Na ovim prostorima, pravda odavno ne stanuje. Srbi su uvijek krivi, pogotovo kada je riječ o ratnim zločinima. Mnogi kažu da je to dokazano i na primjeru penzionisanog pukovnika Vojske Republike Srpske Daneta Lukajića koga je hrvatsko pravosuđe osudilo na šest godina zatvora.

Nakon dvije i po godine Lukajić je 20. januara ove godine iz zatvora u Glini prebačen u kazneno-popravni zavod Tunjice na izdržavanje zatvorske kazne za ratni zločin nad zarobljenicima, koju mu je u montiranom procesu izreklo hrvatsko pravosuđe.

Lukajić za RTRS kaže da nikada nikoga u životu nije udario, a kamoli nemoćnu osobu u logoru.

Izjavu da je nevin i pred Bogom i pred narodom, kaže, potkrepljuje time što je „kao oficir radio u skladu sa pravilima, oficirskom čašću, oficirskom etikom i oficirskim kodeksom“.

– Sve što sam bio dužan raditi i činiti svagdje, pa i na Manjači, sam radio, a sve što nisam smio i nisam trebao raditi, nisam činio. Po onom pravilu: „Krivično djelo se može počiniti i činjenjem i nečinjenjem“. Zato to naglašavam. Da bi to bilo potpunije i ubjedljivije, imaju moji pretpostavljeni koji su i dan danas živi – pukovnik Milan Bogdanić i potpukovnik Petar Stupar, moje kolege koje su radile sa mnom – Gajić Branko, Radinković Radomir, moji potčinjeni koji su bili i gore u policiji, i vojnici – istakao je Lukajić u intervjuu za Pečat.

Samo proglašenje ratnim zločincem mu, kaže, teško pada, ne samo zbog njega nego više zbog njegove djece i unuka.

– Ali, izdržavam to i izdržaću. Ja sam legalista, kaznu ću izdržati, ali u glavi postoji sasvim druga kvalifikacija nevinosti – rekao je Lukajić.

Lukajić je napomenuo da pravna borba još nije prestala.

– Čini mi se da je onaj dio rata sa puškom u ruci bio lakši nego ovaj sada sa krivičnim zakonima u ruci. Idemo na ustavnu tužbu i na osnovu tog odgovora ići će se na Strazbur. To je krajnja evropska instanca gdje ću tražiti svoju pravdu – poručio je Lukajić.