Nakon gotovo 30 godina „Slučaj Dobrovoljačka“ – kako se kolokvijalno naziva zločin nad pripadnicima JNA u Sarajevu maja 1992. godine – široj javnosti predstavlja nepoznanicu. Tri decenije nakon ovog tragičnog događaja odgovorni nisu izvedeni pred lice pravde, odnosno predmet „Dobrovoljačka“ nije dobio sudski epilog.

Da bi se razumio zločin u Sarajevu 2. i 3. maja 1992. godine neophodno je hronološki izvršiti kratak uvid u društveno-političko stanje u kojem se tadašnja SR BiH nalazila.

U Bosni i Hercegovini su 18. novembra 1990. godine održani prvi višestranački izbori. Oni su u simboličkom smislu predstavljali kraj jednog socijalno-političkog poretka oličenog u instituciji Komunističke partije, te rađanje nove društvene realnosti zasnovane na mogućnosti političkog udruživanja i predstavljanja. U vremenu složenih međunarodnih odnosa koji su označili kraj bipolarne podjele svijeta, a SAD izbacile kao jedinu svjetsku supersilu, Bosna i Hercegovina je dobila prvu demokratski izabranu vladu sastavljenu od tri partije sa jakim nacionalnim predznakom. Stranka demokratske akcije (SDA), Srpska demokratska stranka (SDS) i Hrvatska demokratska zajednica BiH (HDZ BiH) osvojile su 84% poslaničkih mandata u republičkom parlamentu. Na osnovu ovakvih rezultata teško je bilo očekivati harmonične odnose u predstavničkim organima SR BiH koje su činili predstavnici tri naroda sa dijametralno suprotstavljenim stavovima po pitanju budućeg položaja SR BiH u okviru SFRJ. Iako je najveći broj pojedinačnih glasova za Predsjedništvo dobio Fikret Abdić, on je internim dogovorom unutar SDA predsjedavanje SR BiH prepustio Aliji Izetbegoviću.

Već opterećena ratnim dešavanjima u Sloveniji i Hrvatskoj koji su počeli zbog načina na koji su pomenute zemlje krenule putem nezavisnosti, a u cilju očuvanja mira u BiH i bezbjednosti njenih građana, te sprečavanja nasilja između potencijalno suprotstavljenih strana, Jugoslovenska narodna armija (JNA) krajem 1991. godine pristupila je novoj reorganizaciji. Po ovoj reorganizaciji Sarajevo je postalo sjedište 2. Vojne oblasti, pod čiju komandu je potpala gotovo cijela teritorija Bosne i Hercegovine. Dakle, u okolnostima kada je napustila Sloveniju i Hrvatsku, JNA je većinu svojih snaga koncentrisala u Bosni i Hercegovini. Odluka da sjedište 2. Vojne oblasti bude u Sarajevu nije bila po volji članovima predsjedništva SR BiH iz reda muslimanskog i hrvatskog naroda koji su prisustvo JNA u BiH smatrali nepotrebnim i opterećujućim. Po njima, Teritorijalna odbrana kao sastavni organ Narodne armije bila je sposobna da odgovori svim zahtjevima koje je ispoljavala situacija u BiH.

Kakav su stav prema zajedničkoj armiji zauzimali muslimansko-hrvatski predstavnici najbolje oslikava svjedočenje Milutina Kukanjca kada je 20. januara 1992. godine, kao novopostavljeni komandant 2. Vojne oblasti, zajedno sa svojim kolegijumom otišao na sastanak u Predsjedništvo BiH kako bi se pobliže upoznao i predstavio: „Na susretu u zgradi Predsjedništva bili su svi članovi Predsjedništva i to: predsjedavajući Alija Izetbegović, te članovi Fikret Abdić, Ejup Ganić, Franjo Boras, Stjepan Kljujić, Biljana Plavšić i Nikola Koljević. Tu je bio i Bogić Bogićević, član predsjedništva SFRJ iz BiH. On sve vrijeme nije pričao ništa, samo je ćutao i ja nisam mogao da izdržim pa sam ga pitao zašto sjedi tu, a ne na svom radnom mjestu u Beogradu. Nije mi ništa odgovorio.“[1]

Milutin Kukanjac, komandant 2. Vojne oblasti JNA u Sarajevu

Od članova hrvatsko-muslimanskog dijela Predsjedništva formiranje 2. Vojne oblasti dočekano je „na nož“, pri čemu su izrazito protiv JNA bili Alija Izetbegović i Stjepan Kljujić. Alija Izetbegović je rekao da formiranje 2. Vojne oblasti na teritoriji BiH nije potrebno, te da njih kao legalno rukovodstvo te republike o tome niko nije konsultovao. Stjepan Kljujić je bio najgrlatiji. On je govorio kako je JNA srpska vojska i da je to okupatorska vojska… Kao krunski dokaz da je JNA okupatorska vojska Kljujić je rekao: „Evo čak ste i vi ovdje svi Srbi“ iako to nije bilo tačno. Srpski dio Predsjedništva je bio inferioran u odnosu na ostale članove Predsjedništva i jedino njih dvoje su branili i odobravali formiranje 2. Vojne oblasti. Mi smo otišli sa ovog dogovora u Predsjedništvu potpuno razočarani. Bilo nam je jasno da formiranje 2. Vojne oblasti od strane legalne vlasti nije prihvaćeno i da treba očekivati sve ono što se već događalo u Hrvatskoj i Sloveniji, uključujući i oružane sukobe. Svi članovi mog kolegijuma bili su deprimirani sa takvim dočekom u Predsjedništvu.“^[2]

Opravdanost odluke da se u Sarajevu uspostavi sjedište 2. Vojne oblasti vidljiva je već u prvim mjesecima 1992. godine kada muslimansko-hrvatske političke elite već uveliko rade na prelivanju oružanih sukoba iz Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu. To je vidljivo i iz Informacije koju je Komanda 2. Vojne oblasti sačinila sredinom aprila 1992. godine. Već do tada je bio registrovan veliki broj incidenata usmjerenih na strukture JNA koja je tada u Bosni i Hercegovini bila jedina legalna i legitimna vojna sila. Ti incidenti su se ogledali u ubistvima i ranjavanjima, pljačkanju lične i vojne imovine pripadnika JNA, kao i svim ostalim oblicima psiholoških pritisaka vršenih od strane članova muslimansko-hrvatske koalicije prema narodnoj armiji.

„U više navrata do sada smo ukazivali i na tendenciju hrvatskih vlasti da se oružani sukobi prenesu na teritoriju Bosne i Hercegovine, na tolerisanje i prećutno podržavanje takvih aktivnosti od strane vlasti Bosne i Hercegovine, kao i na moguće nesagledive posljedice. Na žalost, naša predviđanja se ostvaruju na dramatičan način, posebno u dolini rijeke Neretve, području Slavonskog Broda, Semberije, Sarajeva, Zvornika, Dervente, Mostara, Kupresa i dr…

Cilj svih ovih dejstava, to bi moralo već svakome biti jasno, jeste da se izazove građanski rat u BiH, a posebno da se prekinu komunikacije, onemoguće veze JNA sa Bosanskom Krajinom, onemogući dolazak mirovnih snaga UN u zaštićene oblasti i spriječi realizacija Mirovne operacije UN u cjelini. O tome svjedoči i činjenica da zvanične vlasti BiH ne preduzimaju sve neophodne mjere da spriječe krvave događaje i preduprijede dalju eskalaciju, već zahtijevaju da se JNA povuče sa tog područja, iako se ona nije uopšte angažovala u sukobima…

S obzirom na to da se nalazimo na svojevrsnoj prekretnici u smirivanju oružanih sukoba čija bi eskalacija mogla da ugrozi započetu Mirovnu operaciju UN, neophodno je da se svi organi i institucije, kojima je stvarno stalo do mira u Jugoslaviji, založe kod hrvatskih i bosanskih vlasti da prestanu sa provokacijama i obustave aktivnosti koje prijete da prerastu u sukobe većih razmjera…

U periodu od 5. marta do 14. aprila 1992. godine na teritoriji BiH bilo je 25 napada na jedinice JNA, 21 napad na pripadnike JNA i 18 napada na imovinu i objekte JNA…

27. marta, u prijepodnevnim časovima, oko 15 tenkova i 15 oklopnih transportera prešlo iz Slavonskog Broda u Bosanski Brod. 15 oklopnih transportera angažovano na jedinice TO u selu Liješće. Napad odbijen, OT se vratili u grad…

28. marta, oko 17 časova, u Travniku na barikadama vraćajući se iz Banje Luke, zarobljen je potpukovnik Simonović Miro sa građanskim licem Zajimović Salkom, Radumilo Dušanom i vojnikom vozačem Veličković Marjanom, svi iz Komande 2. Vojne oblasti. Tom prilikom oduzeti su AP, dva pištolja i vozilo „Zastava Iveko“. Isti su zadržani u jednoj zgradi do 19.30 časova. Na intervenciju MUP-a pušteni su i prevezeni u kasarnu u Travniku, a zadržali su pištolj i 150 metaka sa okvirima od AP-a…

1. aprila, oko 20 časova, grupa za sada nepoznatih civila je presrela poručnika Milenković Milana i vojnika Petrović Vlastimira iz 2. mb/49. mtbr Sarajevo u rejonu Mojmilovo brdo i oduzela im dvije automatske puške, a zatim je neko od civila pripucao i teže ranio vojnika Bogićević Milorada koji je takođe bio sa poručnikom Milenkovićem. Poručnik Milenković je sa dva pomenuta vojnika i majorom Žikićem bio u izviđanju terena na Mojmilovom brdu  kod kasarne „Slaviša Vajner Čiča“ u Lukavici radi logorovanja jedinice. Istraga u toku…

2. aprila u Vitezu naoružani civili zaustavili i oduzeli četiri vojna vozila…

3. aprila, oko 17.20 časova, u blizini prijavnice kasarne „Mostarski bataljon“ u Mostaru došlo je do eksplozije cisterne sa plinom koja je tu parkirana od strane NN vozača. Od eksplozije je oštećena kasarna, poginuo je jedan vojnik, četiri teže i tri lakše ranjena. Oštećena je civilna zgrada, željeznička stanica i drugi objekti. Povrijeđeno je 30 civila. U Mostaru se vrši mobilizacija a pripadnici HOS-a vrše pripreme za napad na Mostar…

3. aprila na Kupreškoj visoravni neprijatelj je izvršio napad na položaje JNA (30. partd) i zauzeo Donji Malovan, a iz pravca Duvna prema Šujici primjećena je kontrola tenkova koja je posjela rejon sela Šujica. Kupreška vrata su blokirana i saobraćaj prema Bugojnu je blokiran…

4. aprila u mjestu Han Ploče, opština Kiseljak, organi MUP-a BiH oduzeli četiri AP 7,62 mm i kutiju municije od četiri građanska lica na službi u JNA I T.R.Z. „Hadžići“ koja su bila u pratnji vojnog transportera na relaciji Hadžići – Modriča.

5. aprila od strane N.N. lica napadnuta kasarna „Jajce“.[3]

Kakav tretman su imali članovi porodica pripadnika JNA govore i rječi Danice Radulović, supruge ubijenog pukovnika Budimira Radulovića o kome će više riječi biti kasnije: „U Sarajevu živim od 1968. godine. Moj suprug Budimir Radulović rođen je 1935. godine i ratni događaji su ga zatekli u činu pukovnika na funkciji načelnika saniteta u Komandi 2. Vojne oblasti. U Sarajevu smo stanovali u ulici Tome Masarika br. 9. Nakon otpočinjanja ratnih događaja u Sloveniji i Hrvatskoj i u Sarajevu je došlo do pogoršanja bezbjednosne situacije.  U aprilu 1992. godine moj suprug je po službenoj dužnosti otišao da izvrši jedan uviđaj u selu Jarčedol iznad Sarajeva. Tom prilikom su navodno srpske paravojne jedinice otvorile vatru po ovom naselju i ubile nekoliko muslimana. Prilikom vršenja uviđaja moj suprug je doživio provokacije od strane lokalnog muslimanskog stanovništva i tom prilikom mu je prijećeno da će biti ubijen. Naime, on je tražio od lokalnih vlasti da mu prezentuju leševe ubijenih muslimana kada su mu rekli da su pokopani, a za uzvrat su tražili da on sačini službeni izvještaj što je on odbio, jer nije imao nikakve dokaze. Inače, uviđaj je vršio sa Delimustafićem koji je bio ministar unutrašnjih poslova BiH. Nakon ovog događaja, kući sam dobijala svakodnevno anonimne telefonske prijetnje gdje mi se prijeti da ću biti ubijena ja, moj suprug i da će mi sinove zaklati. Bila sam zaposlena u Medicinskoj školi Bjelave na mjestu direktora škole i poslije ovog događaja stalno sam bila pod prismotrom od strane čovjeka iz organa bezbjednosti muslimanskih ‘Zelenih beretki’. Dana 6. aprila 1992. godine krenula sam u školu da organizujem proslavu Dana škole i kada sam stigla vidjela sam da je ona puna naoružanih pripadnika ‘Zelenih beretki’. Zatim sam otišla u MUP i tamo su mi rekli da oni ne znaju ko je poslao ove ljude u školu i da su to vjerovatno organizovali neki ekstremni profesori muslimani iz same škole. Sutradan su se ovi vojnici zaista i povukli iz škole. Sjećam se da sam vodila sastanak školskog kolegijuma i rekla sam profesoru književnosti Selimović Omeru da mora da se pridržava školskog programa i da u okviru njega mora da obrađuje Njegoša i njegova djela, a s obzirom na to da je on to odbijao. Rekla sam mu da je to što radi u suprotnosti sa zakonom, a on mi je odgovorio da će svi Srbi biti protjerani protivno zakonu. Moj suprug je u to vrijeme, s obzirom na to da su već počeli ratni događaji u samom Sarajevu, prešao u Komandu 2. Vojne oblasti gdje je spavao i nije dolazio kući.“ [4]

Ovo je samo nekoliko primjera o napadima na pripadnike JNA, članove njihovih porodica i imovinu tokom marta i aprila 1992. godine. Sve ovo se dešava dok je Bosna i Hercegovina još uvijek formalno-pravno u sastavu SFRJ, a JNA, uz republički MUP, jedina legalna i legitimna oružana sila na teritoriji Bosne i Hercegovine.

O nelegalnom naoružavanju muslimanskog i hrvatskog stanovništva u Bosni i Hercegovini saznanja je imao i Aleksandar Vasiljević koji se sve do 8. maja 1992. godine nalazio na dužnosti načelnika Uprave bezbjednosti Saveznog sekretarijata narodne odbrane (SSNO): „Krajem septembra 1991. godine, preko diskretnih veza sa nekim od tadašnjih čelnika MUP-a BiH, došao sam do prvih saznanja da se u okviru centrale SDA radi na konstituisanju vojnog štaba SDA. Produbljujući ova saznanja, krajem decembra 1991. godine imali smo potpuniju sliku o paravojnom organizovanju SDA, čiji je cilj bio da se suprotstavi jedinicama JNA na prostoru Bosne i Hercegovine, a u cilju otcjepljenja i osamostaljivanja SR BiH od SFRJ. U Republici je formiran krizni štab SDA za BiH koji se sastojao iz političkog i vojnog dijela. Na čelu političkog dijela kriznog štaba SDA nalazio se Ejup Ganić, a na čelu vojnog štaba Sefer Halilović. Paravojni sastavi su nazvani ‘Patriotska liga BiH’ koja je bila teritorijalno organizovana u skladu sa tadašnjom administrativnom podjelom BiH… O svim saznanjima o paravojnom organizovanju SDA u BiH, Uprava bezbjednosti SSNO sukcesivno je izvještavala najuži vrh SSNO, a periodično kompleksnim informacijama i same članove Predsjedništva SFRJ… Zbog toga je general Blagoje Adžić, koji je tada bio vršilac dužnosti SSNO, donio odluku da ja 5. februara 1992. godine odem u Sarajevo na razgovor sa Alijom Izetbegovićem i upozorim ga da smo otkrili vojne pripreme i vojno organizovanje SDA koje je u osnovi usmjereno protiv jedinica i objekata JNA u BiH. Pritisnut pripremljenom materijalnom dokumentacijom Alija Izetbegović je prihvatio da takva organizacija vjerovatno postoji i da će on preduzeti sve mjere da se obustave sve njene dalje aktivnosti.“[5]

SDA je već 1991. godine svoje članove slala na obuku u Hrvatsku

Već 25. februara 1992. godine vojni zapovjednik „Patriotske lige“, vojnog krila SDA, Sefer Halilović pripremio je tajni dokument „Direktiva za zaštitu suvereniteta BiH“ koji je identifikovao „snage teritorijalne odbrane srpskih autonomnih regiona i JNA“ kao neprijatelja i uputio „Patriotsku ligu“ da „otvori borbene operacije.“ Glavni cilj, kako je predviđeno Direktivom, bio je „zaštita muslimanskog naroda i teritorijalnog integriteta BiH“ i nije govorio o zaštiti građanskih i nacionalnih prava srpskog i hrvatskog naroda. U Direktivi dodijeljenoj „Patriotskoj ligi“ zadatak je bio: „Blokirati i zauzeti vojne objekte, obezbijediti oružje oformljenim jedinicama i nastaviti neprijateljstva u cilju uništavanja, razbijanja i protjerivanja neprijatelja sa teritorije BiH i produžavanja neprijateljstava na teritoriji Srbije, Crne Gore i Makedonije. Takođe je predviđao apel narodu Sandžaka, Kosova i Makedonije da odmah otvore borbena dejstva u cilju zadržavanja neprijatelja i slabljenja njegove moći na teritoriji BiH“. Direktiva je bila nelegitimna, jer u februaru 1992. godine Bosna i Hercegovina nije bila međunarodno priznata, već je bila konstitutivna republika SFRJ. Direktivu nije odobrilo kolektivno Predsjedništvo BiH, a pripremila ga je nelegalna paravojna organizacija koju je, paradoksalno, predvodio izabrani predsjednik Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović. Direktiva je pripremljena nekoliko dana prije 1. marta 1992. godine, datuma referenduma o nezavisnosti. To znači da su SDA i „Patriotska liga“ planirali rat bez obzira na očekivane rezultate predstojećeg referenduma o budućem statusu Bosne i Hercegovine. Neophodno je apostrofirati dvije vojno-političe odluke koje su trasirale put zločinima nad pripadnicima JNA u aprilu i maju 1992. godine, a to su: referendum o  nezavisnoj i suverenoj Republici BiH i Odluka Predsjedništva RBiH o povlačenju jedinica JNA sa teritorije BiH.

Nakon što je na teritoriji Bosne i Hercegovine 29. februara i 1. marta 1992. godine održan referendum o nezavisnosti BiH na kojem se srpski narod nije izjašnjavao, jer je isti smatrao nelegitimnim i nelegalnim, bilo je jasno da će politički predstavnici muslimana i Hrvata krenuti u nasilnu disoluciju Bosne i Hercegovine. 

Pravo konstitutivnosti, koje je srpskom narodu garantovano postojećim ustavom SR BiH, zanemareno je i time je praktično odluka o statusu srpskog naroda u Bosni i Hercegovini prepuštena volji druga dva naroda koji su u zbiru činili većinu. Na taj način, bez saglasnosti srpskog naroda koji je prema popisu stanovništva iz 1991. godine činio preko 31% (1.366.104) ukupnog broja stanovništva, stvorena je država koju jedna trećina njenih građana nije priznavala.

Izgled glasačkog listića na referendumu održanom 29.02. i 01.03.1992. godine

Predsjedništvo SR BiH, bez učešća predstavnika srpskog naroda u njegovom radu, izvršilo je 4. aprila 1992. godine promjenu imena Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine u Republika Bosna i Hercegovina. Države članice Evropske zajednice su 6. aprila 1992. godine, a dan kasnije i Sjedinjene Američke Države, priznale Bosnu i Hercegovinu kao nezavisnu i suverenu državu. Bosna i Hercegovina je 22. maja 1992. godine postala članica Organizacije Ujedinjenih Nacija.

Referendum na kome se srpski narod u BiH nije izjašnjavao

Ovim činom praktično je institucionalizovano nasilje nad JNA i srpskim narodom u Bosni i Hercegovini. Ionako nezavidan položaj u kojem se JNA nalazila sada se dodatno pogoršao. Jednostranim proglašenjem nezavisne i suverene BiH, a nakon toga i njenim međunarodnim priznanjem i formalno su stvoreni uslovi da muslimanske i hrvatske paravojne formacije, koje su bile pod efektivnom kontrolom svojih političkih elita, krenu u opšti napad na JNA, njenu imovinu i objekte. Istina, kao što je već rečeno, veliki broj tih napada i incidenata se dešavao već od 1991. godine, ali su od aprila 1992. godine sve više dobijali na drskosti, bezobzirnosti i intezitetu. Do tada narodna, JNA je sada od strane muslimana i Hrvata nazivana okupatorskom i agresorskom te smatrana „servisom velikosrpske politike“ u Bosni i Hercegovini. Potrebno je naglasiti da je mjesecima unazad sistematski rađeno na slabljenju brojnog stanja JNA. Taj proces muslimansko-hrvatski politički predstavnici vršili su na način da su regrutima iz reda svog naroda branili da se odazivaju na redovno služenje vojnog roka, a od onih koji su se već nalazili u redovima zajedničke armije tražili su da dezertiraju. S druge strane, sredstva javnog informisanja sa sjedištem u Sarajevu gotovo u potpunosti su bila očišćena od srpskih kadrova te su političkom propagandom radili na satanizaciji JNA i srpskog naroda, te rušenju ionako krhkih međuvjerskih i međunacionalnih odnosa.

Psihološko-propagandni rat protiv JNA se odvijao u nekoliko faza, sličnim metodama koje su primjenjivane u Sloveniji i Hrvatskoj:

1. početna faza – kompromitacija JNA, sprečavanje regrutacije, narušavanje sistema mobilizacije;
2. stvaranje incidentnih situacija kako bi se JNA imala za šta optužiti, a stvarni cilj je bio nacionalna homogenizacija i to protiv JNA i Jugoslavije;
3. pritisci na starješine, vojnike, građanska lica i članove njihovih porodica;
4. širenje slike o JNA kao zločinačke, direktni napadi i blokada kasarni i jedinica;
5. stavljanje svih državnih institucija u službu propagande protiv JNA i
6. prikazivanje rata kao oslobodilačkog, lažne montaže na TV, totalna blokada i zatvaranje medija, angažovanje poznatih umjetnika u službi propagande.

Sve ove faze propagandnog rata u Bosni i Hercegovini primijenjene su više nego uspješno. Toga su bili svjesni i u komandi 2. Vojne oblasti što su i konstatovali u referatu o stanju borbene gotovosti:

„Ukupnom stanju morala i borbene gotovosti jedinica ogromnu štetu nanijeli su: niska frekvencija naših informacija, često nekvalitetnih; neblagovremeno reagovanje, pasivnost i nepreduzimanje inicijative; nedovoljno korišćenje raspoloživih sredstava ili njihova nepravilna upotreba; nedostatak kvalitetnih kadrova; nedefinisanost i neizgrađenost sistema informisanja i organizovane propagande koja se tokom sukoba mogla vješto koristiti isključivo istinom i činjenicama, kako prema javnosti i neprijatelju, tako i prema sopstvenim jedinicama; nesprečavanje neprijateljske propagande, pa čak i unutar naših jedinica.“[6]

Karikatura objavljena u „Slobodnoj Bosni“ 26.12.1991. pokazuje ko je zadužen za „paljenje ratnog požara u BiH“

U namjeri da mirnim putem definišu status JNA, polovinom aprila 1992. godine u Skoplju je održan sastanak Alije Izetbegovića i zamjenika ministra odbrane Jugoslavije Blagoja Adžića. Tada je dogovoreno da se jedinice JNA povuku iz Bosne i Hercegovine, a da oficiri, podoficiri i civilna lica na službi u JNA koja su rođena u BiH i koja imaju bosansko-hercegovačko državljanstvo, po sopstvenom izboru mogu da ostanu u jedinicama i ustanovama u svojim mjestima rođenja.

„Da bi se riješio status JNA u Bosni i Hercegovini, bio je zakazan sastanak u Skoplju koji je održan 26. aprila 1992. godine. Na tom sastanku je insistirano od strane predsjedništva SFRJ i Aliji Izetbegoviću je predlagano da se taj sastanak održi u Beogradu, ali on nije prihvatio da mjesto razgovora bude Beograd, već je predložio da se susretnemo u Sarajevu ili Skoplju i mi smo prihvatili Skoplje kao mjesto razgovora. Kiro Gligorov se ponudio da on bude domaćin, ali on nije prisustvovao tim razgovorima. Iz Beograda smo na razgovore otišli ja i Branko Kostić, tadašnji vršilac dužnosti predsjednika Predsjedništva SFRJ. Iz Sarajeva je na ove razgovore došao samo Alija Izetbegović. Ti razgovori su vođeni u troje, i  drugih lica sem nas trojice nije bilo u toku tih razgovora. Ja i Branko Kostić smo predlagali da JNA ostane u Bosni i Hercegovini sve dok se ne postigne dogovor između tri konstitutivna naroda. Alija Izetbegović je insistirao da se JNA u Bosni i Hercegovini potčini Predsjedništvu BiH, na šta mi nismo mogli da pristanemo jer je to bilo protivno ustavu SFRJ koja je tada postojala. Na razgovorima u Skoplju, Izetbegović je insistirao da Bosna i Hercegovina bude unitarna država, a mi smo insistirali na tome da se sva tri konstitutivna naroda dogovore kakva će Bosna i Hercegovina biti, a da se mi nećemo u to miješati. Isticali smo da će JNA prihvatiti svaki dogovor koji tri naroda u Bosni i Hercegovini budu postigli. Na kraju smo postigli dogovor o prekidu vatre, posebno da prestanu napadi na pripadnike jedinica i objekte JNA i da se o statusu JNA nastave razgovori u skladu sa dogovorom koji će tri naroda u Bosni i Hercegovini međusobno postići. Pismeni sporazum nije sačinjen, već su o razgovoru dali izjave Alija Izetbegović i Branko Kostić. Za mene je lično bilo najbitnije što smo se dogovorili da se više ne napadaju pripadnici i objekti JNA u Bosni i Hercegovini. Međutim, toga se muslimanska i hrvatska strana nisu držali i već sutradan, 27. aprila 1992. godine, kada se vratio u Sarajevo Alija Izetbegović je proglasio opštu mobilizaciju“.[7]

Na tragu razgovora iz Skoplja, Predsjedništvo Republike BiH donosi Odluku o povlačenju jedinica JNA sa teritorije Republike BiH kojom je pod tačkom I određeno da se JNA povuče sa teritorije Republike BiH i tačkom III stav 1, 2. i 3. koji propisuju da pripadnici JNA mogu napustiti teritoriju Bosne i Hercegovine u željenom pravcu sa dinamikom i pravcima povlačenja jedinica u dogovoru sa državnim organima Republike BiH koji će im omogućiti nesmetano i bezbjedno izvlačenje sa teritorije Bosne i Hercegovine. Posebno je tačkom VII ove odluke naglašeno da će se o svim pitanjima odlučivati dogovorom.[8] Na osnovu svega navedenog, opšti zaključak je da u procesu povlačenja JNA iz Bosne i Hercegovine nije smjelo doći ni do kakve vojne akcije bilo koje od strana.

Dokument Predsjedništva R BiH o povlačenju jedinica JNA

Dokument MUP RBiH na kojem se vidi poziv za početak borvenih dejstava na teritoriji Bosne i Hercegovine

Ipak, stvarne namjere muslimanskog rukovodstva vidljive su u naredbi ministra unutrašnjih poslova Alije Delimustafića koja se odnosi na CSB, SJB i SUP Sarajevo, a kojom se nalaže da se preduzmu sve potrebne mjere i radnje iz svoje nadležnosti za izvršenje naredbe komandanta štaba TO R BiH, donesene istog dana pod brojem 02/145/1 i naredbe Predsjedništva Republike, br. 02-11-327/92. Tom naredbom naloženo je potpuno i masovno zaprečavanje na svim putnim pravcima uz blokiranje šireg reona vojnih objekata sa jedinicama TO i ubrzanim planiranjem početka borbenih dejstava na cijeloj teritoriji BiH.^[9]

Ovaj dokument nedvosmisleno pokazuje da su sva usmena i pismena obećanja muslimansko-hrvatske koalicije o bezbjednom izlasku jedinica JNA iz Sarajeva, kao i kompletne teritorije BiH, bile čisto deklarativnog karaktera bez iskrene namjere da se u praksi i sprovedu. Svi vojni objekti JNA u Sarajevu već duži  vremenski period su bili u totalnoj blokadi, bez struje, vode i mogućnosti da ispunjavaju operativnu djelatnost u punom kapacitetu. Cilj je bio da se strukture JNA dovedu u stanje očaja, usljed čega bi isprovocirale oružani sukob sa jedinicama TO BiH, Zelenih beretki i specijalnim jedinicama MUP R BiH. Komandant 2. Vojne oblasti general Kukanjac i pored svih upozorenja najbližih saradnika do samog kraja nije želio povjerovati da će JNA biti napadnuta.

Već 20. aprila 1992. dogodio se ozbiljan incident koji je nagovijestio kakav scenario se sprema za JNA i Srbe u Sarajevu. Tog dana su od strane nepoznatog pripadnika TO BiH ubijeni mladi vojnici Ninkov Predrag[10] i Urošević Saša[11] dok su igrali bilijar u kafiću koji se nalazio u neposrednoj blizini zgrade Komande na Bistriku. Povodom tog događaja, Komanda 2. Vojne oblasti izdala je sljedeće saopštenje za javnost: „Danas, u ponedjeljak 20. aprila, oko 15 i 45 sati u kafiću „Bilijar“, u neposrednoj blizini Komande 2. Vojne oblasti, izvršen je težak zločin. Za sada nepoznati muškarac upao je u pomenuti kafić sa automatskom puškom i ispalio jedan rafal. Pogođena su dva vojnika: Predrag Ninkov u glavu, a Saša Urošević u stomak. Uz to, ranjeno je i jedno civilno lice – Jasmin Ramadanović, u butinu. Na putu za bolnicu vojnik Predrag Ninkov je umro, dok je Saša Urošević za sada, uz napore ljekara, van životne opasnosti. U Vojnu bolnicu je prebačen i ranjeni Jasmin Ramadanović. Na lice mjesta izašli su vojni istražni organi, a o svemu je obaviješten i MUP te civilni istražni organi. O detaljima ovog zločina, nakon istrage i uviđaja i svjedočenja prisutnih, javnost će biti detaljnije obaviještena. Molimo da ove informacije dalje ne objavljujete, samo iz razloga što roditelji stradalih nisu još obaviješteni.“[12]

Na žalost, usljed težine zadobijenih povreda i Urošević Saša, mladić od 20 godina, preminuo je istog dana u Vojnoj bolnici.

O pomenutom događaju svoja saznanja iznio je svjedok Savić Goran koji se  u tom periodu nalazio u Sarajevu na redovnom služenju vojnog roka:

„…Poslije doručka po isteku oko dva časa, negdje oko 10 časova su dva vojna policajca koji nisu bili zajedno sa nama jer su oni bili radili na prijavnici Komande, Ninkov Predrag iz Novog Sada i Urošević Saša iz Šapca, krenuli u kafić koji je bio blizu, preko puta Komande, kako bi odigrali partiju bilijara. U međuvremenu za njima je otišao još jedan vojni policajac, imena se ne sjećam, znam da su ga zvali ‘Ćela’ i da je bio iz Čačka, i on je ostao sa njima. Deset minuta nakon toga ušao je nepoznati mladić u civilu sa puškom ‘Tompson’ u ruci, što mi je poznato iz priče Oršića (Oršić Ivan, prim. aut.) koji je bio tada na straži. Kada je taj civil ušao u kafić, pucao je prvo u Ninkov Predraga koji je sjedio za šankom, kako mi je kasnije ispričao konobar. Poslije toga je pogođen Urošević Saša u stomak sa dva metka, a civil – dječak od nekih 12-13 godina koji se tu slučajno zatekao, pogođen je u lijevu butinu. U kafiću se nalazilo puno gostiju civila i stvorila se velika panika. Stražar Oršić nije mogao dejstvovati iz svoje puške ka kafiću zbog velikog broja civila u njemu. Mi iz Komande stana nismo imali kod sebe oružje, isto je bilo zaključano u oružani i tada je kod nas utrčao vojnik Milenković Slaviša i rekao nam da su poginula dva vojnika u kafiću preko puta. Mi smo obili oružanu, naoružali se i istrčali napolje u velikoj panici. U kafić nismo smjeli ući dok nije stigao kapetan Stanković Dragoslav koji je prvi ušao, pa za njim ja i ostali. Ninkov je ležao sa raznesenom lobanjom, ali još je davao znake života. Mi smo ga iznijeli van i unijeli u dvorište Komande gdje je izdahnuo. Urošević Saša je bio ranjen u stomak, zatekli smo ga u kafiću na koljenima kako se drži za trbuh, stavili smo ga u ‘pincgauer’ i odvezli smo ga u Vojnu bolnicu na Koševu. Na žalost, on je preminuo istog dana u večernjim časovima. U toku njihovog spasavanja čuli su se pucnji i rafali, ali niko nije pogođen. Taj treći policajac ‘Ćelo’ spasio se tako što je pao iza bilijarskog stola, pa ga je sto zaštitio. Taj napadač je pobjegao odmah nakon napada tako što je u toj gužvi izašao na ulicu i istom otrčao uzbrdo. Kasnije smo saznali od konobara da je napadač poznat po nadimku ‘Pavijan’“.[13]

Da li je potrebno naglasiti da ubica nikada nije uhvaćen te da za ovaj zločin niko nije odgovarao?

Ninkov Predrag i Urošević Saša, pripadnici 4. Korpusa JNA, ubijeni dok su na odmoru igrali bilijar

Pored ovog incidenta, 22. aprila 1992. godine u sarajevskom naselju Dobrinja zarobljeno je osam pripadnika JNA koji su nakon toga ubijeni, a njihova tijela su skrivena.[14]

Govoriti o „slučaju Dobrovoljačka“ kao o izolovanom incidentu ili spletu nesrećnih okolnosti bilo bi pogrešno i netačno. Na osnovu zvaničnih dokumenata, kao i svjedočenja samih sudionika događaja, jasno je da se radilo o brižljivo planiranoj i koordinisanoj strategiji koja od samog početka nije davala nikakve šanse mirnom razrješenju izuzetno složene situacije u Bosni i Hercegovini.

Napad na Dom JNA u Starom Gradu 2. maja predstavlja početak konačnog obračuna sa JNA u Sarajevu. Ovaj vojni objekat, koji se nekoliko dana unazad nalazio u okruženju, nije imao naročito veliki vojni značaj u smislu popunjenosti ljudstvom, tehnikom i opremom, ali u simboličkom smislu  predstavljao je tačku sa koje bi se uspješno krenulo u obračun sa vojnom silom oličenom u JNA. Pripadnici „Zelenih beretki“, Teritorijalne odbrane BiH i drugih paravojnih formacija otvorili su vatru na zgradu Doma nešto prije 12 časova. Potpukovnik Božinovski Bogoje, tada načelnik Doma, o samom događaju svjedoči: „Kada je počeo napad na Dom JNA i kada smo uspjeli da odbijemo prvi nalet neprijatelja, telefonom sam obavijestio dežurnog operativnog u Komandi 2. Vojne oblasti da je počeo napad na Dom JNA. Dežurni mi je rekao da će odmah da pošalju pomoć. Inače, iz prethodnih razgovora sa generalom Kukanjcem, ja sam imao naređenje i uputstvo da u slučaju napada na Dom izdržim u odbrani jedan sat, a da će za to vrijeme da stigne pomoć. Međutim, kritične prilike pomoć nam nije stigla, a ja sam nakon razmjene čuo da su pripadnici Zaštitnog puka koji su nam krenuli u pomoć izginuli na Skenderiji… Inače, još 15. aprila 1992. godine predlagao sam generalu Kukanjcu da se izvrši evakuacija Doma JNA i da ga zaključamo, jer mi je već tada bilo jasno da se Dom nalazi u potpunom neprijateljskom okruženju i da se ne može odbraniti ni sa neuporedivo jačim snagama od onih sa kojima sam raspolagao. Međutim, general Kukanjac mi je rekao da se Dom mora braniti, a da Armija ostaje u Sarajevu… Napominjem da mi je prilikom napada na Dom JNA vojnik Pajić Dragan rekao kako Zelene beretke pucaju na autobus gradskog saobraćaja koji je bio pun putnika. Dakle, cilj je bio da se za takvo djelo optuži posada Doma JNA.“[15]

U ovom napadu smrtno je stradao Bidžo Dževad[16], civil koji je bio zaposlen na mjestu portira u Domu. Ranjeni su vojnik Ducan Vojislav i potpukovnik Božinovski Bogoje, a zarobljeni su Mitrović Dragoslav, Švraka Selver, Sokolović Đorđe, Sokolović Todor, Čaušević Mustafa, Vuga Munira, Šuša Milka i Stanišić Petar.

Pored toga što je ranjen, potpukovnik Božinovski je u zarobljeništvu pretrpio veliku psihičku i fizičku torturu. O tom je rekao: „Poslije dva dana boravka u bolnici u sobu u kojoj sam ležao upao je Ismet Bajramović Ćelo sa svojim ljudima. Pošto sam još bio teško pokretan od rana koje sam zadobio i iscrpljen od obilnog krvarenja, oni su me prosto podigli iz kreveta i odnijeli u jedno auto. Odveli su me do kuće poginulog pripadnika ‘Zelenih beretki’ koji je stradao prilikom napada na Dom JNA. Taj dan je trebala da bude sahrana tog lica, a u njegovu kuću dolazili su ljudi na saučešće. Mene je Bajramović ostavio na ulazu u kuću sa dvojicom stražara. Bio sam u pidžami, a Bajramović je ljudima koji su dolazili govorio da sam ratni zločinac koji je ubio njihovog druga. Istovremeno video-kasetu koja je snimljena sa mojim likom više puta je emitovala TV ‘Hajat’. Zbog toga su svi koji su izlazili iz kuće imali pravo da me pljuju, biju, da mi prijete nožem, a kada sam u jednom momentu pao na zemlju neko lice je mokrilo po meni.“[17]

Potpukovnik Božinovski Bogoje razmijenjen je 19. maja 1992. godine. Od posljedica torture ostao je trajni invalid.

Saznavši da je Dom JNA napadnut komandant 2. Vojne oblasti Milutin Kukanjac naređuje komandantu 65. zaštitnog motorizovanog puka Milanu Šuputu da se sa dijelom svoje jedinice uputi u Dom JNA i izvrši deblokadu istog, te preveze ranjene vojnike do Vojne bolnice. Šuput o tome svjedoči: „Po dobijanju naređenja od komandanta Kukanjca i kraće procjene situacije, odlučio sam da u deblokadu i izvlačenje napadnutih pripadnika JNA krenem sa tri transportera i dva ‘PUH-a’[18], ukupno 25 ljudi, od toga četiri oficira. U toku pokreta iz Komande 2. Vojne oblasti  u pravcu Doma JNA, u ulici Obala Vojvode Stepe neposredno kod bioskopa ‘Đuro Salaj’ (bioskop u zgradi Radničkog univerziteta Đuro Đaković, prim. aut.) kolona je napadnuta iz zasjede masovnim dejstvom iz svih vrsta oružja i oruđa od strane paravojnih jedinica BiH, kada je pogođen čelni transporter, kojom prilikom je poginuo vojnik vozač transportera kojem se sada ne sjećam imena (Slobodan Jelić, prim. aut.), a isti je bio pripadnik 4. Sarajevskog korpusa. Takođe, te prilike poginuo je još jedan vojnik i jedan starješina. Nakon što je kolona napadnuta mi smo se zaustavili a potom izašli iz borbenih vozila i ušli u prostorije bioskopa, odakle smo vodili borbena dejstva sa paravojnim jedinicama BiH sve vrijeme 2. i 3. maja… S obzirom na to da sam imao radio vezu sa komandantom 2. Vojne oblasti, istog sam upoznao sa situacijom i napadom na moju kolonu i od istog tražio pomoć u deblokadi iz bioskopa. Komandant je odgovorio da izdržimo i da će pomoć doći. Nažalost, tokom 2. maja pomoć nije došla i pored datog obećanja. Na ponovno insistiranje da nam obezbijede izlazak uz pomoć UNPROFORA-a, dobili smo uvjeravanja od strane generala Milana Aksentijevića, inače pomoćnika komandanta 2. Vojne oblasti, da će pomoć doći u jutarnjim časovima 3. maja do 10 časova. Međutim, ni ova pomoć nije stigla, a borbena dejstva su nastavljena i narednog dana… Budući da obećana pomoć nije stigla do 10 časova, dana 3. maja 1992. godine, odlučio sam da stupim u pregovore sa komandirom paravojne grupe Čegar Zoranom koga sam poznavao od ranije… Suština mojih pregovora je bila da prestanemo sa borbenim dejstvima, da ćemo im dati dio naoružanja kojeg posjedujemo, a za uzvrat oni će nam dozvoliti odlazak u Komandu 2. Vojne oblasti. Poslije uvjeravanja Čegara da će ispoštovati naš dogovor uz uvažavanje mojih zahtjeva naprijed navedenih, pozvao sam svoje vojnike da izađu van iz bioskopa i da prestanu sa borbenim dejstvima.“[19]

Trenutak kada se kapetan Milan Šuput predaje muslimanskim formacijama pod kontrolom Zorana Čegara

U svom svjedočenju Šuput dalje navodi: „Po izlasku vojnika iz bioskopa počela je naprosto opšta otimačina dijelova opreme i oružja sa mojih vojnika od strane paravojnih grupa na čijem čelu se nalazio Zoran Čegar… Shvatio sam da je Čegar izigrao naš dogovor i nakon svega, umjesto da nam dozvoli odlazak u Komandu 2. Vojne oblasti, zatražio je od mene da uz pratnju njegove jedinice odemo u zgradu Predsjedništva BiH. U nemogućnosti da bilo šta preduzmem, ja sam to morao prihvatiti, a sve u cilju kako bih spasio živote pripadnika svoje jedinice. Po dolasku u zgradu Predsjedništva, potpukovnik Fikret Muslimović, bivši načelnik bezbjednosti 4. Korpusa iz Sarajeva, kojeg sam inače od ranije poznavao s obzirom na to da smo ista klasa sa akademije, naredio je da vojnike i starješine Zoran Čegar odvede u fiskulturnu salu, gdje su već tada bili pripadnici JNA zarobljeni dan ranije. Ja sam sproveden u samicu Centralnog zatvora u Sarajevu gdje sam proveo 11 dana.“[20]

U napadu iz zasjede koju su postavili pripadnici specijalne jedinice MUP-a BiH kod Radničkog univerziteta „Đuro Đaković“ smrtno su stradali Slobodan Jelić[21], Srećko Jovanović[22] iPredrag Cerović[23], dok je više lica ranjeno i zarobljeno. Nešto kasnije napadnuto je vozilo JNA koje je vršilo dostavu hrane za komandu 2. Vojne oblasti. Vozilo se kretalo iz pravca kasarne „Maršal Tito“ ka zgradi Komande 2. Vojne oblasti na Bistriku na koji je već bila otvorena vatra od strane muslimanskih formacija. „Kada smo krenuli iz Komande prema kasarni ‘Maršal Tito’ oko 11.30 časova na oko 200 metara od Komande iz kafića su istrčali muslimanski vojnici u uniformama TO BiH i pucali po nama i tada su rafalom iz automatske puške izrešetali tovarni sanduk vozila za prevoz hrane. Kada smo došli u kasarnu ‘Maršal Tito’ natovarili smo hranu i čekali jedno deset minuta jer su se okolo vodile borbe da se iste smire. Negdje oko 12.30 časova smo krenuli ka Komandi i na ulazu u istu od strane muslimanskih formacija vršeno je dejstvo po nama. Vidio sam civila sa snajperskom puškom koji je pucao na nas sa zgrade pošte sa neke terase. Vidio sam ga cijelog, bio je odjeven u farmerke i teksas jaknu, imao je povez oko glave zelene boje. Od njegovog hica je ranjen vozač mog vozila Divović Goran[24] zvani Divac, pogođen je bio u lijevu lopaticu. Zaustavio je vozilo, a ja sam izašao iz kamiona i izvukao ga iz kabine da mu pomognem. U tom trenutku su istrčala još dva vojnika iz Komande i ponijeli smo ga prema Komandi. Tada je počela žestoka paljba i po nama i po Komandi sa svih strana. Divca smo unijeli u dvorište gdje mu je pružena pomoć od strane pukovnika dr Branka Radulovića, koji je kasnije i sam poginuo u napadu na kolonu (Budimir Radulović, prim. aut). Unijeli smo ga u sanitetsko vozilo i oko 15 časova je preminuo.“^[25]

Ubijeni iz zasjede kod Radničkog univerziteta „Đuro Đaković“:

Predrag Cerović, Slobodan  Jelić i Srećko Jovanović

Dok su se vodile borbe 2. maja kod Radničkog univerziteta, iz Vojne bolnice prema Domu JNA se uputila jedinica Vojne policije, odnosno Diverzantskog voda  65. Zaštitnog motorizovanog puka JNA, pod komandom kapetana Marka Labudovića. Njihov zadatak, koji je po naređenju generala Kukanjca prenio pukovnik Milan Šuput, takođe je bio da iz Doma JNA izvuku ranjene vojnike koji su se nalazili u blokadi i okruženju. U pomoć ranjenim vojnicima krenula su četiri vozila – dva vozila saniteta vidno obilježena oznakama crvenog krsta i dva „pincgauera“ u njihovoj pratnji. Inače, ovo je bila najelitnija jedinica JNA koja se u tom trenutku nalazila u Sarajevu i potpuno realnim se čine teorije koje govore da su događaji od 2. maja isprovocirani samo kako bi se pomenuta jedinica izvukla iz Vojne bolnice gdje je bila na obezbjeđenju te na perfidan način eliminisala iz daljih borbi. Naime, 65. Zaštitni motorizovani puk je bila najiskusnija vojna jedinica u sastavu 2. Vojne oblasti i isključivo je bila potčinjena upravo samoj Komandi oblasti. Stekla je veliko iskustvo prilikom obavljanja složenih zadataka prilikom izlaska JNA iz Slovenije i Hrvatske. To i jeste razlog zašto je general Kukanjac ove visokorizične zadatke povjeravao upravo njima. Iz tog razloga dio jedinice se spremao za pokret iz kruga Vojne bolnice.

U knjizi „Ničiji vojnici“ o ovom događaju navodi se sljedeće: „U prvi ‘pincgauer’ 710 M bez cerade, registarske oznake P-4319, na mjesto vozača ušao je vojnik Pejić, koji ga je inače i vozio. Poručnik Gvozdenović Obrad izvlači ga iz kabine i naređuje mu da se popne na karoseriju. Pejić sjeda na klupu baš iza njega. Na mjesto suvozača sjeo je kapetan Labudović. Za mitraljezom ‘M-84’ postavljenim na krov vozila stajao je poručnik Cvetković Ivica. Osim Pejića, na karoseriji su sjedili vojnici Popović Branko, Blagojević Aleksandar i Nikolić Srđan.

U drugom ‘pincgaueru’, registarske oznake P-3535, na mjestu vozača bio je poručnik Kastrati Mihad, suvozač je bio vojnik Bešlić Kruno, za mitraljezom na krovu bio je vodnik Matić Dragan, a na karoseriji su sjedili vojnici Lazukić Dragan, Nikolić Mladen, Glamočić Dragan, Pajović Radoš i Nikolić Dragoslav.

Kolona od četiri vozila krenula je sa glavnog ulaza Kranjčevićevom ulicom i izašla na Ulicu Hamze Hume. Gvozdenović je vozio brzo, žureći se da što prije stigne do ranjenika. Dolaskom na Skenderiju, na raskrsnici ih je čekao crni ‘BMV’ Juke Prazine, koji je na krovu imao upaljenu rotaciju. Isti onaj kojeg su diverzanti zbog svakodnevnih provokacija oko Vojne bolnice tražili da gađaju, ali ni jednom nisu dobili odobrenje od kapetana Labudovića. Na suvozačevom mjestu sjedio je čovjek sa kamerom i snimao dolazak kolone. Ulica desno prema Skupštini BiH bila je zatvorena ježevima, a na ulici se nalazio popriječen kamion ‘tamić’ i ‘folksvagen Džeta’ sa upaljena sva četiri migavca. Ulaskom kolone na raskrsnicu na Skenderiji, ‘BMV’ se kretao unazad do Ulice Save Kovačevića, skrenuo u ulicu i zamakao zadnjim krajem iza zgrade u Mis Irbinoj, dok je prednji kraj ostao da viri. U Ulici Obala vojvode Stepe na tramvajskim šinama nalazila su se tri prazna tramvaja.

Zapaljena vozila grupe kapetana Labudovića

Kada je prvi ‘pinc’ došao naspram drugog tramvaja, odjeknuo je pucanj. Iz zgrade na uglu ulica Obala vojvode Stepe i Save Kovačevića ubijen je Gvozdenović, nakon čega je ‘pinc’ ostao bez kontrole, ugasio se, zanio u lijevu stranu i zamalo prevrnuo. U tom momentu se pojavljuje čovjek sa ručnim bacačem na ramenu nišaneći u ‘pinc’. Poručnik Cvetković ga rafalom iz mitraljeza eliminiše. Labudović iskače ispred vozila i sa podignutim rukama maše da se prekine paljba. Okreće se prema prvom ‘pincu’ i vojnici jasno čuju komandu: ‘Prekini paljbu!’. Cvetković prestaje da puca. Labudović korača ulicom nekih desetak metara sa podignutim rukama mašući unakrsno prema zgradi, vičući: ‘Ne pucajte!’. Tada ga pogađa prvi metak i on pada. Cvetković sa krova počinje da puca po zgradi, dok iz te zgrade naspram parka i zgrada na uglu Ulice Valtera Perića u klasičnoj ‘potkovici’ počinje unakrsna vatra iz svih oružja po koloni. Vodnik Matić izdaje naredbu: ‘Napad na vozilo!’ i vojnici iskaču iz drugog ‘pinca’.  Prvi ‘pinc’ pogađa neka eksplozivna naprava u desni donji dio kabine gdje je desetak sekundi prije toga sjedio kapetan Labudović. Vojnici, poranjavani još na vozilu, iskaču i zaliježu pod tramvaj, a na karoseriji ostaju Cvetković i Pejić. Pejić rešeta ‘BMV’, odnosno onaj njegov dio koji viri iza ćoška zgrade. Sa drugog ‘pinca’ dejstvuje Matić, pucajući prema zgradi naspram parka u Mis Irbinoj. Labudović uspjeva da se podigne i ponovo viče: ­’Ne pucajte!’, ali ga ponovo pogađaju. Provlači se između tramvaja prema betonskom nasipu Miljacke. Prvi sa karoserije drugog ‘pinca’ iskočili su Nikolić Dragoslav i Pajović Radoš. Obojica odmah bivaju ranjena. Dragoslav dobija metak kroz nogu i pada preko vozača prvog saniteta, koji jauče da je ranjen. Dok puca preko njega štiteći ga, kaže mu: ‘Brate, i ja sam, ćuti i povlači se’. Vozač drugog saniteta, koji je bio civilno lice, iskače iz vozila, silazi iza tramvaja betonskim nasipom do Miljacke, gdje se nekako dovlači i vojnik-vozač prvog saniteta. Tu na nasipu pucnjevima iz zgrada sa druge strane Miljacke ubijaju vojnika-vozača prvog saniteta, a vozač drugog saniteta betonskim koritom rijeke trči prema ‘Ajfelovom mostu’. Kod mosta pokušava da se popne na ulicu i tu ga hvataju muslimanske snage.

Poručnik Kastrati samo sa pištoljem pretrčava park i prelazi Koševski potok, dok ga Matić i ostali podržavaju. Albanac po nacionalnosti, bio je izuzetan đak, pa je prvu i drugu godinu Vojne akademije dao za godinu dana. Poslednji put je u rodnom Požarevcu bio u martu mjesecu. Majka Senija ga je preklinjala da se ne vraća u Sarajevo, pošto je trebalo da se ženi, a i dvojica njegovih kolega su napustila jedinice u Sarajevu, ali je Kastro, kako su ga zvali preko motorole, rekao: ‘Neću, majko, da budem izdajica’. Iskače iz potoka i pod paljbom pretrčava oba smjera Ulice Hamze Hume. Kod zgrade na uglu Ulice Valtera Perića dolazi do komandira Vojne policije muslimanskih snaga Ismeta Bajramovića Ćele. Po jednoj verziji imao je uperen pištolj u njega, a po drugoj pištolj nije ni vadio iz futrole, već je došao da pregovara. U obje verzije tražio je od Ćele da svojim ljudima naredi da prekinu paljbu i dozvole povratak grupe u Vojnu bolnicu. U obje verzije ga ubijaju sa leđa.

Masakrirani vojnici na Skenderiji 2. maja 1992. godine

Cvetković herojski i dalje sa ‘pinca’ pokušava da odbrani grupu. Sasvim slučajno se tog dana zadesio u Vojnoj bolnici, jer se prethodno popodne zbog napada muslimanskih snaga na bolnicu nije mogao vratiti u Lukavicu, gdje je bio stacioniran. Matić na drugom mitraljezu ispucava jednu municijsku kutiju i tada ga pogađaju u kuk. Pada na karoseriju i, vidjevši da su mu vojnici ranjeni, sa karoserije viče: ‘Predajemo se, ne pucajte’. Čini mu se da na njegove povike muslimani još jače pucaju. Prebacuje se preko stranice vozila na ulicu. Mitraljez preuzima vojnik Nikolić Mladen, grmalj iz Maglaja, koga su drugovi u odredu zvali Mrko. Od svog oružja Mladen je najviše volio mitraljez M-84. Jednom prilikom je, kada su ih u Vojnoj bolnici danima gađali snajperima sa zgrada zvanih ‘Momo i Uzeir’, uzeo mitraljez, nastavio redenike i izrešetao sve spratove odakle su pucali na bolnicu. TV Sarajevo je, kao i uvijek u to vrijeme, ‘objektivno’ izvijestilo da su diverzanti napali civilne objekte i da je bilo mrtvih. Sada puca prema zgradi naspram parka odakle sa svakog prozora pucaju na njih. Nikolić Mladen i Bešlić Kruno iz Zavidovića išli su u istu školu, tako da su se znali i prije vojske. Leže ranjeni jedan pored drugog na sarajevskom asfaltu. Kada je zaštitni puk, u čijem sastavu je bio i diverzantski odred , u jesen 1991. godine dislociran iz Zagreba na Slunj, Krunin otac je došao da ga posjeti. Nagovarao ga je da napusti jedinicu i sa njim krene kući. Kruno je odbio i rekao da će ostati sa svojim drugovima dok ne odsluži vojni rok. Tom prilikom njegov otac, Hrvat, poručio mu je da će platiti nekoga da ga ubije ako ostane u JNA. Starješine su Krunu nakon odlaska oca zatekle sa suzama u očima. Rekli su mu da može da ide kući ako mu je žao što je ostao. Kruno je odgovorio da mu nije žao zbog odluke, već se plašio da otac kući neko zlo ne učini majci koja je bila Srpkinja. Sve vrijeme dok puca psuje majku muslimansku.

Iako višestruko izranjavani, svi vojnici se herojski bore. Radoš Pajović, ostavši bez municije, skida ‘zolju’ sa ramena. Pridiže se da bi zauzeo bolji položaj, dok mu Dragoslav viče da ne ustaje. Ispaljuje raketu prema mitraljeskom gnijezdu u zgradi na uglu i sljedećeg trenutka pada smrtno pogođen. Labudović puzi prema ‘Ajlfelovom mostu’. Počinje vatra i sa suprotne obale, sa hale ‘Skenderija’. Cvetković ostaje bez municije na mitraljezu. On i Pejić zaliježu pored ostalih vojnika. Popović Branko je ubijen, Blagojević Aleksandar je teško ranjen, herojski se bori Nikolić Srđan. Blagojević je po VES-u vozač, odslužio je i vojni rok i produžetak od tri mjeseca, ali zbog situacije u Sarajevu nije mogao da ode kući. Mogao je da istupi iz stroja i ne ode na zadatak, niko mu to ne bi zamjerio, ali nije, ostao je do posljednjeg trenutka sa svojim drugovima.

Lazukić ne čuje mitraljez pored sebe. Okreće se i vidi Mladena kako leži na leđima. Drma ga: ‘Mrko, Mrko, jesi živ?’ Mladenove beživotne oči su bile uprte prema nebu. Pejića udara nešto u šljem. Pomislio je da je metak, ali shvata da ga Cvetković udara rukom jer ga nije čuo. Pita ga: ‘Mali, imaš li šta?’ misleći na municiju. Pejić hoće da mu da dva okvira od automatske puške koja je držao u bočnom džepu pantalona, ali vidi da je metak tu pogodio i da su mu se okviri raspali i meci poispadali. ‘Nemam ništa’, odgovara… Jedan po jedan, diverzanti ostaju bez municije. Cvetković vadi pištolj i puca sve do posljednjeg metka. Pejić ga pita: ‘Šta da radimo druže poručniče?’ Vidjevši da nema odgovora okreće se i vidi svog komandira kako leži dok mu se krv sliva sa čela niz lice. Provlači se ispod tramvaja i nalazi zaklon iza jedne od dvije trafike na obali Miljacke. Prema izjavama preživjelih, poslije nekih petnaestak minuta, diverzanti više nisu pucali jer nisu imali municije. Ubijali su ih ranjene jednog po jednog kao na strelištu. [26]

Tijela ubijenih pripadnika 65. ZMTP leže na ulici

Sva dramatičnost situacije u kojoj su našli pripadnici 65. Zaštitnog motorizovanog puka vidljiva je i iz izjave Dušana Avramovića koji se tada nalazio na dužnosti referenta za suzbijanje kriminaliteta u 65. ZMTP.

„Ja sam se 2. maja 1992. godine nalazio u Komandi Sarajevske vojne oblasti. Negdje oko osam časova dobio sam zadatak da odem sa oklopnim transporterom od Komande armije do Grbavice gdje se nalazio jedan ranjenik. Sa mnom u transporteru je bio stariji vodnik Ćurulija i još četiri vojnika… Imali smo problema sa izvlačenjem ranjenika pošto su nas gađali snajperom sa zgrade Skupštine. No ipak smo ranjenika ubacili u transporter i dovezli ga do Vojne bolnice. U međuvremenu je preko radija javljeno da se ne dozvoli prolaz našem transporteru jer sa njim prevozimo ‘četničke snajperiste’ u Vojnu bolnicu. Ovo sam saznao kada smo došli u Vojnu bolnicu i nakon toga je pukovnik Toma Taušan, upravnik Vojne bolnice, ovu vijest demantovao preko Radio Sarajeva. Ja sam se u krugu bolnice vidio sa kapetanom 1. klase Markom Labudovićem, koji je takođe bio pripadnik moje jedinice, a koji je bio stacioniran sa svojom jedinicom kao obezbjeđenje Vojne bolnice. Upravo Labudović mi je rekao da je vijest o tome da vojni transporter prevozi ‘četničke snajperiste’ do Vojne bolnice bila emitovana preko radija, kao i demanti upravnika Vojne bolnice. U međuvremenu se ukazala potreba za dovoženjem još četvorice ranjenih sa desne strane Miljacke, u Vilsonovom šetalištu kod zgrade muzeja. Tamo nam nije bio moguć pristup, jer su pripadnici ‘Zelenih beretki’ već imali raspoređene snage sa desne strane Miljacke. Kapetan Labudović je stoga tražio jedno vozilo milicije da nas prati. Vozilo milicije je naprijed išlo sa upaljenom rotacijom i četiri žmigavca, a mi smo sa transporterom išli iza njega. Tu smo doživjeli neprijatnu situaciju utoliko što nas je milicijsko vozilo uvelo u garažni prostor Skupštine BiH, koja je potpuno bila ‘pokrivena’ sa snagama MUP-a BiH. Shvatio sam da je u pitanju klopka i naredio sam jednom milicioneru da izađe iz vozila i uveo ga u transporter, a drugom koji je ostao u vozilu MUP-a da krene nazad prema Vojnoj bolnici. Tako smo vraćeni do Vojne bolnice, a zatim smo odatle krenuli ka Komandi Armije, s tim što smo prethodno obavijestili pukovnika Šuputa šta se dogodilo i on nam je poslao dva transportera i dva ‘PUH-a’ u pomoć, pa smo bezbjedno došli do Komande Armije. Već tada na putu kod mosta Skenderija su bili postavljeni kontejneri koji su blokirali saobraćaj, tako da smo teško prošli tu barikadu, odnosno morali smo ju ukloniti da bismo uopšte prošli.

Po dolasku u Komandu Armije, oko 11.15 časova, dobili smo obavještenje da je izvršen napad na Dom JNA u Sarajevu i general Kukanjac je naredio pukovniku Šuputu da sa svojom jedinicom ode do Doma JNA i preveze ranjene u Vojnu bolnicu i vidi šta se dešava. Inače, bilo je javljeno da je potpukovnik Bogoje Božinovski, načelnik Doma JNA ranjen, kao i jedan kapetan čije ime ne znam. U akciju je ukupno krenulo tri ‘puha’ i tri transportera, a ja sam se nalazio u prvom vozilu ‘puh’ zajedno sa pukovnikom Šuputom. Kretali smo se Dobrovoljačkom ulicom prema mostu Drvenija, a imali smo namjeru da pređemo Miljacku u Ulici Tome Masarika i zatim pored Vojne ustanove ‘Jedinstvo’ skrenuti desno i doći do Doma JNA. Međutim, ono što nam je upalo u oči bila je neobična tišina i nedostatak ljudi na ulici. Nigdje nikoga nije bilo. I Šuputu i meni je ovo bilo vrlo sumnjivo pa je pukovnik Šuput naredio da se vratim nazad u Komandu Armije zbog održavanja veze, a on je prešao u transporter kod kapetana Petrovića. Ja sam se vratio u Komandu Armije i motorolom održavao vezu sa Šuputom. Čim sam došao u Komandu počela je jaka pucnjava iz pravca grada. Poslije jake eksplozije javilo se nekoliko ljudi iz ove kolone koja je krenula prema Domu JNA. Tako mi je vodnik 1. klase Radenko Magazin javio da je teško ranjen i da su mu dva vojnika poginula. Javio se kapetan Marković (Marković Miodrag, prim. aut) da ima na ulici ranjen vodnik Bojan Jovanović i još dva vojnika. Poslije sam čuo kako vodnik Magazin zove pukovnika Šuputa i javlja da je teško ranjen u noge i da ne može da makne. Čuo sam pukovnika Šuputa da komanduje, odnosno govori da se pokuša probiti do zgrade Radničkog univerziteta ‘Đuro Đaković’, a koliko sam shvatio iz razgovora vodnik Magazin se i nalazio upravo u njegovoj neposrednoj blizini.

Dok se sve ovo dešava, počeo je napad na Komandu 2. Vojne oblasti JNA. Najprije je otvorena vatra na kamion sa hranom u kome su se nalazili vojnik Divčić Goran (Divović Goran, prim. aut) i svi su ga zvali Divac` Starješina vozila bio je poručnik Goran Belić kao dežurni oficir Komande Armije. Inače, vatra na ovo vozilo bila je otvorena kod mosta Drvenija. U pratnji ovog vozila bilo je vozilo marke ‘puh’ u kojem je bio starješina vozila stariji vodnik Rade Nenadić. Ovo vozilo je uspjelo doći do stepenica na ulazu u Komandu Armije, a vozilo ‘puh’ je napravilo krug i ušlo u dvorište Komande. Nakon ovoga poručnik Belić je izašao iz vozila i ušao na glavni ulaz u Komandu. Vidjelo se da je ranjen u desnu ruku i rekao je da je vozač Divčić (Divović, prim. aut) pogođen u predjelu leđa i da je teško ranjen. Otišao sam sa još četvoricom, sa starijim vodnikom Nenadićem i dvojicom vojnika  i iznijeli smo Divčića iz vozila i donijeli ga unutar zgrade. I za ovo vrijeme dok smo ga unosili bila je otvarana vatra po Komandi. Kada smo ga unijeli, smješten je u sanitetsko vozilo i došao je odmah doktor Budimir Radulović, pukovnik, koji je pokušao da mu ukaže pomoć. Međutim, u jednom momentu dr Radulović je ustao i rekao da mu više ne može pomoći pošto je ranjen u kičmu i tada je počeo da plače. Vojnik je u tom momentu već bio bez svijesti. U međuvremenu mi se preko motorole javio pukovnik Šuput koji je bio blokiran u zgradi RU ‘Đuro Đaković’ i rekao mi da nema vezu sa Kukanjcem te da odem do pukovnika Kukanjca i da mu posredstvom motorole omogućim vezu sa njim. Istovremeno je Kukanjac poslao kurira po mene , pa sam odmah otišao do njega i putem moje motorole uspostavio je vezu sa Šuputom. Šuput je od Kukanjca tražio pomoć, a Kukanjac je tada rekao da je krenuo tenkovski bataljon iz Lukavice te da će doći avijacija i da se drži. General Kukanjac me je pitao gdje je ostatak naše jedinice i ja sam mu odgovorio da je dio jedinice u Vojnoj bolnici te da je tamo komandant tog odreda kapetan Marko Labudović, jedan dio jedinice je u Butilama, a manji dio u Kalinoviku. General Kukanjac je naredio kapetanu Labudoviću preko motorole da se sa jedinicom odmah uputi prema pukovniku Šuputu prema zgradi RU ‘Đuro Đaković’. Nekako poslije uspostavljanja veze, kapetan Labudović se sam ponudio da krene u pomoć Šuputu, a Kukanjac je to, može se reći, odobrio, odnosno prihvatio.

Poslije jedno pola sata mi se javio kapetan Labudović. Ja sam imao pozivni znak ‘Sava 13’,  a kapetan Labudović ‘Dunav’. Javio mi se Labudović i rekao da je napadnut na Skenderiji. Takođe mi je rekao: ‘Nema ti više Žuće i Bregane’. Ja sam shvatio da su poginuli poručnik Cvetković Ivica i poručnik Gvozdenović Obrad. Tada je prestao da se javlja. Odmah sam otišao kod generala Kukanjca i saopštio mu da je Labudovićeva jedinica napadnuta kod Skenderije i da ima mrtvih. Poslije jedno 15 minuta javio mi se ponovo Labudović preko motorole i rekao mi da je bio u nesvijesti, da je ostao bez desne noge i da vidi tenkove iz pravca mosta Vrbanja prema njemu. Opisivao mi je mjesto gdje se nalazi. Iz tog opisa shvatio sam da je mjesto napada na raskrsnici Ulice Obala vojvode Stepe Stepanovića i novog mosta na Skenderiji. Nakon toga, general Kukanjac je otišao u kancelariju potpukovnika Patačka Franje, iz pres-centra nazvao Radio Sarajevo i nekom dežurnom novinaru na radiju rekao: ‘Pička vam materina, javite preko radija da se više ne napadaju moji ljudi i ne ubijaju, inače ću srušiti grad.’ Ovaj mu je odgovorio: ‘Gospodine generale, dosta ste srali, sada jedite’. Kukanjac je bio ljut jer se veza prekinula, uhvatio se za glavu i rekao: ‘Sada ću ja vama pokazati.’

Poslije izvjesnog vremena preko motorole se ponovo javio kapetan Labudović. Rekao mi je da je po drugi put bio u nesvijesti i da i dalje krvari. Tada mi je preko telefona izdiktirao broj njegove žene u Beogradu i rekao mi tačnu adresu gdje se nalazi. Zamolio me je da je nazovem, kažem joj šta se dogodilo sa njim i da čuva djecu. Tada mi je rekao da će se ubiti ukoliko ne dođe pomoć za deset minuta. Poručio mi je da prenesem njegovom zemljaku Milutinu Kukanjcu da on gine, a ne zna zašto gine. Još je rekao da prenesem Kukanjcu da zapali grad i njega zajedno s gradom. U razgovor se preko motorole umiješao i pukovnik Šuput koji je molio Labudovića da izdrži još malo jer nam je svima isto, a da je general Kukanjac obećao pomoć. Poslije toga se kapetan Labudović više nije javljao preko motorole. Ovo zadnje javljanje kapetana Labudovića bilo je oko negdje oko 18:45 sati.“[27]

Kolona vojno-sanitetskih vozila koja se kretala iz pravca Vojne bolnice prema Domu JNA napadnuta je iz postavljene zasjede na raskrsnici Ulice Vojvode Stepe i novog mosta na Skenderiji. Zasjedu su postavili pripadnici TO BiH, specijalne jedinice MUP-a R BiH, kao i dijelovi paravojne jedinice „Zelene beretke“.

Tijela pobijenih vojnika nekoliko dana su ostala da leže na ulici. Muslimanska strana nije dozvoljavala da se posmrtni ostaci pokupe i predaju organima JNA, valjda kako bi se hvalili svojim „herojskim djelom“. U kakvom su stanju bili leševi vidljivo je na osnovu fotografija lica mjesta, kao i iz obdukcionih zapisnika koji su vršeni na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu. Na osnovu izjava svjedoka, muslimanskim ekstremistima nije bilo dovoljno što su pobili pripadnike 65. Zaštitnog motorizovanog puka već su njihova tijela spalili sa električnim kablovima koje su pokidali teretnim vozilom sa obližnjih vodova za tramvaj i trolejbus koji je saobraćao na toj ruti. Kada se pogledaju slike posmrtnih ostataka, ove tvrdnje zvuče prilično istinito.[28]

Bez mogućnosti da pruže bilo kakvu vrstu ozbiljnijeg otpora, kod platoa Skenderija ubijeno je 11 pripadnika JNA i to kapetan Marko Labudović, poručnik Obrad Gvozdenović, poručnik Ivica Cvetković, poručnik Mihad Kastrati, te vojnici Branko Popović, Kruno Bešlić, Mladen Nikolić, Radoš Pajović, Aleksandar Blagojević, Srđan Nikolić te vozač Nebojša Bojanić. Posmrtni ostaci Mihada Kastratija i Krune Bešlića do današnjeg dana nisu pronađeni. Pored naprijed navedenih kod Skenderije je poginuo i Aleksandar Gluhović koji je iz kasarne „Slaviša Vajner Čiča“ krenuo prema Domu JNA kako bi pomogao ranjenima i zarobljenim licima.

Ranjeni su Mihajlo Babović, Dragan Glamočić, Dragan Lazukić, Dragan Matić, Dragoslav Nikolić i Milan Pejić.

Posmrtni ostaci Predraga Cerovića prilikom obdukcije na VMA

Za to vrijeme napadi na zgradu Komande 2. Vojne oblasti sve više dobijaju na intenzitetu. Osoblje i vojska se od ranog jutra nalaze u totalnoj blokadi i trpe žestoku vatru kojom jedinice „Patriotske lige“, Teritorijalne odbrane, „Zelenih beretki“ i Specijalnih jedinica MUP-a BiH dejstvuju po njima. Napadi jakog intenziteta su trajali sve do 22 časa, a tokom noći je bilo sporadične pucnjave. U pokušaju da sačuva goli život od napada sarajevskih kriminalaca pod vođstvom Jusufa Juke Prazine na kapiji zgrade Komande poginuo je vojnik Perica Nović. Mladić rodom iz okoline Prnjavora ubijen je na ulicama Sarajeva od strane tih istih kriminalaca koji su mu se na ovaj način „odužili“ što ih je samo nepunih mjesec dana ranije zaustavio u pljački i rušenju gradske imovine. Perica Nović dobio je pismenu zahvalnicu od strane civilnih organa Sarajeva zbog ličnog doprinosa očuvanju normalnog života u gradu na Miljacki što se i vidi iz dokumenta koji se nalazi u bazi podataka Centra.^[29]

Zahvalnica generalnog direktora „Centrotransa“ vojnicima JNA

U trenucima kada je mrak prekrivao Sarajevo drugog majskog dana 1992. godine u zgradi Komande na Bistriku su ležala beživotna tijela Gorana Divovića i Perice Novića. Nešto dalje, na raskrsnici kod novog mosta Skenderija ostala su pod vedrim nebom razbacana tijela pripadnika Diverzantskog odreda 65. Zaštitnog puka, dok su preživjeli članovi Šuputove grupe spas čekali u prostorijama Radničkog univerziteta i podrumu obližnjeg nebodera.

Dakle, epilog dešavanja 2. maja jeste da je u napadima na Dom JNA, zgradu Komande 2. Vojne oblasti te u zasjedama za grupe potpukovnika Milana Šuputa i kapetana Marka Labudovića na Skenderiji ubijeno ukupno 18 lica, dok je veliki broj njih teško ranjeno. Svi su stradali pružajući otpor paravojnim formacijama i snagama MUP-a BiH. Na osnovu prethodno navedenog jasno je da je muslimanska strana prva isprovocirala sukob napadom na Dom JNA. Grupe potpukovnika Milana Šuputa i kapetana Marka Labudovića su imale naređenja pretpostavljene komande da iz Doma JNA izvuku ranjene i transportuju ih u Vojnu bolnicu te spasu preostalo osoblje iz okruženja. Iako bošnjačka strana godinama zastupa narativ po kome su „Niški specilaci“ krenuli u napad na zgradu Predsjedništva BiH kako bi izvršili državni udar jasno je kao dan da to naprosto nije tačno. U Sarajevu nisu postojali nikakvi „niški specijalci“ niti je postojala „Vojska Jugoslavije“. Vojnici koji su ubijeni 2. maja su bili pripadnici Sarajevske vojne oblasti JNA. Rodom su bili iz Han Pijeska, Požarevca, Zvornika, Beograda, Zavidovića, Prnjavora, Kaknja, pa i Sarajeva i položili su zakletvu da brane zajedničku državu. Drugo, da je cilj JNA bio da zauzme zgradu Predsjedništva BiH i presječe Sarajevo na dva dijela i tako izvede državni udar ista ne bi danima unazad vršila dislokaciju sredstava i opreme iz Sarajeva i ostala potpuno „gola“ u okruženju neprijatelja. Pogotovo ne bi pokušala zauzeti Sarajevo sa dvije grupe od nepunih 70 ljudi. Prilično je nejasno i ko je to pokušao da zauzme zgradu Predsjedništva. Jedinica kapetana Labudovića je u svom putu prema Domu JNA iz Vojne bolnice prethodno prošla pored zgrade Predsjedništva i presretnuta je u neposrednoj blizini novog mosta na Skenderiji. Sa druge strane, grupa potpukovnika Milana Šuputa je prešla Miljacku kod novog mosta na Skenderiji i skrenula desno u pravcu Doma JNA kada je napadnuta kod Radničkog univerziteta „Đuro Đaković“. Evidentno, obje grupe su imale pravce kretanja suprotno od položaja zgrade Predsjedništva. Preživjeli članovi ovih posada izričito odbacuju navode da su imali naređenja da taj dan zauzmu zgradu Predsjedništva BiH ili neke druge institucije. Dakle, ne postoji ni jedan materijalni dokaz da su vojnici JNA poginuli u borbama dok su pokušali zauzeti vitalne objekte u Sarajevu.

U danu kada je u Sarajevu počeo konačni obračun sa JNA, na sarajevski aerodrom je sletio predsjednik BiH Alija Izetbegović zajedno sa pratnjom. On se upravo vratio iz Lisabona sa mirovnih pregovora u organizaciji Evropske zajednice i odlukom Milutina Kukanjca, glavnokomandujućeg 2. Vojne oblasti, odlučeno je da Izetbegović i njegova pratnja budu zadržani na aerodromu, a nakon toga sprovedeni u Komandu Sarajevskog korpusa na Lukavicu. Inače, 5. aprila 1992. godine aerodrom u Butmiru je pod kontrolu stavila JNA zauzimanjem od strane Sarajevskog korpusa pod komandom Vojislava Đurđevca. Za komandanta aerodroma postavljen je pukovnik Vidoje Magazin. Na ovaj način omogućeno je organizovanje „vazdušnog mosta“ kojim su tokom aprila veliki broj žena, djece i stranih državljana evakuisani iz Sarajeva kojem je nedostajala varnica da se pokrene ratna lavina. Pored Izetbegovića, u delegaciji zajedno sa njim bili su njegova kćerka Sabina, tjelohranitelj i Zlatko Lagumdžija kao predstavnik opozicionih partija u parlamentu R BiH. Komandant Sarajevskog korpusa Vojislav Đurđevac o zadržavanju Alije Izetbegovića na sarajevskom aerodrom govori sljedeće: „Dana 2. maja pozvao me je u moju kancelariju u Lukavicu pukovnik Vidoje Magazin i rekao mi da ima najavljeno slijetanje aviona iz Lisabona u kojem se nalazio predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović. Pitao me je šta da radi, a ja sam nazvao generala Kukanjca, komandanta 2. Vojne oblasti i konsultovao ga. General Kukanjac je konsultovao nekoga u Beogradu, ali ne znam koga i naredio mi da Izetbegovića i njegovu pratnju prihvatim na aerodromu i da ih dovezem u Lukavicu. Tako sam javio ovo pukovniku Magazinu. Poslije izvjesnog vremena nazvao me je pukovnik Magazin i rekao mi je da je avion sletio na aerodrom te da niko od zvaničnih lica BiH predsjednika Izetbegovića nije dočekao na aerodromu. Takođe mi je rekao da Alija neće da ide u Lukavicu, a ja sam poručio pukovniku Magazinu da prenese Izetbegoviću da su putevi blokirani i da će teško stići do grada, te da mu je najsigurnije da dođe u Lukavicu. Poslije izvjesnog vremena u kasarnu ‘Slobodan Princip Seljo’ u Lukavicu je došao transporter sa aerodroma iz kojeg su izašli Alija Izetbegović, njegova kćerka Sabina, njegov pratilac koga su zvali Žićo, a čini mi se da se preziva Imamović i dr Zlatko Lagumdžija iz Partije reformskih snaga. Alija se pozdravio sa mnom i upitao me: ‘Generale, je li ovo znači da sam ja zatvorenik’, a ja sam mu odgovorio: ‘Ne, nego ste spašeni’. Izetbegovića i njegovu pratnju sam uveo u kancelariju pukovnika Gagovića, pomoćnika za pozadinu u Komandi korpusa i tu sam ih ponudio kafom, sokom i slično… Alija Izetbegović je bio vidno uplašen i bilo je očigledno da se plaši za svoj život. Inače, general Kukanjac je izdao strogo naređenje da nikome ne smije faliti dlaka sa glave i da se organizuje prihvat ovih ljudi na jedan dostojanstven način… Tu noć su prespavali u kasarni u Lukavici …[30]“

 Evo šta je o ovom događaju rekao Milutin Kukanjac:

„U jeku užasnih borbi oko zgrade Komande oblasti i drugih vojnih objekata u Sarajevu, oko 18 časova obaviješten sam od komandanta sarajevskog korpusa Vojislava Đurđevca da je iz Lisabona na sarajevski aerodrom pristigao Alija Izetbegović i pitao šta da se radi. Naredio sam generalu Đurđevcu i komandantu aerodroma pukovniku Magazin Vidoju da ga sklone u pristanišnu zgradu, da ga dobro obezbijede, da se prema njemu odnose kao prema šefu države, dok se ne donese odluka šta dalje raditi. U međuvremenu sam obavijestio generala Adžića o ovom slučaju… Pošto Izetbegovića na aerodromu niko od njegovih nije dočekao, pa ni UNPROFOR, a aerodrom je bio pod našom komandom, postojala je opasnost da ga naoružane grupe oko aerodroma zarobe ili likvidiraju sa vrlo teškim posljedicama koje bi iza toga mogle nastati prije svega po nas i mene lično jer se aerodrom nalazio pod mojom neposrednom komandom. Varijanta da ga pustimo da ide sam je otpala, jer bi ga ubili. Da se to dogodilo, on bi bio proglašen za sveca, muslimani i Hrvati bi ostali ‘čistih ruku’, a mi (Srbi) bi jednostavno bili proglašeni zvjerima. Treba znati da je muslimansko-hrvatsko rukovodstvo u Sarajevu proglasilo Izetbegovića izdajnikom, pošto je 1. ili 2. maja u Lisabonu potpisao trojnu podjelu BiH, koja je inače bila vrlo povoljna za Srbe… Nakon izvjesnog vremena stupio sam u kontakt sa generalom Adžićem koji je u ime vrhovnog komandanta rekao da se moji prijedlozi u cjelosti prihvataju, a to su: da Aliju jednim borbenim vozilom sigurnim pravcem prebacimo u zgradu komande Sarajevskog korpusa na Lukavici, da se smjesti u kancelariju preko puta komandanta Korpusa, da mu se obezbjedi pristojan smještaj, ishrana, obezbjeđenje i po potrebi ljekar te da 3. maja 1992. godine od sedam časova preko UNPROFOR-a i drugih faktora međunarodne zajednice otpočnemo pregovore kako bi 3. maja 1992. godine izmjestili posljednji dio komande oblasti van grada. Čvrsta je moja odluka bila i ona je odobrena i prihvaćena od moje vrhovne komande, da ne pregovaram lično i neposredno sa muslimansko-hrvatskim rukovodstvom, već da radim preko UNPROFOR-a, da nama UNPROFOR bude stopostotna garancija za izlazak iz grada, a da UNPROFOR-u garancija bude muslimansko-hrvatsko rukovodstvo. Na osnovu takve odluke otpočele su aktivnosti od sedam do 15 časova. Nosilac svih aktivnosti koje se odnose na plan izlaska bio je kanadski general Luis Makenzi. Alija Izetbegović se nalazio na Lukavici, ja sam se nalazio na Bistriku u Komandi oblasti, muslimansko-hrvatsko rukovodstvo u zgradi Predsjedništva BiH, a srpsko rukovodstvo na Palama… Da bi se stvari shvatile, mora se imati u vidu da su svi prilazi i prolazi van grada Sarajeva za Komandu oblasti bili zakrčeni, zatvoreni i zarušeni. Ostala je samo i jedino Dobrovoljačka ulica, kojom su inače svi naši pokreti vršeni od 10. aprila 1992. godine.“[31]

S obzirom na to da je pukovnik Đurđevac imao ozbiljnih zdravstvenih problema tog dana, inicijativu u razgovoru sa Alijom Izetbegovićem oko izmještanja Komande 2. Vojne oblasti preuzeo je Milosav Gagović, njegov zamjenik u Sarajevskom korpusu te je predložio sljedeće: da posredstvom Ejupa Ganića izda naređenje svojim potčinjenim jedinicama da se prekinu borbena dejstva na prostoru grada, da se izvuku i zbrinu ranjeni, da se evakuišu mrtvi sa ulica što je do tada bilo onemogućeno zbog dejstva jedinica TO BiH, da se deblokira Vojna bolnica, zgrada Komande 2. Vojne oblasti i sve kasarne u Sarajevu te da se tako stvore uslovi da se komanda 2. Vojne oblasti na čelu sa generalom Kukanjcem izmjesti iz Bistrika u Lukavicu. Ovi prijedlozi su od strane Izetbegovića prihvaćeni koji je onda telefonirao Ejupu Ganiću, prenio mu ove zahtjeve i naložio da se tako i postupi. Ovim dogovorom je predviđeno da sutradan, 3. maja, u Lukavicu dođu predstavnik UNPROFOR-a Makenzi, Kolom Dojl – predstavnik EZ, kao i Radovan Karadžić koji se nalazio na Palama. U Lukavici bi se sačinio odgovarajući dokument kojim bi se regulisao dalji status pripadnika JNA na prostoru BiH, porodica aktivnih i penzionisanih vojnih i građanskih lica srpske, crnogorske i drugih nacionalnosti koji žele da premjeste svoje porodice sa prostora BiH. Pukovnik Gagović je o sadržaju dogovora obavijestio generala Kukanjca koji se saglasio sa naprijed navedenim. Dogovor je prihvatio i Izetbegović koji je o detaljima obavijestio Ganića kao i ostale članove krnjeg Predsjedništva BiH.[32]

„U jutarnjim časovima 3. maja u Lukavicu su stigli Makenzi i Dojl u momentu kada sam se nalazio u svojoj kancelariji sa Izetbegovićem pa sam ovu dvojicu putem prevodioca upoznao o našem dogovoru. Mekenzi se odmah saglasio, a Dojl je tražio da dogovor ne bude u kasarni u Lukavici već u zgradi UNPROFOR-a u Sarajevu što ja nisam prihvatio, a sa tim se saglasio i Izetbegović. Nakon ovoga sam izašao da obiđem jedinice po već unaprijed utvrđenom planu, tako da sam se zadržao do iza 12 časova. Začudilo me je da još uvijek nema kolone Komande 2. Vojne oblasti pa sam se uputio u kasarnu gdje me je sreo kurir i prenio mi da me je telefonom tražio general Kukanjac. Ušao sam u kancelariju i u tom momentu je Izetbegović držao slušalicu u ruci rekavši da me treba general Kukanjac. Javio sam se na telefon i tom prilikom me Kukanjac obavijestio da se telefonski dogovorio sa Izetbegovićem i Ganićem da Izetbegović garantuje izlazak Komandi Armije i prištapskim jednicama pod uslovom da on lično dođe u Komandu Armije sa pripadnicima UNPROFOR-a i izvede Komandu i prištapske jedinice bezbjedno. Ovom dogovoru koji je postigao Izetbegović sa Kukanjcem telefonskim putem bili su prisutni Makenzi i Dojl. Ja sam tada pitao generala Kukanjca zašto je promijenjena odluka, odnosno dogovor koji sam postigao sa Izetbegovićem, na što je Kukanjac tražio da ovoga puta bude po njegovom što sam ja i prihvatio. Kako je Izetbegović garantovao Kukanjcu da će bezbjedno izvesti Komandu 2. Vojne oblasti i prištapske jedinice ako on sa Makenzijem pođe u Komandu i bude u koloni prilikom izlaska, ja sam na to pristao i uputio Izetbegovića i Makenzija u Komandu 2. Vojne oblasti kod generala Kukanjca, radi izvođenja iste u Lukavicu, dok je Kolm Dojl ostao sa mnom u kasarni. Dojl je pitao da li je on sada talac na što sam odgovorio da nije i da ostaje sa mnom isključivo radi eventualnog dogovora i održavanja veze sa Izetbegovićem i Makenzijem oko izlaska Komande iz objekata na Bistriku. General Kukanjac je tražio dvadeset vozila radi odvoženja opreme i vojnika što je i urađeno. Prilikom odlaska Izetbegovića i Makenzija, zamolio sam Makenzija da on lično bude u transporteru sa Kukanjcem kao i Izetbegović, te da dođe do Vrbanja mosta, propusti kolonu u Lukavicu, a nakon toga neka Izetbegović ide u Predsjedništvo, Kukanjac u Lukavicu, a Makenzi prema svom nahođenju. Makenzi me je zamolio da mu dam višeg oficira jer on ne poznaje dovoljno grad pa sam ja odredio pukovnika Jakovljević Slobodana, pomoćnika komandanta Korpusa da pođe sa njim što je ovaj i učinio. Izetbegović je zamolio da nazove Ganića, što sam mu i omogućio i čuo sam kada ga je pitao: ‘Ejupe, je li onaj čovjek siguran da možemo Komandu 2. Vojne oblasti sa jedinicama bezbjedno izvesti’ i na ovo je dobio potvrdan odgovor.“[33]

Dakle, postojala su dva dobra i potpuno opravdana razloga zašto je odlučeno da se Alija Izetbegović zadrži na aerodromu i da mu se ne dozvoli odlazak prema gradu. Kao prvo, u okolini aerodroma, kao i u cijelom Sarajevu, 2. maja su vođene velike borbe. Muslimanske paravojne formacije zajedno sa jedinicama TO BiH i jedinicama MUP-a BiH su iz svih vrsta oružja vršile napade na sve objekte i ljudstvo JNA koje se grčevito branilo. U takvoj situaciji niko nije mogao garantovati bezbjedan prolazak Aliji Izetbegoviću do zgrade Predsjedništva BiH. Koliko je ozbiljna situacija bila dovoljno govori i to što niko od predstavnika međunarodne zajednice, zvaničnika R BiH kao ni jedinice UNPROFOR-a nisu dočekali Izetbegovića u Butmiru. Drugi razlog je taj što je sa smještanjem Alije Izetbegovića u Lukavicu Komanda 2. Vojne oblasti JNA imala mogućnost da njegov dolazak u sjedište Predsjedništva uslovi sa prestankom napada na nju i omogući izlazak Armije iz okruženja i njen odlazak u Lukavicu. I zaista, kada je muslimansko rukovodstvo dobilo informaciju da se Izetbegović nalazi u kasarni u Lukavici, intenzitet napada na objekte JNA u Sarajevu je vremenom opadao da bi u toku noći bilo samo sporadične pucnjave.

Svanuo je 3. maj. Alija Izetbegović se nalazi u Lukavici. Pregovori za njegovo oslobađanje, odnosno za iseljavanje vojske JNA sa Bistrika traju od ranih jutarnjih časova.

„…Ujutro me pozvao telefonom general Kukanjac, komandant Sarajevske Vojne oblasti i rekao mi da odem u zgradu Komande UNPROFOR-a koja se nalazila u zgradi preduzeća PTT inžinjering u Sarajevu i da razgovaram sa generalom Makenzijem po pitanju puštanja predsjednika Izetbegovića koji je dan ranije zadržan u kasarni u Lukavici i izmještanja Komande 2. Vojne oblasti iz grada Sarajeva u Lukavicu. Ubrzo poslije ovog razgovora po mene su došli predstavnici UNPROFOR-a sa borbenim vozilom i mene i pukovnika Čađu prebacili u zgradu PTT inžinjering. Po dolasku u zgradu otišli smo u kancelariju generala Makenzija. U kancelariji su pored generala Makenzija bili gospodin Kolm Dojl, predstavnik Evropske Zajednice i dr Ejup Ganić, potpredsjednik Predsjedništva BiH. Ispred JNA smo bili pukovnik Čađo i ja. General Makenzi mi je rekao da trenutno nema te zemlje u svijetu gdje je armija uhapsila šefa države i da bezuslovno zahtijeva da se on pusti iz zatvora. Ovo je glavom potvrđivao i Ejup Ganić, po čemu sam shvatio da general Makenzi ustvari prenosi njegove stavove. Makenziju sam odgovorio da se slažem da nema zemlje u svijetu gdje je armija uhapsila šefa države, ali da isto tako nema države u svijetu gdje se komandant armijske oblasti sa užim dijelom komande drži u potpunom okruženju, a to je jedna vrsta zatvora. Dodao sam da predsjednik Izetbegović nije u zatvoru nego je sklonjen sa aerodroma u kasarnu Lukavica iz razloga njegove lične bezbjednosti. Insistirao sam da se jedino može razgovarati oko istovremenog puštanja Izetbegovića i izlazka Komande Armije iz grada u Lukavicu. Dr Ejup Ganić se ovome oštro protivio i zahtijevao je da se prvo pusti predsjednik Izetbegović, a da će se naknadno razgovarati o izlasku Komande Armije. General Makenzi se složio sa mojim prijedlogom i zahtijevao je od Ganića da se pregovor obavlja onako kako sam ja predložio. Ganić je tada meni i Makenziju rekao da predsjednik Izetbegović nema kredibilitet pošto je uhapšen i drži se mimo svoje volje u rukama Armije, te da predsjedništvo R BiH ne priznaje njegove razgovore i neće pristati ni na kakav dogovor koji bude postigao predsjednik Izetbegović. Istovremeno je rekao da je on taj koji ima legitimno pravo da sa nama razgovara, pošto vrši funkciju predsjednika Predsjedništva BiH, a saglasno Ustavu Republike BiH. Tu smo nastavili razgovor i dogovorili smo se, uz pomoć generala Makenzija, da vozilo UNPROFOR-a ode u Lukavicu po Izetbegovića, da ga odvede do zgrade Predsjedništva BiH, gdje bi se on zadržao jedno kraće vrijeme da bi dobio kredibilitet od članova Predsjedništva da može da razgovara, a zatim bi se ponovo vozilom UNPROFOR-a vratio u zgradu PTT inžinjeringa, odnosno u zgradu UNPROFOR-a. General Makenzi je upozorio Ganića da će on lično sve vrijeme biti uz Izetbegovića i da ga Ganić neće moći skloniti u stranu, već da će Izetbegović morati doći na pregovore u komandu UNPROFOR-a. Drugi dio dogovora je bio da istovremeno drugo vozilo UNPROFOR-a ode u Komandu Sarajevske Vojne oblasti i doveze generala Kukanjca u zgradu UNPROFOR-a radi pregovora. Nakon što je ovaj dogovor postignut, ja i Ganić smo izašli iz zgrade UNPROFOR-a i ja sam sa jednim vozilom UNPROFOR-a otišao u zgradu Komande Sarajevske Vojne oblasti a Ganić sa drugim vozilom u zgradu Predsjedništva BiH kako bi obezbjedio naš siguran odlazak u zgradu Komande. Prolazeći kroz dvorište Komande i kroz dijelove zgrade vidio sam da stanje nije redovno. Ljudi su bili u šoku, svi vojnici i starješine su bili sa šljemovima i naoružani teškim naoružanjem. Svaki od oficira je imao položaj na nekom od prozora Komande Armije. Oficiri su bili pretvoreni u obične borce sa zadatkom da doslovno odbrane svoje gole živote. Na zgradi Komande Armije su se vidjeli tragovi teških borbenih dejstava. Unutar zgrade su bila dva mrtva vojnika, a prozori su bili razbijeni. Dok sam upoznavao generala Kukanjca sa rezultatima dogovora često je zvonio telefon i general Kukanjac je u par navrata razgovarao sa predsjednikom Izetbegovićem. Moj utisak je bio da ljudi iz Komande Armije nemaju povjerenja u generala Kukanjca i ne žele ga pustiti da sam ode na pregovore u komandu UNPROFOR-a. Ovo mi naravno nije rekao Kukanjac nego je to bio moj zaključak prema onome što sam vidio i pri samom ulasku u Komandu Armije. Povremeno su u Kukanjčevu kancelariju ulazili oficiri koji su mu saopštavali da su uhvatili poruke paravojnih formacija `Zelenih beretki` da imaju namjeru da likvidiraju Kukanjca prilikom njegovog odlaska u zgradu UNPROFOR-a. Bilo kako bilo, Kukanjac je odlučio da ne ode u zgradu UNPROFOR-a nego je poslao mene da produžim pregovore i da zahtijevam da UNPROFOR obezbijedi da iz Lukavice pođe Izetbegović i 20 praznih kamiona i dođu u Komandu Sarajevske Vojne oblasti, da se utovari Komadna i cjelokupan sastav, i da zajednički sa Izetbegovićem, Kukanjcem i vozilima koja evakuišu dođu do mosta ‘Skenderija’, da se tu izvrši presjedanje Izetbegovića u drugi transporter koji će ga odvesti do zgrade Predsjedništva BiH, a da Kukanjac sa kolonom iz Komande Armije i ostalim vozilima UNPROFOR-a ode u kasarnu u Lukavicu. Samo da kažem da je čovjek koji je obavijestio generala Kukanjca da su na sredstvima radio-veze uhvatili poruku paravojnih formacija ‘Zelenih beretki’ da će likvidirati Kukanjca bio pukovnik Ratko Katalina. Izašao sam iz zgrade Komade Armije i krenuo sa oficirom UNPROFOR-a prema zgradi komande UNPROFOR-a.“[34] Ovako tok pregovora oko premještanja Komande sa Bistrika na Lukavicu i oslobađanja Alije Izetbegovića opisuje Milan Aksentijević, tada pomoćnik komandanta za politički rad i pravne poslove 2. Vojne oblasti i šef grupe ispred JNA za saradnju sa UNPROFOROM.

U kasnim popodnevnim časovima, Alija Izetbegović je zajedno sa generalom Makenzijem stigao u sjedište Komande 2. Vojne oblasti na Bistriku. U kancelariji kod generala Kukanjca već se nalazio Jusuf Pušina, zamjenik ministra unutrašnjih poslova BiH. Njegova navodna uloga je bila da otprati Izetbegovića do Predsjedništva. Ljudstvo koje se nalazilo u krugu Komande već od 14 časova spremalo za polazak koji je planiran za 18 časova.

U trenucima dok se u dvorištu Komande formira kolona za evakuaciju prema Lukavici, načelnik bezbjednosti 2. Vojne oblasti dobija informacije da će kolona odmah po izlasku u Dobrovoljačku ulicu biti napadnuta. „Oko 17.00 časova zastavnik Tomo Dejanović donio mi je poruku iz Obavještajnog centra, a u poruci je stajalo: Bosna 1, Bosna 2, Bosna 3, Bosna 4, Bosna 5, Bosna 6, Bosna 7, Bosna 8, Bosna 9, Bosna 10, Bosna 11, Bosna 12, Bosna 13, Bosna 14 i Bosna 15. Ovdje Bosna, kolonu napasti, sve razoružati, oduzeti sredstva i ne dozvoliti da bilo šta stigne u Lukavicu, zarobiti. Iza toga je stajala riječ ‘prijem’, odnosno ‘potvrda prijema naređenja’. Dakle, poruka je sadržavala naređenje za napad na kolonu. Ja sam to ocijenio kao najvažniji aktuelni podatak, pa sam odmah otišao kod generala Kukanjca sa namjerom da ga upoznam sa tekstom poruke. U kancelariji generala Kukanjca sem njega nalazili su se general Aksentijević, predstavnici UNPROFOR-a, Alija Izetbegović sa kćerkom i nekoliko civila. Odlučio sam da generalu Kukanjcu uručim poruku kako ne bih istu na glas čitao pred ostalima. Međutim, on mi je rekao da poruku naglas pročitam jer više nema nikakvih tajni. Sadržaj poruke sam pročitao tako da su svi prisutni u kancelariji čuli šta poruka sadrži. General Kukanjac kada je saslušao tekst poruke rekao je: ‘Pa oni nama stalno prijete. Uostalom, tu je Alija pa neka odluči’. Na to je Alija Izetbegović uzvratio vrlo zbunjeno ‘…pa ja sam upravo zato tu da se to ne dogodi…‘ General Kukanjac je potom od mene preuzeo poruku i rekao da sam slobodan i da se mogu udaljiti.“[35]

Formiranje konvoja neposredno pred sam polazak iz dvorišta Komande 2. Vojne oblasti

Dakle, organi bezbjednosti 2. Vojne oblasti su imali pouzdana saznanja da će kolona biti napadnuta odmah po izlasku iz kruga Komande. Već od ranih jutarnjih časova bilo je očito da se sa obe strane Dobrovoljačke ulice i u objekte uz ulicu grupiše veliki broj pripadnika „Zelenih beretki“, TO BiH i civila koji posjeduju oružje. Ipak, iz samo njemu znanih razloga general Kukanjac je ignorisao ove činjenice i imao puno povjerenje u predstavnike UNPROFOR-a i u Aliju Izetbegovića. Kolona je krenula oko 18 časova. Tačan broj vozila koji su činili kolonu nije moguće sa sigurnošću utvrditi, prvenstveno zato što je određeni broj vozila neophodnih za evakuaciju Komande 2. Vojne oblasti došao netom prije samog polaska iz Lukavice na Bistrik. Po nekim informacijama, kolonu su ukupno činila 36 vozila. U prvom transporteru koji se nalazio na čelu kolone bio je general Makenzi, a odmah iza njega u drugom su se nalazili general Kukanjac, Alija Izetbegović, njegova kćerka Sabina i zapovjednik lokalne TO BiH. Ostala vozila su se dalje nastavljala po redosljedu kojim su izlazili iz zgrade Komande, jer nije bilo nikakvih konkretnih instrukcija prilikom formiranja kolone. U trenutku kada je prvi dio kolone stigao do mosta Drvenija, kolona je od strane pripadnika TO BiH presječena na dva dijela. Napadnut je zadnji dio kolone čiji se zadnji kraj nalazio uporedno sa glavnom kapijom Komande. Kod mosta Drvenija se nalazilo sanitetsko vozilo marke mercedes koje je bilo vidno obilježeno crvenim krstom. Vozilu je prišlo nekoliko naoružanih lica i prislonivši pušku na glavu vozaču Draganu Ćućilu naredili da svi izađu van vozila. U tom trenutku naišla je druga grupa naoružanih lica i izvršila pretres vozila i kada u istom nisu pronašli ništa od oružja, vrijeđali su ih i prijetili ubistvom. Nakon što je pukovnik Budimir Radulović, načelnik sanitetske službe 2. Vojne oblasti, otvorio vrata i zatražio objašnjenje nastale situacije, jedan od pripadnika pomenute formacije je prišao Raduloviću i iz automatske puške ispalio više hitaca u glavu, usljed čega je imenovani smrtno stradao. Poslije toga napadači sa oznakama „Patriotske lige“ i „Zelene beretke“ su obišli kombi, otvorili zadnja vrata i otvorili rafalnu paljbu iz automatskog oružja u pravcu putnika u kombiju i tom prilikom je ubijen pukovnik Miro Sokić koji je pogođen u glavu, a u glavu je ranjen i Mićo Pantelić. Dušan Kovačević o kritičnom događaju svjedoči: „…Međutim, on (Pantelić Mićo, prim. aut) mi je rekao ‘vidiš da sam ranjen u glavu’, a iz glave mu je curila krv i on je odmah izašao iz auta. Kad je izašao odmah su ga napadači preuzeli, stavili uza zid škole sa ostalim zarobljenim oficirima i vojnicima. Odmah nakon toga prišla je sledeća grupa među kojima je bio jedan milicioner u uniformi sa šapkom na glavi i zvijezdom petokrakom na njoj. On je sklonio sa vrata trojicu napadača, možda jedno pola metra do metar, onda je prišao vratima i stao na njihovo mjesto i mene pitao ‘ko je ovo uradio, ko je ubio ovog čovjeka’. Objasnio sam mu da su bila trojica napadača sa oružjem, da je jedan od njih pucao rafalom iz automatske puške, da je na sebi imao maskirnu uniformu sa izvezenim oznakama ‘Patriotska liga’ i zelenom beretkom na glavi sa oznakom ljiljana. On ništa nije rekao na to, sem što je osuđivao to ubistvo. Istovremeno sam čuo rafal kojim je ubijen pukovnik dr Radulović koji je sjedio na prednjem sjedištu do vozača. Nisam mogao vidjeti ko je i na koji način pucao i ubio pukovnika Radulovića, ali mi je kapetan Dragan Ćućilo rekao da je doktor ubijen… Iskoristio sam prisustvo tog milicionera i zamolio ga da nas pusti, da napustimo to mjesto iz kolone i da idemo u Vojnu bolnicu radi ranjenih i poginulih. On se tome nije suprotstavio, a ja sam odmah naredio kapetanu Ćućilu da vozi prema Skenderiji pa ćemo do tada odlučiti hoćemo li ići u Lukavicu ili u Vojnu bolnicu… Kada smo došli na Skenderiju rekao sam kapetanu Draganu Ćućilu da vozi u Vojnu bolnicu, prešli smo most na Miljacki i došli u blizini raskršća kod Higijenskog zavoda i odjednom je na naše sanitetsko vozilo, vidno obilježeno Crvenim krstom, otvorena unakrsna paljba iz automatskog oružja iz pravca Ali-pašine džamije i knjižare ‘Veselin Masleša’. U tom momentu, uspio sam da se sagnem prema patosu vozila i osjetio sam kako zvižde meci i udaraju u karoseriju vozila. Kada smo prošli raskršće i ušli u drugu ulicu koja vodi prema Vojnoj bolnici bili smo van dometa oružja napadača. Uspravio sam se i vidio da je žena Normela Šuko pogođena metkom tačno u sred čela i da joj iz rane curi krv, da je ranjen desetar Dragan Kovačević koji je u prethodnom periodu bio moj službeni vozač, koji je sa šest metaka pogođen u leđa, od kojih je većina metaka ostala u panciru, a jedan ili dva metka su načinili prostrijelnu ranu kroz rame i grudni koš… Kada smo ušli u krug Vojne bolnice kod našeg sanitetskog vozila došao je upravnik Vojne bolnice, pukovnik dr Tomislav Taušan, sa ekipom ljekara koji su konstatovali da su od dejstva vatrenog oružja smrtno stradali pukovnik dr Budimir Radulović, pukovnik Miro Sokić i Normela Šuko, da je desetar Dragan Kovačević teže ranjen, a i ja sam lakše ranjen u desno rame tako što me je metak okrznuo. Prizor stanja vozila poginulih i ranjenih lica bio  je stravičan. Pukovniku Sokiću glava je bila skoro raznesena, Normela je pogođena u čelo, a pukovnik Radulović u grudi i stomak.“[36]

Ubijeni načelnik sanitetske službe 2. Vojne oblasti pukovnik dr Budimir Radulović

Dakle, u vojnom sanitetskom vozilu marke „Mercedes“, registarskog broja R-7632, bez ikakvog povoda ubijeni su načelnik sanitetske službe 2. Vojne oblasti pukovnik Budimir Radulović, kao i pomoćnik načelnika za plan i razvoj Miro Sokić. Na putu do Vojne bolnice ubijena je Normela Šuko, dok su ranjeni Kovačević Dušan i Kovačević Dragan. Bez povreda je prošao jedino vozač Dragan Ćućilo kome je šljem spasio glavu.

Sanitetsko vozilo u kome su ubijeni pukovnici Radulović i Sokić, kao i građansko lice Normela Šuko

Nedaleko od mjesta gdje se u koloni nalazilo pomenuto vozilo saniteta, u kamionu marke „TAM“ nalazili su se vojnici Slobodan Bojanić i Miodrag Đukić, kapetan Laslo Pravda, potpukovnik Boško Jovanić i kapetan Dragan Stanković. Vozilo su okružili pripadnici TO BiH i naredili im da izađu iz istog, predaju oružje i legnu na asfalt. Dok su ležali na asfaltu, jedan od pripadnika TO BiH koji ih je prethodno razoružao pucao je u njih sa odstojanja od metar. Tom prilikom smrtno su stradali Miodrag Đukić i Boško Jovanić, a ranjeni su kapetan Dragan Stanković, kapetan Laslo Pravda i vojnik Slobodan Bojanić, kao i Zvezdan Arsić koji je ležao na trotoaru pored njih.

U krajnjem dijelu kolone, u vojnom vozilu TMVm nalazili su se Ratko Katalina, Milan Legen, Slavoljub Belošević, Boško Mihajlović, Tomislav Dejanović, Ivan Miljanović i drugi. Nakon što je kamion koji se u koloni nalazio ispred njih pogođen zoljom od strane pripadnika TO BiH, njihovo vozilo su okružili pripadnici „Zelenih beretki“ i naredili im da razoružani napuste vozilo, skinu svu odjeću sa sebe i legnu na zemlju. „Prišli su kamionu i naredili da izađemo napolje i predamo oružje. S obzirom na bezizlaznost situacije predali smo oružje. U tom času sam više puta udaran i bacan na zemlju. Pored mene je na tlo bačen pukovnik Belošević i još nekoliko starješina, a tri-četiri metra od nas pukovnici Katalina Ratko i Mihajlović Boško. Tada su počeli svlačiti uniforme sa starješina, naročito maskirne i ostavljati ih u donjem vešu. Nekoliko minuta nakon što sam bačen na zemlju grupi starješina koja je ležala oko mene prišao je pripadnik TO i počeo nas tući puškom i nogama. Nakon nekoliko trenutaka ispalio je rafal. Začuo sam jauk nakon čega sam podigao glavu i vidio krvavog pukovnika Katalinu. Pokušao sam se podići i poći prema njemu da mu pružim pomoć, međutim bio sam oboren udarom puškom u leđa. Tu smo ležali oko 20 minuta, a potom je naređeno da ustanemo. Nakon što smo ustali, vidio sam da su ostali ležati pukovnik Katalina i Mihajlović. Zajedno sa zastavnikom Dejanovićem sam došao do njih i vidio da je pukovnik Mihajlović Boško mrtav, a pukovnik Katalina teško ranjen u gornjem predjelu leđa. Tada je pukovnika Beloševića prepoznao jedan od pripadnika MUP-a BiH i dozvolio da se pukovnik Katalina prebaci u bolnicu. Zajedno sa njima, u vozilu je otišao i pukovnik Belošević. Nas koji smo ostali, pripadnici MUP-a su odveli u zgradu MUP-a BiH.“ [37]

„Odmah potom, pripadnici TO su primjetili mene i ostale koji se nalaze sa mnom u kamionu pa su naredili da i mi napustimo kamion i legnemo na trotoar. Shvativši šta se dešava rekao sam vojniku Saši da skine bijeli opasač kako se ne bi vidjelo da je pripadnik vojne policije, a svima sam poručio da se ne junače jer je situacija bezizlazna, pa treba da gledaju kako da spasu život. Kada smo izašli iz kamiona i legli na trotoar mene je jedan od pripadnika TO BiH snažno udario kundakom puške u predjelu leđa ispod desne lopatice, a potom je pucao u mene u isto mjesto. Ja sam u tim trenucima čuo sada pokojnog pukovnika Boška Mihajlovića kako govori ‘šta tučete ljude’. Potom je taj isti pripadnik TO koji je pucao u mene pucao i u njega. I dalje sam bio pri svijesti i osjetio sam da se pukovnik Mihajlović ne javlja, pa sam zaključio da je tom prilikom ubijen. Inače, metak koji je u mene ispaljen bio je ‘dum-dum’ metak. To znam jer mi je tako saopštio ljekar hirurg dr Milićević koji me je kasnije liječio. Kada sam vidio da sam ostao živ i da ne gubim svijest, počeo sam da vičem i tražim pomoć, na šta mi je zastavnik Tomo Dejanović pružio prvi zavoj, odnosno on ga je stavio na mjesto povređivanja. On je taj zavoj upravo ugurao u otvorenu ranu. Potom su me ubacili u neki automobil kojom prilikom sam izgubio svijest i osvijestio sam se u toku vožnje. Ta lica koja su me prevozila udarali su me po nogama, govoreći mi da sam četnik i da pucam na njihovu djecu.“ [38]

Ekshumirani posmrtni ostaci i lične stvari Boška Mihajlovića

Na samom začelju kolone, u automobilu marke „Opel“, nalazili su pukovnici Enes Taso i Josip Ivanović te vojnik – vozač automobila Zdravko Tomović i građansko lice Ivanka Stankov. Kada je kolona blokirana, njihovom vozilu prilaze napadači iz pravca parka „Cara Dušana“.

„Nalazio sam se na začelju kolone, u vozilu ‘Opel kadet’ sa vozačem jer sam smatrao da je moje mjesto na začelju kolone. Ja sam praktično zadnji izašao iz Komande Armije sa vozilom. Kolona je išla sporo. Nakon što sam obišao krug oko Trga 6. aprila i ušao u Dobrovoljačku ulicu negdje u visini stepenica koje vode prema Komandi Armije, iznenada je došlo do zastoja kolone. Tada sam primjetio da sa moje desne strane iz pravca parka Cara Dušana dolazi ogromna masa, uglavnom civila, ali i ljudi u maskirnim uniformama od kojih je većina bila naoružana. Tada sam shvatio da je došlo do napada na kolonu. U tom momentu su se sa više strana čuli pucnji iz automatske puške, a jedan od tih rafala je pogodio i moje vozilo. Od tih rafala je poginuo moj vozač Tomović Zdravko, ja sam ranjen, kao i moji saputnici pukovnik Ivanović Josip i građansko lice Stankov Ivanka, koja je u posljednjem trenutku ušla u moje vozilo, neposredno pred polazak kolone. Tada sam izgubio svijest i više se malo čega sjećam. Sjećam se da sam u jednom momentu došao svijesti dok sam se nalazio na asfaltu. Neko od napadača iz kolone mi je uzimao iz futrole moj pištolj i dokumenta iz džepa. Nešto sam komentarisao, a taj čovjek mi je rekao: ‘Sve vas treba pobiti…’ Opet sam izgubio svijest i ono čega se sjećam jeste da sam se probudio u bolnici nakon operacije. Pitao sam gdje se nalazim i neko od osoblja mi je rekao da se nalazim u bolnici Koševo…“[39]

Ivanka Stankov, koja se u posljednjem trenutku priključila koloni, u izjavi je navela: „Pošto sam radila u Operativnom organu, a general Taso bio je je načelnik Operativnog, sjela sam u automobil koji je bio njegovo službeno vozilo. Imali smo oko pola časa vremena da se formira kolona. Vozila su jedno po jedno izlazili iz dvorišta Komande, a mi smo ostali na začelju kolone. Praktično smo bili posljednje vozilo koje je izašlo iz dvorišta. Odmah po izlasku iz dvorišta Komande, već na samoj rampi, vidjeli smo kako sa Bistrika trči velika grupa ‘Zelenih beretki’ iz zgrade koja se nalazila u našoj neposrednoj blizini. Sve cijevi su bile uperene u nas, ali nismo imali izbora. Na samoj krivini, gdje se skretalo u Dobrovoljačku ulicu nalazilo se nekoliko vozila i vojnika UNPROFOR-a. Vozilo u kom sam se nalazila priključilo se koloni, a iza nas su se nalazila vozila UNPROFOR-a. Odmah po izlasku iz dvorišta automobil je stao, nismo znali šta se dešava naprijed. Bili smo otprilike ispod stepeništa na glavnom ulazu u zgradu Komande. U Komandu su odmah upali pripadnici ‘Zelenih beretki’. Sa okolnih zgrada svi krovovi su bili puni snajperista, a oko nas je bila tolika masa ‘bagre’ da je kolona stajala. Sjedili smo mirno u automobilu, gledali šta se dešava okolo i nadali se da ćemo svakog momenta krenuti. Razjarena masa pripadnika sa beretkama na glavama i ‘ljiljanima’ jurnula je na nas. General Taso otvorio je prozor od automobila i rekao nam da ne pucamo, nego da budemo mirni. Onda smo čuli galamu i povike da predamo oružje. Svi smo kroz prozor izbacili puške koje nisu ni pale na zemlju, nego su ih oni maltene uzeli kroz prozor. Tog momenta smo primjetili da se naprijed nešto dešava i vidjeli neke naše da rukama podignutim na glavu, u donjem vešu, idu naprijed. Odjednom je počela rafalna pucnjava na naš automobil. Prvi je preko volana pao vojnik Tomović Zdravko, vozač. General Taso je je počeo vikati ‘ne pucajte, ubili ste vojnika’, ali to je kod njih izazvalo još veći bijes, pa je na automobil otvorena rafalna vatra iz automatskih pušaka koje su od nas oduzeli. Pukovnik Ivanović i ja smo se skupili na zadnjem sjedištu. Tada je rafalom pogođen i general Taso, a i nas dvoje smo primjetili krv sa svih strana. Jedan od pripadnika ‘Zelenih beretki’ popeo se na haubu automobila i još nekoliko puta rafalima pucao po automobilu. Stakla je bilo na sve strane. Neko je otvorio vrata, genereal Taso je ispao na jednu, mrtav vojnik na drugu stranu, a nas dvoje su izvukli. Ležala sam na trotoaru misleći da sam mrtva, vjerovatno od straha. Vidjela sam kad nam je prišlo njih nekoliko, uzeli su pištolje koje smo imali na opasačima, poskidali sa nas maskirnu uniformu, činove odlijepili i bacili po nama, naše beretke i šljemove stavili na svoje glave, samo umjesto naših oznaka stavili svoje ‘ljiljane’. Neko je počeo da viče ‘prestanite pucati, ima živih’. Tog momenta je naišao automobil bijeli ‘stojadin’, sa četvoro otvorenih vrata. Neko je vikao ‘žena je živa’ i ubacili su me u taj automobil. Kada sam vidjela da će general Taso ostati da leži u lokvi krvi, povukla sam i njega u automobil, pukovnik Ivanović je isto ušao, a vojnik je ostao mrtav na ulici. Molila sam da nas voze u Vojnu bolnicu ali oni su, uz psovke da smo četnici, vozili prema bolnici Koševo. Prvo su nas odvezli na traumatološko odjeljenje, gdje ih je već bilo puno naoružanih u farmericama, sa oružjem i opremom koje su od nas prethodno oteli. Jedan ljekar me je prepoznao i uvukao me u operacioni punkt. Tu je pokušao da mi pruži pomoć, ustvari izvadio mi je metak bez ikakve anestezije, a potom je pokušao da me sakrije u tom novom dijelu bolnice, ali nije uspio. Nakon nekoliko minuta pronašli su me u sobi bolnice i zajedno sa ostalima smjestili u staru zgradu hirurgije, napušteni dio bolnice. Stalno su nas ubjeđivali da smo mi četnici, da sam ja rumunski snajperista, da to priznam pa će me pustiti. Ubrzo se saznalo da sam radila u Štabu TO i svakodnevno sam dobijala poruke da se vratim i navodno ‘pozdrav-cigarete’ od pukovnika Šibera. Izmišljali su nekakve vojvode sa kojima smo mi sarađivali, iako ja o tome nisam znala ništa… Poslije desetak dana uz pomoć UNPROFOR-a, a lično je Kolm Dojl došao po nas, izvedeni smo.“[40]

U koloni su još ubijeni pukovnik Gradimir Petrović, dok su vojnici Ivica Simić i Zdravko Tomović teško ranjeni te od posljedica ranjavanja preminuli 5. maja 1992. godine. Posmrtni ostaci Ivice Simića ekshumirani su sa sarajevskog groblja „Lav“ 27. novembra 1998. godine.

Ubijeni mladić Ivica Simić

Nakon presijecanja kolone u Dobrovoljačkoj ulici ubijeno je devet lica. U samoj Dobrovoljačkoj ulici ubijeni su Miodrag Đukić, Boško Jovanić, Boško Mihajlović, Gradimir Petrović, Budimir Radulović i Miro Sokić. Normela Šuko je ubijena u Ulici Hamze Hume, dok su u Dobrovoljačkoj smrtno ranjeni Ivica Simić i Zdravko Tomović koji su preminuli 5. maja 1992. godine.

Međunarodna zajednica, zajedno sa UNPROFOR-om, bila je garant bezbjednog izlaska Komande 2. Vojne oblasti iz grada Sarajeva u Lukavicu. Sud o tom događaju dao je i general Luis Makenzi koji je kao načelnik Štaba UNPROFOR-a za bivšu Jugoslaviju bio direktni učesnik evakuacije Komande 2. Vojne oblasti i kasnijih dešavanja u samoj Dobrovoljačkoj ulici. Viđenje napada na kolonu JNA iznio je u svojoj knjizi:

„U zakazano vrijeme izašli smo iz Kukanjčeve kancelarije i krenuli prema konvoju koji se formirao, u najširem smislu te riječi, odmah pored glavne kapije. Stigao sam na pola puta kada sam dobio poziv iz štaba: dr Ganić je javljao da je dogovor otkazan. ‘O čemu to govorite, kog đavola?’, zagrmio sam. ‘Sa mnom je predsjednik Bosne i tu je njegov zapovjednik svih snaga TO i oni garantuju bezbjedan prolaz konvoju – ne mogu da postignem ništa bolje od toga’. ‘Dajte da ponovo razgovaram sa njima’. Otrčao sam do predsjednika i objasnio mu situaciju. ‘Da li da slušam vas ili Ganića, gospodine predsjedniče?’

‘Nema nikakvih problema, generale Makenzi. Imate moju riječ i riječ mog zapovjednika’, odgovorio je Izetbegović.

Vratio sam se do radija i javio štabu: Krećemo. Recite Ganiću. Držaćemo dva najvažnija učesnika u istom vozilu dok ne stignemo do mjesta nedaleko od Predsjedništva gdje će Izetbegović sa ćerkom preći u drugo vozilo koje će ih odvesti na sigurno, posljednjih 300 metara. Tomasova grupa švedskih stražara, kao i nekoliko holandskih vojnika upravo spasenih iz okršaja u centru, zauzeli su takav položaj da mogu da stanu na kraj konvoja kada se pokrene… Dok smo napredovali brzinom puža nazad istim putem, prema gradu, vidio sam vojnike TO u bočnim ulicama i na prozorima zgrada koje su gledale na konvoj. Stiv i ja stajali smo svako u svom vozilu, tako da nam je gornji dio tijela prolazio kroz krovni prozor i davali smo jedan drugom signale rukama. Prošli smo možda jedan kilometar kad mi se učinilo da čujem pucanj… Iskočio sam iz auta i potrčao prema autu iz koga su se čuli pucnji, više ne pojedinačni nego su se pretvorili u rafalnu paljbu… Najžešća pucnjava bila je oko pedeset metara od nas. Vidio sam vojnike TO kako pružaju cijevi pušaka kroz prozore civilnih automobila koji su činili dio konvoja i pucaju u putnike u njima. Kada smo Stiv i ja dotrčali, vidjeli smo krv rasutu po vjetrobranima automobila. Kada smo stigli do grupe od dvadesetak vojnika TO, shvatili smo da su izvezli auto na ulicu kako bi presjekli konvoj. Vojnici JNA bespomoćno su sjedili u svojim kamionima: TO je zahtijevala da izbace napolje svoje oružje i svu vojnu opremu. Jedan od vojnika TO, sa dvije ručne bombe u zubima, upravo je prijetio da će ubaciti treću bombu u kamion pun vojnika JNA ako odmah ne predaju oružje. Oružje i oprema letjeli su iz kamiona i padali svuda oko vojnika TO. Prišao sam vojniku sa bombama u zubima i spustio mu ruku na rame.  Kada se naglo okrenuo ka meni, vidio sam da je ili pijan ili pun adrenalina. Zjenice su mu bile raširene i izgledao je toliko izbezumljeno da sam ozbiljno razmislio šta ću dalje činiti…

Stiv i ja smo se žurno vratili do njegovog vozila, zajedno sa četvoricom ili petoricom oficira TO. Objasnio sam im da je njihov predsjednik unutra. Mislili su da zbijam šalu i još više se uznemirili. Gurnuo sam glavu unutra kroz zadnja vrata vozila i rekao predsjedniku Izetbegoviću da su njegove snage prekršile obećanje koje je dao i da su postavili zasjedu konvoju JNA. General Kukanjac je izgledao užasnuto i očajno. Izetbegović je ostao staložen; rekao sam mu da otvori krovni prozor vozila i ustane. On je učinio tako i okrenuo se oficirima TO… Poslije pet minuta razgovora sa predsjednikom, oficiri TO su se vratili svojim trupama duž konvoja; ipak, šteta je već bila učinjena. Nestalo je oko 200 vojnika JNA. U prvi mah sam pretpostavio da su pošli ka oblasti pod srpskom kontrolom, samo malo južnije od mjesta zasjede; kasnije sam otkrio da su zarobljeni. Sve oružje i opremu JNA od bilo kakve vrijednosti zaplijenila je TO BiH, a tokom incidenta hladnokrvno je ubijeno šest ili sedam oficira JNA. Poslije još jednog kilometra stigli smo do mosta gdje su Izetbegović i Sabina prebačeni u drugo oklopno vozilo i odvezeni ka Predsjedništvu…

Alija Izetbegović i Milutin Kukanjac u transporteru UNPROFOR-a

Okrenuo sam svoj VBL i krenuo nazad ka mjestu zasjede. Na prvom kontrolnom punktu TO zaustavio sam se da tražim vatre od stražara, koji je insistirao da zadržim njegov upaljač. Govorio je engleski pa sam ga pitao šta se desilo. Objasnio mi je da su vojnici TO dobili naređenje od nekoga u Predsjedništvu da napadnu konvoj. Nikada nismo saznali ko je izdao to naređenje, ali podozrevam da je potpredsjednik Ganić ipak bio mnogo žešći nego što je želio da prizna i da je on dao zeleno svjetlo za napad…

Mogao sam da gledam niz ulicu sve do mjesta napada: nije bilo ni traga od vojnika JNA niti bilo koga drugog. Na ulici su ostali razbacana odjeća, registratori, dijelovi uniforme i lični predmeti. Nekoliko kamiona je gorjelo zakucano u zidove zgrada; sve zajedno, scena potpunog uništenja…

Luis Makenzi na ulicama Sarajeva

… 6. maja poslije podne smo pošli u obilazak grada sa predsjednikom Izetbegovićem, pa smo usred muslimanskog Starog grada uletjeli u umjerenu vatru. Bilo je vrlo jakih indicija da se radilo o planiranoj predstavi za medije u njegovoj pratnji, sa namjerom da se ocrne Srbi… Golding (podsekretar UN za posebna politička pitanja, prim. aut) je na kraju tog dana održao konferenciju za štampu. Smatrali smo da je veoma važno da se osudi napad TO na konvoj JNA, pa je dao sljedeću izjavu: ‘Takođe sam, na svoj zahtjev, otišao na mjesto naročitog užasnog događaja od nedelje uveče, gdje je, kao što dosta vas zna, hladnokrvno ubijeno više vojnika Jugoslovenske narodne armije i kada pripadnici Teritorijalne odbrane Bosne nisu poštovali obećanje slobodnog prolaza dato pred našim ljudima radi evakuacije štaba Jugoslovenske narodne armije u Sarajevu.’

Nekoliko mjeseci kasnije, kada sam zauvijek napuštao Sarajevo, iznenadio sam se kada sam otkrio koliko je malo medijske pažnje posvećeno Goldingovoj oštroj izjavi. Pomislio sam da bi, da je nekim slučajem bilo obrnuto i da je JNA iz zasjede napala TO, incident dospio na sve naslovne strane. Kada smo se vratili u klub delegata, zatekli smo nove rupe od metaka na zgradi.“[41]

Sva lica iz drugog dijela kolone koja je presječena su zarobljena. Veliki broj zarobljenika je doživio brutalno mučenje i psihičku torturu. Sve to se odvijalo u prostorijama Centralnog zatvora, zgradi Predsjedništva BiH, a pogotovo u fiskilturnoj sali DTV „Partizan“ gdje su zarobljena lica iz Dobrovoljačke odvedena nakon što su evidentirani ispred zgrade gradskog SUP-a. Tamo je nastavljeno sa maltretiranjem vojnika. Sutradan, 4. maja, na insistiranje međunarodne zajednice muslimanske vlasti su oslobodile većinu zarobljenih pripadnika JNA koji su autobusima uz prisustvo UNPROFOR-a prebačeni na Lukavicu. Međutim, nekoliko godina kasnije saznalo se da je jedan broj vojnika JNA u trenutku kada su trebali da napuste „FIS-ov“ objekat i uđu u autobuse, sakriveno u podrumima tih istih objekata kako bi i dalje bili mučeni i zlostavljani još mjesec dana, dok su drugi dislocirani iz zgrade i prebačeni u prostorije robne kuće „Sarajka“ (današnji „BBI šoping mol“) koja se nalazila u neposrednoj blizini. Neki od njih su Dragan Zrnić, Miroslav Cabo, Goran Savić, Ivan Oršić…

Posebno loše su prolazili „rezervisti“. „U FIS-u su izdvojili Srbe rezerviste iz okoline Sarajeva, jednog od njih su natjerali da čučne i da drži ispružene ruke i takvog su ga tukli rukama, nogama, kundacima sa lica su mu ogulili skoro svu kožu, polomili nos, kada je pao onda su ga još izgazili i rekli da ćemo svi tako proći ako ne otkrijemo rezerviste u našim redovima. Mi smo cijelo vrijeme ležali licem prema podu, a jedan od njih je proveo među nama vučjaka da nas plaši. Tada su izdvojili oko deset rezervista i odveli ih dolje tukući ih svirepo usput. Poslije toga su odvojili oficire, njih oko 25-30 i odveli su ih negdje, tada sam vidio više njih povrijeđene i ranjene i vidjelo se da su pretučeni. Potom su izdvojili redovne vojnike iz Vojne policije, njih oko šest, sedam i njih su odveli. To je trajalo cijelu noć i jutro… Kada nas je ostalo oko 25 odveli su nas u podrum u male prostorije koje su pregrađene limom, s tim da je donjih 40 cm i gornjih 40 cm bilo od pletene žice. Sve vrijeme su nas tukli, kako je ko dolazio iz borbe ljut iskaljivao je svoj bijes na nama udarajući i vrijeđajući. Jednog Hrvata sam posebno zapamtio, isti je dolazio i prijetio nožem da će nas klati, a i bombu je izvlačio držeći za osigurač govorivši da će biti krvi. Po silasku u podrum u tim malim prostorijama smo proveli tri-četiri dana, ležeći na strunjačama na betonu… Svi smo bili modri, sa masnicama, podlivima i čvorugama. Sa mnom je u sobi bio i Oršić i Arsenić Niko, a ostale nisam poznavao lično jer nisu bili iz moje jedinice… Ostalo nas je osam pa su nas premjestili u veću limenu prostoriju, tada je došao neki Abdulah sa nekim Nikicom koji je bio Hrvat i šef robne kuće ‘Sarajka’ i odveli su nas u podrum te robne kuće. Tu smo dobili civilna odijela, nismo bili pod stražom, ali nismo nikome smjeli otkriti da smo vojnici jer nam je rečeno da bi to izazvalo odmazdu. Izvodili su nas radi raščišćavanja na opasnim mjestima, jeli smo u nekoj milicijskoj zgradi iza Predsjedništva, išli smo u koloni pod pratnjom, jeli smo ujutru i uveče neku supu sa parčetom hljeba kao i u zatvoru. Tu smo proveli oko dva mjeseca, koristili su nas za reklamu kako oni humano postupaju sa zarobljenicima. Snimali su kako sa nama lijepo postupaju, morali smo davati izjave u magnetofon da nam je lijepo, da smo im zahvalni, a oni su sve to snimali foto-aparatom i video kamerom. Rekli su da to ide za neki njihov radio studio.“^[42]

Posljednja grupa zarobljenika oslobođena je 20. jula 1992. godine, dakle mjesec i po nakon zarobljavanja u Dobrovoljačkoj ulici.

Jedna od posljednjih komemoracija žrtvama u Dobrovoljačkoj ulici

Radnik komunalnog preduzeća baca cvijeće sa komemoracije neposredno nakon njenog završetka

Epilog sramnog napada na kolonu JNA koja se shodno dogovoru sa muslimanskim vojno-političkim predstavnicima uz posredovanje predstavnika međunarodne zajednice i UNPROFOR-a mirno povlačila iz Sarajeva jeste devet smrtno stradalih lica. Njih 27 je ranjeno, a preko 200 ih je zarobljeno.

Kakav je odnos današnjeg Sarajeva prema nevino stradalim žrtvama vidljivo je i po tome što se pomen ubijenim pripadnicima JNA u Sarajevu 2. i 3. maja 1992. godine umjesto u Dobrovoljačkoj ulici, koja danas nosi naziv Ulica Hamdije Kreševljakovića, održava nekoliko kilometara dalje na groblju u Donjim Miljevićima. Nepostojanje minimuma bezbjednosnih uslova koji bi omogućili porodicama ubijenih da dostojanstveno odaju počast svojim najmilijima dovoljno govori o klimi u današnjem Sarajevu.

Više o zločinu u Dobrovoljačkoj ulici možete pogledati OVDJE

Republički centar možete pratiti na našoj Fejsbuk i Instagram stranici i Tviter nalogu.

---

[1] Zapisnik o saslušanju svjedoka Kukanjac Milutina br. 651/93 od 12. 1. 1995. godine, Vojni sud u Beogradu.

[2] Isto.

[3] Elektronska baza podataka RCIRZ, ID dokumenta 110302

[4] Zapisnik o saslušanju svjedoka Radulović Danice br. 1461/95 od 25. 9. 1995. godine, Okružni sud u Beogradu.

[5] Zapisnik o saslušanju svjedoka Vasiljević Aleksandra br.651/93 od 11. 12. 1995. godine, Vojni sud u      Beogradu.

[6] Komanda 2. Vojne oblasti, Referat o stanju borbene gotovosti za 1991. godinu, broj od 23. 1. 1992. godine.

[7] Zapisnik o saslušanju svjedoka Adžić Blagoja, br. 419/97 od 24.04.1997. godine, Okružni sud u Beogradu,   ID dokumenta 22287.

[8] Odluka Predsjedništva R BiH, broj 02-11-327/92.

[9] Naredba MUP-a R BiH, broj 10-70 od 29. 4. 1992. godine o sprovođenju Odluke Predsjedništva R BiH,   broj 02-11-327/92.

[10] Elektronska baza podataka Centra, ID žrtve16227.

[11] Isto. ID žrtve 16228.

[12] Saopštenje službe za informisanje 2. Vojne oblasti od 20.4.1992. godine.

[13] Zapisnik o uzimanju izjave od svjedoka Savić Gorana, Stručni tim za prikupljanje i obradu dokaza o zločinima protiv čovječnosti i međunarodnog prava, od 25. 10. 1994. godine.

[14] Više o ovom događaju pogledati u poglavlju Zločin u Velikom parku.

[15] Zapisnik o saslušanju svjedoka Božinovski Bogoja, br. 651/93 od 1. 3. 1995. godine, Vojni sud u Beogradu.

[16] Elektronsa baza podataka Centra ID 61272.

[17] Zapisnik o saslušanju svjedoka Božinovski Bogoja br. 651/93 od 1. 3. 1995. godine, Vojni sud u    Beogradu.

[18] Vojno terensko vozilo koje je koristila JNA.

[19] Zapisnik o saslušanju svjedoka Šuput Milana br. 651/93 od 6. 7. 1995. godine, Vojni sud u Beogradu

  Elektronska baza podataka Centra, ID 37410.

[20] Isto.

[21] Elektronska baza podataka Centra, ID 37410.

[22] Isto, ID 37517.

[23] Isto, ID 1124.

[24] Isto, ID 1124.

[25] Zapisnik o uzimanju izjave od Gorana Savića od 25. 10. 1994. godine, Stručni tim za prikupljanje i obradu dokaza o zločinima protiv čovječnosti i međunarodnog prava.

[26] „Ničiji vojnici“, Željko Pantelić, RCIRZ 2021. god, str. -.

[27] Zapisnik o saslušanju svjedoka Dušana Avramovića, br. 651/93 od 12. 8. 1994. godine, Vojni sud u Beogradu.

[28] Zapisnik o saslušanju svjedoka Borislava Šušića, br. 66/94 od 5. 11. 1995. godine, Osnovni sud Ilidža.

[29] Elektronska baza podataka Centra, ID 109863.

[30] Zapisnik o saslušanju svjedoka Đurđevac Vojislava, br. 651/93 od 22. 2. 1995. godine, Vojni sud u Beogradu.

[31] Zapisnik o saslušanju svjedoka Milutina Kukanjca, br. 651/93 od 12. 1. 1995. godine, Vojni sud u Beogradu.

[32] Zapisnik o saslušanju svjedoka Milosava Gagovića, br. 168/97 od 17.02.1998. godine, Osnovni sud u Herceg Novom.

[33] Isto.

[34] Zapisnik o saslušanju svjedoka Milana Aksentijevića, br. 651/93 od 22. 11. 1994. godine, Vojni sud u Beogradu.

[35] Zapisnik o saslušanju svjedoka Ratka Kataline od 23. 12. 1994. godine, Vojni sud u Beogradu.

[36] Elektronska baza podataka Centra, ID dokumenta 72978.

[37] Zapažanja u vezi napada na kolonu 2. Vojne oblasti, svjedok Legen Milan, RCIRZ.

[38] Zapisnik o saslušanju svjedoka Katalina Ratka od 23. 12. 1994. godine, Vojni sud u Beogradu.

[39] Zapisnik o saslušanju svjedoka Taso Enesa, broj 651/93 od 17. 11. 1993. godine, Vojni sud u Beogradu.

[40] Zapisnik o uzimanju izjave od Stankov Ivanke od 18. 7. 1994. godine, Stručni tim za prikupljanje i obradu dokaza o zločinima protiv čovječnosti i međunarodnog prava.

[41] „Čuvar mira – Put za Sarajevo“, Luis Makenzi, Knjiga komerc, 2019, Beograd.

[42] Zapisnik o uzimanju izjave od Dimić Nedeljka, broj 450/95-7 od 20. 10. 1994. godine, Stručni tim za prikupljanje i obradu dokaza o zločinima protiv čovječnosti i međunarodnog prava.