O predratnim prilikama, odnosno životu na teritoriji opštine Foča, a samim tim i u fočanskom selu Jošanica, Dušanka Višnjić-Lalović, koja je kao sedamnaestogodišnjakinja preživjela zločin u Jošanici rekla je: „Do početka ratnih dejstva, niko od moje generacije nije mogao ni pretpostaviti da će početi rat. Ljudi u Foči su bili složni, međusobno smo se družili bez obzira na nacionalnost. Da će se desiti rat u mom gradu i da ću doživjeti pokolj u Jošanici, kakav sam doživjela, nisam mogla zamisliti ni u najstrašnijim i najluđim snovima.“[1]
Napadu na Jošanicu prethodila je reorganizacija u redovima tzv. Armije BiH na ovom području, što je umnogome uticalo na samu akciju. Detalje o ovome je u svjedočenju iznio Ibro Mehović, bivši pripadnik tzv. Armije BiH i poslijeratni zaposlenik Vojske Federacije BiH: ,,U decembru 1992. godine, od strane komandanta 1. drinske brigade i nakon rasformiranja kriznog štaba u Goraždu došlo je do organizacije i formiranja tzv. Istočno-bosanske operativne grupe zvane ‘IBOG’. (…) Tek tada dolazi do koordinisanih akcija između formiranih brigada, tako da je u decembru 1992. godine, u zajedničkoj akciji planiranoj od komandanta 1. drinske udarne brigade i 1. višegradske brigade, zajedno sa bataljonima s opštine Rogatica i diverzantskim odredom 31. drinske udarne brigade izvedena akcija u pravcu Foče sa lijeve i sa desne strane rijeke Drine. (…) Tako je 17. decembra 1992. godine održan sastanak komandanata 1. drinske udarne brigade, 1. višegradske brigade, sva tri bataljona sa teritorije opštine Rogatica, diverzantskog odreda 31. drinske brigade i 2. diverzantskog odreda iz Vitkovića. Tom prilikom je dogovoreno da tri bataljona sa opštine Rogatica i diverzantski odred 31. drinske brigade pređu sa čamcima rijeku Drinu i izvrše napad na Zebinu Šumu, dok su 1. drinska brigada sa svojim diverzantskim grupama i 1. višegradska brigada sa svojim diverzantskim odredom izvršile napad na mjesto Jošanica na desnoj obali rijeke Drine i produžili potom u pravcu Foče.“[2]
Motivi napada na Jošanicu najbolje su opisani u riječima koje su izrečene prilikom postrojavanja muslimanske vojske u Sadbi 18. decembra 1992. godine. Naime, tada je, između ostalog, naređeno: „Idete u najveće četničko gnijezdo Jošanicu. Ni dijete u bešici ne smijete ostaviti živo!“[3]
Istovjetnu informaciju iznosi i Vladimir Đurović u knjizi Laž, mržnja, zločin – to je Bosna: „Kako su Efendić i njegovi oficiri, ubice, pripremali pohod na Jošanicu, s namjerom da počine monstruozne zločine nad jošaničkim Srbima? Znali su da će jošanički Srbi i njihovi gosti biti opušteni i neoprezni. Zato se Efendić i dogovorio sa oficirom Feridom Buljubašićem i Zaimom Imamovićem da u smiraj dana, 18. decembra prikupe 600 vojnika, organizuju ih u deset skupina po 60 njih i upute u Jošanicu. Još je dodato da treba sve vojnike Jošaničane uputiti na zadatak, jer oni najbolje poznaju teren. Ostatak popuniti Goraždanima. U dogovoreno vrijeme svi su stigli na Sadbu, a Efendić im je održao kratak govor, u kojem je, između ostalog, rekao: ‘Noćas, ako alah da, vi odlazite na jedan važan zadatak, na kojem ćete se truditi što više Srba pobiti, jer su mrtvi Srbi najbolji Srbi. Učinite sve da takvih najviše bude. Ubijajte redom, ne ostavljajte ni ono što bešika ljulja!“[4]
O postrojavanju i podjeli funkcija za predstojeći napad koje je održano u Sadbi svjedoči i Asim Hajdarević, jedan od učesnika u napadu: ,,18. decembra 1992. godine, u 18 časova, ja sam došao na zakazano mjesto. Vojska se već bila okupila kod škole i komandant je izvršio postrojavanje vojske. (…) Naime, komandanti su nam rekli da ova jedinica, koja je brojala 600 vojnika, ide na područje opštine Foča, odnosno u područje zvano Jošanica, gdje se nalazi više srpskih sela, te da imamo da popalimo sve kuće i druge objekte i da pobijemo i pokoljemo kompletno civilno stanovništvo koje zateknemo u tim selima. Primijetio sam da među tom vojskom ima i ljudi u crnim uniformama koji su bili sa strane, a bilo ih je oko 150. Jedan dio vojnika bio je i sa područja Foče, odnosno to su ljudi koji su u toku rata izbjegli iz Foče.“[5]
U knjizi ,,Grihota je ubijanje tvica“ Mehmeda Bradarića, koji je rat proveo na goraždanskom ratištu u svojstvu novinara – reportera, opisuje se detaljno plan i samo izvođenje akcije 19. decembra 1992. godine. U navedenoj knjizi pažnja je usmjerena na napad na Ustikolinu, jer napadom je i bio obuhvaćen širi rejon Ustikoline. Prema tvrdnjama iz knjige, neke od jedinica koje su krenule u napad imale su zadatak da prodru sve do bolnice u Foči. Jošanica je napadnuta u toj akciji i u njoj su pripadnici tzv. Armije BiH počinili zločin protiv srpskog civilnog stanovništva. Plan akcije je bio sljedeći: „(…) Mada se u gradu dijeli humanitarna pomoć niko ne priča o tome. Svi su zaokupljeni planiranom ofanzivom na Ustikolinu. Ova ofanzivna djelovanja trebala su početi još 3. decembra, ali je akcija odgođena do danas kako bi se ugovorilo sadejstvo i pomoć od jedinica sa Igmana. U ofanzivi učestvuju samo dobrovoljci. Odziv je iznenađujuće velik. Prijavilo se 1.000 boraca više nego što je potrebno. Zato su vraćeni oni koji su pošli bez oružja. (…) 31. drinska treba se probiti na Brusna, napasti te četnike i spriječiti ih da pomognu četnicima u Ustikolini. Druga grupa ima zadatak da onemogući četnička dejstva sa područja Gornje Jošanice. Sa Grepka je planirana artiljerijska podrška i pješadijski napad na Previlu i Presjeku. Krajnji cilj je spajanje jedinica sa Grepka sa jedinicama iz Goražda na brdima iznad Ustikoline. Peta grupa ima najteži zadatak, forsirati Drinu, proći u Zebinu šumu četnicima iza leđa, napasti ih i uzeti utvrđene bunkere i rovove duž cijele te linije. (…) Prvo Drinu treba preći šezdesetak boraca kojima je zadatak da prodru u Pilipoviće, napadnu četničke položaje na toj lokaciji i spriječe ih da upotrijebe haubice i minobacače koji se tu nalaze. (…) Nekoliko diverzantskih grupa treba da prodre duboko u neprijateljsku pozadinu i pravi im paniku. Sa Grepka bi čak trebalo gađati i Miljevinu, tako da četnici ne shvate gdje je glavni udar i ne mognu jedni drugima priskočiti u pomoć. Jedna diverzantska grupa će proći sve do Briona, zapucati i zadržati četnike na Dragočavi. Druga diverzantska grupa proći će na Slatinu, iznijeti na konju lanser i odatle gađati Brusna. Treća grupa diverzanta treba se probiti sve do fočanske bolnice i spriječiti eventualnu pomoć gradskih četnika onima iz Ustikoline. Jedna grupa diverzanta trebala se probiti na Dub i odatle stvarati paniku u četničkoj pozadini. Cilj ofanzive je stvoriti kod agresora dojam o strašnom napadu na područje Ustikoline na desnoj obali Drine, a napasti, uzeti i nastojati zadržati lijevu obalu.“[6]
Da je cilj napada bio potpuno uništenje i protjerivanje srpskog stanovništva iz Ustikoline potvrđuje i sljedeća rečenica iz prethodno citirane knjige: „I nećemo stati, jer ne možemo i ne smijemo. Nećemo stati sve dok iz svojih pitomih i gordih gora ne protjeramo duh bolesnog, pretjeranog četničkog srbovanja.“[7]
O pripremama za napad i njegovom izvršenju govori Šaban Kurtović, takođe jedan od učesnika napada na Jošanicu: „Po naređenju komandanta, 18. decembra 1992. godine skupili smo se u Sadbi ispred škole. Pomenutog dana u Sadbi se skupilo oko 250 ljudi koji su bili raspoređeni u pet grupa. (…) Tu smo dobili rakiju i pili je uz put. Moja grupa je krenula prema Gradini i Gabelskoj kosi, Bavčićima, Ivljaku i na Kapak. Došavši na Kapak tu smo se sakupili, onda smo se spustili pored Crnetića do sela Hodžića koje smo imali zadatak da napadnemo. U to selo smo došli prije zore oko pet časova. Po naređenju, vatru nismo smjeli otvoriti dok ne svane. Napomenuo bih da smo imali naredbu da moramo popiti svu rakiju kako bismo bili hrabriji i kako bismo mogli da radimo sve što nam se naredi. Sačekali smo zoru i u sedam sati otvorili vatru. Prilikom napada u samom selu su ubijena dva Srbina. (…) Naš zadatak je bio da upadamo u kuće i kupimo hranu i ako koga nađemo da ga ubijemo.“[8]
Jasni motivi napada muslimana na Jošanicu uočavaju se i u izjavi Ibre Mehovića: „Prije polaska u akciju svima se obratio komandant 1. drinske brigade koji je istakao da je akcija dobro isplanirana, da se nada uspjehu i tada je naredio da se niko od srpskog stanovništva, bilo vojni ili civilni, bilo koje dobi, ne ostavlja živ, da se sve ubija. (…) U akciji na Jošanicu je bilo oko 300 vojnika, a ubistva su izvršena masovnim strijeljanjem iz vatrenog oružja i paljenjem u kućama.“[9]
Napad na Jošanicu je izveden na veliki hrišćanski praznik Nikoljdan, 19. decembra 1992. godine. Većina mještana tog dana proslavljala je krsnu slavu. Imajući u vidu da su napad izvršile i neki od dojučerašnjih komšija stanovnika Jošanice, evidentno je da je za napad ciljano odabran baš ovaj datum. Na ovaj način nastavljena je, nažalost, već prethodno ustaljena praksa napada na srpska sela u širem rejonu Podrinja u dane velikih hrišćanskih praznika.Da su napad na Jošanicu izvele dojučerašnje komšije navodi Borivoje Kulić koji je prepoznao nekolicinu njih: „(…) Svi su bili iz sela Huseinovići koje je bilo blizu mog sela, pa sam ih poznavao od ranije. Nekada smo zajedno brinuli o stoci, a naša imanja se graniče.“[10]
O tome svjedoči i Radomir Pljevaljčić koji govori u prilog tome da su ovaj napad izvele dojučerašnje komšije: ,,Milica Blagojević, koja je ostala živa, pobjegla je naniže, ali preko potoka vratila se u šumu prema selu i gledala šta se zbiva u selu. Ispod moje kuće zove vojnik: ‘O Pero, o Vukosava[11], pristavi kafu, eto nas na kafu.“[12]
Prema navodima iz Krivične prijave SJB Foča, svi zaseoci Jošanice (Gapići, Hodžići, Brajkovići, Medanovići, Bogovići, Škobalji, Vašadići, Ostrmci, Baždari i Bjelice) bili su izloženi jakom i dobro pripremljenom napadu u prijepodnevnim časovima 19. decembra 1992. godine. Pripreme za napad počinju 18. decembra 1992. godine kada se veći broj pripadnika tzv. Armije BiH (njih oko 600) okuplja u selu Sadba, kod Goražda i tu dobijaju uputstva za predstojeći napad u širem rejonu Jošanice. Ujutru, pred sam napad, muslimani se organizuju u deset grupa od po 60 ljudi, a svaka grupa dobija zadatak da napadne jedan od zaselaka Jošanice i na taj način ne ostavi mogućnost za bilo kakvu evakuaciju stanovništva Jošanice.[13]
Da je napad na Jošanicu izvršen u ranim jutarnjim časovima 19. decembra 1992. godine vidljivo je i iz Posebnog izvještaja kao dopune krivične prijave SJB Foča[14], kao i u Zahtjevu za pokretanje istrage Osnovnog javnog tužilaštva Srbinje[15]. Takođe, i u ovim dokumentima je navedeno da se radilo o organizovanom i unaprijed planiranom napadu, s ciljem da se uništi cjelokupno civilno stanovništvo, a sva materijalna imovina opljačka i spali.U trenutku napada na Jošanicu u njoj nije bilo formacija Vojske Republike Srpske, tačnije u selu su se nalazile samo seoske straže koje je lokalno stanovništvo organizovalo. Slabo naoružani i brojčano inferiorni nisu imali veću mogućnost odbrane sela. Kao što je već navedeno, veliki broj mještana slavio je krsnu slavu ili je došao iz nekog drugog mjesta u goste slavljenicima. Da u selu nije bilo organizovane odbrane svjedoči i preživjeli Borivoje Kulić: „Dana 18. decembra 1992. godine otišao sam u selo Medanoviće kod svoje sestre Ljube Višnjić na slavu Sveti Nikola. Tu sam i noćio i u 5:30 časova pošao sam u svoje selo Brajkoviće da namirim stoku. U stvari, dok sam se spremio i izašao iz kuće svoje sestre bilo je oko 6:15 časova i samo što sam izašao iz kuće zapucalo je sa svih strana tog sela Medanovića, a čula se istovremena pucnjava oko svih sela. Vratio sam se u kuću i probudio sestru i sve ukućane i izlazimo napolje. Mi, muškarci, koji smo imali oružje zalegli smo oko kuća i počeli pucati. U toj pucnjavi vidio sam da je poginuo Milosav Davidović, Rade Višnjić, Tomo Višnjić i Novak Mićević.“[16]
Trivko Višnjić iz zaseoka Medanovići opisuje pokušaj odbrane sela: ,,Vidjeli smo da su i ostala sela napadnuta i zapaljena, a napad na naše selo počeo je ubrzo potom. Pucali su na nas sa svih strana. Nas šest muškaraca, iz obje kuće, pokušali smo da se odbranimo sa ono malo oružja koje smo imali, ali bilo ih je toliko da nismo imali šanse i nismo imali dovoljno municije. Neposredno prije napada na naše selo, Rada Blagojević iz Konjevića, koja je bila ranjena, došla je u našu kuću. Ubrzo su je slijedila dva ranjena muškarca, Rade Blagojević[17] i čovjek koji se prezivao Crnogorac, a kome sam ime zaboravio. (…) Petnaest minuta nakon njihovog dolaska potrošili smo svu municiju i povukli se u obližnju šumu, jer smo znali da bi nas ubili da su nas pronašli u kući, a neke kuće u selu već su bile zapaljene.“[18] On dalje naglašava: ,,Želio bih da kažem da je Vojska Republike Srpske imala vojnu kuhinju u selu Gapići, gdje se pripremala hrana za vojnike. U tom selu, kao ni u okolnim, nije bilo većih jedinica Vojske Republike Srpske. Bilo je samo nekoliko vojnika u svrhu seoskih patrola i to su uglavnom bili mještani, stariji ljudi. Zajedno sa ostalima, baš kao i ja, pokušali su da se odbrane kada su napadnuti.“[19]
Ratko Blagojević iz Konjevića navodi kako je njegovo selo dva puta bilo napadnuto od strane muslimana i to u periodu od 14. do 16. septembra 1992. godine: ,,Poslije ta dva žestoka napada muslimanskih snaga, nas nekoliko Srba iz okolnih sela je odlučilo da držimo seoske straže, a djecu i starce vodimo na bezbjednija mjesta. Imali smo loše oružje, jer nismo učestvovali u borbama na frontu. U svakom slučaju, cilj nam je bio da odbranimo naše kuće, zemlju i porodice čak i sa ono malo oružja koje smo imali. U rano jutro, 19. decembra 1992. godine, preciznije u 6:20 časova, muslimanske snage su opkolile selo Gapiće sa svih strana. Tog jutra sam držao stražu u selu kako bih zaštitio civile i spriječio njihove vojnike da uđu u selo i sve nas pobiju i pokolju.“[20]
Da u selu nije bilo formacija Vojske Republike Srpske potvrđuje i Ibro Mehović: „U selu nije bilo nikoga da može pružiti otpor, jer su srpske linije odbrane bile previše daleko. To je bilo u unutrašnjosti teritorije koju su kontrolisale srpske snage.“[21]
O napadu i ubistvima srpskih civila u Jošanici svjedočila je nekolicina preživjelih. Ratko Blagojević u izjavi navodi sljedeće: „Okružili su nas sa svih strana, a zatim su počeli pucati na nas. Tog momenta sam bio ranjen u desni kuk. U tom trenutku je moj rođak Radomir Blagojević, koji je bio u mojoj blizini, potrčao prema meni da mi pomogne, ali nije stigao jer ga je rafal mitraljeske vatre pogodio sa suprotne strane i na mjestu ubio. Bio sam ranjen ispred štale Milosava Jegdića u selu Gapići. Pošto nisam mogao da se pomjeram, ležao sam na zemlji i osvrtao se oko sebe da bih se uvjerio da mi se muslimani ne približavaju i tada sam svojim očima vidio kako Radojka Blagojević izlazi iz svoje kuće, zajedno sa Miljom i Milevom Jegdić. U tom trenutku je Radojka ranjena u lijevu ruku iznad lakta, dok su Milja i Mileva ubijene na licu mjesta, upravo pri izlasku iz kuće. Vidio sam kako se Radojka vraća u kuću, ali odmah nakon toga je ponovo izašla i potrčala prema šumi koja se zove Vezovi ravni.“[22]
Nakon ranjavanja Ratko uspjeva da se sakrije u grmlje dok nisu prošli muslimanski vojnici i potom odlazi u kuću Vasilija Višnjića u selu Medanovići, a u toj kući su već bili Radojka Blagojević i Risto Crnogorac, oboje ranjeni. Sakriva se u podrum kuće i to ovako opisuje: „Iz podruma sam vidio da su četiri muslimana ušla u kuću Višnjića, odnosno veća grupa je ušla u kuću, a njih četvorica u podrum. (…) Veličina podruma je bila 3.5×6 metara, a zidovi su bili od čvrstog materijala, odnosno kamena. Bacili su ručne bombe i suzavac. Uspio sam da izbacim jednu ručnu bombu kroz vrata. Ni sam ne znam kako smo Risto i ja to preživjeli.“[23]
Mikajlo Pljevaljčić opisuje napad na selo: ,,Ja sam bio u svom selu Crnetići u Jošanici i 19. decembra 1992. godine ustao sam oko šest časova i probudio Jova Pljevaljčića koji je bio u mojoj kući da popijemo kafu. Izašao sam iz kuće i čuo da se puca u selima po Gornjoj Jošanici. Vratio sam se u kuću i rekao Jovu da su napadnuta sela. Uzeo sam svoju pušku i zapucao nekoliko metaka. Odmah potom začula se pucnjava sa svih strana oko mog sela. Jovo i ja smo počeli pucati, ali smo vidjeli da se puca sa svih strana i počeli smo se povlačiti. Jovo je otišao nistrmo, a ja prema brdu. Sakrio sam se u jednu šumu iznad sela i vidio sam da počinju paliti moje selo i kuću. Zapucao sam na njih, ali je sa druge strane otvorena vatra pa sam morao bježati kroz šumu. Vidio sam u tom momentu da gore sva sela, a čuo sam sa svih strana ‘Alahu egber’ i ‘hvatajte ih žive’ i slično.“[24]
Milomir Višnjić je izjavio sljedeće: ,,Dana 18. decembra 1992. godine izašao sam iz Foče u svoje selo Baždare, da bih obilježio svoju slavu Svetog Nikolu. U toku noći 18/19. decembar 1992. godine, nekoliko puta sam ustajao i osmatrao, ali ništa nisam primjetio. Oko 6:40 časova probudila me je pucnjava sa svih strana pa sam se odmah spremio i izašao napolje i vidio sam da puca sa svih strana i da gore okolna sela. Zapucao sam iz puške, ali je odmah počelo da puca sa svih strana. U tom momentu u selu je bilo pet žena, tri muškarca i dvoje djece. Djeca i žene su počeli bježati prema potoku. Počeli su padati i trombloni po selu, pa sam se i ja povukao pod selo. Pucali su iz ručnih bacača, mitraljeza i počeli paliti kuće. Pošao sam prema selu Hodžići jer je gore bilo dosta žena i djece, ali je to selo gorilo i nisam mogao prići. Sakrio sam se u jedan potok i na oko stotinjak metara vidio sam muslimane koji su se rasporedili u strijelce i čiste teren i to sve potoke. Nastavio sam bježati pošto sam bio sam i došao do sela Vašadići, usput sam vidio da žene i djeca bježe prema Foči. Kada sam došao do Vašadića, oni su počeli paliti to selo, ali su se mještani oduprli i pucali, a to sam uradio i ja.“[25]
Nakon početka napada srpski civili su pokušali bijeg iz sela i okruženja. Većina njih se uputila prema Jošaničkoj rijeci, međutim upravo tu je izvršena najveća egzekucija Srba. Mara Mićević iz zaseoka Medanovići iznosi svjedočanstvo o napadu na Jošanicu: ,,Na Svetog Nikolu, 19. decembra 1992. godine, rano ujutro zatekla sam se u svojoj kući sa svojim mužem Vasikom, pa smo čuli neku pucnjavu i prvo smo pomislili da se naše komšije vesele zbog slave, a onda smo vidjeli da gore okolna sela i da su nas muslimani napali. Pobjegli smo prema rijeci u šumu, a usput smo sreli Danu Stevanović sa dvoje djece, pa smo svi zajedno otišli do potoka. Dok smo tu bili naišla su četiri muslimanska, vojnika, pa su nas uhvatili i odveli do Jošaničke rijeke gdje je bila veća grupa muslimana. Ovdje su mog muža ispitivali, pa ga je jedan šamarao i vodio do potoka i govorio da će ga ubiti i zaklati. Kada su došli do potoka neko od vojnika je rekao da se jedan mrda, pa kad su prišli vodi, a ja sam išla za njima, vidjela sam i ja u rijeci tijela Mladena Višnjića[26] i njegove žene Jele. Mladen se mrdao, pa ga je ovaj, koji je vodio mog muža, po vratu preklao velikim vojničkim nožem. Poslije toga je prijetio i mom mužu da će ga zaklati. Nakon ovoga smo se vratili gdje su bili i drugi, a poslije nekog vremena su oni otišli, a ostala su samo dvojica, koji su nam poslije kraćeg vremena rekli da bježimo, pa smo otišli prema Foči i stigli u Foču.“[27]
[1] Izjava Dušanke Višnjić-Lalović data službenicima Centra 1.8.2022. godine.
[2] Zapisnik o saslušanju svjedoka Ibre Mehovića, Okružni sud Trebinje, br. 13/01 od 3. 9. 2001. godine.
[3] Pravosuđe ćuti o pokolju u Jošanici, Glas Srpske, izdanje od 28. 5. 2012. godine.
[4] Vladimir Đurović, Laž, mržnja, zločin – to je Bosna, Savez logoraša RS, Regionalno udruženje gornjedrinskog područja i Centar za istraživanje zločina nad srpskim narodom, Čigoja štampa, Beograd, 2008, str. 40.
[5] Izjava Asima Hajdarevića, SJB Foča, br. 14-3/02-230 od 25. 12. 1992. godine.
[6] Mehmed Bradarić, Grihota je ubijanje tvica, Bosanska knjiga, Sarajevo, str. 448-451.
[7] Isto, str. 452.
[8] Zapisnik o obavještenjima koja je dao Šaban Kurtović, CSB Trebinje – sektor SNB, od 13. 6. 1993. godine.
[9] Zapisnik o saslušanju svjedoka Ibre Mehovića, Okružni sud Trebinje, br. 13/01 od 3. 9. 2001. godine.
[10] Zapisnik o saslušavanju svjedoka Borivoja Kulića, Osnovni sud Srbinje, od 11. 5. 1995. godine.
[11] Misli se na Peru Kulića i Vukosavu Grujičić.
[12] Svjedočenje Radomira Pljevaljčića u emisiji Pečat, RTRS,
[13] Krivična prijava, SJB Foča, br. 14-3/02-230-3/93 od 6. 1. 1993. godine.
[14] Poseban izvještaj kao dopuna krivičnoj prijavi, SJB Foča, br. 14-3/02-230-3/93 od 8. 3. 1993. godine.
[15] Zahtjev za pokretanje istrage, Osnovno javno tužilaštvo Srbinje od 23. 8. 1994. godine.
[16] Izjava Borivoja Kulića, SJB Foča, br. 14-3/02-230-__/93 od 12. 1. 1993. godine.
[17] Misli se na Ratka Blagojevića.
[18] Zapisnik o saslušanju svjedoka Trivka Višnjića, Osnovni sud Srbinje, od 12. 5. 1995. godine.
[19] Isto.
[20] Zapisnik o saslušanju svjedoka Ratka Blagojevića, Osnovni sud Foča, od 11. 5. 1995. godine. Istovjetno svjedočenje Ratko Blagojević je ponovio i u: TV Justice Magazin, I epizoda 105: Zločin u fočanskom selu Jošanica, na: https://www.youtube.com/watch?v=NZ_yi_Zzqkc, posjećeno 2. 10. 2020. godine.
[21] Zapisnik o saslušanju svjedoka Ibre Mehovića, Okružni sud Trebinje, br. 13/01 od 3. 9. 2001. godine.
[22] Zapisnik o saslušanju svjedoka Ratka Blagojevića, Osnovni sud Foča, od 11. 5. 1995. godine. Istovjetno svjedočenje Ratko Blagojević je ponovio i u: TV Justice Magazin I Epizoda 105: Zločin u fočanskom selu Jošanica, na: https://www.youtube.com/watch?v=NZ_yi_Zzqkc, posjećeno 2. 10. 2020. godine.
[23] Isto.
[24] Izjava Mikajla Pljevaljčića, SJB Foča, br. 14-3/02-230-__/93. od 13. 1. 1993. godine.
[25] Izjava Milomira Višnjića, SJB Foča, broj: 14-3/02-230-__/93. od 13.01.1993. godine.
[26] Misli se na Miladina Višnjića kome je supruga bila Jela Višnjić. Potvrda da se radi o Miladinu Višnjiću nalazi se u svjedočanstvima Danice Stevanović i Vasike Mićevića.
[27] Zapisnik o saslušanju svjedoka Mare Mićević, Osnovni sud Srbinje, od 12.05.1995. godine.
