Ako bi se sva golgota koju je srpski narod doživio u Sarajevu za vrijeme minulog Odbrambeno-otadžbinskog  rata  mogla prikazati u samo jednom danu, onda bi to vjerovatno bio 16. maj 1992. godine. Toga dana izvršen je širok i sistematičan napad od strane muslimanskih snaga na srpsko stanovništvo u naselju Gornji Pofalići kada su građani srpske nacionalnosti zarobljavani, tučeni, odvođeni u logore, ubijani na kućnom pragu, a njihova vjekovna ognjišta su opljačkana, popaljena i oteta. U samo jednom danu 16 kvadratnih kilometara prostora na kojem je srpski narod vjekovima živio potpuno je očišćeno.

Do toga dana starosjedelačke srpske porodice Gornjih Pofalića činile su većinu u ovoj mjesnoj zajednici. Većina muslimanskih porodica u Gornje Pofaliće došla je 70-ih godina. O tome svjedoče i stanovnici Gornjih Pofalića: „Ranije je u Pofalićima živjelo uglavnom stanovništvo srpske nacionalnosti, a otprilike 15 godina prije izbijanja rata u bivšoj BiH, opština je oduzela skoro svo srpsko zemljište i dodijelila ga muslimanima doseljenim iz Sandžaka i iz istočne Bosne koji su tu podigli svoje kuće. I pored toga što se u Pofaliće doselio veliki broj muslimana iz prethodno navedenih područja, srpsko stanovništvo u Gornjim Pofalićima kao dijelu opštine Novo Sarajevo bilo je većinsko[1].

Svjedok Milan Andrijašević koji je u Gornjim Pofalićima živio od 1938. godine na adresi Humska br. 222 govori da je u njegovo vrijeme u naselju živjelo oko 3.500 Srba i vrlo malo Muslimana, odnosno do 1945. godine živjele su samo tri muslimanske porodice Fočo, Strik i Hasić, a da se situacija počela mijenjati pred sam rat.^[2]

Kako se etnička struktura stanovništva mijenjala na štetu Srba kazuje i Miloš Odžaković: „Rođen sam u starosjedelačkoj sarajevskoj familiji na čijem se nekadašnjem imanju sada nalazi naselje Buća Potok (naselje koje graniči sa Pofalićima, prim. aut). Počevši od 1965. godine dijelovi ovih imanja su od strane opštinske vlasti oduzimani za navodne potrebe Zavoda za izgradnju grada. Međutim, dijelovi ovih imanja su parcelisani i na njima su izgrađivane individualne porodične kuće muslimanskih doseljenika iz Sandžaka i Podrinja. Ovo naseljavanje je posebno intenzivirano od 1980. godine.“[3]

Panorama naselja Pofalići nad kojim dominira brdo Hum sa TV repetitorom

Pa i pored toga, sve do prvih višestranačkih izbora u BiH koji su održani u novembru 1990. godine život u Gornjim Pofalićima se odvijao normalno. Komšijski odnosi su bili dobri, Srbi i muslimani su se međusobno poštovali, a nacionalne tenzije nisu bile izražene. Sama opština Novo Sarajevo je bila ekonomski dobro razvijena, na njenoj teritoriji bila su smještena preduzeća poput „Elektroprivrede“ „Sarajevske mljekare“, „Fabrike duhana Sarajevo“, Glavna željeznička stanica, kao i veliki broj zanatskih radnji. Srbi u Gornjim Pofalićima su se pretežno bavili proizvodnjom, trgovinom i uslugama, imali su velika i bogata imanja te višečlane i dobro situirane porodice.

Do  pogoršanja odnosa u Pofalićima, kao, uostalom, i u cijeloj Bosni i Hercegovini dolazi nakon pomenutih izbora. Kako je Sarajevo bilo etnički izmiješano, tako su se svi problemi koji su izražavani na republičkom nivou odražavali i na nivou mjesnih zajednica. Polarizaciji stanovništva na nacionalnoj osnovi doprinosi zapaljiva stranačka retorika, kao i neodgovorna politika predstavnika lokalne vlasti i policije. Na Srbe se sve češće gleda sa podozrenjem, dugogodišnje dobre komšije nazivaju se četnicima i najednom postaje bitno ko se kojem Bogu moli. Krivica srpskog naroda bila je ta što nije želio da prihvati život u onoj BiH gdje bi izgubio svoju konstitutivnost i mogućnost da samostalno brani vlastite interese. Tenzije između pripadnika republičkog MUP-a u kojem su sve važnije funkcije zauzimali muslimani i pripadnika JNA kao simbola zajedničke države bivale su izraženije iz dana u dan.

Plakati na ulicama Sarajeva na kojima su predstavnici Srba predstavljeni kao ratni zločinci, psihipate i krvoločne zvijeri

Prvi ozbiljniji bezbjednosni incident u Pofalićima dešava se 20. avgusta 1991. godine kada je od strane pripadnika gradskog SUP-a pretresena kuća Milana Krstovića koji je u tom periodu obnašao funkciju predsjednika mjesnog odbora Srpske demokratske stranke u Pofalićima. Pretres je izvršen u ranim jutarnjim časovima uz prethodno hapšenje Krstovića i njegove supruge koji su odvedeni sa svojih radnih mjesta. „Za akciju je angažovano neuobičajeno veliki broj specijalaca, po pričanju očevidaca oko 40 sa automatskim puškama uz prethodno blokiranje čitavog naselja sa 6 vozila. Prilikom akcije isključeni su telefoni, a razlog pretresa je bio da ima sumnji da Milan Krstović posjeduje velike količine oružja i da kod njega spava veća grupa naoružanih ljudi. Uz zalegnute specijalce sa svih strana kuće pretresli su prvo dvorište, a poslije cijelu kuću od krova do podruma. Pretres je trajao četiri sata, a pošto ništa nisu našli sa stola su, kao alibi, uzeli malu radio stanicu koja je uz znanje svih komšija tu postavljena još prije pet godina. U obrazloženju potvrde za pretres navedeno je da se na drugi način nije moglo doći do relevantnih podataka, što je imajući u vidu sve okolnosti zaista smiješno. Ovaj događaj izazvao je veliko uznemirenje srpskog stanovništva na području Novog Sarajeva, tako da već ima pokušaja samoorganizovanja stanovništva. Po mišljenju Srpske demokratske stranke odbor Novo Sarajevo, radi se o vrlo neodgovornoj akciji koja je unijela nemir među sve građane ove opštine, a posebno je indikativno da o ovoj akciji nije obaviještena Stanica javne bezbjednosti Novo Sarajevo. Imajući ovaj događaj u vidu, opštinski odbor SDS Novo Sarajevo, na vanrednoj sjednici održanoj 21. 8. 1991. godine u 10.00 časova, donio je sljedeće zaključke: 1. Pošto su ovom akcijom već narušeni međunacionalni odnosi i bezbjednosna situacija u ovom naselju, a postoji opasnost da se proširi, SDS Novo Sarajevo ulaže oštar protest MUP BiH, CSB Grada Sarajeva, SJB Novo Sarajevo sa zahtjevom za potpunu informaciju o ovom događaju i imenima odgovornih lica koja su rukovodila ovom akcijom; 2. Srpska demokratska stranka Novo Sarajevo staće u zaštitu srpskog stanovništva na području opštine ukoliko bude indicija da će se slične neodgovorne akcije i dalje sprovoditi, te će pristupiti samoorganizovanoj zaštiti.“[4]

Iz prethodno citiranog saopštenja vidi se da su na meti muslimana bili politički predstavnici srpskog naroda koji su u to vrijeme u svojim sredinama uživali najveći ugled i povjerenje svojih sugrađana. Očigledan cilj je bio zaplašiti srpski narod i natjerati ga da iskaže lojalnost muslimanima i njihovom viđenju budućeg ustavnog uređena Bosne i Hercegovine ako već ne napusti Pofaliće. Sve češće su se mogli vidjeti naoružani ljudi na ulicama Sarajeva i naseljima gdje su Srbi bili većina. Sarajlija Ljubomir Vasković u izjavi pred Okružnim sudom u Beogradu govori da su u jesen 1991. godine na ulicama počeli da se pojavljuju uglavnom mlađi ljudi sa uniformama i zelenim beretkama i oznakama „ljiljana“ koji su bili naoružani pješadijskim naoružanjem a koji su prethodno bili na obuci u raznim kampovima po Hrvatskoj i Mađarskoj. Da su ove tvrdnje tačne jasno je na osnovu uvida u dokumentaciju Stranke demokratske akcije a koja se nalazi u posjedu Centra.[5] O naoružavanju muslimana i zastrašivanju srpskog življa govori i Srbislav Dragutinović. „Još u toku 1991. godine čuo sam o tome da se muslimani nastanjeni u Pofalićima ilegalno naoružavaju, u čemu je posebno bio aktivan Ejub Terzo, aktivni milicioner SJB Pofalići. Organizator ilegalnog naoružavanja prema ovim pričama bio je Idrizović Habib, nastanjen u Humskoj ulici. Ova pojava, kao i stalno podsticanje nacionalizma među muslimanima unijelo je dosta uznemirenja među srpskim stanovništvom u ovom dijelu grada, pa su oni od prvih dana aprila 1992. godine organizovali noćne straže ispred svojih kuća… Još krajem marta 1992. godine muslimani u Pofalićima su počeli sa stalnim provokacijama prema Srbima u ovom naselju. Primjećena su njihova grupisanja i tajna sastajanja posebno u kući Rovčanin Smaje u Humskoj ulici, inače zaposlenog u „Sarajevskoj mljekari“. Krajem aprila učestale su pojave pucanja na srpske kuće, a ove pojave su se dodatno učestale početkom maja 1992. godine, kao što je slučaj pucanja na kuću Radujko Nikole u Humskoj ulici“.[6] Srpski narod je postao svjestan da ga u Sarajevu čekaju neizvjesna vremena. Nakon provedenog referenduma za nezavisnu BiH koji je srpski narod bojkotovao te ubistva srpskog svata Nikole Gardovića 1. marta 1992. godine, na sarajevskim ulicama se počelo slaviti uz veliku pucnjavu. Božidar Kakuća, tadašnji stanovnik Pofalića, dobro se sjeća martovskih dana 1992. godine: „Glasanje za nezavisnu BiH propraćeno je jednom salvom i kanonadom paljbe.  Međutim, jedna stvar koja je meni tada zapala za oko jeste ta da sam primjetio da su i mnogi muslimani bili iznenađeni tom paljbom i nisu znali o čemu se radi.“[7] Uplašen ovakvim razvojem događaja, srpski narod je postavio barikade ispred svojih naselja, na šta su muslimani odgovorili postavljanjem barikada na ulazu u naselja koja su oni kontrolisali. Uskoro je Novo Sarajevo u kojem su smješteni i Pofalići kompletno blokirano od strane pripadnika promuslimanske Patriotske lige. Vremenom je postalo je neizvodljivo nabaviti i osnovne životne namirnice.^[8] Na području Novog Sarajeva prepreke na putevima postavljene su na sljedećim mjestima: kod Fabrike duvana, prema Drinskoj ulici, na pružnom prelazu u Velešićima, kod kasarne „Maršal Tito“ na izlazima prema željezničkoj i autobuskoj stanici, kod Tehničke škole, na raskrsnici u Pofalićima, kod Ekonomske škole, na raskrsnici ulice Ivana Krndelja i zaobilaznice.“[9]

Barikada postavljena od strane muslimana ispod nadvožnjaka u Donjim Pofalićima

S obzirom na to da se naselje Pofalići dijelilo na Donje i Gornje Pofaliće muslimani su kao većina kontrolisali naselje Donji Pofalići koje se naslanjalo na Grbavicu, dok su se Gornji Pofalići pružali prema brdu Hum i bili su okruženi sa jedne strane naseljem Buća Potok, a sa druge Velešićima. Neformalna granica između ove dvije mjesne zajednice bila je prodavnica poznata kao „Plavi granap“. Dakle, srpski narod u Gornjim Pofalićima bio je u potpunom okruženju muslimana i u slučaju napada jedini izlaz na sigurnu teritoriju imao je preko brda Žuč prema Vogošći. S obzirom na to da su muslimanske snage oličene u republičkom MUP-u, Teritorijalnoj odbrani i paravojnoj organizaciji „Zelene beretke“ kontrolisale ulaz i izlaz iz naselja, Srbima je sve teže bilo da se slobodno kreću i napuštaju svoje domove. U aprilu je postalo potpuno jasno da je stanovništvo Gornjih Pofalića praktično odsječeno i da će se morati formirati straže kako bi zaštitili preostali srpski živalj. Propagandna histerija protiv srpskog naroda bila je u punom jeku. Mediji pod kontrolom SDA širili su dezinformacije kako su Gornji Pofalići veliko pročetničko uporište prepuno mitraljeskih gnijezda odakle se sprema napad na grad. Od svega toga istina je bila da se u naselju jedino nalazila kafana po imenu „Ravna gora“ što su muslimani iskoristili da vlasnika i posjetioce označe vojvodama i četnicima. Ove neistine plasirane su iz dva razloga: prvi je da se umjereno muslimansko stanovništvo koje nije podržavalo ekstremističku politiku SDA okrene protiv dojučerašnjih komšija Srba i iste smatra neprijateljima koje treba uništiti, a drugi da se domaća i inostrana javnost pripremi za da buduću akciju, te napad na Gornje Pofaliće smatra opravdanim i neophodnim. Gradom su se širile priče kako su u Gornjim Pofalićima smješteni „arkanovci“, dobrovoljački odred „Vukodlaci“ (misleći valjda na vojsku iz Vukovara), te druge plaćeničke grupe iz Srbije spremne da zajedno sa vojskom SDS-a i JNA ratuju za Veliku Srbiju.

Da su te tvrdnje zaista bile tačne i da su u Gornjim Pofalićima zaista bile smještene paravojne formacije iz Srbije, kao i „naoružana vojska SDS-a“ (kako je danima pred napad tvrdila muslimanska propaganda), onda bi se lokalni srpski živalj osjećao daleko sigurnije i ne bi napuštali svoja ognjišta još prije 16. maja 1992. godine. „Pred sami napad muslimanskih snaga u Gornjim Pofalićima nije ostalo možda ni 30% srpskog stanovništva zato što je ranije izbjeglo, tako da su ostale samo napuštene kuće. U pojedinim kućama mogli su se zateći samo starci, žene ili niko…“[10]Dakle, nije bilo organizovane odbrane srpskog naroda, a takođe nije postojao profesionalni vojni kadar koji bi od preostalog lokalnog stanovništva uspio formirati respektabilne snage za otpor. Pored toga, velika greška lokalnog stanovništva srpske nacionalnosti bila je to što su do posljednjeg trenutka neosnovano vjerovali da će im Jugoslovenska narodna armija pružiti zaštitu. U narednim redovima slijedi hronološki pregled događaja u Gornjim Pofalićima koji su doveli do toga da se srpski narod iseljava sa svojih ognjišta u prvoj polovini maja 1992. godine. To bio uvod u egzodus srpskog naroda u Pofalićima.

Prije konačnog napada 16. maja 1992. godine muslimani su sa nekoliko sporadičnih napada ispitivali stepen organizovanosti i jačinu naoružanja Srba u Gornjim Pofalićima. Kao rezultat tih akcija pala je i prva srpska žrtva u ovoj mjesnoj zajednici. To je bio Mlađen Bratić[11], penzionisani policajac, nastanjen u ulici Humska br. 133, otac četvoro djece, ugledni domaćin i osoba od povjerenja kod lokalnog srpskog stanovništva koji je cijeli život proveo u Gornjim Pofalićima. On je 4. maja 1992. godine naočigled svojih komšija u neposrednoj blizini porodične kuće smrtno ranjen snajperskim metkom u predjelu stomaka nakon čega je ubrzo izdahnuo. Prije Mlađenovog ubistva, par minuta ranije ranjen je Dragomir Ignjatović koji se dobro sjeća kritičnog dana: „Toga 4. maja 1992. godine izašao sam iz svoje kuće obučen u sportsku trenerku i otišao sam pred ‘Plavi granap’ u Humskoj ulici da bih nešto kupio. U neposrednoj blizini ove prodavnice bio sam neočekivano pogođen puščanim metkom u lijevo koljeno. Najvjerovatnije je na mene pucao neko od muslimana koji su u to vrijeme bili masovno naoružani. Napominjem da do tada, ni ja niti članovi moje porodice sa muslimanima iz susjedstva a i šire nismo imali nikakvih nesporazuma ili sukoba, pa mi ni danas nije jasan motiv zašto bi neko pucao na mene. Odmah poslije ranjavanja, o ovom slučaju bio je informisan Bratić Mlađen, penzionisani milicioner iz Pofalića. On je pošao da vidi šta se desilo sa mnom, i na putu ka meni u istoj ulici, na udaljenosti oko 100 metara bio je pogođen u stomak, najvjerovatnije dum-dum metkom, nakon čega je ubrzo podlegao.“[12] Na Mlađena su, prema izjavama očevidaca, pucali nepoznati izvršioci iz pravca kuće Hrvata Raguža. Konkretnog povoda za napad nije bilo, a razloge za ubistvo treba tražiti u činjenici da je Mlađen Bratić kao penzionisani radnik MUP-a svojim iskustvom mogao pomoći komšijama u organizaciji odbrane. Nedugo nakon toga slijedi granatiranje Gornjih Pofalića sa teritorije koju su kontrolisali muslimanske snage. Naime, 9. maja 1992. godine prilikom pada granate na ulicu u Gornjim Pofalićima na licu mjesta je poginula Slavica Đurović[13], dok je njen suprug Dobro ostao bez jedne noge. U želji da pruže pomoć Đurovićima smrtno su stradali Obren Pantović[14], taksista iz Pofalića, kao i Savo Marić[15] koji je od posljedica ranjavanja preminuo 14. maja u bolnici „Koševo“, a njegovi posmrtni ostaci su ekshumirani sa groblja „Lav“ 14. 10. 1999. godine.[16] Rajko Savić [17] iz Orlovačke ulice br. 156 ubijen je 15. maja u večernjim časovima dok se šetao baštom. Za njega je bio koban hitac iz snajpera koji ga je pogodio u leđa i usmrtio na licu mjesta, a na osnovu izjava svjedoka ubio ga je prvi komšija muslimanske nacionalnosti. Detalja sa njegove sahrane sjeća se Zdravko Šalipur: „Dan poslije ubistva sahranjen je u mjesnom groblju uz najveću opreznost i mali broj prisutnih, s obzirom na to da su bile stalne oružane provokacije muslimana iz pravca Buća potoka. U vezi toga događaja muslimanski Radio Sarajevo je počeo objavljivati vijesti da se u ‘četničkom’ Pofaliću otvaraju zatvori za muslimane koji se hapse i slično. U večernjim satima istog dana muslimani su počeli sa napadima na dijelove Gornjih Pofalića.“[18]

Evidentno je da su gorepomenute žrtve ubijene na krajnje podmukao i svirep način, u trenutku dok nisu bili spremni za borbu i dok su se nalazili gotovo na kućnim pragovima. Svi oni su bili starosjedeoci Sarajeva, stanovnici Gornjih Pofalića srpske nacionalnosti, rođeni u Bosni i Hercegovini.

Napad na Gornje Pofaliće 16. maja 1992. godine zauvijek će ostati duboko urezan u kolektivnom sjećanju preživjelih Srba ove mjesne zajednice. Povod za napad muslimani su obrazlagali tvrdnjama da „četnici“ žele Sarajevo presjeći na dva dijela, te da je Srbima primarni cilj da svoje snage povežu na pravcu Lukavica – Grbavica – Kasarna „Maršal Tito“ – Pofalići – Žuč-Ugorsko – Vogošća. Kao argument za ove tvrdnje poslužila im je i 16. sjednica Narodne Skupštine Republike Srpske na kojoj je usvojeno šest strateških ciljeva koji su prioritetni za srpski narod u Bosni i Hercegovini. Jedan od tih ciljeva, pod rednim brojem pet, bio je „podjela grada Sarajeva na srpski i muslimanski dio i uspostavljanje u svakom od ova dva dijela efektivne državne vlasti te konstitutivne države“.[19] Jasno je da je ovo muslimanima bio samo alibi za predstojeći ratni zločin i da bi napad svakako uslijedio što se može zaključiti na osnovu toga što su Srbi u Pofalićima ubijani već u prvim danima maja 1992. godine.

Sam napad počeo je u ranu zoru, između četiri i pet časova. Plan napadača je bio da se postigne što veći stepen iznenađenja. Iz perspektive muslimanskih napadača na srpski živalj u Gornjim Pofalićima situacija se odvijala na sledeći način: „Na glavnom pravcu napada Hum – rezervoar – dom Gornji Pofalići nastupale su snage Odreda Velešići, pojačane udarnim grupama RgŠTO koje su vodili Enis Srna i Dževad Topić Topa. Njihov zadatak je bio da u sadejstvu sa lijevim susjedom, odredom Pofalići 2, snažnim i iznenadnim napadom razbiju neprijatelja na prednjem kraju i izvrše prodor u cilju rasijecanja naselja, opkoljavanja i razoružavanja neprijatelja. Snage Odreda Pofalići 2, sa udarnim snagama vojne policije koje su vodili Kerim Lučarević i Ismet Bajramović Ćelo, napao je pravcem: Ul. Ranka Šipke – ul. Ruđera Boškovića – voćnjak Baždarevo – kafana ‘Ravna gora’. Jednim vodom Odred je zatvarao pravac Željeznička stanica – brdo Bakarevac – Mljekara, radi obezbjeđenja dejstava od eventualne intervencije neprijateljskih snaga iz kasarne ‘Maršal Tito’. Na pravcu: ul. Drinska – ul. Petra Mećave – Čangalovića česma – ul. Humska – ‘Plavi granap’, prema Obadu i položajima 3. čete napao je Odred Pofalići 1, pojačan grupom Ferida Omerovića sa Koševa i grupom policajaca SJB Novo Sarajevo . Pravac ul. Adema Buće – ‘Zrak’- Gornji Dolac trebala je zatvoriti ojačana četa OpŠTO Novi Grad sa komandirom Dervišom Gadžom, sa zadatkom da veže dio srpskih snaga na Obadu i padinskim dijelovima Orlovačke ulice, kao i da spriječi eventualnu intervenciju i pojačanja iz pravca brda Orlić. Na desnom kraju vezivanje snaga i sprječavanje intervencije iz pravca Orlića bio je zadatak snaga OpŠTO Vogošća na liniji Hum – Kobilja Glava – Grahovište. Ukupne angažovane snage u napadu bile su oko 550 boraca. Nakon dobrog početka na glavnom pravcu napada, u kome su dobro opremljene udarne grupe protivoklopnim sredstvima eliminisale bunkere i utvrđene položaje srpskih snaga na potezu od rezervoara i igrališta prema Humskom brdu i omogućile napredovanje snaga Odreda Velešići na tom pravcu na tom pravcu i napredovanja na pravcu napada Odreda Pofalići 2, oko 11 sati došlo je izvjesnog zastoja u bici. Protivoklopone udarne grupe na pravcima Odreda Velešići i Pofalići 2 su se povukle iz bitke, a napad Odreda Pofalići 1 bio je zaustavljen vatrom iz jakog srpskog uporišta kod Cvijetića pekare. U to vrijeme su se upalili motori tenkova JNA u kasarni ‘Maršal Tito’ i činilo se da će s te strane uslijediti napad na pofalićke boce istovremenom s kontranapadom koji su srpske snage poduzele iz pravca ‘Plavog granapa’. U naselju su se čak počele pronositi glasine da je bitka izgubljena i da će Pofalići pasti. Tenkovi ipak nisu pokrenuti iz kasarne, a srpski protunapad je osujećen. Nakon toga u borbu je uvedena jedna udarna grupa iz specijalne jedinice Juke Prazine kojom je komandovao Samir Pezo. Odred Pofalići 1 konačno je uništio neprijateljsko utvrđenje i napravio prodor kod Cvijetića pekare. Na glavnom pravcu Velešićki odred je nastavio napredovanje pofalićkom gredom, dok je odred Pofalići 2 nastavio napredovanje na svom pravcu napada prema ‘Plavom granapu’. Ubrzo su se se komandanti odreda susreli na lokalitetu Čangalovića česma, a dejstva su nastavljena prema Orlovačkoj ulici i poziciji opkoljene 3. čete Odreda Pofalići 1. U popdnevnim satima izvršeno je spajanje s borcima ove čete i njihovo deblokiranje. Na tim pozicijama napad je zaustavljen. U toku noći bilo je problema u zadržavanju snaga na dostignutim linijama i organizaciji nove linije odbrane. Pod okriljem mraka, preostale srpske snage, zajedno sa većinom stanovništva iz dijela naselja koje su one kontrolisale, preko Žuči su napustili Pofaliće. Bitka za Pofaliće bila je dobijena.“ [20]

Nazivajući počinjeni zločin veličanstvenom bitkom, gotovo svi bošnjački autori su na isti način opisali najcrnji dan u životima Srba iz Gornjih Pofalića. Naglašavajući operativno-taktični značaj zauzimanja naselja, a svjesni razmjere počinjenog masakra, u svojim izvještajima o izvršenoj akciji namjerno su ignorisali ubistva nemoćnih srpskih civila, paljenje njihovih kuća, pljačku imovine i zarobljavanje velikog broja žena i staraca, te odvođenje Srba u logore i zatvore. Muslimani su ovu akciju predstavili kao pobjedu i oslobođenje teritorije od agresora. Mit o dobijenoj „Bitki za Pofaliće“ i danas počiva na kostima nevino stradalih stanovnika srpske nacionalnosti koji su ubijeni i zaklani u svojim domovima. Kako je zaista izvojevana ta „velika pobjeda“ muslimanske vojske i koga su to pobijedili najbolje se vidi iz autentičnih svjedočenja srpskih civila koji su imali sreće da prežive taj dan.

„Napad je počeo u ranim jutarnjim časovima. Mi smo, da tako kažem, prilično naivno držali neke straže kod svojih kuća. Grupa naših momaka je držala položaj na jednom brdu koji smo mi zvali ‘Ravna’ zato što je gore bila nekakva zaravan i tu je bilo iskopano nekoliko rovova. Ti rovovi su pali negdje prije podne, ne znam sada tačno sat jer niko od nas nije gledao na vrijeme i nakon toga nastaje jedan haos“, govori Božidar Kakuća.[21]

„Napad je bio apsolutno iznenadan, dobro planiran i koordinisan. Jedna grupa je krenula iz Buća Potoka, jedna iz Velešića i jedna preko Huma znajući da nemamo dole gdje prema Fabrici duvana, prema Grbavici, znači apsolutno smo bili odsječeni i nismo bili spremni za taj napad“, sjeća se nekadašnji stanovnik Gornjih Pofalića Milan Kovačević. ^[22]

Miladin Bunjevac je živio u Gornjim Pofalićima, u Ulici Humskoj broj 15. Do pada Gornjih Pofalića živio je uobičajenim životom. U samom Sarajevu ga je poznavao veliki broj ljudi. Radio je na Veterinarskom fakultetu u Sarajevu, bio je afirmisani sportski radnik, a jedno vrijeme i  trener fudbalskog kluba „Željezničar“. U vrijeme napada na Gornje Pofaliće nalazio se u kući brata Ratka. „Muslimani su izvršili iznenadan oružani napad iz pravca Bara, Velešića, Kobilje glave, Buća potoka i Donjih Pofalića tako da su Gornji Pofalići bili odsječeni sa svih strana izuzev pravca prema brdu Žuči. Ja sam bio potpuno zatečen. Odmah po napadu muslimana, srpsko stanovništvo se grupisalo i formiralo zbjeg krenuvši prema brdu Žuč gdje sam se nalazio i ja zajedno sa suprugom. Kada smo zajedno došli do moje šume, glavnina zbjega se odvojila prema brdu Žuč, a ja sam sticajem okolnosti sam te sam se uspio prebaciti u svoju štalu. Veliki broj stanovništva je u panici bježao prema Žuči, a sa mjesta na kome sam se sakrio nisam mogao vidjeti sve šta se dešavalo tada. Međutim, dok sam se nalazio u zbjegu, u blizini kuće Pikulić Nenada vidio sam oko 30 ubijenih mještana Srba, civila sa torbama i prtljagom koje su bježeći ponijeli sa sobom. Nisam bio u situaciji da im priđem bliže i da nekog od njih prepoznam, pa nisam mogao ni vidjeti iz kakvog oružja su ubijeni.“[23]

Kada su probijene linije odbrane koju su držali mještani, muslimani su krenuli sa granatiranjem naselja. O tome piše i Kerim Lučarević Doktor, komandant čete Vojne policije koja je učestvovala u napadu na Gornje Pofaliće. „Borci Ismeta Bajramovića Ćele zasipali su tromblonima četničke položaje. Izgledalo je kao da i mi imamo artiljeriju. Kao da smo četnike gađali minobacačima“.[24] Da bi izazvali što veću paniku i strah kod naroda, muslimanski vojnici počinju sa paljenjem srpskih kuća. „Donosim odluku da palimo kuće u kojima su četnici. Za samo dvadesetak minuta zapaljeno je tridesetak kuća. Stvorila se užarena vatra. Širi se u pravcu kuća u kojima su četnici. Moji borci trče kroz dimnu zavjesu i zaposjedaju veliki prostor…Četnici bježe. Kad je plamen krenuo prema ‘Plavom granapu’, začu se ezan (islamski poziv na molitvu, prim. aut) sa balkona jedne velike kuće. To borac Almir, koji je imao nadimak Hodža, svojim tankim ali melodičnim glasom ezani. Ezani o našoj velikoj pobjedi…“[25] Iz ovih redova Lučarevićeve knjige zaključuje se da je muslimanski napad na Pofaliće bio prvenstveno vjerskog karaktera čiji je krajnji cilj bio etničko čišćenje pravoslavnog stanovništva. Neprijatelj nije palio samo one kuće koje su zbog blizine mogle ugroziti imovinu muslimanskog stanovništva, kao i one u koje su imali cilj da se odmah usele. U sveopštem haosu preostalo srpsko stanovništvo pokušava da se pribere. Formira se zbijeg prema jedinom izlazu iz kruga smrti – brdu Žuč i dalje prema Vogošći. Stariji i nemoćni ostaju u svojim kućama. Neki su ubijeni na licu mjesta, nekima je naređeno da ne izlaze vani. Jedan od njih je i Jovan Marić. „Kada su muslimani došli pred našu kuću i počeli vikati, supruga i ja smo izašli pred njih. Nikoga od njih nisam poznavao… Suprugu su izdvojili u stranu, a mene su odmah počeli tući i to kundacima, čizmama i šakama.

Granatirane i zapaljene kuće Srba u Pofalićima

Jedan od njih me uhvatio za kosu i glavu mi snažno udarao o zid. Prilikom vršenja detaljnog pretresa kuće vodili su me od prostorije do prostorije kojom prilikom su me takođe tukli. U jednom trenutku prislonili su me uz zid, naredili mi da dignem ruke u vis i pripremili se da me strijeljaju, ali je u zadnjem naišao neki njihov komandant koji je naredio da me ne ubiju. Ovom prilikom zadobio sam povredu tri kičmena pršljena kao i povredu glave, odnosno oštećenje mozga što je kasnije konstatovano na pregledu na VMA u Beogradu 1993. godine.“[26] Miloš Mijović je imao kuću u Humskoj ulici br. 7, pored Fabrike duhana „Sarajevo“. U vrijeme napada sa njim u kući su bili supruga Milka, kćerka Vesna, kao i komšija Nedeljko Ćelić sa porodicom. Ubrzo su mu u kuću upali naoružani muslimani, među kojima je poznao svoje komšije Zuhida Zijanića, Aliju Balovića, Izeta Balovića, Murata Karića koji je bio bratanac generala Vehbije Karića i vođa pomenute grupe. Prethodno su kuću zasuli rafalima, a po ulasku su krenuli sa pretresom. Iz kuće su odnijeli sve vrednije stvari i novac koji je Miloš imao. Sve vrijeme su ga žestoko tukli kundacima pušaka psujući mu četničku majku. Miloš je zajedno sa ostalim muškarcima iz kuće odveden u logor.[27]

Dok su muslimani vršili pretrese kuća koje nisu bile zapaljene, zbjeg srpskog naroda se u koloni kretao prema brdu Žuč. „Pošto smo se zadnji izvlačili iz Pofalića, ta naša grupa u kojoj sam ja bio, zaista je bilo mučno i jako teško gledati sve. Nailazili smo na leševe, nailazili smo na ranjene ljude, neke od njih sam i poznao. Neki od njih su bili još uvijek živi, ali ostavljeni jer ih nije imao ko vući. U tom izvlačenju, ja sam od svoje kuće nekih sto metara, nama je već bila postavljena zasjeda i nije se moglo izaći. Morali smo se probijati i ja sam u tom probijanju teško ranjen. Sreća je bila što je sa nama bio jedan mladi student medicine pa mi je stavio neke daskice na nogu jer sam ranjen u butnu kost, kasnije će se ispostaviti dum-dum metkom koji mi je raznio 11 centimetara kosti. Nakon toga stavili su me u kasele u kojima se nosi malter. Tada je ranjena jedna gospođa Nada Vasković i još njih par. Uspjeli smo izaći iz tog prvog kruga okruženja i ući nekih tri stotine metara u šumu koja iz Pofalića vodi ka Žuči. Nismo dugo išli, ponovo su nam napravili zasjedu. Tu je došlo do pravog haosa i pokolja. Jednostavno, ljudi koji su me nosili, bacili su i mene i kaselu u kojoj sam bio i pokušali da se spasu. Ostali smo sami ja i gospođa Nada Vasković koja je bila teško ranjena, kao i moj otac (Milinko Kovačević prim. Aut.) koji je bio živ u tom trenutku i nije htio da me ostavi. Tada do nas stižu tri muslimanska vojnika koja sa sobom vode zarobljenje Pofalićane Dragana Draganića i Radenka Marića koji je bio mladić od devetnaest godina. Prvo što su uradili, opljačka li su nas. Dokumente, papire i sve što smo imali kod sebe uzeli su nam. Ja sam u tom trenutku, možda nesvjesno, napravio strahovitu grešku. Imao sam cigarete, čini mi se ‘Plavu moravu’ i kako mi je taj vojnik uzeo sve, tražio sam da mi da bar jednu cigaretu. On je na te moje riječi izvadio ogroman nož i krenuo da me zakolje. Međutim, drugi muslimanski vojnik je skočio i rekao mu ‘da se ne muči, da pusti četnika da se pati dok ne iskrvari jer mu spasa nema’. Tako su oni otišli i odveli moga oca, Dragana Draganića i Radenka Marića a mene i Nadu Vasković ostavili da umremo. Posebno mi je ostala u sjećanju scena kad su nas pljačkali. Naime, Draganić je bio naš podstanar i komšija i ja nikad nisam primjetio da na desnoj ruci ima veliki prsten. Međutim, muslimanima je taj prsten zapao za oko i oni su mu naredili da ga skine. On je rekao da ne može, ali su oni odmah izvadili nož da sjeku prst. Draganić je na to odreagovao tako što je jako trznuo prsten i uspio ga je skinuti odgulivši svu kožu tako da je krv pljuštala na sve strane. Oni su uzeli taj prsten i otišli dalje ostavivši mene i Nadu. Ona je bila teško ranjena i molila me je da ju ubijem.“[28] Milana Kovačevića je spasilo to što ga je, povlačeći se kroz šumu, Božidar Kakuća čuo kako jauče od bolova. Prišavši mu, vidio je da je Milan teško ranjen u nogu i da  ne može sam hodati, a da je Nada Vasković ranjena u grudi i da mnogo krvari. Tražila mu je vode, ali on nije imao ništa kod sebe, pa je odlučio da ode na brdo Žuč kako bi našao nekog od izbjeglog stanovništva da mu pomogne da ponesu ranjenike. Kada su se vratili po njih, Nada Vasković[29] je usljed teškog ranjavanja već  bila na smrt iskrvarila, dok je Milan Kovačević bio živ. Kako su muslimani postupali prema Srbima koje su zatekli u svojim kućama, svjedoči i slučaj Ljubice Elek koja se za vrijeme napada nalazila u svome domu na adresi Humska ulica br. 234a. Ljubica, rođena 1904. godine, bila je udana za Božidara. Majka jednog djeteta nije htjela da napusti kuću, jer je smatrala da nikome ništa nije skrivila i da nema razloga da je bilo ko dira. Ipak, muslimani su u svom krvavom pohodu zapalili kuću u kojoj su ostali Ljubica i Božidar. Nakon izvjesnog vremena grupa Srba koja je ostala u naselju sahranila je ubijee Srbe, te su tako na zgarištu kuće Eleka pronašli Ljubičine kosti i sahranili ih u dvorištu kuće. Posmrtni ostaci Ljubice Elek pronađeni su u dvorištu porodične kuće tokom aktivnosti Komisije za traženje nestalih i zarobljenih lica Republike Srpske 17. novembra 1992. godine. Identifikacija je izvršena 29. februara 2000. godine u Lukavici.[30] Posmrti ostaci Božidara Eleka do današnjeg dana nisu pronađeni.

Posmrtni ostaci Ljubice Elek

Golgota srpskog stanovništva u Gornjim Pofalićima nije bila završena 16. maja 1992. godine. Preostalo malobrojno stanovništvo je danima i mjesecima nakon pada Gornjih Pofalića maltretirano i ubijano. Većina onih koji su pomislili da im se neće ništa desiti i da će biti pošteđeni od strane muslimanske vlasti, završili su pod zemljom. Izjavu o svojim strahotama dala je i Angelina Pikulić: „ Nakon osam dana od napada, muslimani su dozvolili da se vratimo svojim kućama u Pofaliće. Po povratku, mene su, kao i Trišić Sretu i njegovu suprugu Bosu, kao i Kakuća Dušana i druge, muslimani pozvali da prepoznajemo leševe ubijenih Srba u Pofalićima i da ih sahranjujemo. Tada sam vidjela ubijene Mađarević Sretka i Buhu Radovana. Sreto Mađarević je sahranjen u blizini kuće Radovića, a leš Radovana Buhe je razmijenjen.“[31] Koliko su muslimani bili bezobzirni u svom krvavom pohodu dokazuje i slučaj ubistva Slavka Rajčevića kome je glava ritualno odsječena od tijela. O tom slučaju Angelina Pikulić kaže: „Takođe sam vidjela leš jednog studenta iz Donjih Pofalića, koji je ubijen prilikom pokušaja bjekstva u pravcu brda Žuč. Bio je ubijen u blizini kuće Jove Jovičića i tek dvanaestog dana je sahranjen niz obalu. Međutim, prilikom ove sahrane njegova glava je bila nabijena na kolac ograde, a tijelo sahranjeno bez glave. Ja sam, krijući se zajedno sa Bosom Trišić i Hrvaticom Zlatom – čijeg prezimena se ne sjećam, glavu ovog studenta zakopala u baštu Jove Jovičića ispod njegove štale.“[32]

Zoran Pikulić je živio u Gornjim Pofalićima u Ulici Humskoj br. 163. Prilikom napada na naselje spasio se tako što je izbjegao u Rajlovac, dok su njegovi roditelji, otac Vojislav i majka Marica, ostali u porodičnoj kući. „Po mom odlasku iz Pofalića, povremeno sam održavao telefonske veze sa majkom, jer su one tada još uvijek funkcionisale. Ona mi je rekla da kod njih svakodnevno dolaze različite grupe mlađih muslimana, naoružani i obučeni u crne uniforme te ih maltretiraju i odnose sve vrednije stvari iz kuće. Posljednji put sam se sa njom čuo 27. jula 1992. godine. Između ostalog, tada mi je rekla da se vjerovatno više nećemo ni čuti ni vidjeti, ne objašnjavajući mi zbog čega. Dana 2. avgusta čuo sam se sa telefonom sa Hasanom Mutapčićem, sekretarom MZ „Pofalići“, sa kojim sam od ranije bio u dobrim odnosima i koji je povremeno obilazio Srbe koji su ostali u naselju nakon napada. On mi je rekao da je tog dana bio pred mojom kućom ali da nije našao moje roditelje. U kuću su se uselili neki njemu nepoznati ljudi, koji takođe nisu znali gdje se nalaze moji roditelji.“[33]

Prema raspoloživim informacijama Vojsilav Pikulić i Marica Pikulić zajedno su sa komšijama Ljubicom Kovač i Stanom Kovač, kao i bračnim parom Stevanom i Stanom Vasković odvedeni od strane nepoznatih lica iz kuće 2. avgusta 1992. godine u obližnju šumu u pravcu Huma te su tu ubijeni i zakopani. U njihove kuće su se odmah uselile muslimanske porodice.

Posmrtni ostaci mnogih Srba ubijenih u Gornjim Pofalićima su više puta prekopavani, što govori o namjeri napadača da prikrije zločin. U sahranjivanju Srba učestvovao je i Srećko Tešić. „Za vrijeme navedenog napada muslimana na Pofaliće jedan broj srpskih leševa je ostao nesahranjen, pa su muslimani mene, Dušana Kakuću i Gavru Brezara primorali da ih sahranjujemo. Sjećam se da su leševi bili skoro u fazi raspadanja ili poluspaljeni, pa ih nismo mogli ni prepoznati. Na mjestu zvanom ‘Jezero’ kod brda Žuč sahranili smo dva leša, a u blizini kuće Nedeljka Pikulića tri leša, među kojima sam prepoznao leš Buha Radovana. U blizini kuće Bakić Zorana bilo je zatrpano pet do šest leševa koje smo mi izvadili i ponovo zakopali, a na jednom od njih nije bilo glave. U blizini Hum brda zakopali smo leš Rajčević Miše i jednog studenta, takođe prezimena Rajčević, ali mu ne znam ime (radi se o žrtvi Slavku Rajčeviću, prim. aut.). Iza kuće Radović Boška sahranili smo još jedan, a iza kuće Nedeljka Pikulića još dva leša. Sahranjivali smo ih tako što smo iskopavali rupe dubine 40 cm i leševe zatrpavali onako kako smo ih nalazili. Nakon izvjesnog vremena muslimani su ponovo pozvali nas trojicu, natjerali nas da pronađemo mjesta gdje smo zakopali ove leševe koje smo morali da izvadimo, a muslimani su ih zatim odnijeli radi razmjene.“[34]

Omer Gabela koji je ispred TO BiH bio zadužen za odnose sa stanovništvom Pofalića

Iz svega navedenog vidljivo je da je nad Srbima u Gornjim Pofalićima počinjen ratni zločin. Muslimanske tvrdnje da se radilo o čisto vojnoj akciji u kojoj su meta bili naoružani „četnici“  prosto nemaju uporište u materijalnim dokazima. Jasno je to na osnovu izjava preživjelih svjedoka, obdukcionih zapisnika, medicinske dokumentacije i audio i video dokaza. Odmah nakon počinjenog zločina muslimani su se dali na pranje krvavih ruku, pa je za te potrebe vjerovatno i urađena reportaža novinara Zekerijaha Smajića, Muharema Osmanagića i Šemsudina Čengića kojim su počinjeni zločin pokušali predstaviti vojnom akcijom usmjerenom na teroriste, a srpske starine prisiljavati da pred kamerama afirmativno pričaju o muslimanskim vlastima.[35]

Od pada Gornjih Pofalića utvrđena je smrt velikog broja srpskih civila i to Gavre Brezara, Sretka Čangalovića, Dušana Kosića, Dušanke Mađarević, Radomira Marića, Vlade Pikulića, Dragomira Podinića i Rajka Podinića, Đorđa Simeunovića, Vojina Vukadina i Boriše Šojića.

Dokument koji jasno pokazuje da su Srbi ubijani na licu mjesta

Sarajevsko „Oslobođenje“ od 17. maja 1992. godine – naslovnica koja srpske civile predstavlja kao agresore

Posmrtni ostaci Nade Vasković koja je u vrijeme ubistva bila u drugom stanju

---

[1] Zapisnik o saslušanju svjedoka Ljubomira Vaskovića br. 531/96-2 od 19. 9. 1996. godine, Okružni sud u Beogradu

[2] Zapisnik o prikupljanju izjave od lica Andrijašević Milan br. 14-2/2/05 od 12. 6. 2005. godine, MUP RS CJB Trebinje.

[3] Zapisnik o saslušanju svjedoka Miloša Odžakovića od 15. 6. 1997. godine, Osnovni sud u Sokocu.

[4] Srpska demokratska stranka, opštinski odbor Novo Sarajevo, saopštenje za javnost br. 39/91 od 21. 8. 1991. godine.

[5] Stranka demokratske akcije Sarajevo – Spisak kandidata za obuku specijalaca u MUP-u Republike Hrvatske, br. 1258/91 od 8. 7. 1991. godine, elektronska baza dokumenata Centra ID 117689.

[6] Zapisnik o saslušanju svjedoka Dragutinović Srbislava br. 35/97 od 16. 5. 1997. godine, Osnovni sud u Sokocu .

[7] Dostupno na https://youtu.be/P1AGrdjVbtE posljednji put posjećeno 10, posljednji put posjećeno 08. 2022. godine u 15:30 č.

[8] Isto.

[9] M. Šadinlija, „Za Sarajevo, za Bosnu svoju – od 13. novosarajevske do 111. viteške brdske brigade“, Sarajevo, 2010, str. 32.

[10] Zapisnik o prikupljanju izjave od lica Andrijašević Milan br. 14-2/2/05 od 12. 6. 2005. godine, MUP RS CJB Trebinje.

[11] ID žrtve u elektronskoj bazi podataka Centra 17107.

[12] Zapisnik o saslušanju svjedoka Ignjatović Dragomira br. 37/98 od 21. 5. 1998. godine, Osnovni sud u Sokocu.

[13] ID žrtve u elektronskoj bazi podataka Centra 17202.

[14] ID žrtve u elektronskoj bazi podataka Centra 14047.

[15] ID žrtve u elektronskoj bazi podataka Centra 14440.

[16] Foto-dokumentacija ekshumacija tijela izpojedinačnih grobnica groblje „Lav“ Sarajevo, arhiva RCIRZ

[17] ID žrtve u elektronskoj bazi podataka Centra 12250.

[18] Zapisnik o saslušanju svjedoka Šalipur Zdravka br. 66/94 od 4. 11. 1995. godine, Osnovni sud u Ilidži

[19] Zapisnik sa 16. sjednice srpskog naroda u Bosni i Hercegovini održane 12. maja 1992. godine u Banjoj Luci, arhviva RCIRZ.

[20] M. Šadinlija, „Za Sarajevo, za Bosnu svoju – od 13. novosarajevske do 111. viteške brdske brigade“, Sarajevo, 2010, str. 39-40.

[21] Dostupno na https://youtu.be/P1AGrdjVbtE posljednji put posjećeno 10. 08. 2022. godine u 15:30 č.

[22] Isto.

[23] Zapisnik o saslušanju svjedoka Miladina Bunjevca, br. 66/94 od 31. 10. 1995. godine, Osnovni sud u Ilidži.

[24] K. Lučarević, „Bitka za Sarajevo“, TZU, 2000, str. 140.

[25] Isto.

[26] Zapisnik o saslušanju svjedoka Jovana Marića br. 296/97-9 od 20. 6. 1997. godine, Osnovni sud u Sokocu.

[27] Zapisnik o saslušanju svjedoka Mijović Miloša br. 872/95-3 od 21. 12. 1995. godine, Osnovni sud u Sokocu.

[28] Dostupno na https://youtu.be/P1AGrdjVbtE posljednji put posjećeno 10. 08. 2022. godine u 15:30 č.

[29] ID žrtve u elektronskoj bazi podataka Centra 11969.

[30] ID dokumenta u elektronskoj bazi podataka Centra 73574.

[31] Zapisnik o saslušanju svjedoka Angeline Pikulić br. 66/94 od 31. 10. 1995. godine, Osnovni sud u Ilidži.

[32] Isto.

[33] Zapisnik o saslušanju svjedoka Zorana Pikulića br. 26/98 od 19. 2. 1998. godine, Osnovni sud u Bijeljini.

[34] Zapisnik o saslušanju svjedoka Srećka Tešić br. 66/94 od 1 . 11. 1995. godine, Osnovni sud u Ilidži.

[35] Dostupno na https://youtu.be/3friYjIOw6U, posljednji put posjećeno 16. 8. 2022. godine.