, a zatim zapalili sve kuće, zapalili su novu školu, stari objekat osnovne škole, mjesni ured i prostorije poljoprivredne zadruge. Vjerski objekat, crkvu su demolirali i opljačkali neke od ikona, a dobar dio su uništili na licu mjesta.“[17]
Uništene srpske kuće u Krnjićima
Tijela ubijenih Srba su danima ostala na mjestu zločina zbog nemogućnosti izvlačenja, jer je postojao strah od mogućih novih napada.
Miloš Dimitrijević, kome je sin Dragutin poginuo u Krnjićima, nakon 12 dana došao je do sinovljevog tijela: „S obzirom na to da su na području sela Krnjića i dalje bila borbena dejstva, tek dvanaestog dana, odnosno 17. jula, bilo je omogućeno da odem zajedno sa grupom ljudi iz Skelana u Krnjiće i odatle izvučemo nastradale od napada muslimana. Tijelo svog sina sam našao na oko 500 metara ispod sela Krnjići, u jednom voćnjaku, a pored tijela je bilo oboreno deblo šljive. U neposrednoj blizini njegovog tijela bila su i tijela još dvojice poginulih branilaca sela za koje znam da se jedan preziva Aksić, sin Novaka iz Jadra, a drugi je iz Bujakovića, čije ime i prezime ne znam. Kada sam pregledao tijelo svog sina vidio sam da su mu obje ruke odsječene oštrim predmetom između šake i lakata, a glava mu je bila potpuno crna, vjerovatno paljena, pa je bilo teško i utvrditi identitet. Vidio sam da je bio ranjen u list desne noge. Prizor je za mene bio veoma težak pa nisam imao snage da dalje zagledam njegovo tijelo. (…) Takođe, napominjem da pored tijela mog pokojnog sina nismo našli odsječene ostatke ruku.“[18]
Milo Vujić je išao u Krnjiće u potragu za ubijenom suprugom: „Koliko se sjećam, 8. jula dobio sam obavještenje da su neki branioci prolazili kroz Krnjiće i da su naišli na tijelo moje supruge koja je poginula i preko nje prebacili sijeno da je ne bi napadale životinje. Nakon desetak dana javljeno je da u selo može da ide ko hoće da sahrani poginule, pa sam ja otišao sam, našao njeno tijelo i na brzinu ga sahranio na mjestu na kojem sam je i našao. Vidio sam da joj je glava bila krvava, jer je bila pogođena metkom, a ostali dijelovi tijela nisu bili povrijeđeni. Odijelo na njoj je bilo uredno. Na tijelu nisam vidio nikakve probode bilo kakvim predmetom. Na njoj je bio nabačen plast sijena, a u neposrednoj blizini nalazile su se i gvozdene vile, kojima je ona plastila sijeno i koje su, vjerovatno, poslužile braniocima da njeno tijelo prekriju sijenom.“[19]
Kao što je vidljivo iz izjava preživjelih svjedoka, pripadnici tzv. Armije BiH nisu birali žrtve te su tako starog učitelja Vasu Paraču zapalili u njegovom stanu, dok su Stanku Vujić ubili na njivi dok je obavljala poljske radove. Poslije ovog napada Krnjići su ostali pusto i zapušteno selo. Kao rijedak svjedok da su u tom selu živjeli Srbi ostala je pravoslavna crkva koja je obnovljena u poratnom periodu. Na samoj crkvi se nalazi i spomen-ploča svim poginulim i ubijenim stanovnicima sela Krnjići. Uz to, u porti hrama Svetog apostola Petra i Pavla u Skelanima osvještana je bista svešteniku Bobanu Lazareviću koju je osvetio mitropolit dabrobosanski g. Hrizostom u jesen 2020. godine. U znak kulture sjećanja i pamćenja na sveštenika Bobana Lazarevića i stradale Srbe iz Krnjića u okviru Petrovdanskih dana sjećanja organizuje se turnir u malom fudbalu, kao i promocije knjigâ i druge kulturne svečanosti.[20]
Mitropolit dabrobosanski Hrizostom na osvećenju spomen-biste svešteniku Bobanu Lazareviću, oktobar 2020. godine
S lijeva na desno: Spomen-bista svešteniku Bobanu Lazareviću u porti hrama u Skelanima i spomen-bista u manastiru Karno u Srebrenici
Spomen-ploča za poginule i ubijene Srbe u Krnjićima u Odbrambeno-otadžbinskom ratu, fotografisano juna 2022. godine
[1] Zapisnik o saslušanju svjedoka Mila Vujića, Osnovni sud Zvornik, broj: Kri – 115/94 od 11. 10. 1994. godine.
[2] Isto.
[3] Grupa sveštenika Bobana Lazarevića, o kojoj govori Miloš Dimitrijević, bila je u sastavu Samostalnog pješadijskog bataljona Skelani.
[4] Zapisnik o saslušanju svjedoka Miloša Dimitrijevića, Osnovni sud Zvornik, broj: Kri 153/94 od 14. 12. 1994. godine.
[5] Zapisnik o datoj izjavi Milana Maksimovića, PS Skelani, broj: Službeno od 10. 4. 1995. godine.
[6] Službena zabilješka, PS Skelani, broj: Službeno od 10. 2. 1995. godine.
[7] Zapisnik o saslušanju svjedoka Mila Vujića, Osnovni sud Zvornik, broj: Kri – 115/94 od 11. 10. 1994. godine.
[8] Krivična prijava, PS Skelani, broj: 13-1/02-2-230-7/95 od 13. 4. 1995. godine.
[9] Izvještaj o učinjenom krivičnom djelu genocid i drugih krivičnih dijela ratnog zločina, CJB Bijeljina, broj: 12-02/4-230-163/05 i 140 od 9. 2. 2006. godine.
[10] Boban Lazarević je jedan od dvojice sveštenika Srpske pravoslavne crkve koji su ubijeni u Odbrambeno-otadžbinskom ratu. Drugi ubijeni je paroh trnovski Popović (Ljubo) Nedeljko, ID: 11671, rođ. 1955. godine.
[11] Izjava Miloja Miloševića od 2. 3. 1995. godine.
[12] Zapisnik o datoj izjavi Zorana Maksimovića, PS Skelani, broj: Službeno od 10. 4. 1995. godine.
[13] Zapisnik o datoj izjavi Milana Maksimovića, PS Skelani, broj: Službeno od 10. 4. 1995. godine.
[14] Isto.
[15] Zapisnik o datoj izjavi Zorana Maksimovića, PS Skelani, broj: Službeno od 10. 4. 1995. godine.
[16] Zapisnik o saslušanju svjedoka Mila Vujića, Osnovni sud Zvornik, broj: Kri – 115/94 od 11. 10. 1994. godine.
[17] Zapisnik o datoj izjavi Milana Maksimovića, PS Skelani, broj: Službeno od 10. 4. 1995. godine.
[18] Zapisnik o saslušanju svjedoka Miloša Dimitrijevića, Osnovni sud Zvornik, broj: Kri 153/94 od 14. 12. 1994. godine.
[19] Zapisnik o saslušanju svjedoka Mila Vujića, Osnovni sud Zvornik, broj: Kri – 115/94 od 11. 10. 1994. godine.
[20] Dostupno na: https://www.glassrpske.com/lat/drustvo/panorama/turnir-i-promocija-knjige-u-slavu-svestenomucenika-stradalog-u-srebrenickom-selu-krnjici-1992-godine/265118 , posjećeno 13. 5. 2021. godine.
