Život Srba u Goraždu u jeku ratnih dejstava nije bio nimalo lak i jednostavan. Tako, recimo, jedan od učesnika u koloni koja je napadnuta u Kukavicama, Goran Vasiljević, opisuje ,,kako je u avgustu 1992. godine u Goraždu situacija bila jako loša, na sve strane bile su barikade, stanovništvo se nije moglo slobodno kretati, ići na posao“.

Ljubo Mutlak objašnjava koje su to sve okolnosti dovele do odluke da se srpsko civilno stanovništvo iseli prema Rogatici. Blokada koja je dovela do okruženja sela Vladići i Jelah uticala je na to da dođe do nestanka osnovnih životnih namirnica i položaj za Srbe u tim selima bio je jako težak. Od komande su tražili da se izvuku civili iz tih sela, što je i učinjeno 27. avgusta, ali tek pošto je probijen obruč oko tih sela.

Gotovo identično svjedočio je i Goran Mutlak, pripadnik Goraždanske brigade Vojske Republike Srpske, koji je rekao da je uveče, 26. avgusta 1992. godine, nakon probijanja obruča, donesena odluka da se zbog nedostatka hrane izvuče civilno stanovništvo, a da vojska ostane.

Pokušaja izvlačenja civila bilo je već 26. avgusta. Tada je Darinka Petković, zajedno sa svojim suprugom Dragom, u njihovom putničkom vozilu, krenula iz mjesta Berovine prema Rogatici. Pored njihovog tada je krenulo i jedno sanitetsko vozilo, u kojem su bili ranjenici, kao i još jedno putničko. U Kukavicama je otvorena vatra na pomenuta vozilo i tom prilikom su razbijena stakla i izbušene gume na vozilima. Tada su ranjeni Darinka i Drago Petković kao i Branko Radović koji je bio pogođen nakon što su usljed paljbe probušene gume na sanitetu. Ipak, oni su uspjeli da sa Draginim autom prođu tu dionicu i nastave put prema Rogatici.

Dakle, kolona srpskih civila formirala se na Jabučkom sedlu, nakon što je dan ranije Vojska Republike Srpske uspjela razbiti obruč oko sela Vladići i Jelah, odakle su krenuli prema Rogatici. Sama kolona nije imala nikakvu pratnju, već je bila isključivo sastavljena od civilnog stanovništva. Goran Heleta, koji je bio borac Vojske Republike Srpske, dobio je zadatak da od ranog jutra formira kolonu srpskih civila, a on smatra da je postojala neka odluka o izmještanju stanovništva na sigurnije područje, ali da je ona donesena od predstavnika SDS-a, a ne od vojske.

Kolona se formirala u prijepodnevnim časovima, 27. avgusta 1992. godine, na Jabučkom sedlu. Veljko Lasica, jedan od svjedoka, ističe da se narod tada počeo okupljati i da se zatim krenulo putem ka Gnjilu i dalje prema Mesićima.

Vozač autobusa, Ranko Ikonić, navodi da je u početku autobus bio na čelu kolone, međutim kako se kolona kretala usljed granatiranja i prestizanja od strane putničkih vozila, autobus se našao negdje na sredini kolone. Još jedna od učesnica tog konvoja, Slavica Lukić, tvrdi da su za put dobili „Ladu“ bež boje, a da im je jedan vojnik Vojske Republike Srpske rekao da idu na slobodnu teritoriju. Prema njenim navodima, vladala je užasna pometnja i kolona se veoma sporo kretala da bi se svi oni koji su željeli mogli priključili istoj.

Dakle, kolona se kretala pravcem Jabučko sedlo – Gnjile – Mesići. Međutim, po dolasku u Mesiće kolona se razdvojila u dva pravca, odnosno jedan dio kolone je otišao preko Varošišta prema Rogatici, kuda je i naređeno da se ide, dok je drugi dio kolone otišao preko Kukavica prema Rogatici. Na taj dio kolone koji je otišao u pravcu Kukavica je izvršen napad u kome su ubijena 22 srpska civila.

Ranko Ikonić je u izjavi potvrdio da je dobio naređenje da vozi kroz Mesiće za Rogaticu, odnosno da ide preko Varošišta. Međutim, s obzirom na to da on nikad ranije nije išao tim putem, a imao je saznanja da se radi o starom putu kojim autobus ne može proći, odlučio je da ide preko Sastavaka, a zatim lijevo pored Kukavica za Rogaticu. Za njim je krenuo i ostatak kolone.

S druge strane, kako su se organizovali pripadnici Kukavičke čete 6. bataljona tzv. Armije RBiH za napad na kolonu objasnio je zaštićeni svjedok ST-2 koji je „lično sa još nekim pripadnicima sa Pokrivenika došao u Brčigovo, gdje je saznao da je bio neki dogovor da se ide u Kukavice, te da je po njegovom shvatanju trebalo zaštiti civilno stanovništvo iz Kukavica. Kaže da je u Kukavice krenulo više ljudi, po njegovom sjećanju oko 20 njih, pretežno pripadnici Kukavičkog voda.

Ujutru rano krenuli su prema Kukavicama, idući pretežno tunelima i rijekom Pračom. Tokom cijelog puta se izviđalo pa kretalo dalje, s obzirom na to da je sve to blizu Varošišta gdje je bilo puno neprijateljske vojske i artiljerije. Kada su došli u Kukavice on se maskirao i smjestio kako navodi na jedno mjesto u blizini magistralnog puta u blizini kuće Fejzića i čekao. Vidio je da su i drugi borci zauzeli položaje i čekali, Muhameda Šišića je vidio u blizini centra sela. Svjedok navodi da je Muhamed rekao da će sad naići „četnici“ i da budu pripremljeni.“

Napad na kolonu desio se u popodnevnim časovima na dionici puta u mjestu Kukavice. Međutim, pucanje na kolonu počelo je nešto ranije, još u Mesićima, ali se glavnina napada desila upravo u Kukavicama, gdje su pripadnici tzv. Armije RBiH iz zasjede napali kolonu srpskih civila iz pješadijskog naoružanja uz upotrebu tromblona i bombi.

Nakon što je otvorena vatra po autobusu među putnicima je zavladala panika, a Jela Pljevaljčić navodi da su usljed dejstva vatrenog oružja na autobusu pucala stakla i gume. Ona takođe navodi da je jedan od putnika, Goran Čvoro, hrabrio vozača Ranka riječima „vozi, Beli, nemoj da staneš, ako staneš, gotovi smo“. Jelin sin je plakao i govorio joj „mama, ubiće me staklo“ nakon čega ga je ona prekrila džemperima. Ranko Ikonić je, iako ranjen, uspio da upravlja autobusom i izađe iz zasjede u Kukavicama, a nakon izlaska iz Kukavica, kako je već i navedeno, on se usljed ranjavanja i gubitka krvi onesvjestio.

Najmlađa žrtva zločina u Kukavicama bio je Dalibor Matović sa svega 11 godina, a najstarija Vaso Samardžija, koji je preminuo usljed teškog ranjavanja u Kukavicama, koji je imao 83 godine.

Prema podacima Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica prilikom napada na kolonu srpskih civila u Kukavicama 27. avgusta 1992. godine smrtno su stradala 22 srpska civila.

U napadu iz zasjede na kolonu srpskih civila koji su se kretali iz Goražda prema Rogatici u mjestu Kukavice učestvovala je Kukavička četa koja je pripadala 6. bataljonu 31. drinske brigade tzv. Armije BiH. Kukavička četa je bila u svojstvu diverzantske jedinice (ili manevarske kako su je neki nazivali). Prema iskazu zaštićenog svjedoka ST-2 u Kukavice je kobnog dana krenulo oko 20 pripadnika Kukavičke čete 6. bataljona. Na čelu Kukavičke diverzantske čete se nalazio Muhamed Šišić, a uz njega su bili, između ostalog, Emir Drakovac, Aziz Šuša i Tarik Šišić sa još nekolicinom ljudi. Upravo oni su izvršili pokolj srpskih civila napadom iz zasjede.

U izvještajima o počinjenim krivičnim djelima ratnog zločina MUP-a Republike Srpske iz 2006. godine i dopunjenim izvještajem iz 2012. godine navedeno je da se osam lica sumnjiči da su u avgustu 1992. godine počinili ratni zločin nad srpskim civilima u naselju Kukavice kod Rogatice.

Sedam od njih osam je uhapšeno 27. decembra 2013. godine po nalogu Tužilaštva BiH i to Aziz Šuša, Muhamed Šišić, Izet Hadžić, Tarik Šišić, Aziz Aganović, Emir Drakovaci Zahid Alić. Već u januaru 2014. godine preminuo je osumnjičeni Aziz Aganović.

U junu 2014. godine Tužilaštvo BiH je podiglo optužnicu samo protiv četiri lica i to protiv Muhameda Šišića, kao komandira Diverzantskog voda tzv. Kukavičke čete, vojne jedinice koja je u to vrijeme djelovala u okviru 31. Drinske brigade tzv. Armije BiH, te protiv Emira Drakovca, Aziza Šuše i Tarika Šišića, kao pripadnika Diverzantskog voda. Istom optužnicom Emir Drakovac se teretio i za ubistvo srpskog civila na području Rogatice u novembru 1992. godine, te za mučenje zarobljenog pripadnika VRS na području Foče u decembru 1992. godine.

Prvostepenom presudom Sud BiH je osudio Emira Drakovca, ali za zločin počinjen u selu Vratsalići, novembra 1992. godine. Emir Drakovac je za te zločine osuđen na 14 godina zatvora.
Istom presudom sud je oslobodio krivice sva četiri optužena za zločin nad civilima u Kukavicama pod opravdanjem da su optuženi bili u zabludi misleći da je u pitanju kolona Vojske Republike Srpske, a ne civilna.

Nakon žalbe tužilaštva Apelaciono vijeće Suda BiH je ukinulo prvostepenu presudu i naložilo novo suđenje pred Apelacionim vijećem. Presudom u ponovljenom postupku četvorica optuženih su oglašena krivima za ratni zločin protiv civilnog stanovništva i izrečena im je ukupna kazna u trajanju od 29 godina, odnosno Muhamedu Šišiću osam godina, Azizu Šuši i Tariku Šišiću pet godina, te Emiru Drakovcu 11 godina (uz napomenu da je ovom optuženom uz ranije izrečenu kaznu za druge zločine izrečena jedinstvena kazna u trajanju od 15 godina koja je ovom presudom postala pravosnažna).

U presudi se, između ostalog, navodi da je dokazano da, iako kolona nije bila obilježena niti najavljena, u popodnevnim časovima sa jako male udaljenosti napadači su mogli razaznati da se ne radi o vojnoj koloni.

Ovakva presuda je izazvala burne reakcije u javnosti Republike Srpske zbog sramotno male kazne, a i samo tužilaštvo je uložilo žalbu na presudu tražeći da se uvećaju kazne za počionioce.

Trećestepeno vijeće Suda BiH uvažilo je žalbu tužilaštva te je drugostepenu presudu preinačilo u dijelu koji se odnosi na krivičnopravnu sankciju te su optuženima izrečene sljedeće pravosnažne kazne: Muhamedu Šišiću deset godina, Azizu Šuši i Tariku Šišiću po osam godina (uz ranije utvrđenu pravosnažnu kaznu Emiru Drakovcu za ovaj zločin u trajanju od 11 godina).