Jedno od najvećih srpskih sela u opštini Bratunac je Ježeštica. Zbog izrazito povoljnog geografskog položaja, jer dio sela izlazi na put prema Bratuncu iz pravca Konjević Polja, ona je u ratnim okolnostima još više dobila na značaju. Naravno, to su znali i muslimani iz selâ Osmače, Jaglići, Čizmići i drugih. Muslimani su znali da, ukoliko zauzmu Ježešticu i presjeku putnu komunikaciju od Milića prema Bratuncu stvaraju odlične preduslove za dalje napredovanje prema Kravici, Brani Bačića i u konačnici Zelinju i izlasku na rijeku Drinu, a to bi značilo stavljanje Bratunca u poluokruženje i odsijecanje komunikacija Bratunca sa ostatkom Srpske Republike BiH. Jedini put slobode za bratunačke Srbe, u tom slučaju, bila bi Srbija.
Položaj srpskog sela Ježeštice opisan je u presudi pretresnog vijeća Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u Hagu (u daljem tekstu: MKSJ) u predmetu protiv Nasera Orića u kojoj je navedeno da se ovo selo nalazi u opštini Bratunac, na oko 12 km udaljenosti od Srebrenice i da je naseljeno isključivo srpskim stanovništvom. Ježeštica se nalazi u dolini, a na padinama brda koja ga okružuju nalaze se zaseoci Tanići, Đermani, Ječmišta, Kijevići, Rankovići, Vresinje, Radukići i Potkonjice. Najbliža muslimanska sela su Čizmići, Blječeva, Pale, Jaglići i Šušnjari, a sva navedena sela se nalaze u krugu od tri do četiri kilometra oko Ježeštice.[1]
Takođe je i Rade Stjepanović, jedan od stanovnika Ježeštice, u izjavi opisao geografski položaj sela: „Ježeštica je jedno od najvećih srpskih sela bratunačke opštine koja se cijelom svojom dužinom od istoka sve do jugozapada graniči sa muslimanskim selima srebreničke opštine i planinom Buljim, a ravnicom za asfaltni put Bratunac-Kravica. Zbog takvog položaja Ježeštica je važno strategijsko mjesto koje je bilo napadnuto i u Drugom svjetskom ratu.“[2]
Širi rejon Podrinja sa naznačenim geografskim položajem Ježeštice
Nije mali broj sela u opštini Bratunac i Srebrenica čiji su mještani mučenički postradali u Drugom svjetskom ratu od ustaša. Jedno od takvih je i Ježeštica koje je po obimu i načinu stradanja svakako jedno od najupečatljivijih u ovom kraju. Te zločine izvršila je tzv. legija Šušnjarska kojom su komandovali Mustafa i Atif Ademović. Detaljniji opis stradanja Srba iz Ježeštice dat je u Zapisniku Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, MNO Šiljkovići, od 2. septembra 1946. godine: „U Ježeštici su tom prilikom izvršili najveći pokolj po broju žrtava. Ustaše su po danu kupili ljude iz sela pa su ih noću vodili na potok i tamo klali. Žrtve su prethodno užasno mučili, djevojkama su rezali dojke, ljudima su odsijecali dijelove tijela, a zatim bi ih preklali. U tom selu su ustaše poklale ljude u više mahova te bi uvijek ljude izvodili na razna mjesta kod potoka i tamo izvršili svoje krvavo djelo. U jednom takvom pokolju ostala je slučajno živa samo jedna stara žena od 75 godina koja se, sva izbodena od ustaške kame, skotrljala u rijeku, pa je živila još 24 sata i mogla da opiše sam pokolj. U ovome selu ovaj pokolj izvršile su domaće ustaše, tzv. legija ‘Šušnjarska’ kojom su komandovali Mustafa i Atif Ademović iz Šušnjara, srez srebrenički. Mustafa je strijeljan od strane NOV u Srebrenici, a za Atifa se ne zna gdje je. U ovome pokolju uzeo je učešće i Muharem Zukić iz Šušnjara (sada boravište nepoznato). U ovom pokolju u selu Ježeštici poubijano je 102 ljudi, žena i djece.“[3]
O zločinima nad Srbima u Ježeštici u Drugom svjetskom ratu govori Dragomir Miladinović: „Ja sam od rođenja živio u Ježeštici koja je čisto srpsko selo. Od muslimanskih sela najbliži mom selu su muslimanska sela Jaglići i Čizmići i mi sa njima graničimo. Pamtim dosta i prošli rat koji je bio puno krvav, ali nije bio, čini mi se, ovakav. Iako je i u tom ratu ubijeno 117 naših civila od strane Jaglićana i Čizmićana, posebno od porodice Muratovića iz Čizmića, bilo je i među muslimanima onih koji su pomagali nama Srbima, svojim komšijama.“[4]
Zanimljiv detalj o zločinu nad Srbima iz Ježeštice u Drugom svjetskom ratu iznosi i Rajko Jovanović: „U prošlom ratu (misli se na Drugi svjetski rat – primjedba autora) glavne zločince na strani muslimana naš narod je prepoznao u članovima porodice Kamenica koju je predvodio Bekto Kamenica, kao i u članovima porodice Alispahić[5]. Međutim, posebno je zanimljiv slučaj i porodice Zukića, jer je u prošlom ratu Muharem Zukić, jedan od predvodnika u Ježeštici, pobjegao u Bijeljinu i promijenio prezime u Nukić, pa se nakon toga ponovo vratio ovamo u selo Brezova Njiva i opet je bio Zukić.“[6]
Nakon završetka Drugog svjetskog rata preživjeli Srbi iz Ježeštice su obnovili kontakte sa komšijama muslimanima i u mirnim i dobrim odnosima su živjeli sve do početka devedesetih godina i obnavljanja višestranačja u BiH.
Dragomir Miladinović to opisuje: „Poslije tog rata mi smo nastavili živjeti sa svojim komšijama muslimanima i oprostili smo im naše žrtve, jer smo mislili da su to uradili njihovi ekstremisti. Oko 50 godina mi smo sa njima živjeli kao da ništa nije bilo, pomagali smo se uzajamno, išli jedni drugima i nije između nas bilo nikakvih problema sve dok nije počelo da se priča o suverenoj Bosni i Hercegovini.“[7]
On dalje objašnjava kakva je situacija vladala u Podrinju početkom 1992. godine: „Od tada su se muslimani potpuno okrenuli sa ponašanjem prema nama, okretali su glave od nas, bučno uz viku, galamu i pucnjavu proslavljali svoje praznike, na svakom koraku isticali suverenost Bosne, jer su znali da smo mi Srbi glasali za Jugoslaviju. Samo da navedem jedan primjer kako i koliko su se oni promijenili. Kada je moja žena Nevenka odvukla pšenicu u mlin kod Mehmeda Đelića u Čizmiće, on joj je rekao ‘moraćeš opet da nosiš dimije kao i 1941. godine da spasiš glavu’, a to on ranije nikada nikome nije rekao, iako smo mi uvijek kod njega mljeli žito.“[8]
Poslije tih dešavanja dolazi do samoorganizovanja srpskog stanovništva u Ježeštici u seoske straže da bi se, na određeni način, primirili uplašeni Srbi iz tog sela. Miladinović o tome svjedoči: „Kad smo vidjeli da to ne ide na dobro, mi smo se sami organizovali i počeli smo čuvati straže oko sela sa lovačkim puškama što ih je bilo, a i sa sjekirama i vilama. Iz njihovih sela bila su česta pripucavanja prema našim stražama, ali mi nismo odgovarali. Kad je već počeo rat i na ovim prostorima, mi smo nabavili nešto vojničkog oružja i organizovali nešto bolju odbranu sela i tu su bili angažovani svi koji su mogli nositi oružje.“[9]
Petar Mlađenović takođe iznosi svjedočenje o formiranju seoskih straža: „…već u jesen 1991. godine, muškarci u selu, među kojima je bio i on [Petar], organizovali su neki vid seoskih straža sa ličnim oružjem, u zavisnosti od toga ko je šta imao, ali je naveo da su to najčešće bile lovačke puške i stari karabini, jer se u selu osjećao strah zbog dešavanja u Hrvatskoj, a takođe su mještani Ježeštice se prisjećali rana iz Drugog svjetskog rata.“[10]
Miladin Simić se u martu 1992. godine vratio iz Beograda u Ježešticu, a čim je došao u selo priključio se ostalim mještanima koji su se organizovali u seoske straže. On je u svjedočenju pred MKSJ govorio i o formiranju seoskih straža u Ježeštici. Na pitanje tužioca zašto je došlo do organizacije seoskih straža, Simić je odgovorio da su muslimani u susjednim selima već imali patrole, pa su se i Srbi morali organizovati. Napomenuo je da u organizaciji seoskih straža nisu učestvovala lica izvan Ježeštice, dakle niko od vojnih lica iz Bratunca ili okoline. On je dalje istakao da su pripadnici seoskih straža imali lovačko naoružanje, a lično za sebe je rekao da je imao lovačku pušku, jer je bio lovac. Kada je bila smjena na straži, oružje je davano onima koji idu na stražu i sve tako. Takođe, Simić je istakao da oni nisu imali nikakvu vojnu opremu poput dvogleda, radio-stanica, čizmi itd.[11]
Mile Ostojić, prva srpska žrtva iz Ježeštice
Pošto su se ratni sukobi u širem rejonu Bratunca i Srebrenice rasplamsali već u aprilu 1992. godine, selo Ježeštica postaje linija razgraničenja, jer su njenu okolinu činila naselja sa većinskim muslimanskim stanovništvom, s izuzetkom Kravice. Ježestica se od početka maja 1992. godine više puta našla na udaru muslimanskih vojnih formacija. Prva srpska žrtva u selu Ježeštica je Mile Ostojić koji je poginuo 22. maja 1992. godine u odbrani položaja u selu Ježeštica. Međutim, sve do jula nije bilo značajnijih napada na samo selo. Petar Mlađenović o stanju u Ježeštici prije avgusta 1992. godine govori: „Krajem marta 1992. godine, došlo (je) do napada na Ježešticu od strane muslimana iz susjednih sela, ali je taj napad brzo zaustavljen, jer je stigao Interventni vod iz Bratunca i grupa od dvadesetak dobrovoljaca uz jedan ‘PAM’. Nakon tog napada iz sela se evakuišu žene i djeca za Kravicu, a iz Kravice za Srbiju.“ Petar je naveo i to da je njegov brat Anđelko postao otac 15 do 20 dana prije napada na selo. Nakon evakuacije žena i djece iz Ježeštice Anđelko je početkom juna otišao u kraću posjetu supruzi i djetetu u Novu Pazovu, u Srbiju, gdje je ona bila smještena sa djetetom. Poslije toga Anđelko više nije vidio svoje dijete, jer se vratio u selo. Na pitanje o brojnom stanju seoskih straža koje su ostale u selu, Petar je izjavio da je to bilo negdje između 30 i 40 ljudi, što je bilo nedovoljno za efikasnu odbranu sela, jer, kako on kaže, velika je površina branjena i dosta je brda, tako da je bilo puno međuprostora između linija odbrane. Istakao je da oni nisu imali nikakve vojne uniforme nego su bili u civilnim odijelima, a tek u julu 1992. godine, od vojske iz Bratunca, nekoliko mlađih muškaraca je dobilo puške „PAP-ovke“, dok su stariji muškarci i dalje koristili lovačke puške i karabine. Takođe, u selu je bio i jedan mitraljez ‘M-53’, za koji je Petar rekao da ga je nosio njegov brat Anđelko Mlađenović.“[12]
Petar dalje opisuje jedan muslimanski napad iz juna 1992. godine u kojem se on, nesrećnim slučajem, samopovređuje: „Kada su muslimani zapucali na položaje branilaca sela, Petar je pokušao da uskoči u rov da bi odgovorio na vatru, ali je tom prilikom zakačio za nešto i nezgodno pao u rov. Tom prilikom on je ozlijedio lijevo plućno krilo i hitno je prebačen za Bratunac, a odatle za Ljuboviju i u konačnici u Loznicu. Tu je proveo mjesec i po dana.“[13]
Dragomir Miladinović je iznio i svjedočenje o više muslimanskih napada na Ježešticu, počevši od juna 1992. godine: „Većeg napada na selo nije bilo do napada na zaselak Vresinje, ja se sada ne sjećam datuma, bio sam u selu kad je napad počeo. Jake muslimanske snage iz Jaglića, Čizmića i Pala su napale naše straže koje su brojčano daleko slabije prihvatile napad omogućavajući da se iz sela izvuče nejač, a kada su oni potisnuli naše straže i ušli u selo, prvo su opljačkali sve što su mogli nositi, krupnu stoku su otjerali, svinje pobili, a nakon toga popalili kuće u zaseoku Vresinje, a kada je stigla pomoć iz Kravice i Bratunca oni su potisnuti na svoje polazne položaje tako da nisu uspjeli uraditi sve ono što su naumili. Tada niko od naših ljudi nije poginuo niti je ranjen. Drugi napad je bio istovremeno kad su napali na Gornje Magašiće[14]. Iz istih sela su napali zaselak Radukiće, nisu uspjeli potisnuti naše straže, a stigla je brzo i pomoć tako da nisu ništa uspjeli. Jedino je, tom prilikom, u borbi poginuo Miladin Miladinović, a Ivan Milanović bio ranjen.“[15]
O napadu na zaselak Ježeštice, Vresinje, ostao je zapis i u Vojnom dnevniku (dokumentu koji je korišćen od strane Tužilaštva MKSJ u predmetu protiv Nasera Orića, a odnosi se na aktivnosti četa tzv. Armije BiH sa područja Srebrenice) gdje se u odjeljku za četu Pale navodi da je ova jedinica učestvovala u akciji zauzimanja Vresinja i to sa 35 boraca, a sam napad je počeo u četiri časa ujutro.[16]
Napad od 20. jula 1992. godine bio je uvertira u ono što će se desiti 19 dana kasnije, tačnije 8. avgusta 1992. godine kada je izveden opšti napad tzv. Armije BiH na Ježesticu. U Krivičnoj prijavi SJB Bratunac[17] i Izvještaju CJB Bijeljina[18] navodi se da je Ježeštica napadnuta 8. avgusta 1992. godine, oko 12 časova, kada su pripadnici tzv. TO Srebrenice opkolile selo, a zatim probili linije odbrane seoskih straža i ušli u zaseoke Kijevići, Đermani i Ječmišta. Tom prilikom ubijeno je osam Srba, a ranjena su tri lica, od kojih je jedno preminulo od posljedica ranjavanja.
Šta se dešavalo kritičnog dana u Ježeštici opisao je Dragomir Miladinović: „Najžešći napad na Ježešticu bio je 8. avgusta 1992. godine oko 12 časova. Napad je opet izvršila muslimanska vojska iz istih sela većim snagama. Prvo je počeo pucati mitraljez sa Brezovog Brijega, a onda od Đermana i sa ostalih strana. Potisnuli su našu vojsku i upali u zaseoke Đermani, Rankovići i Kijevići, gdje su opet sve opljačkali i toga dana 55 kuća sa svim pratećim objektima zapalili. Tada je poginulo više civila. Anđelku Mlađenoviću zvanom Bibo odsjekli su glavu i odnijeli je.“[19]
Pored Dragomira, muslimanski napad na Ježešticu opisuje i Rajko Jovanović: „Kada se 8. avgusta 1992. godine istorija ponovila, opet su članovi istih porodica predvodili muslimanske jedinice, odnosno 200 ljudi, te su negdje oko podneva u toku dana napali Ježešticu. U Ježeštici je bilo negdje oko 150 civila i desetak naoružanih branilaca sela. Napad je uslijedio tako što su muslimani prošli nama iza leđa i iz pravca Kravice niz rijeku, odakle ih nismo očekivali, sišli i započeli napad, tako što su prvo iz ručnog bacača gađali kuću Dragana Mlađenovića i ranili ga, a njegovog brata Anđelka su ubili, a njihovu majku, Savku Mlađenović, ranili su. (…) Na Draganu Mlađenoviću su se muslimanski vojnici iživljavali tako što su mu živom sjekirom slomili lobanju i tako ga dotukli, a u Savku su još jednom pucali dok su Anđelku odsjekli glavu i odnijeli sa sobom, pri tom vrišteći i galameći. Ja sam za to vrijeme bio sakriven u šumi, na udaljenosti oko 40 metara i sve sam to dobro vidio, a dosta muslimana sam prepoznao po glasu, jer su nas zvali po imenu da izađemo da nas pobiju. Znam da je toga dana poginulo još četvoro iz Ježeštice i to Srećko[20] Ranković, Milan Ranković, Milosav Stjepanović, Savka Stjepanović, Vojin Bogičević, a bilo je i ranjenih, kao i Srbo Đurić koji je od zadobijenih rana umro u bolnici.“[21]
Vojin Bogičević Srbo Đurić Sreten Ranković
Milan Ranković Milosav Stjepanović Savka Stjepanović
Petar Mlađenović iznosi detalje okolnosti stradanja Milosava Stjepanovića: „Do rova u kojem se nalazio Dragan Mlađenović bio je Milosav Stjepanović i on je u trenutku napada prvo odveo suprugu Perisavu do obližnjeg potoka i rekao joj da bježi i da se spasava, a da se on mora vratiti, jer ne može ostaviti same Dragana i Bibu. Tada se Milosav vratio i sa svojim starim karabinom dejstvovao po neprijatelju. Petar dalje navodi da su kraj Milosavljevog tijela pronašli osam čaura iz karabina, a da je Milosav bio pogođen metkom u čelo.“[22]
Takođe, Petar objašnjava i šta se desilo sa mitraljezom koji je dužio njegov brat Anđelko: „U trenutku napada na selo, njegov brat Anđelko zvani Bibo bio (je) u porodičnoj kući u selu, jer je njega sledovao odmor nakon straže, dok je njegov drugi brat Dragan bio na straži. Pominjani mitraljez ‘M-53’ je umjesto Anđelka, u trenutku napada, nosio je Milojko Kandić i iz njega dejstvovao po neprijatelju sve dok nije uvidio da su im muslimani prišli sa svih strana. Tada je Milojko iz mitraljeza izvadio udarnu iglu i sakrio se u šumi. Petar je naveo i to da je pomenuti Milojko Kandić[23] poginuo 1993. godine.“[24]
Jedan od učesnika odbrane Ježeštice, Rade Stjepanović, izjavio je: „Napad na Ježešticu počeo je u 12 časova munjevitom i dobro isplaniranom akcijom muslimana koji su sa obližnjeg brda, koje razdvaja selo na dva dijela, otvorili vatru iz mitraljeza i PAM-a. Borba je bila žestoka, prsa u prsa. (…) Kada smo vidjeli da se oko nas steže obruč velikog broja muslimana morali smo se povući na drugo brdo iza nas gdje smo sačekali pomoć koja nam je, nažalost, došla sa velikim zakašnjenjem od 90 minuta. Tek tada smo krenuli u veliki juriš i brzo potisnuli muslimane koji su se razbježali ostavljajući za sobom pale žrtve. Tada smo došli do naših mrtvih i ranjenih, nažalost, slike su bile stravične.“[25]
On je objasnio i šta se desilo sa članovima porodice Mlađenović i ostalim ubijenim mještanima Ježeštice: „Na kućnom pragu ubijaju majku Savku Mlađenović i njena dva sina, Dragana i Anđelka kome su muslimani, još dok je ležao ranjen, odsjekli glavu do ramena, samo zato što je Srbin i što je imao lijepu crnu bradu. Cijeli prizor bespomoćno su posmatrali i majka i brat. Zatim, žrtve su Vojin Bogičević koji se hrabro i teško borio, a pored velikog krvarenja i na vrijeme neukazane pomoći podliježe ranama, Milosav i Savka Stjepanović, Milan i Sreten Ranković uz jednog lakše ranjenog Dragu Đurića i dva teško ranjena borca, Srbu Đurića[26] i Radomira Đokića koji se nalaze na liječenju u Beogradu.“[27]
Isti dan kada je napadnuta Ježeštica, 8. avgusta 1992. godine, muslimanske vojne formacije su napale i susjedno selo Šiljkoviće. Međutim, Šiljkovići su napadnuti sa manjim snagama i više je taj napad bio u funkciji razvlačenja srpskih teritorijalaca, tj. da Srbi iz Šiljkovića ne uspiju pomoći komšijama iz Ježeštice. U tom napadu na Šiljkoviće smrtno su stradala dvojica Srba i to Ljubomir Jovanović i Boško Matić.
Ono što je karakteristično za muslimanske napade na srpska sela u Podrinju jeste što su za pripadnicima tzv. Armije BiH išle žene i djeca čiji je zadatak bio pljačka srpske imovine. Miladin Simić je o tome svjedočio na primjeru Ježeštice. Naime, Miladin je uspio da se sakrije na brdu u Rankovićima i odatle da posmatra dalja dešavanja u Ježeštici. S tog brda je vidio žene čija je uloga bila da nešto nose, a on je istakao da nije vidio šta tačno nose, ali pretpostavlja da je u pitanju bila hrana.[28]
Ljubomir Mlađenović
Teška sudbina ježeštičkih Srba kao da je satkana kroz ličnu sudbinu Ljubomira Mlađenovića. Naime, u Drugom svjetskom ratu Ljubomiru Mlađenoviću ustaše su ubile oca, suprugu koja je bila u drugom stanju i trogodišnju kćerku Jelu. Takođe, ustaše su ubile i njegovog brata Petra, njegovu suprugu i njihove četiri kćerke. Tada Ljubomir Mlađenović biva odveden u logor iz kojeg dolazi tek po okončanju Drugog svjetskog rata. Nakon rata, iako nošen dubokim bolom i gubitkom, Ljubomir uspijeva da nastavi živjeti i ženi se ponovo i sa suprugom Savkom dobija šestoro djece, četiri sina i dvije kćerke. U velikoj operaciji pripadnika tzv. Armije BiH na širi rejon Srebrenice i Bratunca, 12. jula 1992. godine, na Petrovdan, Ljubomir je teško ranjen dok je obavljao radove na njivi. Zbog tog ranjavanja je prebačen u Beograd na liječenje i u Beogradu ga zatiču vijesti o napadu na Ježešticu, 8. avgusta 1992. godine. Nažalost, u tom napadu pripadnici tzv. Armije BiH, Ljubomiru Mlađenoviću ubijaju suprugu Savku i sinove Dragana i Anđelka.[29]
Ljubomirov sin Petar ispričao je da je Ljubomir učestvovao u aprilskom ratu 1941. godine, jer je bio tenkista i ratni raspored mu je bio u Strumici u Makedoniji, a tu je ranjen u obje noge i zarobljen, nakon čega je sve vrijeme rata proveo u zarobljeništvu u Njemačkoj. Upravo će, 50 godina poslije, Ljubomir biti ponovo ranjen u nogu.[30]
Savka Mlađenović Dragan Mlađenović Anđelko Mlađenović
Nakon ulaska u Ježešticu muslimanski vojnici su uništavali sve na šta su naišli, pa su tako razbili i spomen-ploču srpskim žrtvama iz Ježeštice iz Drugog svjetskog rata. Na toj ploči su stajala imena, između ostalih, i svih ubijenih članova porodice Mlađenović.
Ostaci razbijene spomen-ploče na kojoj se vide imena ubijenih Mlađenovića
Kao što su svjedoci i naveli, iskazana brutalnost pripadnika tzv. Armije BiH prema Srbima koje su zatekli u Ježeštici najbolje se ogleda kroz sudbinu Dragana Mlađenovića kome su muslimani smrskali lobanju i njegovog brata Anđelka kome su muslimani odrubili glavu i odnijeli je u Srebrenicu. O tome govori i njihov preživjeli brat Mihailo Mlađenović koji je iznio svoja saznanja o sudbini svoje porodice: „Ratni komandant Srebrenice Naser Orić i Kemal Mehmedović iz Pala kod Potočara odgovorni su za svirepi zločin koji su muslimanske snage počinile 8. avgusta 1992. godine nad mojom majkom Savkom i braćom Anđelkom i Draganom, a jedan Bošnjak koji sada živi u Živinicima potvrdio mi je da je Mehmedović Anđelku odsjekao glavu i da su je, nakon što je od Orića dobio nagradu od deset maraka i džak brašna, šutirali po srebreničkom igralištu.“[31]
Mihailo Mlađenović sa svojom djecom kod grobova braće Dragana i Anđelka i majke Savke
Drugi brat, Petar Mlađenović, koji je dobio ime po stricu Petru koga su ustaše ubile u Ježeštici 1942. godine, o tome svjedoči: „Bio sam u Kravici kad je počela pucnjava i kada sam došao kuće gore. Našao sam njih dvojicu. Draganu je razbijena glava, rasječena skroz, sjekirom, a Anđelku su odsjekli glavu i odnijeli. Majku nismo tada pronašli. Nju su našle komšije poslije jedno tri – četiri mjeseca 100 metara dalje u jednom majdanu gdje se kamen vadio. Tu su njoj našli samo kosti.“[32]
Nekoliko godina poslije Petar je dao detaljniji opis dešavanja: „Što se tiče ubistva njegove braće i majke, Petar je izjavio da su Draganovo i Anđelkovo tijelo našli u dvorištu porodične kuće, dok su tijelo njihove majke Savke pronašli neki ljudi stotinjak metara od kuće, tek nakon mjesec dana. On naglašava da nisu pronašli glave ni majke Savke niti brata Anđelka, dok je Draganova glava bila razbijena na dva dijela i napominje da je to, najvjerovatnije, urađeno sjekirom. Za okolnosti smrti brata Anđelka Petar je iznio i jednu širu priču. Naime, prema njegovom iskazu, Anđelka je ubio izvjesni Kemo iz susjednog muslimanskog sela Pala. Prije rata Anđelko i Kemo su zajedno radili u „staklari“ u Paraćinu, a onda su zajedno i otišli da rade u Sloveniju. S druge strane, Petar je prije rata bio zaposlen u građevinskom preduzeću „Partizanski put“ Beograd, kao profesionalni vozač i on je često vozio svoje nadređene na Kosovo i Metohiju, u Makedoniju itd. Uvijek kada bi išao na te relacije on je svraćao u Paraćin i izvodio svog brata Anđelka i njegovog prijatelja Kemu na večere i u kafane, a ističe da je jednom prilikom kupio patike za brata Anđelka, a onda se sjetio i kupio patike i njegovom prijatelju Kemi. Petar ističe da su mu žene, koje su preživjele muslimanski napad na Ježešticu, pričale da su čule Kemu kako je u toku napada vikao ‘đe si Biba, evo me kod tebe’. On smatra da je upravo Kemo odsjekao glavu njegovom bratu Anđelku i da ju je odnio u Srebrenicu.“[33]
Zanimljiv detalj se nalazi u Vojnom dnevniku gdje se u odjeljku vezanom za četu Pale navodi i napad na Ježešticu i, između ostalog, stoji: „Učestvovalo 50 boraca. (…) Akcija počela u (nečitljivo), iz pravca B. Glave. Otpora je bilo. Borba je trajala pet sati. Poginulo je pet četnika, jedna glava Bibina.“[34]
Ovdje je vidljivo da je glava Anđelka Mlađenovića odsječena i odnesena u nepoznatom pravcu, a ni do danas nije pronađena.
S lijeva na desno: Fotografija Anđelka Mlađenovića i Anđelkovo mrtvo tijelo bez glave
Pored iskazanih brutalnosti i ritualnih ubistava zarobljenih Srba, muslimani nisu štedjeli ni materijalna dobra Srba iz Ježeštice. Naprotiv, sva pokretna imovina je bila otuđena, dok je nepokretna uništena. O tome govori Rajko Jovanović: „Nakon napada i ubistava muslimani su počeli pljačkati hranu i ostalo što je vrijedilo kao i stoke, a zatim su palili sve redom i mislim da je zapaljeno 55 kuća.“[35]
Pred MKSJ vođen je postupak protiv Nasera Orića, između ostalog, i za razaranja sela Ježeštice. U prvostepenoj presudi se navodi: „Pretresno vijeće je uvjereno da su bosanski muslimani koji su uništavali imovinu u Ježestici djelovali s namjerom da unište. Namjera da se uništi očigledna je s obzirom na to da razaranje imovine od strane bosanskih muslimana nije bilo posljedica borbi nego da je uzrokovano namjernim paljenjem imovine.“[36]
MKSJ je u pomenutoj presudi ostavio mogućnost da su se neka razaranja nepokretne imovine Srba iz Ježeštice desila prilikom borbi, naročito nakon kontranapada Vojske Srpske Republike BiH kojim su protjerali pripadnike tzv. Armije BiH iz Ježeštice. Međutim, obim tih razaranja svakako da ne utiče na činjenicu uništenja imovine Srba iz Ježeštice od strane muslimana. S tim u vezi se navodi: „Pretresno vijeće konstatuje da, u trenutku napada, imovina uništena u Ježeštici nije bila ni vojnog karaktera niti je korištena tako da bi predstavljala efektivan doprinos vojnim akcijama Srba. Mada je između muslimana i Srba došlo do razmjene vatre, do većeg dijela uništavanja došlo je nakon što su se Srbi povukli. Prema tome, uništavanje imovine u Ježeštici nije bilo nužno za postizanje vojnog cilja. Dakle, ‘nije bilo opravdano vojnom nuždom’.“[37]
Kuća Ljubisava i Boška Đurića Kuća Dragomira Rankovića
Kuća Relje Bogdanovića Kuća Ivana Ostojića
Pored uništavanja nepokretne imovine Srba, pripadnici tzv. Armije BiH su, kao što je već i navedeno, uništili i spomen-ploču na seoskoj čitaonici koja je postavljena u znak sjećanja na ubijene Srbe iz Ježeštice u Drugom svjetskom ratu, tačnije „palim i umrlim borcima Narodno-oslobodilačkog rata i žrtvama nacističkog terora sela Ježeštice izginulih od 1941. do 1944. godine“. Time su pripadnici tzv. Armije BiH nedvosmisleno željeli da izbrišu ikakav trag da se u tom selu identičan zločin nad precima tih Srba desio 50 godina ranije.
Razbijena spomen-ploča Srbima iz Drugog svjetskog rata na seoskoj čitaonici
Napadi na Ježešticu nisu prestali u avgustu 1992. godine, Zapravo, još jedan napad selo je pretrpjelo za Božić, 7. januara 1993. godine. Tada su iste muslimanske formacije koje su i u ljeto 1992. godine napadale na Ježešticu, ponovo izvele jednu širu operaciju zauzimanja srpskih sela Ježeštice, Šiljkovića i Kravice. Vojska Republike Srpske je u proljeće 1993. godine vratila ova sela pod srpsku kontrolu.
U Ježeštici je 2019. godine osveštan spomenik za stradale mještane u Drugom svjetskom ratu i Odbrambeno-otadžbinskom ratu. Treba napomenuti da se Ježeštica od stradanja u ova dva rata do danas nije oporavila, tačnije pojedini zaseoci poput Đermana u kojem su do 1992. godine živjele familije Mlađenović, Đurić, Stjepanović, Jovanović, Trišić.[38]
Spomenici ubijenim Srbima iz Ježeštice u Odbrambeno-otadžbinskom i Drugom svjetskom ratu
Spomen-ploča za ubijene Mlađenoviće, podignuta na mjestu gdje je bila njihova porodična kuća
Više o zločinu u Ježestici možete pogledati OVDJE.
Republički centar možete pratiti na našoj Fejsbuk i Instagram stranici i Tviter nalogu.
[1] Presuda pretresnog vijeća MKSJ u predmetu Naser Orić, broj: IT-03-68-T, od 30. 6. 2006. godine, par. 621.
[2] Izjava Rade Stjepanovića, od 30. 8. 1992. godine.
[3] Zapisnik Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, MNO Šiljkovići, inventarni broj: 56385, od 2. 9. 1946. godine, navedeno u Zločini genocida nad Srbima u Srebrenici u Drugom svjetskom ratu, RCIRZ, Filozofski fakultet I. Sarajevo, Udruženje istoričara RS „Milorad Ekmečić“, Istočno Sarajevo – Banja Luka, 2020, str. 89.
[4] Izjava Dragomira Miladinovića, od 6. 4. 1993. godine.
[5] U svom svjedočenju i Rade Stjepanović navodi upravo ove porodice, Kamenica i Alispahić, kao najodgovornije za zločine nad Srbima Ježeštice u Drugom svjetskom ratu. Navedeno prema: Izjava Rade Stjepanovića od 30. 8. 1992. godine.
[6] Izjava Rajka Jovanovića, od 16. 8. 1992. godine.
[7] Izjava Dragomira Miladinovića, od 6. 4. 1993. godine.
[8] Isto.
[9] Isto.
[10] Navedeno prema: Službena zabilješka, RCIRZ, broj: 08/4.1/interno/21, od 26. 5. 2021. godine.
[11] Transkript svjedočenja Miladina Simića pred MKSJ u predmetu Naser Orić, broj: IT-03-68-T od 15. 10. 2004. godine, str. 804-809.
[12] Navedeno prema: Službena zabilješka, RCIRZ, broj: 08/4.1/interno/21 od 26. 5. 2021. godine.
[13] Isto.
[14] Napad na Magašiće izvršen je 20. 7. 1992. godine. U isto vrijeme je napadnuta i Ježeštica.
[15] Izjava Dragomira Miladinovića, od 6. 4. 1993. godine.
[16] Vojni dnevnik, četa Pale.
[17] Krivična prijava, SJB Bratunac, broj: KU – 31/93, od 30. 9. 1993. godine.
[18] Izvještaj o učinjenom krivičnom djelu genocid i drugih krivičnih djela ratnog zločina, CJB Bijeljina, broj: 12-02/4-230-163/05 i 140 od 9. 2. 2006. godine.
[19] Izjava Dragomira Miladinovića, od 6. 4. 1993. godine.
[20] Misli se na Sretena Rankovića.
[21] Izjava Rajka Jovanovića, od 16. 8. 1992. godine.
[22] Navedeno prema: Službena zabilješka, RCIRZ, broj 08/4.1/interno/21, od 26. 5. 2021. godine.
[23] Prema podacima Centra, Kandić (Radovan) Milojko, ID: 9890, rođ. 1944. godine, poginuo je nagazivši na minu 19. 3. 1993. godine u Ježeštici.
[24] Navedeno prema: Službena zabilješka, RCIRZ, broj 08/4.1/interno/21, od 26. 5. 2021. godine.
[25] Izjava Rade Stjepanovića, od 30. 8. 1992. godine.
[26] U trenutku kada je Rade Stjepanović davao izjavu istražnim organima MUP-a Republike Srpske, 30. 8. 1992. godine, Srbo Đurić se nalazio na liječenju u Beogradu. Međutim, od posljedica ranjavanja u Ježeštici Srbo je preminuo 4. 12. 1992. godine.
[27] Izjava Rade Stjepanovića, od 30. 8. 1992. godine.
[28] Transkript svjedočenja Miladina Simića pred MKSJ u predmetu Naser Orić, broj: IT-03-68-T, od 15. 10. 2004. godine, str. 831-833.
[29] Dostupno na: https://katera.news/lat/bratunac-tragedija-ljubomira-mladjenovica-u-dva-rata, posjećeno 25. 5. 2021. godine.
[30] Navedeno prema: Službena zabilješka, RCIRZ, broj: 08/4.1/interno/21, od 26. 5. 2021. godine.
[31] Dostupno na: https://www.glassrpske.com/cir/drustvo/panorama/oric-nagradio-mehmedovica-za-odrubljenu-glavu-srbina/61783, posjećeno 25. 5. 2021. godine.
[32] Svjedočenje Petra Mlađenovića iznijeto u dokumentarnom filmu Zločin bez kazne – stradanje Srba u srednjem Podrinju, autora Slađane Zarić, dostupno na: https://www.youtube.com/watch?v=iPmU1bSzwug, posjećeno 25. 5. 2021. godine.
[33] Navedeno prema: Službena zabilješka, RCIRZ, broj: 08/4.1/interno/21, od 26.05.2021. godine.
[34] Vojni dnevnik, četa Pale,
[35] Izjava Rajka Jovanovića, od 16. 8. 1992. godine.
[36] Presuda pretresnog vijeća MKSJ u predmetu Naser Orić, broj: IT-03-68-T od 30. 6. 2006. godine, par. 630.
[37] Isto, par. 632.
[38] Dostupno na: https://www.glassrpske.com/cir/drustvo/panorama/oric-nagradio-mehmedovica-za-odrubljenu-glavu-srbina/61783, posjećeno 27. 5. 2021. godine.
