Početak ratnih dejstava na području sjeveroistočne Bosne se, najčešće, vezuje za ratna dejstva u Bijeljini početkom aprila, a ono što je definitivno označilo početak ratnih sukoba u ovoj regiji je napad na kolonu JNA u Tuzli 15. maja 1992. godine. Nakon toga, cijelo ljeto linije odbrane na Majevici su varirale, ali se već od prvih sukoba na liniji razgraničenja našlo selo Jablanica. Od juna kreću intenzivne borbe na prostoru Jablanice i tako je bilo sve do kraja rata gdje je Vojska Republike Srpske izvodila odbranu šireg rejona Jablanice, a u konačnici i Lopara. Pripadnici tzv. Armije BiH, svjesni važnosti ovog sela, često su izvodili ofanzivna borbena dejstva. Prvi takav napad se dogodio 13. avgusta 1992. godine.
Risto Krilović, prva srpska žrtva u Jablanici
U Izvještaju CJB Bijeljina[1] se navodi i izjava svjedoka Vasiljka Vidovića koja se tiče početka rata na području opštine Lopare, kao i o napadu pripadnika tzv. Armije BiH na Jablanicu 13. avgusta 1992. godine: „Po izbijanju ratnih sukoba u BiH i na području opštine Lopare, zajedno sa ostalim mještanima sela Jablanica, priključio se u odbrani područja oko sela na planini Majevici na potezu od tzv. mjesta 'Škrilj' do 'Kapljevca' na dužini linije od oko dva kilometra, koja su bila isturena prema neprijateljskoj strani. Isti je bio komandir voda koji je bio sastavljen isključivo od mještana sela Jablanica i odred se zvao Međednik, a bio je podređen Inžinjerijskom puku u Loparama kojim je komandovao Momir Zec. Navedeni odred je tek u novembru 1992. godine ušao u sastav novoformirane 3. majevičke brigade VRS. Do kritičnog događaja (misli se na 19. avgust 1992. godine – primjedba autora) bilo je nekoliko diverzantskih upada na linije odbrane i tom prilikom su teže ranjena dvojica boraca, bolničar Milo Janjić i komandir čete Zoran Božić, a zarobljeno je jedno civilno lice - Rikan Dargić koji je odveden u zarobljeništvo u Tuzlu. U jednom od previh oružanih napada na liniju odbrane, koji se dogodio 13. avgusta 1992. godine, poginuo je pripadnik SJB Lopare, Risto Krilović.“[2]
Nakon ovih diverzantskih upada i frontalnog napada na Jablanicu, stanovništvo Jablanice bilo je u strahu od mogućih novih i još većih napada na njihovo selo. Da su strahovi bili opravdani pokazalo se svega nekoliko dana kasnije. Na pravoslavni praznik Preobraženje, 19. avgusta 1992. godine, u ranim jutarnjim časovima, pripadnici tzv. Armije BiH su izveli novi napad na Jablanicu, a i u ovom napadu su koristili strategiju diverzije.
U Krivičnoj prijavi SJB Lopare[3] se navodi da su, 19. avgusta 1992. godine, pripadnici muslimansko-hrvatskih formacija izvršili napad na dijelu fronta „Kadina česma“ u Jablanici. Uporedo sa napadom na položaje branilaca sela ubačena je jedna diverzantska grupa tzv. Armije BiH u dubinu srpske teritorije. Nakon što je Vladan Božić, koji je bio na položajima odbrane Jablanice, dobio jake bolove u stomaku, a dva sata kasnije ranjen i Radomir Mićić u predjelu glave i ramena, vojno sanitetsko vozilo u kojem su bili vozač i ljekar je došlo kako bi se Vladan Božić i Radomir Mićić prevezli do bolnice u Loparama. U sanitetu je, pored ranjenog Mićića i Božića koji je imao iznenadne zdravstvene probleme, bio vozač Božidar Abadžić i medicinar Vojislav Janković, a uz pratnju Vasiljka Vidovića, i oni su se uputili ka Loparama. Vasiljko je vozilo dopratio do mjesta zvanog „Kulinov grob“, a odatle je sanitet nastavio bez pratnje. Kada su pomenuta lica u sanitetu došla do mjesta zvanog „Grabik“ u Jablanici, na vozilo je otvorena vatra iz postavljene zasjede od strane pripadnika tzv. Armije BiH. Na sanitet je pucano iz pješadijskog naoružanja uz upotrebu zolja i osa. U tom napadu ginu sve četvorica putnika u sanitetu, a nakon ispaljivanja rakete iz ose vozilo se zapalilo, te su sve četvorica ubijenih izgorjela.[4]
Već pominjani Vasiljko Vidović je pripadnicima SJB Lopare opisao šta se desilo kritičnog trenutka: „Dana 19. avgusta 1992. godine, Vasiljko se nalazio na položaju u Jablanici u dijelu „Kadine česme“. Navedenog dana došlo je do napada muslimansko-hrvatskih snaga. Napad je bio po cijeloj liniji odbrane i u toku borbe jedan srpski borac Vladan Božić, sin Milana, dobio je jake bolove u predjelu stomaka. Vezom je uspostavljen kontakt sa komandom u Jablanici, gdje je rečeno da se isti ne vozi u selo iz bezbjednosnih razloga. Poslije jedno dva časa došlo je do ranjavanja srpskog borca Radomira Mićića, sina Srbe, u predjelu brade i ramena. Istom je pomoć ukazao Vojislav Janković, sin Mitra. U toku borbi više puta je naglašavano da se povrijeđeni ne voze sa položaja jer put nije bezbjedan. Vasiljko je imao razgovor sa vozačem hitne pomoći Božidarom Abadžićem i isti mu je rekao da mora prevesti ranjenog Mićića do sela, a da se dalje prevuče u bolnicu. Vasiljko je sa njim sjeo u kola hitne pomoći i vozilo ispratio do mjesta zvanog 'Kulinov grob' i tu izašao, a u vozilu su dalje nastavili vozač Božidar Abadžić i medinicar Vojislav Janković, ranjeni Radomir Mićić i bolesni Vlado Božić. Kada se Vasiljko pješke vratio na prvu liniju saznao je da je vozilo hitne pomoći, koje je on ispratio upalo u zasjedu u dijelu Jablanice zvanom 'Grabik' i da su svi u vozilu poginuli.“[5]
Ostaci saniteta u kome su poginuli srpski vojnici. Na prvoj fotografiji se vidi oznaka crvenog krsta na sanitetu[6]
Vasiljko Vidović je 23 godine nakon zločina u Jablanici ponovio svoj iskaz pripadnicima CJB Bijeljina, a uz to objasnio da je pokojni Vojislav Janković, kao ljekar, tražio da se ranjeni Mićić i bolesni Božić hitno prebace u bolnicu u Lopare. Dozvolu za prijevoz sanitetskim vozilo dobili su od komandira čete Rade Ilića iz Lopara.[7]
Vidović dalje objašnjava: „Tog dana, tek negdje oko 17 časova, jedinice koje su krenule u ispomoć iz pravca Jablanice i Lopara probile su zasjedu i prve stigle do sanitetskog vozila, koje je bilo pogođeno ručnim bacačem 'osa', iz neposredne blizine od deset do 15 metara, jer su na licu mjesta ostale futrole od punjenja ose. Tom prilikom svi u vozilu su poginuli i izgorjeli. Na vozilu se tačno vidio ulaz i izlaz rakete. Svjedok Vidović je nakon dva dana od navedenog događaja prolazio navedenim putem i tom prilikom je vidio sanitetsko vozilo od kojeg je ostao samo lim, tragove kostiju nastradalih koje su ostale i koje nisu uspjeli sve sakupiti i još uvijek se osjećao miris izgorjelih tijela, te su se svi zgrožavali navedenim prizorom.“[8]
U izvještaju se navodi i izjava oca ubijenog Božidara Abadžića, Savatija, koji je u ratu bio angažovan kao kuvar u Vojsci Republike Srpske u Jablanici: „Njegov sin Božidar bio (je) angažovan kao vozač sanitetskog vozila 'Pincgauer' na liniji u Jablanici. Dana 19. avgusta 1992. godine, Savatija je bio na dužnosti u kuhinji i toga dana je podijelio svim vojnicima koji su krenuli na liniju suve obroke, kao i svom sinu Božidaru. Tog dana je izvršen napad na njihove linije odbrane od strane pripadnika tzv. Armije BiH. Poznato mu je da su se toga dana sanitetskim vozilo 'Pincgauer' trebali prebaciti u bolnicu u Lopare ranjeni Radomir Mićić i bolesni Vladan Božić, sa kojima je bio sanitetlija - bolničar Vojislav Janković i vozač, njegov sin, Božidar Abadžić. Kako je kasnije saznao, pripadnici tzv. Armije BiH su napravili zasjedu, zatim zapucali u vozilo i tom prilikom su pogodili njegovog sina Božidara, da bi nakon toga sanitetsko vozilo se kretalo naprijed oko 100 metara, sletilo s puta, udarilo u jedno drvo – krušku i prevrnulo se. Nakon toga su pripadnici tzv. Armije BiH ispalili projektil iz raketnog bacača 'osa' u sanitetsko vozilo, koje je tom prilikom zapaljeno i u njemu su u potpunosti izgorjela sva četiri tijela. Nakon tri do četiri dana od navedenog događaja Savatija Abadžić je došao na lice mjesta zvano 'Grabik' i u vozilu pronašao još ostataka kostiju njegovog sina Božidara, a u blizini vozila pronašao je šljem plave boje na kome je pisalo Bajro i isti je najvjerovatnije pripadao vojniku tzv. Armije BiH koji je izvršio navedenu zasjedu.“[9]
Nakon ovog napada na Jablanicu pripadnici tzv. Armije BiH su nastavili kontinuirane napade na to srpsko selo. Sve do kraja rata Jablanica je bila na meti muslimansko-hrvatskih formacija. U jednom takvom napadu, u januaru 1994. godine, zločin je ponovljen nad zarobljenim srpskim vojnicima. Uprkos tome, Jablanica je odbranjena i ostala je pod kontrolom Vojske Republike Srpske.
Ostaci izgorjelog vojnog saniteta
U Jablanici se danas nalazi spomenik za poginule i ubijene vojnike Vojske Republike Srpske i civilne žrtve Jablanice, a takođe je sačuvan ostatak od izgorjelog sanitetskog vozila. Svake godine na Preobraženje, odnosno 19. avgusta, u Jablanici se održava parastos za četvoricu ubijenih Srba.
Spomenik ubijenim i poginulim Srbima iz Jablanice i ostaci sanitetskog vozila
Više o zločinu u Jablanici možete pogledati OVDJE.
Republički centar možete pratiti na našoj Fejsbuk i Instagram stranici i Tviter nalogu.
[1] Navedeno prema: Izvještaj kao dopuna krivične prijave, CJB Bijeljina, broj: 10-02/1-230-311/15, od 5. 3. 2015. godine.
[2] Navedeno prema: Izvještaj kao dopuna krivične prijave, CJB Bijeljina, broj: 10-02/1-230-311/15 od 5. 3. 2015. godine.
[3] Krivična prijava, SJB Lopare, broj: 18-10/02-230-3 od 18. 1. 1993. godine.
[4] Isto.
[5] Službena zabilješka, SJB Lopare, broj: 18-10/02-230 od 20. 8. 1992. godine.
[6] Fotografije izgorjelog saniteta na licu mjesta načinio Milan Abadžić.
[7] Navedeno prema: Izvještaj kao dopuna krivične prijave, CJB Bijeljina, broj: 10-02/1-230-311/15 od 5. 3. 2015. godine.
[8] Isto.
[9] Isto.
