Kao i u drugim dijelovima BiH, proljeće 1992. godine donosilo je puno neizvjesnosti i straha kod srpskog naroda u Podrinju. Već od aprila dolazi do međunacionalnih incidenata u Srebrenici i Bratuncu. Selo Brežani je bilo gotovo u cjelosti okruženo selima sa dominantno muslimanskim stanovništvom. Upravo zbog toga seljani Brežana su u aprilu i maju živjeli u bojazni od mogućeg napada od strane pripadnika tzv. TO Srebrenica.

Svjedok Milisav Marjanović opisuje geografski položaj sela Brežani: „Moje selo Brežani je, inače, okruženo muslimanskim naseljima, a najveće od njih je selo Osmače. Tokom maja i juna 1992. godine, od strane muslimanskih oružanih snaga vršeni su napadi na srpska naselja na ovom području, kao što su Studenac, Gostilj, Orahovica, Osredak, Čičevci, Bukova Glava, Biljeg, Jarsenovo, Knezovi, Radoševići, Lubine, Međe, Karno, Crni Vrh, Radačevići, Vantovići, Ratkovići i dr. Ova naselja su paljena i razarana, a zatečeno stanovništvo ubijano.“^[1]

Kakva je bila uvezanost Brežana sa ostalim srpskim selima u tom kraju svjedoči Milovan Milošević: „Najbliža srpska naselja su sela Fakovići i Ratkovići, udaljena oko četiri časa hoda i prema ovim selima nema puteva kojim mogu da se kreću automobili. Selo je povezano sa Skelanima, udaljenim 25 kilometara, djelimično asfaltiranim putem. To su jedine komunikacije koje su Brežani imali sa srpskim naseljima na ovom području.“^[2]

O međuljudskim odnosima između Srba i muslimana u Brežanima i okolnim mjestima koji su vladali prije rata i situaciji koja je uslijedila neposredno pred početak samih sukoba govori Milutin Balčaković: „Ja do početka rata u bivšoj BiH nikada nisam imao nikakvih nesporazuma sa bilo kojim komšijom muslimanom kao ni moja djeca, već smo se naprotiv, normalno međusobno posjećivali i pomagali. Međutim, početkom aprila 1992. godine, ovi međusobni odnosi su počeli da se hlade, a međusobne posjete su skoro sasvim prestale. Već tada su iz okolnih muslimanskih sela počele povremene provokacije pucanjem pušaka u našem pravcu, što je izazivalo strah među stanovništvom. Povremenu pucnjavu pratili su i njihovi povici koje smo mi jasno čuli: ‘Doći ćemo vam večeras’, ‘gotovi ste, četnici, predajte se’. Tako, na primjer, maja 1992. godine, ne sjećam se tačnog datuma, bio sam u društvu sa Anđelkom Rankić sa kojim sam pošao prema njegovoj kući i na putu prema njoj iznenada je zapucano iz pravca Osmača, automatskom puškom po nama čiji su se kuršumi rasuli u našoj neposrednoj blizini, pa smo se iza zaklona provukli preko tog dijela terena i tako spasili. Sličnih provokacija bilo je svakodnevno.“^[3]

Širi rejon Podrinja sa jasno naznačenim geografskim položajem sela Brežani

Prvi oružani napadi i zločini nad Srbima dešavaju se na Đurđevdan u Blječevi i zaseoku Gostilja, Gnioni. Dan nakon tog napada, pripadnici tzv. TO Srebrenica vrše novi napad na Srbe. Ovog puta pripadnici tzv. TO Srebrenica u selu Osmače prave zasjedu na putu i tada ginu pojedini stanovnici sela Brežani. To je direktno uticalo na situaciju u Brežanima i stanovnike toga sela.

Tog dana Radivoju Tanasijeviću je ubijen brat Simo koji je do aprila 1992. godine radio u Srebrenici. Međutim, usljed sve većih nacionalnih tenzija Simo Tanasijević napušta Srebrenicu i dolazi u rodne Čičevce, a ženu i djecu prebacuje u Bajinu Baštu. Simo je imao i putničko vozilo marke ‘golf’ koje je bilo žute boje, a njim je često išao u Bajinu Baštu, obilazeći suprugu i djecu. Radivoje Tanasijević ovako opisuje događaje od 7. maja 1992. godine: „Tog dana, moj brat Simo Tanasijević se svojim kolima vraćao iz Bajine Bašte u selo, zajedno sa sestrićem Zoranom Vukosavljevićem, starim 22 godine i Mitrović Milojkom iz sela Brežani, suprugom Mitrović Milivoja zvanog Rade Gavran. Kada su došli ispod sela Osmače naišli su na muslimansku barikadu i zasjedu iz koje je pucano na njih i tom prilikom su sve troje ubijeni. O tom događaju me je obavijestio Mitrović Milivoje 8. maja 1992. godine. Istog dana sam u popodnevnim satima obaviješten da će se preduzeti mjere da se njihova tijela izvuku sa lica mjesta i odvezu u Bajinu Baštu gdje će biti sahranjeni. Zbog toga smo otac i ja odlučili da 9. maja^[4] ujutru krenemo za Bajinu Baštu i to pješke okolnim putevima preko Pribićevaca i Sasa do Bratunca, a odatle autobusom. Krenuli smo oko deset časova ujutru, a sa nama je pošao jedan broj mještana (oko 25) među kojima je bilo i žena, djece i staraca koji su ovu priliku iskoristili da napuste selo iz bezbjednosnih razloga jer je prijetila ozbiljna opasnost da će muslimani napasti selo. Na prilazu sela Pribićevca, moj otac Manojle i rođak Tanasijević Milenko otišli su ispred nas kroz šikaru i šumu da bi vidjeli da li je prolaz bezbjedan i na udaljenosti od nas na oko 70 metara iznenada su se čula dva rafala iz automatskog oružja. To je bilo tačno na mjestu zvanom Kriva kaldrma. Sačekali smo još desetak minuta, a kako se nije čuo nikakav znak, niti su se odazivali na naše pozive, shvatili smo da su njih dvojica ubijeni od strane muslimana.“^[5]

U navedenoj zasjedi ubijena je supruga Milivoja Mitrovića, Milojka, a u izjavi istražnim organima Republike Srpske^[6] on je naveo da se polovinom aprila desilo ubistvo dvojice muslimana na mostu „Vitez“, na putu Skelani-Srebrenica. Od prijatelja Jusufa zvanog Bajić iz Pusmuljića je saznao da muslimani sumnjaju da je to ubistvo počinio Simo Tanasijević. Milivoje dalje navodi da je on lično prisustvovao kada je Jusuf Simi sugerisao da se ne kreće svojim vozilom (žuti „golf“), jer je njegovo vozilo bilo poznato u tom kraju, a prisutna je i opasnost od postavljanja zasjede. Takođe, Milivoje ističe: „Kasnije sam sa Simom o slučaju ovih ubistava vodio razgovor i on mi je objasnio da sa tim nema nikakve veze, a da je sumnja muslimana proistekla vjerovatno zbog toga što je bilo poznato da su nekoliko godina ranije Simo i Bahrudin^[7] imali neke nesporazume u preduzeću.“^[8]

U bojazni da bi muslimani mogli napasti srpska sela, već od druge polovine aprila Srbi organizuju seoske straže. Milivoje Mitrović to ovako opisuje: „Ovakvo stanje na terenu među Srbe je unijelo veliko uznemirenje i strah, pa su se u srpskim naseljima organizovale straže zbog samozaštite od eventualnih napada muslimana u kojima smo učestvovali moj otac, braća i ja.“^[9]

Vidosava Stjepanović iz Brežana opisuje stanje u tom selu u proljeće 1992. godine: „Krajem aprila i početkom maja 1992. godine muslimani su počeli sa oružanim provokacijama Srba u okolnim selima. U Brežanima je zavladao strah da će i nas napasti, pa su žene sa malom djecom počele da se sklanjaju u bezbjednija mjesta.“^[10]

Kobnog 7. maja 1992. godine Milivojeva supruga Milojka se vraćala iz Bajine Bašte zajedno sa Simom Tanasijevićem i Zoranom Vukosavljevićem i kada su došli do dionice puta u Osmačama, na njih je tada otvorena vatra iz zasjede koju su prethodno postavili pripadnici tzv. TO Srebrenice. Milivoje nakon tog događaja, sa ocem i braćom, napušta selo Zeleni Jadar i odlazi u veće srpsko selo Brežane^[11].

Vidosava Stjepanović je preživjela zasjedu u Osmačama vozeći se u kamionu, a kako je to izgledalo ona opisuje: „Dana 7. maja 1992. godine, moj sin Dragan rekao mi je da odem na par dana u Bajinu Baštu da im kupim cigare, kafe i druge namirnice, jer će izgleda muslimani i nas napasti pa nećemo moći da se normalno snabdijevamo. Rekao je da je već obezbijedio prevoz sa nekim kamionom koji ide Bajinu Baštu. Oko 11 časova istoga dana sišla sam na put ispod Brežana gdje je ubrzo došao kamion koji je vozio Milan Jovanović iz Brežana. (…) Sa mnom za Bajinu Baštu iz Brežana je pošla i snaha Radosava Stjepanović, udata za mog sinovca Miluna, koja je pošla sa svojih dvoje djece, Slavicom starom 14 godina i Zoranom starim oko pet godina. Snaha Radosava sa djecom je sjela u kabinu u kojoj se već nalazila vozačeva majka Ivanka Jovanović, a ja sam se popela na karoseriju, pridruživši se ostalim putnicima. Putem za Bajinu Baštu u Jadru je ušlo još nekoliko muškaraca čijih se imena ne sjećam. Neki od njih bili su naoružani puškama, jer su čuvali fabriku u Jadru od eventualnih napada. Ispred kamiona u kojem sam se ja vozila išla je jedna dizalica za šumske trupce. Kada smo došli putem ispod sela Osmača, na mjestu gdje se nalazio mlin nekog Sinana iz Osmača, naišli smo na jednu barikadu postavljenu na putu zbog čega su bili prinuđeni da stanu i dizalica i kamion. Istog momenta zapucalo je iz pušaka i mitraljeza sa čela, sa lijeve i sa desne strane. Pucnjava je bila veoma jaka, a vidjela sam da iz Osmača neprekidno tuče jedan mitraljez. Ja sam ostala da sjedim u karoseriji, a muškarci su iskočili, zaklonili se ispod kamiona i pod obalu rijeke Jadar koja teče u neposrednoj blizini, a oni koji su imali oružje pružali su otpor. Tokom pucnjave, u jednom trenutku čula sam kako se razbila šoferšajbna na kamionu i kako su djeca zavrištala. Snajkin glas nisam čula. Ja sam je dozivala i pitala jesu li živi, ali se niko nije odazvao. Ova pucnjava na nas trajala je, koliko se sjećam, oko pet časova. Ja se nisam pomjerala sa mjesta gdje sam se nalazila. Muškarci koji su poskakali iz kamiona i sklonili se u obližnju šumu, prišli su kamionu tek poslije izvjesnog vremena od kada je prestala pucnjava. Ja sam od straha bila u ukočenom stanju i oni su me skinuli sa kamiona. Tada sam vidjela da je moja snajka ubijena od metka koji ju je pogodio u lijevu stranu glave, a da su djeca bila prestrašena i sva poprskana krvlju. Od ostalih putnika u kamionu poginuo je još Milivoje Ilić. (…) U dizalici ispred kamiona poginuli su vozač Danilo Petrović i još jedan kome ne znam ime, a čula sam da je iz Užica^[12]. Odatle smo se izvukli do srpskog sela Karno, a sutradan smo otišli za Skelane. Tijela poginulih izvučena su sutradan i sahranjeni su u Bajinoj Bašti, izuzev Ilić Milivoja. (…) Međutim, sigurno je da je i Milivoje poginuo, jer je Radenko Ilić, koji je takođe bio na kamionu, rekao da ga je ranjenog vukao do obližnjeg mosta i da je Milivoje na njegovim rukama izdahnuo. Tek poslije godinu dana, ispod tog mosta, pronađeni su ostaci kostiju, vjerovatno Milivojevih, ali glave nije bilo, odnosno nije pronađena. Dok je trajala pucnjava muslimana prema kamionu i dizalici, kako sam to naprijed opisala, sa druge strane barikade iz pravca Skelana naišao je automobil u kome su bili Simo Tanasijević, Zoran Vukosavljević i Milojka Stjepanović.^[13] Muslimani su i na njih pucali i sve ih poubijali.“^[14]

Treba napomenuti da je mjesec dana kasnije, tačnije 30. juna 1992. godine, tokom napada tzv. Armije BiH na selo Brežane u odbrani sela poginuo Dragan Stjepanović, sin Vidosave Stjepanović.

Milovan Milošević, takođe, svjedoči o zasjedama u kojima su ubijeni Srbi 7. maja: „Koliko se sjećam, oko 8. maja 1992. godine, oko deset časova, na mjestu zvanom Podosmače, na putu Srebrenica – Skelani muslimani su organizovali zasjedu na koju je naišao automobilom Simo Tanasijević, (…) koji je tom prilikom i ubijen. Sa njim u automobilu ubijeni su i Milojka Mitrović iz Brežana, (…) i Zoran Vukosavljević. (…) U blizini ovog mjesta, istog dana, oko 13 časova, postavljena je zasjeda na koju je naišao kamion koji je vozio Milan Jovanović iz Brežana. (…) Na kamionu je bilo više putnika od kojih su ubijeni: Milivoje Ilić (…) iz Brežana i Radosava Stjepanović, (…) takođe iz Brežana. (…) Takođe, istog dana, oko 15 časova, u blizini istog mjesta, muslimani su postavili zasjedu na koju je naišao kamion iz pravca Srebrenice prema Skelanima, u kojem je ubijen Danilo Petrović. (…) Tog dana, na istoj relaciji, nešto kasnije, iz zasjede je pucano i na automobil ‘Lada niva’ kojim je upravljao moj brat Milorad i u kojem su se nalazili Staniša Balčaković i Milojko Krstajić iz Brežana. Ovom prilikom moj brat je ranjen u plećku, ali su uspjeli da se izvuku živi.“^[15]

Tijela Milojke Mitrović i Danila Petrovića

Ukupno je u zasjedama 7. i 8. maja 1992. godine ubijeno devet lica srpske nacionalnosti. Ta ubistva su bila opomena Srbima iz Brežana, ali i iz čitavog srebreničkog kraja, na ono što će uslijediti tokom narednih mjeseci. Njihova ubistva samo su produbila osjećanje straha i nesigurnosti u srpskim selima. Milivoje Mitrović to opisuje: „Ovaj događaj bio je od uticaja da se veći dio žena, djece i muškaraca iz Brežana i drugih okolnih srpskih naselja, iz bezbjednosnih razloga izvuku i odu pretežno u Bajinu Baštu, a otac, braća i ja priključili smo se seoskim stražama i braniocima sela Brežani.“^[16]

Pored Milivoja, opis situacije nakon ubijanja Srba u zasjedama dao je i Milutin Balčaković: „Poslije ovih zasjeda Brežani su bili odsječeno potpuno i nismo bili u mogućnosti da se krećemo nigdje van sela. Nekoliko dana poslije ovih zasjeda većinu žena, djece i staraca uspjeli smo da izvučemo iz Brežana i odvedemo ih u Fakoviće gdje su bili bezbjedniji. U selu su ostali muškarci koji su bili sposobni da brane naša imanja, među kojima sam bio i ja, a bilo nas je oko 40. Takođe je ostalo i oko deset žena koje nisu htjele da idu u Fakoviće već su željele da ostanu sa nama i da nam spremaju hranu i pomažu u održavanju domaćinstava. Takođe su ostala i četiri starija čovjeka koji nisu htjeli da ostave svoja ognjišta. Među ženama koje su ostale bila je i moja supruga Jelisava, kao i tast Stanko Milošević, rođen 1904. godine^[17] koji se nalazio u mojoj kući u centru sela. Ja sam zajedno sa svoja tri sina učestvovao u organizovanju seoskih straža radi odbrane sela.“^[18]

O uslovima života u Brežanima poslije ubistva Srba u zasjedama govori i Milisav Marjanović: „Nakon ovih događaja mještani Brežana su odlučili da djecu, žene i starce evakuišu iz sela na bezbjednije mjesto u Fakoviće, a u selu su ostali oni koji nisu htjeli da napuste svoja imanja, među kojima je ostalo oko 40 starijih ljudi i žena. U selu sam ostao i ja sa svojim roditeljima, bratom i ostalom rodbinom. Koliko se sjećam, od 20. maja 1992. godine Brežani su bili pod potpunom blokadom od strane muslimana, tako da se van njega nije moglo bezbjedno kretati.“^[19]

Da su Brežani bili pod blokadom svjedoči i Vidosava Stjepanović: „Poslije 7. maja ja se više nisam vraćala u selo Brežane, jer to nisam mogla ni učiniti, pošto je selo bilo pod blokadom od strane muslimana.“^[20]

Zanimljivo je istaći da su tokom aprila i maja 1992. godine u Brežane dolazili predstavnici muslimana iz okolnih sela zbog pregovora o međusobnom nenapadanju. Milutin Balčaković svjedoči: „U to vrijeme muslimani su dolazili u naše selo i pregovarali sa nama Brežancima o tome da se međusobno štitimo i ne napadamo, ali odmah poslije ovih dogovora oni bi istog dana ili noći opet nastavili sa provokacijama pucajući prema našem selu.“^[21]

O pregovorima između Srba i muslimana govori i Milovan Milošević: „Muslimani iz Osmača, najvećeg sela na ovom području, inicirali su pregovore sa nama u selu tražeći da preduzimamo zajedničke mjere obezbjeđenja od eventualnog međusobnog napada od strane ekstremista, pa i da organizujemo zajedničke straže. (…) Mi nismo prihvatili ove inicijative, jer nam nije bilo jasno šta se želi time postići, a nismo ni imali u njih povjerenje, s obzirom na ukupnu političku situaciju u BiH.“^[22]

Pored ubistva Srba u zasjedama u Osmačama, početkom maja 1992. godine desio se još jedan događaj koji je nagovijestio šta bi se moglo desiti Brežanima. Naime, pripadnici tzv. Armije BiH 21. i 27. juna izvršili su napade na srpsko selo Ratkovići u kojem ubijaju 24 lica srpske nacionalnosti. Padom Ratkovića Brežani su, uz Skelane, ostali jedino veće srpsko naselje na tom području. Odsječeni od ostatka svijeta, preostali stanovnici Brežana provodili su teške dane pod blokadom. Uz konstantan nedostatak osnovnih životnih namirnica i ostalih potrepština oni su bili odlučni da brane svoja ognjišta. Međutim, u takvoj situaciji iščekivanja napada od strane pripadnika tzv. Armije BiH bilo je teško psihički istrpiti sve nedaće. Gotovo uporedo sa padom Ratkovića, 26. juna 1992. godine, ne mogavši da izdrži dalju blokadu sela, Novak Krstajić kreće sam u proboj iz obruča.

Milovan Milošević iznosi svjedočenje o Novaku Krstajiću: „Napominjem da je na oko deset dana prije napada Novak Krstajić, koji je izgubio živce i nije mogao da izdrži dalju blokadu, izašao iz sela i pokušao sam da se izvuče, ali se od tada o njemu više ništa ne zna.“^[23]

Novak Krstajić

Selo Brežani napadnuto je od strane pripadnika tzv. Armije BiH 30. juna 1992. godine u ranim jutarnjim časovima. U Krivičnoj prijavi SJB Skelani^[24], kao i u Izvještaju CJB Bijeljina^[25], navodi se da je napad na Brežane počeo u 4:50 časova ujutru i da je u napadu učestvovalo oko 1.000 pripadnika tzv. Armije BiH. Pored ubistva srpskih civila i pripadnika seoskih straža, selo je u potpunosti opljačkano, a potom spaljeno.

O samoj pripremi napada na Brežane u Krivičnoj prijavi je navedeno da je napad planiran svjesno te je izveden tako da se niko od mještana ne može izvući iz sela. Pri napadu muslimani su vikali iz pravca Osmača i Šubina, dozivali su Srbe neartikulisanim riječima, te riječima „dođite da pijete rakiju, srpsku vam majku“ itd.^[26]

Milinko Marjanović objašnjava šta se desilo tog dana u Brežanima: „Dana 30. juna 1992. godine, oko pet časova, na Brežane su napali muslimani iz svih pravaca. Bili smo opkoljeni sa svih strana tako da smo nas nekoliko izvukli žive glave bježeći u pravcu sela Ratkovići i Fakovići, dok je jedan dio stanovništva bježao ka Jezeru. U ovom napadu ubijeno je oko 22 lica, većinom ostarjelih i nekoliko žena. Muslimani su iz pravca Osmača i Šubina vikali glasom nas u Brežanima, zvali da pijemo rakiju, psovali su kasnije srpsku majku, govoreći `gdje bježite, tamo vas čekaju drugi`. (…) Selo je potpuno uništeno, imovina opljačkana.“^[27]

Detalje napada tzv. Armije BiH na Brežane iznosi Milivoje Mitrović: „Selo Brežani je od strane muslimanskih oružanih snaga napadnuto 30. juna 1992. godine. Zajedno sa ostalima učestvovao sam u odbrani sela, a tu su bili moj otac Milivoje i braća Stanoje i Dragiša. Muslimani su opkolili selo sa svih strana i napad su izvršili u 04:15 ujutru. Prilikom ovog napada na Brežane, muslimani su ubili 19 mještana, među kojima i mog oca Milivoja i brata Stanoja, ali ja lično nisam bio očevidac nijednog od ovih ubistava. Prilikom povlačenja iz sela naišao sam na tijelo mog oca pored kuće Živana Novakovića, pa pošto sam mislio da je još živ, pomjerio sam ga sa tog mjesta još dvadesetak metara, a zatim ga tu ostavio i produžio u izvlačenje iz sela kako bih pomogao preostalim mještanima da se spasu, jer su muslimani već ušli u selo i počeli ubijati sve na šta su naišli i paliti kuće.“^[28]

Jedan od preživjelih branilaca Brežana je i Milutin Balčaković koji ovako opisuje šta se tog dana desilo: „Dana 30. juna 1992. godine, oko pet časova ujutru, u blizini moje kuće eksplodirala je jedna granata, a poslije desetak minuta neposredno oko sela čula se paljba iz pješadijskog oružja. Izašao sam odmah napolje i bilo mi je jasno da su muslimani izvršili napad na selo. Rekao sam ženi da sa Zorom Ivanović, koja je spavala u kući, mojim tastom Stankom i mojim sinom Živoradom, koji je nekoliko dana prije toga uganuo zglob, krenu ka šumi i da pokušaju da se izvuku kako znaju i umiju. Istovremeno sam otrčao i kod drugih žena da im javim da se izvlače, što su one i uradile. Moj sin je odbio da pođe sa njima i ostao je da brani selo. Ove žene su uspjele da se izvuku, a moj tast je putem zaostao, jer je bio star i nemoćan i više ga nikada nismo pronašli niti saznali bilo šta o njemu. (…) Ja sam se pridružio ostalim braniocima sela da pružimo otpor napadačima, ali smo ubrzo vidjeli da je selo potpuno opkoljeno. Zbog toga smo odlučili da se povlačimo kako je ko umio i mogao. Ja sam sa grupom od desetak ljudi, među kojima su bili i moji sinovi Obrad i Živorad, pošao u izvlačenje i tom prilikom sam vidio kako su pored mene poginuli Miloš Krstajić i Radovan Petrović. Moj sin Živorad je ranjen u desnu slabinu, iznad kuka. Takođe je u glavu bio ranjen Ljubomir Josipović, star 15 godina, koji je poslije 20 minuta podlegao ovoj rani. Prilikom povlačenja pridružio mi se i sin Miladin i mi smo uspjeli da se u punom dejstvu borbe izvučemo u šumu, a odatle stignemo u selo Podravanje, a poslije 15 dana došao sam u Skelane sa sinovima gdje sam našao i pridružio se ženi.“^[29]

Ljubomir Josipović, najmlađa žrtva zločina u Brežanima

Zajedno sa svim navedenim svjedocima i Živan Novaković opisuje muslimanski napad na Brežane: „Tu je vrlo teško bilo izvući živu glavu. Sa svih strana, taj obruč što je pripremljen, on se sastao ovdje. Tu nije mogla ptica ostati, a tek čovjek.“^[30]

Dostana Lazić

Pored navedenih Milovana Miloševića, Milutina Balčakovića, Živana Novakovića i Milisav Marjanović je preživio napad tzv. Armije BiH na Brežane: „Dana 30. juna 1992. godine oko 04:45 časova u selo je palo nekoliko minobacačkih granata ispaljenih sa Osmača, a odmah zatim počela je mitraljeska paljba kao i paljba ostalog pješadijskog naoružanja od strane muslimana koji su potpuno opkolili selo kome su prišli u neposrednu blizinu još u toku noći. Zajedno sa ostalim braniocima pružali smo otpor. Ubrzo sam vidio da je već zapaljen zaselak Primilac. Tokom borbe ja sam se nalazio iznad očeve nove štale. (…) Vidio sam napadače koji su se kretali prilikom napada na selo, ali nijednog nisam prepoznao. Kako je, prema mojoj procjeni, bilo preko hiljadu muslimanskih vojnika koji su već upali u selo i počeli da ga pale, procijenili smo da moramo napustiti selo. Kada smo krenuli od moje kuće da se izvučemo iz sela, Milisav Lazić mi reče: ‘Moju babu uvatiše’, misleći na Dostanu Lazić. Iz mog dvorišta su najprije krenule žene i stariji ljudi, a zatim ostali. Posljednji smo izašli Miodrag Stevanović i ja, a dok sam još bio u dvorištu čuo sam glas iz pravca stare škole kako dovikuje: ‘Odoše u potok, idite pred njih’. Mislim da je to bio glas jednog muslimana koga sam inače lično dobro poznavao. On je to dovikivao muslimanima koji su iz pravca Turije izlazili na brdo zvano ‘Veljova Glava’. Jedan broj mještana, među kojima sam bio i ja, izvukao se preko Pribićevca na Špat, a druga grupa je otišla prema Fakovićima, dok je jedna manja grupa otišla na Podravanje.“^[31]

Dragan Ivanović  svjedoči: „Mi smo bili opkoljeni u dva časa noći. Dejstvo minobacača je počelo sa Osmača iznad Savčića u 04:30 časova. Prva granata pala je na moju ploču. Druga u potok i sve se zna kud su granate padale. Onda su počeli lupati, žene urlikati, udarati u kante itd. Po trojica nas je bilo u rovu. Da je izvuć glavu, pusti zemlju.“^[32]

Da je namjera pripadnika tzv. Armije BiH bila ubijanje Srba bez obzira na godine, pol ili da li su civili ili pripadnici seoskih straža, najbolje oslikava ubistvo majke Dostane Lazić i njene slijepe i gluvonijeme kćerke Kristine. Milutin Balčaković daje opis tog zločina: „Iz sela nisu mogle da se izvuku Dostana Lazić i njena kćerka Đula^[33] koja je bila gluva i slijepa. Dostana je imala preko 70 godina i u toku napada se izgubila i o njoj se više ništa ne zna, niti su pronađeni njeni posmrtni ostaci. Đula (stara oko 50 godina) je ubijena u kući koju su zatim zapalili i koja je izgorjela u potpunosti te tako nije moglo ni Đulino tijelo da se pronađe.“^[34]

Takođe, o ubistvu majke i kćerke Dostane i Kristine Lazić govori i Milisav Marjanović: „Vidio sam kada su muslimani upali u kuću Dostane Lazić. Ubrzo se iz tog pravca čulo: ‘Šta čekaš Senade, ubij to đubre matoro’, nakon čega su se čuli pucnji iz pravca kuće Dostane Lazić. Znao sam da se tada u kući nalazila Dostanina kćerka Krstina zvana Đula, gluvonijema i skoro potpuno slijepa koja se uopšte nije kretala van kuće.“^[35]

Nakon ubistva i progona srpskog stanovništva iz Brežana, pripadnici tzv. Armije BiH su opljačkali, a potom spalili svu imovinu koju su imali Srbi u Brežanima. U Zapisniku o izvršenom uviđaju SJB Skelani^[36] navodi se: „Nakon napada opljačkali su sve što se našlo u selu, a zatim selo zapalili i tom prilikom su uništili 64 kuće, opremljene za stanovanje i na stotine drugih pomoćnih objekata.“^[37]

O daljim zvjerstvima nakon zauzimanja Brežana navodi se: „Prema prikupljenim podacima, prilikom napada ispoljeno je dosta svireposti, tako npr. jedan musliman iz sela Petinića je sjekirom udario jedno lice u predjelu glave koje je davalo znake života nakon što je ranjeno u napadu, zatim je otkopao jednu svježu grobnicu i nakon što je utvrdio da se radi o skoro sahranjenom čovjeku, isti je napustio ostavivši mrtvog nezakopanog. Nakon toga je sa još dvojicom iz Osmača nastavio lupati nadgrobne spomenike. Poslije napada iz svake jedinice je određivano da se mrtvi zakopaju, ali to nisu činili već su mrtve sakupljali na jednom mjestu i zapalili u odjeći.“^[38]

U velikoj operaciji kodnog naziva Cerska ’93, Vojska Republike Srpske je, u proljeće 1993. godine, povratila kontrolu nad teritorijom sela Brežani i tom prilikom su ekshumirane srpske žrtve zločina u Brežanima.

Posmrtni ostaci ubijenih u Brežanima su ostali na mjestu stradanja nekoliko mjeseci, tačnije do druge polovine marta 1993. godine, kada su ih pronašli pripadnici Vojske Republike Srpske. Veliki dio ubijenih Srba je, po ubistvu, bio spaljen. Prizor spaljenih posmrtnih ostataka zatekao je borce Vojske Republike Srpske. Među njima je bio i Milisav Marjanović: „Izvlačenje posmrtnih ostataka poginulih je organizovano u dva navrata u drugoj polovini marta 1993. godine i u toj akciji učestvovao sam i ja. Lično sam učestvovao u nalaženju i izvlačenju posmrtnih ostataka Milomira Stevanovića, Vidoja Lazića, Dragana Stjepanovića, Vidoja Miloševića, Milosava Rankića, Miroslava Rankića i Dragoslava Rankića, a vidio sam i posmrtne ostatke koje je pronašla druga grupa i to Miloša Krstajića, Perišu Krstajića, Radovana Petrovića, Milivoja Mitrovića, Stanoja Mitrovića, Ljubomira Josipovića i Miloša Novakovića. Na nađenim posmrtnim ostacima nisu se vidjeli tragovi eventualnog masakriranja, ali su se vidjeli tragovi paljenja tijela, naročito na mjestima gdje su nađeni Miloš Krstajić, Periša Krstajić, Vidoje Lazić, Milomir Stevanović, Vidoje Milošević i Rankići, Miroslav i Dragoslav.“^[39]

Milutin Balčaković je, takođe, učesnik izvlačenja mrtvih iz Brežana: „Koliko se sjećam, aprila 1993. godine organizovano je izvlačenje tijela ubijenih u Brežanima. Ja sam učestvovao u tome zajedno sa Novakom Novakovićem, Živanom Novakovićem i Radom Mitrovićem, kao i još nekima. Lično sam učestvovao u pronalaženju i izvlačenju tijela Pere Krstajića, Radovana Petrovića, Milenka Dragičevića^[40], Stanoja Mitrovića, Miloša Novakovića i Miloša Krstajića. Na mjestu gdje je pronađen Miloš Krstajić i na ostacima njegove odjeće vidjelo se da je bio paljen. Svi ubijeni u Brežanima sahranjeni su u Skelanima.“^[41]

Jedan od učesnika oslobađanja Brežana bio je Radivoje Tanasijević: „Mogu reći i to da sam učestvovao u oslobađanju sela Brežana koje su muslimani napali i spalili 30. juna 1992. godine. Akcija oslobađanja Brežana bila je u aprilu 1993. godine i u tom međuvremenu, ovo selo su muslimani držali pod svojom kontrolom. Sjećam se da sam u zaseoku Selišta pred kućom Živana Novakovića iznad puta vidio četiri leša ubijenih mještana koje su muslimani ubili prilikom napada naprijed pomenutog datuma. Na ovim leševima su se vidjeli tragovi paljenja. Oni su kasnije identifikovani, ali ja njihova imena ne znam.“^[42]

Sudbina ubijenog Vidoja Lazića najslikovitije opisuje svirepost ubica. „Posebno želim da kažem da su ostaci Lazić Vidoja nađeni spaljeni i pored njega neki predmet u obliku tanjira koji je bio, takođe, nagorio. Čuo sam priče da je on od strane muslimana bio razapet na krst i spaljen, ali tragovi razapinjanja nisu pronađeni. Nađene su samo spaljene kosti, što je konstatovao i patolog dr Zoran Stanković.“^[43]

Govoreći o ubijenim u Brežanima Živan Novaković navodi: „Bježali su da se povlače i onda su ih ovdje ranili, pobili i popalili i dolje su Vidoja Lazića razapeli na krst i tako je i nađen.“^[44]

S lijeva na desno: Fotografija Miloša Novakovića i košulja Miloša Novakovića, pronađena prilikom ekshumacije njegovih posmrtnih ostatataka na lokalitetu njive Diljka u selu Brežani 17. novembra 2006. godine

S lijeva na desno: Fotografija Periše Krstajića i kćerka Periše Krstajića pokraj njegovih skeletnih ostataka u proljeće 1993. godine

Na parastosu žrtvama zločina u Brežanima održanom 30. juna 2008. godine Rada Milošević, koja je na dan napada na Brežane izgubila osamnaestogodišnjeg sina Vidoja, izjavila je: „Napali su rano ujutro sa svih strana. Nas nekoliko žena spasilo se bijegom kroz šumu, a one koji su ostali više nikada nismo vidjeli žive. Tek poslije deset mjeseci uspjeli smo doći do njihovih posmrtnih ostataka. Sahranila sam posmrtne ostatke za koje mislim da su kosti mog sina. U ovom napadu ubijene su i cijele porodice. Za to niko nije odgovarao. Nema tu pravde za Srbe.“^[45]

Stanko Milošević

Ukupno je u napadu tzv. Armije BiH na srpsko selo Brežani ubijeno 20 lica srpske nacionalnosti. Najmlađa žrtva bio je Ljubomir Josipović sa svega 15 godina. Najstarija žrtva bio je Stanko Milošević koji je nestao, a u trenutku nestanka imao je 92 godine.

Spomenik ubijenim i poginulim stanovnicima Brežana u Odbrambeno-otadžbinskom ratu

Republički centar možete pratiti na našoj Fejsbuk i Instagram stranici i Tviter nalogu.

---

[1] Zapisnik o saslušanju svjedoka Milisava Marjanovića, Osnovni sud Zvornik, broj: KRI 131/94, od 18. 10. 1994. godine.

[2] Zapisnik o saslušanju svjedoka Milovana Miloševića, Osnovni sud Zvornik, broj: KRI 119/94, od 12. 10. 1994. godine.

[3] Zapisnik o saslušanju svjedoka Milutina Balčakovića, Osnovni sud Zvornik, broj KI: KRI 124/94, od 14. 10. 1994. godine.

[4] Prema izvodima iz MKU za lica Manojle i Milenko Tanasijević stoji da su smrtno stradala 8. 5. 1992. godine u Pribićevcu.

[5] Zapisnik o saslušanju svjedoka Radivoja Tanasijevića, Osnovni sud Zvornik, broj: KRI 160/94, od 15. 12. 1994. godine.

[6] Zapisnik o saslušanju svjedoka Milivoja Mitrovića, Osnovni sud Zvornik, broj: KRI 159/94, od 17. 12. 1994. godine.

[7] Jedan od ubijenih muslimana na mostu „Vitez“, a on je radio u istom preduzeću („Drina šumarstvo“) sa Simom Tanasijevićem.

[8] Zapisnik o saslušanju svjedoka Milivoja Mitrovića, Osnovni sud Zvornik, broj: KRI 159/94, od 17. 12. 1994. godine.

[9] Isto.

[10] Zapisnik o saslušanju svjedoka Vidosave Stjepanović, Osnovni sud Zvornik, broj: KRI 132/94, od 20. 10. 1994. godine.

[11] Zapisnik o saslušanju svjedoka Milivoja Mitrovića, Osnovni sud Zvornik, broj: KRI 159/94, od 17. 12. 1994. godine.

[12] Misli se na Nebojšu Ćorića iz Sevojna kod Užica.

[13] Misli se na Milojku Mitrović.

[14] Zapisnik o saslušanju svjedoka Vidosave Stjepanović, Osnovni sud Zvornik, broj KI: KRI 132/94, od 20.10.1994. godine.

[15] Zapisnik o saslušanju svjedoka Milovana Miloševića, Osnovni sud Zvornik, broj: KRI 119/94, od 12.10.1994. godine.

[16] Zapisnik o saslušanju svjedoka Milivoja Mitrovića, Osnovni sud Zvornik, broj: KRI 159/94, od 17. 12. 1994. godine.

[17] Prema Izvodu iz MKU kao godina rođenja se navodi 1900. godina.

[18] Zapisnik o saslušanju svjedoka Milutina Balčakovića, Osnovni sud Zvornik, broj: KRI 124/94, od 14. 10. 1994. godine.

[19] Zapisnik o saslušanju svjedoka Milisava Marjanovića, Osnovni sud Zvornik, broj: KRI 131/94, od 18. 10. 1994. godine.

[20] Zapisnik o saslušanju svjedoka Vidosave Stjepanović, Osnovni sud Zvornik, broj: KRI 132/94, od 20. 10. 1994. godine.

[21] Zapisnik o saslušanju svjedoka Milutina Balčakovića, Osnovni sud Zvornik, broj: KRI 124/94, od 14. 10. 1994. godine.

[22] Zapisnik o saslušanju svjedoka Milovana Miloševića, Osnovni sud Zvornik, broj: KRI 119/94, od 12. 10. 1994. godine.

[23] Isto.

[24] Krivična prijava, SJB Skelani, broj: KU 65/93, od 26. 7. 1993. godine.

[25] Izvještaj o učinjenom krivičnom djelu genocid i drugih krivičnih dijela ratnog zločina, CJB Bijeljina, broj: 12-02/4-230-163/05 i 140, od 9. 2. 2006. godine.

[26] Krivična prijava, SJB Skelani, broj: KU 65/93, od 26. 7. 1993. godine.

[27] Službena zabilješka, SJB Skelani, broj: Službeno, od 19. 5. 1993. godine.

[28] Zapisnik o saslušanju svjedoka Milivoja Mitrovića, Osnovni sud Zvornik, broj: KRI 159/94, od 17. 12. 1994. godine.

[29] Zapisnik o saslušanju svjedoka Milutina Balčakovića, Osnovni sud Zvornik, broj: KRI 124/94, od 14. 10. 1994. godine.

[30] Svjedočenje Živana Novakovića iznijeto u filmu Zločin bez kazne, autorke Slađane Zarić. Dostupno na: https://www.youtube.com/watch?v=iPmU1bSzwug, posjećeno 24. 3. 2021. godine.

[31] Zapisnik o saslušanju svjedoka Milisava Marjanovića, Osnovni sud Zvornik, broj: KRI 131/94, od 18. 10. 1994. godine.

[32] Svjedočenje Dragana Ivanovića iznijeto u filmu Zločin bez kazne, autorke Slađane Zarić. Dostupno na: https://www.youtube.com/watch?v=iPmU1bSzwug, posjećeno 24. 3. 2021. godine.

[33] Misli se na Kristinu Lazić čiji je nadimak bio Đula.

[34] Zapisnik o saslušanju svjedoka Milutina Balčakovića, Osnovni sud Zvornik, broj: KRI 124/94, od 14. 10. 1994. godine.

[35] Zapisnik o saslušanju svjedoka Milisava Marjanovića, Osnovni sud Zvornik, broj: KRI 131/94, od 18. 10. 1994. godine.

[36] Zapisnik o izvršenom uviđaju, SJ Skelani, broj: 01-18-02-45/93, od 22. 5. 1993. godine.

[37] Isto.

[38] Isto.

[39] Zapisnik o saslušanju svjedoka Milisava Marjanovića, Osnovni sud Zvornik, broj: KRI 131/94, od 18. 10. 1994. godine.

[40] Misli se na Milomira Dragičevića.

[41] Zapisnik o saslušanju svjedoka Milutina Balčakovića, Osnovni sud Zvornik, broj: KRI 124/94, od 14. 10. 1994. godine.

[42] Zapisnik o saslušanju svjedoka Radivoja Tanasijevića, Osnovni sud Zvornik, broj: KRI 160/94, od 15. 12. 1994. godine.

[43] Zapisnik o saslušanju svjedoka Milisava Marjanovića, Osnovni sud Zvornik, broj: KRI 131/94, od 18. 10. 1994. godine.

[44] Svjedočenje Živana Novakovića iznijeto u filmu Zločin bez kazne, autorke Slađane Zarić. Dostupno na: https://www.youtube.com/watch?v=iPmU1bSzwug, posjećeno 24. 3. 2021. godine.

[45] Dostupno na: https://www.blic.rs/vesti/republika-srpska/parastos-zrtvama-opomena-vlastima/mscybg0, posjećeno 25. 3. 2021. godine.