Kolumna Milorada Kojića: Istorijski bezobrazluk

Šef Delegacije Evropske unije u BiH i specijalni predstavnik Evropske unije u BiH ambasador Johan Satler prije nekoliko dana je na svom blogu objavio tekst kojim je zaslužio najdublji prezir Republike Srpske.

Nesmotreno ili namjerno, a prije će biti ovo drugo, Satler je ocijenio da je “postavljanje fotografija ubijenih Srba duž puta ka Memorijalnom centru Srebrenica-Potočari smišljena provokacija”. Bilo je prije ovog Austrijanca međunarodnih predstavnika koji su omalovažavali srpsko stradanje u proteklom ratu i koji su svojim izjavama i potezima pokazivali pristrasnost, ali niko nije tako brutalno pljunuo po srpskim žrtvama kao ovaj sunarodnik Adolfa Hitlera (možda ovo smeta gospodinu Satleru, ali to svakako nije jedina istina koja mu smeta). Njegove riječi predstavljaju najbezočniji bezobrazluk nekog predstavnika međunarodne zajednice u dejtonskoj BiH, jer se jednostavno ne može nikako drugačije nazvati skandalozna ocjena da je “postavljanje fotografija ubijenih Srba smišljena provokacija”.

Sedmi put u Potočarima

Isto kao što nije ništa drugo nego vrhunac licemjerja kada kaže: “Želim da naglasim da smo nedavno obilježili i izrazili najdublje saučešće srpskim civilnim žrtvama Podrinja”, a vrhunac licemjerja je zato što je u nastavku svog bloga naveo: “Juče sam po sedmi put posjetio Memorijalni centar Srebrenica-Potočari”.

I neka je posjetio, niko mu to ne zamjera, sve žrtve zaslužuju poštovanje, ali licemjerno je da naglašava kako je “nedavno izrazio najdublje saučešće srpskim civilnim žrtvama Podrinja”, a da pri­ tome ne kaže da nijednom između tih sedam posjeta Memorijalnom centru Srebrenica-Potočari nije prisustvovao parastosu ili obilježavanju stradanja srpskih civila u Podrinju.

Možda još licemjernije je kada kaže: “Baš svaka fotografija civilne žrtve je najdraža osoba porodici koja je oplakuje”. Pa valjda su i fotografije srpskih civilnih žrtava najdraže osobe porodici koja ih oplakuje. Nažalost, ambasador Satler na tome nije stao, već je nastavio sa licemjerjem tvrdnjom da je “neophodno da se prepoznaje bol u svakoj zajednici, ali da se to mora raditi uz uvažavanje bola drugih i obostranu empatiju”. Naravno da je tako i da se mora uvažavati bol drugih, ali kakav to pijetet i žaljenje prema stradalima u Srebrenici treba da pokažu Srbi i zvaničnici Republike Srpske da bi druga strana, u koju spadaju i međunarodni predstavnici, pokazala bar trunku pijeteta prema stradalim srpskih civilima. Sudeći prema skandaloznom blogu šefa Delegacije EU, potomci srpskih žrtava ne treba da se nadaju, ni da očekuju da će se Satler i “Satleri” ikada pokloniti sjenima njihovih najmilijih.

A zašto ne treba da se nadaju i zašto se predstavnici međunarodne zajednice, odnosno zapadnih zemalja nikada neće pokloniti srpskim žrtvama? Pa, ako bi pokazali pravi i iskreni pijetet i poštovanje prema srpskim žrtvama i ako bi se pojavili, recimo, na obilježavanju stradanja Srba u Zalazju, Sasama, Kravici, Zagonima i nizu drugih srpskih sela kroz koja su prošle horde pod komandom Nasera Orića ostavljajući iza sebe krvavi trag, doveli bi u pitanje sve ono što su pune tri decenije radili njihovi prethodnici. Pokazali bi da istina nije crno-bijela, kako se stalno prikazuje, i da loši momci niti su tako loši, niti su jedini loši i priznali bi da je u Srebrenici i oko Srebrenice bilo žrtava i zločina i prije jula 1995. godine.

Visoki predstavnik u pokušaju

Naravno da ti zločini nisu i ni po koju cijenu ne mogu da budu opravdanje za ono što je počinjeno u julu 1995. godine, niti se bilo kome smije dozvoliti da o njima govori na taj način, ali se isto tako ne smije dozvoliti da ti zločini budu zaboravljeni, niti se smiju držati zatvorene oči pred činjenicom da su svi oni, čije fotografije Satler smatra smišljenom provokacijom, stradali prije jula 1995. godine. Među njima je i 43 djece, a među tom djecom je i dvanaestogodišnji Slobodan Stojanović za čije brutalno ubistvo niko nikada nije ponio komandnu odgovornost, tako da je monstruozni zločin počinjen nad dvanaestogodišnjim djetetom praktično označen kao incident, a ne kao bestijalni ratni zločin. Za gospodina Johana Satlera smišljena provokacija je i fotografija braće Radisava (1981) i Aleksandra (1988) Dimitrijevića iz Skelana, od kojih je stariji ubijen snajperskim hicem, a mlađi rafalima.

Naivno bi bilo vjerovati da Satler i “Satleri” ne znaju za ove i sve ostale zločine nad nevinom srpskom djecom, kao što bi bilo naivno vjerovati da ne znaju da niko nikada nije odgovarao za nabrojane zločine. A kada bi pokazali da to znaju i da im je do toga stalo, onda Satler sigurno ne bi napisao onako sraman blog, a visoki predstavnik u pokušaju Kristijan Šmit ne bi prijetio Srbima da će im pisati udžbenike istorije. Srbi su u svim svjetskim ratovima i kataklizmama bili na njenoj pravoj strani i nikada na strani sila mraka koje je istorija označila najcrnjim slovima. Sila koje su i 1914. i 1941. godine predvodili upravo sunarodnici šefa Delegacije EU u BiH i zemljaci visokog predstavnika u pokušaju. A možda upravo zato i ne treba da čudi njihov sramni i ponižavajući odnos prema srpskim žrtvama.

(Autor je direktor Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica)