Već 3. marta 1992. godine pripadnici Zbora narodne garde Hrvatske (ZNG) ubačeni su na područje Bosanskog Broda. Neposredno nakon toga krenuo je egzodus srpskog stanovništva sa područja opštine Bosanski Brod. Kolone vozila prolazile su kroz Derventu, prema Banjoj Luci, što je izazvalo strah i zabrinutost kod srpskog stanovništva posebno u mjestima koja graniče sa Bosanskim Brodom. Ulaskom pripadnika Zbora narodne garde Hrvatske (ZNG) sa teritorije Hrvatske na područje Bosanskog Broda i Dervente rat postaje neizbježan.[1]
O predratnim prilikama u Čardaku i Derventi svjedočio je preživjeli Drago Knežević. Knežević je o događajima s početka 1992. godine rekao sljedeće: „Prije rata živio sam u Derventi. Bio sam privrednik. Početkom 1992. godine u Derventi se osjećalo međunacionalno ‘komešanje’, ipak niko od nas nije vjerovao da može da dođe do rata. Kada je hrvatska vojska prešla u Brod, mi i dalje nismo vjerovali da se rat može proširiti i na Derventu. Tek nakon što je izvršen napad na Kostreš postali smo svjesni opasnosti.[2]
Ostoja Šarčević, o predratnim prilikama svjedočio je: „Živio sam u Čardaku, u dijelu naselja koje je okruženo Hrvatima i muslimanima. Na Badnje veče, 6. januara 1992. godine, nakon što sam ispekao pečenicu, otišao sam da se istuširam, a nepoznato lice je ispalilo tri metka u moju kuću. Nakon toga u naselju se osjećala nelagoda, osjećao se strah. Pucalo se već u Brodu i zajedno sa suprugom sam prešao kod supruge Mile Dujakovića. Krajem marta postigli smo dogovor, da u naselju držimo mješovite straže. Jednu patrolu su sačinjavali Srbin, Hrvat i musliman. Iako smo redovno patrolirali naseljem nisam bio svjestan da su komšije Hrvati svoje porodice već prebacili u Hrvatsku. Jedne večeri sam svog komšiju muslimana potapšao po ramenu i shvatio da ispod odjeće ima automatsku pušku. Do tada sam imao potpuno povjerenje, ali nakon saznanja da su oni naoružani, a da ja ne znam ništa o tome, sam izgubio povjerenje i prestao sam ići sa njima stražariti.“[3]
O situaciji na Čardaku u aprilu 1992. godine Knežević je rekao sljedeće: „Čardak je jedna četvrt grada u kojoj je većina stanovništva srpske nacionalnosti. Iza ‘leđa’ Čardaka bili su Hrvati, te iz pravca Polja, s desne strane selo Gagovac koje je pretežno srpsko, ali je u njemu bilo i znatan dio muslimana. Hrvati iz susjednog naselja Kostur dolazili su u Čardak, kako bi nam ponudili da sklopimo dogovor, da ukoliko počne napad na Čardak da nam jave, a da mi isto uradimo ukoliko se napad desi sa srpske strane. Međutim, ovakva ponuda bila je lažna, jer smo neposredno nakon toga zarobili dvojicu njihovih ljudi koji su bili naoružani, a jedan od njih je imao i nekakve rekvizite za davljenje.“[4]
U jeku intenzivnih borbi u Derventi 15. i 16. aprila 1992. godine naselje Čardak sa srpskim stanovništvom bilo je opkoljeno od strane hrvatsko-muslimanskih jedinica. Dio Dervente sa desne strane rijeke Ukrine bio je poluokružen, a put prema Prnjavoru pod stalnom topovskom i minobacačkom vatrom.[5]
Drago Knežević ovo potvrđuje u svojoj izjavi: „Čardak je sve više ‘stezan’ u okruženje jer su u Derventu došle jedinice iz Hrvatske, konkretno jedinica iz Rijeke. Čardak su branili samo mještani i u njemu nije bilo pripadnika bilo kakvih srpskih vojnih formacija. Čak je pored mještana Čardaka u naselju ostalo mještana muslimana koji su se krili u našim podrumima, a ja sam im davao besplatno robu iz svoje prodavnice koju sam imao.“[6]
Veća grupa Srba sa Čardaka probila se 25. aprila 1992. godine prema kasarni u Derventi sa oko stotinu žena i djece, a jedan dio je ostao u okruženju. Naredni dan nova grupa srpskih stanovnika sa Čardaka ponovo se izvlači preko rijeke Ukrine. Jednu grupu zarobljavaju hrvatskomuslimanske formacije i odvode ih u logore u Dom JNA i Rabić. Poubijani Srbi na Čardaku zakopani su u masovnu grobnicu na Čardaku. Masovna grobnica sa 19 ubijenih Srba na Čardaku pronađena je nakon probijanja koridora.[7]
Prvi napad na Čardak izveden je 23. aprila 1992. godine, o čemu svjedoče i sudionici događaja: „Do napada na srpsko naselje Čardak došlo je 23. aprila 1992. godine, napad su izvršile muslimanske i hrvatske jedinice, među kojima je bio i izvjestan broj Sandžaklija. Tog dana muškarci srpske nacionalnosti pružili su otpor, a tada su poginuli i Perica Tatomir, Mira Blagojević, Ruža Savić i drugi, ali je napad odbijen.“[8]
O žrtvama i situaciji prije glavnog napada svjedočio je i Ostoja Šarčević: „Već početkom aprila počela je pucnjava iz pravca Gakovca, Kostura sa Rabića… Svakodnevno smo držali straže. Zvali smo kasarnu JNA upomoć, ali Hrvati su se umiješali u vezu i pomoć nam nikad nije stigla. Drago Knežević je dovezao kamion kako bi mogli pokupiti mrtve i kako bi se pokušali prebaciti preko Ukrine. Tokom borbe od snajperskog hica poginuo je Đuro Trivanović i još jedan djed na terasi svoje kuće.“[9]
Nakon što su Srbi u Čardaku ostali u okruženju pokušano je bezuspješno posredovanje snaga UNPROFORA oko izvlačenja srpskog stanovništva.
Prema izjavama učesnika događaja posredovanje UNPROFORA dogodilo se 25. aprila 1992. godine: „Taj dan je neko najavio dolazak UNPROFORA i navodno trebali smo se vlastitim automobilima prebaciti do Garnizona. Između predstavnika UNPROFORA i naših ljudi nije postignut nikakav dogovor s obzirom na to da smo mi po tom dogovoru trebali da predamo naoružanje i da postanemo njihovi taoci, a da naše žene i djeca napuste Derventu.“[10]
Drago Knežević o posjeti UNPROFORA kaže sljedeće: „Nakon što smo ostali u okruženju, imali smo mnogo mrtvih, oko 20. aprila su došli ljudi u bijelim uniformama, navodno UNPROFOR koji su poslali Hrvati kako bi nas nagovorio da položimo oružje i da će nas nakon toga pustiti da izađemo. Blagojem Đuraš i Risto Stolić su pregovarali sa njima, a ja sam im rekao da ćemo položiti oružje na starom mostu jer smo se bojali da će nas prevariti. Nakon toga su otišli, kako bi to navodno prenijeli Hrvatima, međutim odmah tu noć započelo je masovno granatiranje Čardaka.“[11]
Istog dana, a prema izjavi svjedoka desio se i jak napad neprijateljskih snaga: „Dana 25/26. aprila, uoči pravoslavnog Vaskrsa, ponovo je izveden jak pješadijski napad na Čardak potpomognut jakom artiljerijom sa Bijelog Brda i Živinica. Tog dana Čardak se našao u potpunom okruženju ustaških snaga što je primoralo nas mještane da se povučemo sa ženama i djecom ka sajmištu. Povlačeći se ka Garnizonu u Donjem dijelu Čardaka kod Potoka i tu nas je uhapšeno više od 35 što žena što djece.“[12]
Da je ključni napad izveden 25, odnosno 26. aprila potvrđuju i druge izjave svjedoka: „Kad je otpočeo rat u aprilu, Hrvati i muslimani, otpočeli su napade na srpska naselja kao što je Čardak, ali u početku nisu upadali u naselje sve do 25. aprila 1992. godine. Tada su upali u naselje i započeli sa ubijanjem i hapšenjem srpskih stanovnika.“[13]
O napadu na Čardak Drago Knežević je rekao: „Prije glavnog napada mi smo imali vezu sa kasarnom u Derventi i oni su nam obećavali pomoć. Međutim, pomoć nikada nije stigla, a Hrvati su kasnije ‘presjekli’ tu vezu i pričali umjesto ‘naših’. Bili smo napušteni, iako smo sa komandantom kasarne imali dogovor da branimo Čardak. Poslije podne, uoči pravoslavnog Vaskrsa, 25. aprila, uslijedio je napad na Čardak. S obzirom na to da su nas zvali iz ‘Fric Pavlika’ da im pomognemo u odbijanju napada iz pravca bolnice, nas četiri-pet otišlo je i čitavu noć tu proveli. Dio stanovništva Čardaka je krenuo prema Ukrini, pregazili je i prešli na slobodnu teritoriju, a mi uopšte nismo ni znali da su oni otišli. Ujutru na Vaskrs vratili smo se do svojih kuća, tamo smo vidjeli da nema više našeg stanovništva, a gledajući prema vrhu iznad Dervente vidjeli smo da su se Hrvati rasporedili u ‘strijelce’, da idu brzo i pucaju.
Nakon toga vratili smo se u dio Čardaka u kojem je još ostalo stanovništvo i zauzeli smo odbrambene položaje. Do podne smo pružali otpor. Međutim, nas je bilo najviše 40-50, a neprijatelj je bio višestruko mnogobrojan. Na njihovoj strani bila je Riječka brigada, druga vojska iz Hrvatske i domaće muslimanske i hrvatske paravojne snage. Napadali su nas i mještani Hrvati i muslimani i to je za nas bila prevelika vojna sila. Stezali su obruč oko nas, mi smo imali mnogo poginulih, nastala je panika i stanovništvo se predalo. Nakon toga uslijedilo je ‘čišćenje’ terena, a svi stanovnici koji se nisu predali su ubijeni na kućnim pragovima. Čardak je postao ‘spaljena zemlja’, jer su palili sve pred sobom. Dio zarobljenih Srba odveli su u Polje, a ostatak u Dom JNA, pored Srba iz Čardaka u Dom JNA odvedeni su i preostali Srbi koji su se još nalazili u gradu. Dovođeni su svi i muškarci i žene. Kasnije su žene prebacivali u Doboj, a tu je bilo i silovanja i zlostavljanja. Kasnije zarobljenike su iz Doma JNA prebacili u Rabić. Ja sam nakon pada Čardaka pobjegao u Gakovac i sa još dvojicom saboraca sam se krio ispod jednog stepeništa. Ujutru, njih dvojica su krenuli da izađu, a u mene se ‘uvukao’ neki strah da me ne prepoznaju i ne ubiju, te sam odlučio da se vratim u Gakovac i vratim se u jednu kuću. Tu sam se sakrio u podrum, a pomogao mi je i jedan moj predratni prijatelj musliman. Tu sam se krio do 5. maja kada su me zarobili.“[14]
Ostoja Šarčević o napadu na Čardak je rekao: „U subotu 25. aprila 1992. godine započeo je opšti napad na Čardak. Hrvati su izvršili napad na Čardak iz pravca Kostura. Tu su ušli i jedan dio branilaca otcijepili, a drugi zarobili. Naši su se sa Jasikovače povukli u naš dio koji ‘gleda’ na Gakovac. Čitavu noć su trajale borbe. Ujutru je bilo zatišje. S obzirom na to da je bio Vaskrs, žene su pripremile doručak u Milinom podrumu. U nekoliko podruma smo doručkovali pošto nismo mogli svi stati u jedan. Nismo ni bili svjesni da je Vaskrs. Tek što smo krenuli da nazdravimo, pošto se Pero Vrač sjetio da je Vaskrs, započela je paljba sa svih strana. Istrčali smo iz podruma i pogledali niz stranu i vidjeli da idu prema nama raspoređeni u streljačkom stroju. Kada sam ih ugledao, podsjetilo me na ‘Kozaru’ i Nijemce koji su napadali. Dok smo se borili vidio sam da gori kuća Duška Malića, već su je zapalili. Rekao sam Milenku Radanoviću da se povučemo da nas ne uhvate. Ostali smo još neko vrijeme da pružimo otpor kako bi se naši mogli povući, a zatim smo trčali prema kući Gorana Petkovića. U travi smo vidjeli dvije starice koje nisu mogle dalje bježati jer je jedna bila ranjena, a druga bolesna. Nismo im mogli pomoći. Utrčali smo u podrum kuće Gavre Petkovića, a iz podruma smo vidjeli 15-20 naših ljudi na raskrsnici koji su se predali. Bilo je žena, djece. Pokušao sam da sakrijem municiju koju sam imao kod sebe u podrum, dok su napadači pozivali na predaju. Pogledao sam prema Milenku i vidio ga kako leži na hrpi iscijepanih drva sa bombom na grudima. Molio sam ga da ne radi to. Nije pristao, samo mi je rekao da se odlučim jesam li s njim ili sa njima. Tražio mi je rakije i ja sam mu dao flašu ‘Manastirke’ koju sam imao u džepu. Ispio je pola flaše, a ja sam pokušao opet da ga ubijedim da ne radi to, rekao sam pokušaćemo vratiti osigurač ponovo u bombu. Rekao mi je da me posljednji put pita jesam li sa njim ili s njima. Nakon toga sam povikao da se predajem, ali oni su odmah zapucali na mene. Čim su zapucali aktivirao je bombu koja ga je raznijela. Nakon toga sam se predao.“[15]
Odmah po zauzimanju Čardaka počeli su masovni zločini nad srpskim stanovništvom. Obim ovih zvjerstava vidljiv je kroz izjave svjedoka koji su preživjeli torturu. Preživjeli svjedok Miroslav Adžić svjedoči: „Zarobljen sam na Čardaku 26. aprila 1992. godine zajedno sa Miodanić Borislavom negdje oko 15 časova…
Odmah nakon zarobljavanja pretukli su mene i Miodanića na stepenicama kuće gdje smo i zarobljeni, a zatim nas odveli u Polje u jednu kuću… Tu smo takođe pretučeni, a jedan od pripadnika ‘Handžar divizije’ je izvadio nož i na čelo mi urezao krst i četiri ‘S’, zarezao nožem bradu, a voćarskim makazama rasjekao desno uho. Zatim su mi nekom tečnošću polili lijevu nogu ispod koljena i zapalili je šibicom tako da mi se lijeva noga zapalila i izgorjela sve do kosti… Pošto sam bio sav krvav po licu, jedan od pripadnika ove divizije je uzeo flašu viskija i posuo me po glavi i licu, a zatim su me izveli iz kuće i odveli kraj jednog puta i postavili da stojim između dvije zapaljene slame. Poslije desetak minuta uveli su me ponovo u drugu kuću gdje su pjevali ustaške pjesme i tjerali me da i ja zajedno sa njima pjevam…
Istog dana negdje oko 17:30 časova su me kamionom odvezli, zajedno sa Miodanićem i lešom Petković Gavre u Dom JNA u Derventu. Dok su nas vozili prema Derventi tjerali su Miodanića da mrtvog Petkovića ljubi u usta, govoreći mu ‘to je vaš čedo’… U Domu JNA u čijem holu je bilo preko 20 zarobljenih civila su nas skinuli do pojasa, izuli nam cipele i počeli tući nogama i rukama… Tad sam pao u nesvijest i tako onesvješćenog su me odvukli u prostoriju svlačionice gdje su bili zarobljeni Srbi sa Čardaka, njih oko 25. Tu sam ostao noć i dan, a nakon toga sam odveden u logor ‘Rabić’. Odmah po dolasku skinuli su nam civilna odijela i dali da obučemo vojničke SMB uniforme. Tu su nas takođe maltretirali i tukli… Na Rabiću sam ostao do 27. ili 28. juna 1992. godine kada sam ujutru kamionom sa ostalim zarobljenicima prebačen u logor ‘Silos’ u Polje. U Polju sam ostao dva dana i za to vrijeme su me fizički maltretirali. Iz Polja nas 69, sa Poljara i Čardaka, prebačeni smo u Žeravac, gdje smo u kamionu, sa zatvorenom ceradom, bez hrane ostali dva dana… Odatle smo prebačeni u logor ‘Tulek’, gdje sam ostao pet dana. Za vrijeme boravka u ‘Tuleku’ u više navrata su me fizički zlostavljali…“[16]
O torturi koju je preživjelo srpsko stanovništvo Čardaka krajem aprila 1992. godine svjedok Ilija Ćuk, između ostalog, rekao je: „Našli smo se u okruženju. Čuo sam vrisak žena i djece, s obzirom da je neko od ustaša sa megafonom pozivao narod na predaju. Ranjen sam, odnosno metak me okrznuo preko sljepoočnice nakon čega sam pao i jedan od ustaša je pritrčao i udario me puškom u glavu. Nakon toga zatvoren sam u neki podrum, a onda su nas doveli do Čardaka i povezali po trojicu zajedno, a zatim su nas odveli u neku kuću koja se nalazila u Kosturu. U Kosturu smo morali pojesti po šaku soli i tu su nas tukli…
Ujutro su nas poveli na strijeljanje pa je iz tog razloga Petković Gavro počeo bježati, a onda su u njega pucali iz automatske puške. Sjećam se da je jedan od ustaša naknadno pucao u mrtvog Petković Gavru…
Poslije toga odvedeni smo u Dom JNA i tu smo zatekli takođe grupu ljudi iz Čardaka. Tukli su nas svim i svačim… Od zadobijenih batina pao sam u nesvijest i neko mi je na leđima nožem usjekao krst sa četiri ‘S’… Isti takav znak neko mi je urezao i na čelo… U takvom stanju odveden sam u logor na Rabić. Nakon par dana kad sam došao svijesti počela je i tortura. Tukli su nas daskama, puškama, maljem i ostalim predmetima… Nezirović Almaz naredio je da se mi Čardaklije skinemo potpuno goli, naslonimo se dlanovima na sto, a zatim su nas udarali palicom po rukama, glavi i leđima… Osim ovog bilo je i psihičkog maltretiranja, sjećam se da su nam za ‘dirigenta’ odredili mentalno retardiranu osobu, a svi smo zajedno morali pjevati ustaške pjesme. Tjerali su nas da se međusobno šamaramo… Prijetili su nam klanjem…
U hangaru smo ostali do 25. juna 1992. godine i tad smo prebačeni u tvornicu stočne hrane u Polju. Tu sam takođe dobio dosta batina, a od zadobijenih batina tad sam prvi put pomislio da se ubijem jer se to jednostavno više nije moglo izdržati. Potom su nas 5. jula odveli u Slavonski Brod, zatvorili u jedan podrum i tu smo zatekli još pet meni nepoznatih lica koji su s nama bili predviđeni za razmjenu.“[17]
Zarobljeni Srbi iz Čardaka bili su podvrgnuti različitim metodama mučenja, a o čemu svjedoče mnogobrojna svjedočanstva preživjelih logoraša. Drago Knežević o boravku u zarobljeništvu svjedoči: „Nakon što su me zarobili odveli su me u Dom JNA na ispitivanje kod komandanta riječke brigade. Tu sam vidio ljude koji su na kapi nosili ustaško slovo `U`. Jedan od njih koji me je vodio imao je slovo ‘U’ na kapi. Kada sam to vidio, pomislio sam da je gotovo. Čuo sam za ustaše i njihove zločine, ali sad sam imao priliku i da se lično uvjerim da ustaše ne postoje samo u pričama, nego da su ovdje pored mene. Maltretirali su me i tukli. Jedan stoji pored komandanta i uperio je pištolj u mene, govori ostalim da se pomjere da mi probije uho. Nakon toga se zatrči i udari me nogom. Nakon toga vrate me u podrum Doma JNA gdje su se nalazili naši zarobljeni. Vidio sam da su svi bili pretučeni i tu noć su ih tukli, a s obzirom na to da je bilo veče uoči Đurđevdana govori li su ovo vam je ‘đurdevdanska čestitka’. Mene u tom trenutku nisu dirali, pred zoru sam došao ja na red. „Tekila“ me je pitao gdje su trocijevci, mada nikakvih trocijevaca nije bilo na Čardaku. Ispitivali su me i maltretirali tri-četiri dana. Odvojili su me u jednu malu prostoriju u potkrovlju koja je služila za projekcije. S obzirom na to da je prostorija bila jako mala u njoj je nedostajalo i vazduha. Nakon toga prebačen sam u Rabić. Jedan dio zarobljenika odveli su u Poljare, a drugi u Rabić. U Rabiću smo bili smješteni u vojni magacin ispod zemlje. Ležali smo na betonu, a s obzirom na to da nas je bilo mnogo iznad nas se stvarala kondenzacija. Na ulazu smo vršili nuždu, a hrana je bilo jako malo. Dešavalo se da po nekoliko dana ne dobijemo hranu, a tri hljeba smo dijelili na 120 ljudi. Nas iz Čardaka su posebno maltretirali jer su nas smatrali vojskom. Tukli su nas grupno, a i pojedinačno su nas izvodili po dvojicu ili trojicu. Mene su najčešće izvodili sa doktorom Stajčićem. Jednom prilikom mi je jedan od njih naredio da kleknem, nakon čega mi je stavio nož pod bradu koji je zategao kožu. Pitao me je ‘Hoću li te sad zaklati?’. Nakon toga su me pretukli čizmama. Jednom prilikom mi je čovjek koga sam poznavao naredio da uzmem pištolj i da se ubijem. Povukao sam obarač, kako bi okončao torturu, ali pištolj je bio prazan. Oko 26. juna nas petoricu prebacili su u Slavonski Brod. Pored mene tu je bio i Mile Kuzmanović i doktor Stajčić. U Brodu smo bili oko 15 dana, a tu smo jedne noći strašno pretučeni. Pored fizičke, svakodnevno je vršena i psihička tortura, ubjeđivali su nas da se Srbi ubijaju između sebe i da nemaju šta da jedu. Bila je nedjelja naveče kada su prvo došli po Milu Kuzmanovića, a zatim i po mene. Na spratu su nas tukli nekim palicama. Bili su veseli i slavili su. Milu Kuzmanovića i mene su natjerali na međusobni oralni seks. Jednom prilikom me pretukao bokser iz Slavonskog Broda. Natjerao me da se skinem go do pojasa, te je nakon toga počeo da me premlaćuje. Nakon svakog pada dizao me za kosu i ponovo udarao, pa kada nakon toga padnem on ‘igra’ svuda po meni. Od bolova sam se uneredio, polomio mi je rebra, a kasnije mi je doktor konstatovao izlive krvi u plućima. Razmijenjen sam 9. jula 1992. godine.“[18]
Ostoja Šarčević svjedoči: „U grupi od 15 do 18 zarobljenika odveden sam u Dom vojske u Derventi. Tu nas je bilo oko 28 ukupno. Tada dolazi Azra Bašić koja nam naređuje da se skinemo do pojasa, da skinemo lančiće, prstenje… te da se izujemo bosi. Zatim nam je naredila da sav novac stavimo u ruke. U jednu ruku devize, a u drugu jugoslovenske dinare. Zatim je naišla i pokupila devize, a nama naredila da jedemo dinare. Nakon što nas je natjerala da pojedemo novčanice Čavlić je donio kilogram soli i nasuo nam puna usta soli. Nakon toga došlo ih je više i počeli su nas tući lancima, palijama… Meni je jedan stavio nož pod bradu i ubo me te me digao na nožu. Pomislio sam da će me zaklati. Udarao me je čizmama koje su bile krvave, onda me je natjerao da ližem čizme, ali čim obližem on me udari ponovo i onda je na njima ponovo krv, pa me ponovo tjera da ližem. Pokojni Blagoje Đuraš je rekao Azri Bašić da je ona došla iz Rijeke, a njega naziva ratnim zločincem, a da je on na svom ognjištu. Na to je ona opsovala ‘Mamu ti jebem, pa meni četnik drži predavanje’. Jedan koji je stajao pored njega udario ga je, a nakon toga je Azra rekla Čavlićima ‘on vam je zeta ubio šta čekate’, na šta su oni počeli da ga udaraju strašno. Sav je bio krvav, nos odbijen skoro, vilica. Onda je naredila da se sklone, kleknula, izvadila leptir-čakiju, s jedne strane se nalazio Garić, a sa druge strane ja. Ubola ga je s jedne strane vrata na drugu i izvukla. Zaklala ga je, a krv je šištala na sve strane. Rekla je ‘nek vojvoda lakše diše’. Zatim je meni i Gariću naredila da ližemo lokvu krvi koja je bila na grudima od Blagoja. Uhvatila nas je za kose i gurnula da ližemo krv. Tjerali su nas da igramo kolo po razbijenom staklu, a oni su stajali u krugu i udarali nas čim stignu. Odatle su nas odveli u šminkarnicu u kojoj su bili natočili vodu. Izvodili su nas pojedinačno i nastavljali premlaćivati.“[19]
O monstruoznosti zločina nad zarobljenim Srbima i događajima o kojima svjedoči Ostoja Šarčević govori se i u presudi Suda BiH protiv Azre Bašić, gdje je između ostalog navedeno da je Azra Bašić, zajedno sa braćom Čavalić Esadom i Dervišom, pretukla Blagoja Đuraša nakon čega mu je prišla sa nožem u ruci i zaklala ga, a zatim se logorašima obratila riječima „Neka vam vojvoda sad lakše diše“. U istoj presudi navodi se i to da je tjerala logoraše da hodaju po polomljenom staklu dok ih je ona jahala, udarala ih po svim dijelovima tijela, a naročito u predjelu genitalija, posipala rane solju i tjerala logoraš da jedu so, urezivala krstove i slova „S“ po tijelima logoraša, te ih još na mnogobrojne načine psihički i fizički zlostavljala.[20]
Nakon što su preživjeli strahote u bivšem Domu JNA, logoraši su prebačeni u Rabić. O tome Ostoja Šarčević svjedoči: „Ujutru su nas kamionom prebacili u hangar u Rabić. Nismo ni znali gdje se nalazimo. U Rabiću je bilo svakodnevno udaranje.“[21]
Pored Srba iz Čardaka, torture u logorima nisu bili pošteđeni ni ostali derventski Srbi. Pero Novaković, bivši saobraćajni policajac, o svom boravku u zarobljeništvu rekao je: „Prvi put su me odveli iz moje kuće 20. aprila 1992. godine. Tada su mi nudili da radim sa njima, ali sam to odbio jer su već tada započeli sa pljačkama i nasilničkim ponašanjem. Nakon što je ubijena porodica Lazarević[22] supruga mi je uspjela otići na teritoriju pod kontrolom naše vojske, a djeca su iz Dervente otišla već ranije. Nakon što su mi oduzeli naoružanje 27. maja i moje motorno vozilo 29. maja 1992. godine odveden sam u Dom vojske. Već tada oni su ga preimenovali i dali mu naziv Dom policije. Prilikom dovođenja u Dom na zidu biblioteke sam vidio da je ispisano ‘Čardak je mrtav’.
Inspektor koji me je isleđivao bio je u crnoj uniformi sa beretkom na kojoj se nalazilo slovo ‘U’. Odmah su me počeli maltretirati, psovati i oduzimati mi sve što sam imao kod sebe. Prijetili su mi da će me odvesti u Rabić, te da će mi tu derati kožu. Braća Čavalić su govorili: ‘Mi smo za vas Srbe uvijek bili Cigani, a sad kad je došla ova vlast dala nam je uniforme, oružje i odriješene ruke da možemo da ispitujemo, tučemo i ubijamo koga mi hoćemo“. Nakon maltretiranja, počeli su sa premlaćivanjem, prvi koji je naišao gledao je u mene i snažno me udario vojničkom čizmom u predjelu jetre. Pomislio sam da mi je pukla jetra i da ću da umrem. Još sam bio pri svijesti kada mi je naredio da ustanem i uzeo bijelu palicu i počeo da me udara. Tragovi od toga udaranja i danas su vidljivi na mojoj glavi. Nakon toga drugi mu je naredio da me ne udara po glavi, jer su već imali iskustva prilikom premlaćivanja, te nisu željeli da se vide tragovi mučenja. Nakon toga su mi naredili da ispružim ruke, te su me udarali po rukama. Nakon što su mi ruke bile sve popucale i krvave naredili su mi da skinem jaknu i cipele i da legnem na pod. Udarali su me po nogama, skakali po meni i udarali me po bubrezima i kičmi. Ovaj koji je bio u ustaškoj uniformi naredio mi je da mu zagrizem cipelu, a drugi me je udario u predjelu vilične kosti od čega sam se onesvijestio. Nakon što sam se osvijestio naredili su mi da zinem i jedan od njih je stavio cijev od pištolja u moja usta, rekao je da će me ubiti, ali se predomislio. Odveli su me u donju prostoriju , gdje me je jedan od njih udario nogom u stomak, nakon što sam pao nastavio je sa udaranjem. Digli su me i odveli u prostoriju sa drugim zatvorenicima. Tu sam jedva izdržao od bolova, a kasnije su opet došli i počeli da tuku. Prestali su kada su vidjeli da sam već pretučen i da ću podleći. Sutradan, 30. maja, započela je još jedna racija za Srbe iz Dervente. Iz Doma JNA odveli su nas u Osnovnu školu Poljari. Prilikom dolaska tukli su nas i psovali. Tokom boravka više puta smo pretučeni, a jednom prilikom sam pretučen tako što sam morao stati uz bodljikavu žicu, nakon čega su me vezali, natjerali da dignem ruke i prebili palicom.“[23]
Srbi su preživjeli strahote i u logoru Polje, a zlostavljanja nisu bile pošteđene ni žene. Pero Novaković u svojoj izjavi kaže: „U Silosu u Polju formiran je novi logor, tu su bile i žene i tamo su zatvarane i silovane, neke tek sad govore o tome.“[24]
I druge presude govore o mučenju Srba u derventskim zatvorima kao što su Dom JNA, „Rabić“ – skladište bivše JNA, OŠ „Poljari“, „Silos“ Polje i Žeravac. I u drugim logorima u Derventi ubijani su Srbi. O ubistvima u Poljarima svjedoči Pero Novaković: „Damir Lipovac ušao je u našu prostoriju 8. juna 1992. godine i izvadio pištolj. Oni koji su bili zdraviji bježali su do zida, mi slabiji ostali smo naprijed. Počeo je pucati u plafon i pitao: Ko ovdje hoće da bježi? Nije bilo ni govora da je bilo ko organizovao bjekstvo jer smo se nalazili u centru sela. Zatim je uzeo ‘kalašnjikov’ i rekao da će nas ubijati jednog po jednog. Stjepanović Boris[25] bio je prvi na redu, čovjek iz Zagreba sa rastrešenim živcima, trideset i neko godište. Izvede ga napolje i čuli smo samo kratki rafal. Lipovac se vratio i naredio nam da izađemo u dvije vrste. Ponovo je pitao ko je organizovao bjekstvo i rekao nam da je ubio Borisa. Izveo ga je van kruga i naredio mu da bježi, čovjek nije znao gdje da bježi, nije ni bio odavde, pucao mu je u leđa. Vidjeli smo da su mu prosuta sva crijeva. Nakon toga nastavlja sa pitanjem i udara Marilović Aleksandra[26], a onda prilazi Marković Bori, jednom jako finom, mladom čovjeku i naređuje mu da zine. Samo što je zinuo on prinese pušku ustima opali i dečko pade, samo se zaljulja, ne pade ni ovako ni onako nego se samo spusti. Nakon toga naredi Goranu Đeriću da pogleda da li je Boro mrtav i još kaže ako nije da ga ubijemo. Bori je bio prosut mozak. Nastavio je da prijeti i počeo izvoditi dalje ljude da ih ubija, prestao je nakon što ga je njegov zamjenik spriječio u tome.“[27]
Zbog ubistava u Osnovnoj školi Poljari Damir Lipovac je osuđen pred Sudom BiH na osnovu sporazuma o priznavanju krivice, a u presudi je o samim događajima navedno „da je Lipovac u junu 1992. godine, kao pripadnik 103. brigade HVO Derventa, kao zapovjednik logora, koji je formiran u prostorijama Osnovne škole u mjestu Poljari, u prvoj polovini juna ušao u prostorije logora gdje je nekoliko puta udario zatvorenika Stjepanović Borisa, neosnovano ga optužujući da je pokušao bjekstvo, nakon čega ga je izveo ispred logora i iz automatske puške pucao u istog na koji način ga je lišio života, a odmah potom iz prostorija logora izveo sve zatvorenike i postrojio ih pokazujući im mrtvo tijelo Stjepanović Borisa, govoreći da im je to opomena, te je tada iz stroja izdvojio zatvorenika Marilović Acu koga je snažno pretukao nogama i puškom, a potom izdvojio Marković Boru koga je tukao psujući mu pri tome četničku majku, a zatim mu naredio da zine, stavio mu cijev od puške u usta i pucao iz iste, te je na taj način lišio života Marković Boru.“[28]
Takođe, osuđen je i za nečovječno postupanje prema zatvorenim civilima, tjerajući ih da pjevaju ustaške pjesme, pri čemu ih je psovao i vrijeđao na nacionalnoj osnovi, te ih je u više navrata ispitivao i pri tome ih brutalno fizički zlostavljao i vrijeđao. Pored navedenog, osuđen je i za pljačkanje imovine zatvorenika.[29]
Zarobljeni Srbi iz Dervente i iz Čardaka odvođeni su na radove, a u stvari su služili kao živi štit s obzirom na to da je Vojska Republike Srpske počela operaciju „Koridor“. Upravo na ovakav način će svoj život izgubiti neki od zarobljenika na Tomasovom brdu 19. juna 1992. godine. O ovom događaju svjedočio je preživjeli Ostoja Šarčević: „Iz Rabića je 19. juna izvedeno 35 ‘dobrovoljaca’. Nama zarobljenicima sa Čardaka bilo je zabranjeno da idemo na radove, ali taj dan me je na tu moju opasku zapovjednik Rabića udario drvenim kundakom i otjerao na ‘rad’. U autobusu je pored nas bila vojska iz Hrvatske. Krenuli smo prema Doboju i skrenuli prema Pojezni i otišli prema Ceru, Mišincima. Tu je autobus stao pored jedne kuće i natjerali su nas da izađemo i da se postrojimo u vrstu. Njih 20 su poslali prema Ceru, a nas 15 vratili u autobus. Iz autobusa smo izvedeni i poprijeko preko Modrana odvedeni prema Sočanici, Pojezni. Dok smo išli tjerali su nas da pjevamo ustaške pjesme. Putem smo naišli na jednu baru koju smo zaobišli, ali nas je jedan od njih udarao i natjerao da prođemo kroz baru. Propao sam u blato do koljena. Došli smo do spomenika u Modranu. Kod neke kućice smo sjeli da odmorimo, a tu je bio i njihove ekonomat, dali su nam da jedemo uz riječi da nam je to svakako zadnje. Oko 12 je došao jedan od njihovih diverzanata i rekao da idemo da kopamo rovove, ali mi nismo imali nikakav alat. Na to je rekao da nam i ne treba. Došli smo na Tomasovo brdo kad je počela rafalna pucnjava po nama. Otac i sin Bokur Rade i Željo bili su prvi. Sina pogodi, a otac pritrča da ga prihvati i samo jedan preko drugog padoše. Braco Gunjević, Savo Pavlović, osam ljudi leži ko snoplje i ja sad među njima stojim, a oko mene meci udaraju i pogađaju mrtve. Okrenem se nazad, vidim Hrvati pucaju odozdo s leđa. Uskočim u podrum kuće kroz prozor na glavu. Kada sam ustao vidio sam da su u podrumu Hrvati, oni koji su nas vodili, znaju ko smo. Osam ljudi koji su bili na mjestu sa mnom su poginuli, jedini ja sam ostao živ. Oni su iz podruma vodili borbu, a sa mnom je bio i Dragan Kovačević. Uvukao sam ga u podrum jer je čuo da mu je brat ranjen i pokušao je da ga spašava. Hrvati su počeli da se povlače niz nizbrdicu, krenuo sam i ja za njima, ali Dragan me je zadržao i rekao ‘stani, neka nas barem naši ubiju’. Jedan od Hrvata vratio se nazad kada je vidio da ne idemo za njima, pomislio sam da će sad da nas pobije. Međutim, već su pristigli naši i zapucali na njega. Mi iz podruma vičemo ‘Srbi smo, ne pucajte’, te su prekinuli paljbu. Dok smo izlazili iz podruma kroz tranšeju jedan od boraca Osinjske brigade udario me je misleći da sam hrvatski vojnik, jedva ga je Neđo Blagojević, zarobljenik, ubijedio da sam Čardaklija.“[30]
[1] Ratni zločini nad srpskim stanovništvom na području opštine Derventa 1992. godine, Republički centar za istraživanje ratnih zločina i Udruženje zarobljenika opštine Derventa 2012. godina.
[2] Izjava Drage Kneževića data službenicima Centra 1. 7. 2022. godine.
[3] Izjava Ostoje Šarčevića data službenicima Centra 1. 7. 2022. godine.
[4] Izjava Drage Kneževića data službenicima Centra 1. 7. 2022. godine.
[5] Ratni zločini nad srpskim stanovništvom na području opštine Derventa 1992. godine, Republički centar za istraživanje ratnih zločina i Udruženje zarobljenika opštine Derventa 2012. godina.
[6] Izjava Drage Kneževića data službenicima Centra 1. 7. 2022. godine.
[7] Ratni zločini nad srpskim stanovništvom na području opštine Derventa 1992. godine, Republički centar za istraživanje ratnih zločina i Udruženje zarobljenika opštine Derventa 2012. godina.
[8] Zapisnik o saslušanju svjedoka Ilije Ćuka, Osnovni sud u Derventi, broj: Kri 42/94 od 13. 10. 1994. Godine.
[9] Izjava Ostoje Šarčevića data službenicima Centra 1. 7. 2022. godine.
[10] 0 Izjava Ćuk Ilije, MUP RS Doboj, broj: 22/218 od 14.12.1992. godine.
[11] Izjava Drage Kneževića data službenicima Centra 1.7.2022. godine.
[12] Izjava Stojaković Radoslava, MUP RS Doboj, broj: 28/231 od 16.12.1992. godine.
[13] Zapisnik o saslušanju svjedoka Milovana Adžića, Osnovni sud u Derventi, broj: Kri 54/94 od 17.10.1992. godine.
[14] Izjava Drage Kneževića data službenicima Centra 1. 7. 2022. godine.
[15] Izjava Ostoje Šarčevića data službenicima Centra 1. 7. 2022. godine.
[16] Izjava Adžić Miroslav, MUP RS Doboj, broj: 28/212 od 1. 12. 1992. godine.
[17] Izjava Ćuk Ilije, MUP RS Doboj, broj: 22/218 od 14. 12. 1992. godine.
[18] Izjava Drage Kneževića data službenicima Centra 1. 7. 2022. godine.
[19] Izjava Ostoje Šarčevića data službenicima Centra 1. 7. 2022. godine.
[20] Prvostepena presuda Suda BiH u predmetu protiv Azre Bašić, broj: S1 1 K 018557 17 Kri od 27. 12. 2017. godine.
[21] Izjava Ostoje Šarčevića data službenicima Centra 1. 7. 2022. godine.
[22] Misli se na porodicu Veljka Lazarevića koja je ubijena 23. aprila 1992. godine.
[23] Izjava Pere Novakovića data službenicima Centra 1. 7. 2022. godine.
[24] Isto.
[25] ID: 40624.
[26] ID: 48353.
[27] Izjava Pere Novakovića data službenicima Centra 1. 7. 2022. godine.
[28] Prvostepena presuda Suda BiH u predmetu protiv Damira Lipovca, broj: S1 1 K 002859 15 Kri od 9. 2. 2016. godine.
[29] Isto.
[30] Izjava Ostoje Šarčevića data službenicima Centra 1.7.2022. godine.
