Godina 1941. predstavljala je za Srbe godinu biblijskog karaktera!

To se, prije svega, odnosi na suočavanje sa pokušajem potpunog uništenja Srba na teritoriji NDH, a onda i na surove okupatorske represalije i komadanje Srbije. Genocid nad Srbima u NDH spada u red onih istorijskih događaja koji su temeljno uticali na naš današnji identitet, istorijski razvoj, te razumijevanje trajanja i sopstvenog postojanja.

U nauci je dobro poznato da je priprema Genocida nad Srbima ostvarena ideologijom hrvatskog pravaštva i djelovanjem Rimokatoličke crkve objedinjenih u ideji hrvatskog državnog i povijesnog prava, tj. u konceptu jednog političkog naroda, koji su u hrvatskim krugovima stasali sredinom 19. vijeka, mada su istorijski korijeni netrpeljivosti mnogo dublji. To je dovelo do dehumanizacije Srba kao članova ciljne grupe. Izvršenje genocida i ostvarenje etnički čiste hrvatske države planirano je i prije početka Drugog svjetskog rata. Predvodnici ustaškog pokreta još u emigraciji u inostranstvu razmatrali su oblike masovnog nasilja poput genocida nad Jermenima od strane Turske, kako bi slične metode sproveli nad Srbima, a kasnije tokom rata savjetovanja su nastavili sa svojim nacističkim partnerima i uzorima. Protjerivanje i pokatoličavanje Srba bili su samo jedan dio projekta za koji su sazreli uslovi početkom Drugog svjetskog rata i formiranjem NDH. Onaj drastični, najočigledniji dio nastojanja, osim pojedinačnih i masovnih ubistava, podrazumijevao je i osnivanje velikog broja logora.

Po nekim istoričarima, u NDH su funkcionisala 24 logora i brojna mjesta za zatočenje i transporte. Dva najveća sistema logora smrti bili su Gospić-Jadovno-Pag, koji je funkcionisao od aprila i maja 1941. do 15. avgusta 1941. godine, i sistem logora Jasenovac koji je funkcionisao od kraja avgusta 1941. do 22. aprila 1945. godine, kada je posljednja grupa jasenovačkih logoraša izvršila proboj. Najviše Srba ubijeno je na lokalnim stratištima širom zemlje, dok su veliki sistemi logora postali simbol sveukupnog stradanja u NDH.  

Genocid je od samog početka odobravala i njime upravljala država.  NDH je  koristila cjelokupnu birokratsku, vojnu, policijsku, saobraćajnu i drugu infrastrukturu. Osim brojnih izvršilaca, ogromna većina je te zločine podržavala, a bilo je i onih koji su sve to posmatrali i ništa nisu učinili da se zločin spriječi. Neki, malobrojni, koji su to osuđivali, završavali su u Jasenovcu.

Jedna od karakteristika Genocida u NDH bili su i logori za djecu, ali i posebno surova priroda izvršenja zločina: bacanje žrtava u kraške jame u Lici, Dalmaciji i Hercegovini, kao i u drugim oblastima. Ono što je još bila karakteristika monstruoznosti zločina je „direktan kontakt počinioca i žrtve“, teško objašnjiva doza sadizma: klanje, ubistva maljem i drugim tupim predmetima, vješanja…

Na sve, to srpski narod suočen sa potpunim uništenjem, odgovorio je masovnim ustankom protiv NDH i antiokupatorskim pokretom koji je imao samo jedan cilj – preživjeti. Tek kasnije taj pokret podijeljen je na komunistički – revolucionarni i rojalistički, što je otvorilo surovi građanski, rat te nove gubitke u srpskom narodu.

Ako se vratimo temi logora, treba podsjetiti na činjenicu da su dva velika sistema; Gospić-Jadovno-Pag i Jasenovac funkcionisali nadovezujući se hronološki jedan na drugi tokom čitavog postojanja NDH. Oni, na neki način, čine njenu suštinu, osovinu njenog (be)smisla. Na prvom mjestu bilo je to uništenje Srba, a onda, i u skladu sa novim nacističkim poretkom, te uz veoma malo inicijative sa strane, uništenje Jevreja i Roma. U karakteristike zla NDH i Jasenovca svakako se može upisati već dobro poznati dokument u kojem se navodi da ovaj sistem ima neograničeni kapacitet za prijem logoraša. To je značilo samo jedno – masovnu i tešku smrt.

Ovaj logorski sistem karakterističan po surovosti nalazio se na prostoru od 210 kilometara kvadratnih i podrazumijevao je logore (koje u istoriografiji obilježavamo rednim brojevima od I do V), stratišta, od kojih je svakako najveće Donja Gradina, te druge logorske lokalitete i objekte. Logori I i II,  tj. „Krapje“ i „Bročice“ („Šuma“) likvidirani su već u novembru 1941. zbog poplava i tada je na prostoru industrijskih objekata firme ,,Bačić i drug” 1,5 km nizvodno Savom od centra Jasenovca formiran ,,Jasenovac logor br. III” zvani ,,Ciglana”. Logor broj IV predstavljao je objekat „Kožara“ u samom mjestu Jasenovac, dok je posebnu cjelinu predstavljao logor „Stara Gradiška“, odnosno logor broj V.  

Sve ono što se dešavalo u jasenovačkim logorima i stratištima teško je ili nemoguće u potpunosti opisati riječima. Čini se da današnji pripadnici našeg naroda to razumiju i pamte, racionalno i iracionalno, fizički i metafizički. To je već dio onoga što se naziva kolektivno svjesno, ali i kolektivno nesvjesno. Naši preci u ovom simbolu zla ogrnuli su se odorom mučenika i svjedoka, koji i danas nosimo, i koji se može najadekvatnije shvatiti kroz liturgijsko pamćenje naše crkve i kroz kosovsku zavjetnu vertikalu. Istorijska nauka samo je jedan od alata toga pokušaja.

Najstrašnije epizode Jasenovca „eksplodirale“ su nakon mučeničke epopeje Kozare i Potkozarja koje su, u ljeto 1942. nakon ustaško-njemačke ofanzive, preplavile sužnjima jasenovačke staze i bogaze. Talasi zločina i besmisla prelivali su se ovim sistemom gotovo sve do kraja rata 1945. godine. Nećemo ulaziti u rasprave koje su se dugo vodile, ili se i danas vode u istoriografiji, poput one „zašto Jasnovac nije oslobođen“ ili poput statističkih osvrta na tačan broj stradalih koji, nažalost, ni danas ne znamo, i koji nikada nećemo saznati. (To ne znači da na popisu žrtava ne treba stalno raditi. Naprotiv!) 

Kakav je onda smisao razumijevanja i obilježavanja  22. aprila u našoj istoriji? Po svjedočenjima preživjelih logoraša 21. aprila 1945. ustaše su, svjesne kraja koji se približavao, u Donju Gradinu odvele i pobile preostalu grupu žena logorašica. Bilo ih je nekoliko stotina, dok su pod prisilom odlazile u koloni, pjevale su!

U muškom logoru na ovu gotovu nestvarnu scenu muk! Shvativši šta se dešava preživjeli logoraši logora ,,Ciglana“, oni najodvažniji, preko noći pripremaju plan, probiti se, jer im je svima bila namijenjena smrt. Milutin Mirić, jasenovački logoraš i učesnik proboja, svjedočio je da je bio zadužen da Anti Bakotiću i ostalim učesnicima pošalje znak tačno u 10 minuta do 10 časova ujutro, i da se nakon toga krene u proboj. Ilija Ivanović, dijete jasenovački logoraš, iz Gornjih Podgradaca, kasnije je u svojoj knjizi „Svjedok jasenovačkog pakla“ pisao:

Trčim prema izlazu gdje logoraši vode bitku da otvore kapiju. Desno, na cesti unutar logora, logoraš Mile Ristić puca iz mitraljeza. Pored njega leži mrtav ustaša. Sada i ustaše moraju da se pripaze. U trku stalno ponavljam: – Neće mene, neće mene, neće… Tješim se. Nadam. Prolazim kapiju. Mnogo je mrtvih i ranjenih. Preskačem ih, a i gazim po leševima. Na cesti sam. Desno je Sava, duboka, hladna. Puna je logoraša. Glava do glave.

(…) Ispred grupe logoraša koja nadire, ustaše se razbježaše desno i lijevo. Jedan kuražniji osta na pravcu naleta zatočenika u namjeri da nas zaustavi. Grupa trči pravo na njega. On ubija jednog, drugog, više nije uspio, stigla ga je zaslužena kazna. Logoraši su ga naprosto pregazili. Stekao sam utisak kao da se nisu ni zaustavili. Skupo je platio svoju odvažnost. Iznemogli, gladni i do jutros nemoćni zatočenici pretvorili su se u lavove koji kidaju i razdiru golim rukama…  

Kao što je srpski narod u rano ljeto 1941. godine, prvo na području Hercegovine,  a zatim i u drugim krajevima NDH, bio prinuđen da krene u ustanak da spase ono što se spasti moglo, tako su istorijski događaji, ili usudi, odredili da se i kraj jasenovačkog pakla ostvari probojem – samooslobađanjem, i uz saznanje da će mnogi stradati. Međutim, to je bila jedina opcija koja je podrazumijevala opstanak, bar za nekog. Od nešto više od 1.000 logoraša iz ,,Ciglane“ proboj je preživjelo njih oko 90, iz ,,Kožare“ svega njih 12 od ukupno 87. U ostalim dijelovima logora na različite načine spaslo se još 55 logaraša. Ukupno, po dosadašnjim istraživanjima, njih 167. Proboj, praktično bez imalo šansi, bio je jedina opcija za opstanak.

I kao što je Ilija Ivanović, noć prije, u snu, ali i na sam dan proboja na javi pogledom tražio put spasa do svojih Podgradaca, osvrćući se tek radi orijentacije prema Jasenovcu, čini se da su Srbi devedesetih na prostoru nekadašnjih socijalističkih republika BiH i Hrvatske shvatili onu Ćopićevsku da kad nema države Srbin strada. Osvrnuvši se prema Jasenovcu, Jadovnu, Prebilovcima, Starom Brodu, Koritima formirali su svoj bedem koji im je nudio borbu za odbranu i koji im je nudio šansu da se Jasenovac ne ponovi. I nije se ponovio, bez obzira na sve. Nije se ponovio, iako Republika Srpska Krajina, osim u našim uspomenama, više ne postoji. U Hrvatskoj i Federaciji BiH Srbi su eufemistički rečeno „svedeni“ na oko tri odsto. REPUBLIKA SRPSKA SE ODBRANILA.

Zbog svega, a  imajući u vidu činjenicu da se na teritoriji Republike Srpske nalazi Donja Gradina, kao i sa se u manastiru Jasenovac svakog 13. septembra obilježavaju Novomučenici Srpski, svaki 22. april, pored toga što je naš Dan sjećanja na žrtve Genocida nad Srbima, ali i na heroje ustanka i borbe, opominje nas da još nismo odužili dug dostojnog obilježavanja ovog mjesta. Mjesta koje je vladika Atanasije (Jevtić) nazivao svetinjom možda većom i od Kosova!

U danima kada Republika Srpska, usljed globalnih promjena, opet trpi velike pritiske naša je dužnost i obaveza, da više nego ikada, gradimo odgovornu kulturu i politiku pamćenja.

Predrag Lozo