Prvi sukobi u Mostaru počeli su u aprilu 1992. godine. Naime, 3. aprila 1992. godine u diverziji hrvatskih snaga na kasarnu „Sjeverni logor“ u Mostaru poginuo je Kisić (Mladen) Pero^[1]. Naime, toga dana je ispred kasarne parkirana cisterna napunjena eksplozivom koji je naknadno aktiviran. Zanimljivo je navesti da je cisterna napunjena eksplozivom u mjestu Dragljani kod Vrgorca u Hrvatskoj.^[2]

S lijeva na desno: fotografija Pere Kisića; izgled kasarne Sjeverni logor nakon eksplozije cisterne

Neposredno nakon ove diverzije u Mostaru muslimansko-hrvatske paravojne formacije počele su blokirati putne pravce od Mostara ka Čapljini. Tako su muslimansko-hrvatske snage iz rejona Šarića harema dejstvovale po magistralnom putu dok je u gradu bila blokirana glavna Ulica maršala Tita. Nakon što je saobraćaj na magistrali Mostar –Čapljina obustavljen on je presumjeren na regionalni put Mostar-Hodbina-Gubavica-Bivolje Brdo-Domanovići-Tasovčići. Međutim, muslimansko-hrvatske paravojne snage su u rejonu Bivoljeg Brda bile blokirale i ovaj put, a nakon toga jedina veza između Mostara i Čapljina bila je željeznica. Ipak, muslimansko-hrvatske paravojne snage su 12. aprila „u rejonu vinograda kod aerodroma Ortiješ, izvršile organizovani napad na teretni voz koji se kretao prema Čapljini. Time je obustavljen saobraćaj i na toj saobraćajnici, što je dovelo do potpune izolacije i blokade Mostara.“^[3]

S druge strane u Potocima su muslimansko-hrvatske snage, 19. aprila postavile barikadu na magistralnom putu i time blokirali Mostar i sa te strane.^[4]

U mjestu Buna je, 12. aprila, nestao pripadnik JNA Perunović (Vasilije) Miloš^[5]. Nakon zarobljavanja on je odveden u nepoznatom pravcu i od tada mu se gubi svaki trag. Do danas njegovi posmrtni ostaci nisu pronađeni te se on vodi kao nestao. Postoje indicije da je odveden u logor „Lora“ u Splitu gdje je fizički zlostavljan i od posljedica torture je preminuo.^[6]

Prilikom granatiranja sela Hodbine, 20. aprila, u polju nedaleko od svoje kuće poginuo je Kajgo (Jovo) Milenko^[7]. On je bio prva civilna žrtva rata u ovom selu.^[8]

Kakvi su međuljudski odnosi bili neposredno pred početak ratnih sukoba u Mostaru objasnio je jedan od tadašnjih mještana Mostara, Mirko Krsmanović. On je svjedočio da su se „osjetila politička previranja u Mostaru i dolazilo je do nesporazuma i na poslu i na drugim mjestima između Srba, Hrvata i muslimana. Muslimani su posebno ispoljavali mržnju prema Srbima u vidu prijetnji, tvrdeći da će svi Srbi biti protjerani preko Drine i da nema opstanka sa drugim nacijama na području Mostara.“^[9]

On dalje navodi da kako se rat bližio tenzije su bile sve veće „jer su muslimani i Hrvati govorili da je njihov Mostar, a i jedni i drugi su tvrdili da je Srbima mjesto da idu preko Drine i napuste Mostar. Njihova parola je bila: `Srbi preko Drine u tri pičke materine.`“^[10]

Nakon blokade Mostara pripadnici JNA našli su se u veoma teškom taktičkom položaju jer im je bila presječena linija snabdijevanja kao i mogućnost sigurnom prolaska jedinica iz Nevesinja prema Mostaru u slučaju slanja ispomoći. Ujedno sa teškom situacijom za JNA u složenoj situaciju našli su se i srpski civili u Mostaru i mostarskim selima jer su putne komunikacije bile presječene i kontrolu nad njima su imale muslimansko-hrvatske paravojne snage.

Upravo zbog toga pripadnici JNA su početkom maja krenuli u akciju oslobađanja blokiranih puteva na lijevoj obali Neretve i protjerati snage tzv. Armije BiH i HVO-a na desnu obalu Neretve te time stvoriti kompaktnu cjelinu od Mostara do Čapljine sa strategijskom dubinom u rejonu Podveležja.^[11]

Uporedo s tom akcijom koju su izvodile snage JNA na lijevoj obali Neretve, na desnoj obali Neretve snage HVO-a su krenule u zauzimanje srpskih sela. To je bila svojevrsna uvertira u akciju „Čagalj“ koju su snage HVO-a i regularne hrvatske vojske izvele mjesec dana kasnije.

Jedno od sela koje su u maju 1992. godine zauzele snage HVO-a bilo je selo Goranci, odnosno zaselak u kome su živjeli Srbi. Janjić (Zdravko) Duško^[12] je s porodicom do tada živio u Gorancima, a onda su 18. maja 1992. godine pripadnici HVO-a ušao u Gorance i sve Srbe zarobio i doveo u centar sela. U selu tada nije bilo srpskih vojnih formacija nego samo civili odnosno mještani Goranaca. U centru sela su tada odvojili muškarce koje su odmah fizički zlostavljali, a potom odveli u Mostar dok su žene i djecu vratili kućama. Prema svjedočenju Duška Janjića on je zajedno s ocem Zdravkom odveden u zatvor u fakultet pod Bijelim Brijegom. Zarobljeni Srbi su tu saslušani i nakon tri dana prebačeni u logor „Ćelovina“ smješten u zgradi bivšeg Okružnog zatvora u Mostaru u Ulici Alekse Šantića. Duško je tu bio sve do 18. avgusta 1992. godine kada je razmijenjen. Za vrijeme koje je proveo u tom zatvoru osim fizičkog maltretiranja odvođen je i na prinudne radove.^[13]

Neposredno poslije napada na Gorance, pripadnici HVO-a su 25. maja zauzeli selo Raška Gora. U pokušaju odbrane sela poginuo je Janjić (Mićo) Strahil^[14], dok su, nakon zauzimanja sela, pripadnici HVO ubili tri starice. Tada su ubijene Janjić (Šćepan) Mara^[15], Janjić (Šćepan) Koviljka^[16] i Janjić (Šćepan) Dragica^[17]. Istog dana u svojoj kući je zapaljen Janjić (Šćepan) Blagoje^[18], a od posljedica opekaotina koje je zadobio te prilike on je preminuo 6. juna 1992. godine.

Takođe, prilikom napada na Raštane, 27. maja, ubijen je civil Berak (Radojka) Nikola^[19].

Nakon što su snage HVO-a zauzele srpska sela na desnoj obali Neretve stvorili su uslove za napadne akcije na lijevoj obali. Prve akcije združenih snaga HVO-a i regularne hrvatske vojske, u okviru operacije „Čagalj“, krenule su 7. juna 1992. godine napadima na srpska sela u okolini Čapljine. Tog i narednog dana hrvatske snage su uspjele zauzeti sva srpska sela u opštini Čapljina.^[20]

Zauzimanjem čapljinskih sela bila je ugrožena odbrana Mostara sa južne strane fronta, odnosno prodor hrvatskih snaga prema Buni i Hodbini bio je gotovo izvjestan. Već 8. juna 1992. godine u Bijelom Polju od dejstva snajpera ubijen je Rajković (Duško) Rasko^[21]. Prilikom granatiranja Doma JNA u Mostaru, 11. juna, poginuli su Kuribak (Miloš) Nikola^[22], Jovanović (Gradimir) Siniša^[23], Čolović (Lazar) Vladimir^[24] i Mirković (Ranko) Dragan^[25]. Istog dana je prilikom granatiranja Mostara poginuo i Topalović (Danilo) Predrag^[26].

Takođe, u dijelu Mostara koji je bio pod kontrolom hrvatsko-muslimanskih snaga, 12. juna, nestao je srpski civil Berak (Risto) Branislav^[27]. Njegovi posmrtni ostaci razmijenjeni su 1993. godine, ali do danas nisu poznate okolnosti pod kojim je on ubijen.^[28]

Sutradan je nestao još jedan srpski civil Čarapina (Petar) Miroslav^[29]. Njegovi posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni te se on i dalje vodi kao nestao.^[30] Na lokalitetu Carina, toga dana je poginuo Lozo (Danilo) Dragan^[31] dok je na položajima odbrane kasarne „Sjeverni logor“ teško ranjen Ivanišević (Neđo) Milenko^[32], koji je odmah hospitalizovan u bolnici u Nevesinju odakle je upućen na dalje liječenje u Podgoricu, ali je na putu prema Podgorici podlegao ranama.

Uporedo s početkom operacije „Čagalj“ srpsko stanovništvo je počelo da napušta svoja ognjišta u selima koja su bila u okolini Mostara. Takav je primjer sa Srbima iz sela Raštani, koje se nalazi na desnoj obali Neretve. O tome je svjedočila Slavica Slavić koja je 1992. godine živjela sa roditeljima i bratom u Raštanima. Oni su se 12. juna iselili iz svog sela i otišli su za Hodbinu. Međutim, pošto su se i Srbi iz Hodbine iseljavali u pravcu Nevesinja oni se nisu dugo zadržali u Hodbini već su i oni krenuli s ostalim srpskim civilima u Nevesinje.^[33]

Ipak, bilo je i onih koji nisu željeli da napuštaju svoja ognjišta iako su bili izloženi direktnoj opasnosti. Takav je slučaj sa bračnim parom Spasojem i Nadom Stević iz Hodbine. Upravo to što se nisu izvukli na vrijeme iz sela, ispostavilo se kasnije, za njih je bilo kobno.^[34]

Napad na Mostar krenuo je 14. juna 1992. godine i on je izveden iz više pravaca. Jedan pravac napada se izvodio sa južne strane i bio je usmjeren prema selima Buna i Hodbina. Drugi pravac napada izvođen je u samom gradu Mostaru s ciljem protjerivanja pripadnika VRS i srpskih civila na lijevu obalu Neretve, a potom i dalje prema Podveležju dok je treći pravac napada dolazio sa sjeverne strane u pravcu sela Gornji Jasenjani.

Prvo na udaru našlo se selo Žitomislići. Nakon zauzimanja ovog sela hrvatski vojnici su do temelja uništili manastir Žitomislić iz 15. vijeka. Odmah poslije pada Žitomislića hrvatske snage su nastavile prodor prema Buni i Hodbini. Zbog prekida u sistemu veze između jedinica VRS 12 vojnika i civila je upalo u zasjedu na mostu u Buni i svi su te prilike bili ubijeni. Odnosno, oni nisu znali da je hrvatska vojska prethodno bila zauzela Bunu i da je presjekla putnu komunikaciju.^[35] Tako su toga dana Vlado Šindik, Slavko Brstina i Saša Brstina oko 15 časova krenuli iz Bišine prema Hodbini kako bi iz Hodbine izveli jednu kravu. Međutim, oni su upali u zasjedu i sve trojica su poubijani.^[36] Posmrtni ostaci Blagoja Čabrila i Slavka Brstine nikada nisu pronađeni. Pripadnici hrvatske vojske su, neposredno nakon ubistva Srba na mostu na Buni, snimili njihova mrtva tijela.

Fotografije ubijenih Srba na mostu na Buni 14. juna 1992. godine

Pripadnici HVO-a i hrvatske vojske aktivno su napadali i na kasarnu „Sjeverni logor“ kao i na kasarnu „Konak“. Napad je izveden tako što su u jutarnjim časovima hrvatsko-muslimanske snage čamcima prebacile svoje ljudstvo na lijevu obalu Neretve i forsirajući rijeku Neretvu potiskivale srpske snage.^[37] U Mostaru je tada smrtno stradalo 13 Srba. Pored vojnika koji su mahom izginuli na lokalitetu Šarića harema toga dana je hrvatska vojska odvela civila Dragana Vrljića i od tada se on vodio kao nestao. Njegovi posmrtni ostaci razmijenjeni su 1993. godine.^[38]

Jedinice VRS su već 14. juna krenule u odstupanje iz grada Mostara u pravcu magistrale Sarajevo – Mostar. Sutradan, 15. juna, nastavljena je ofanziva u sve tri pravca i toga dana je počinjeno dosta zločina nad Srbima. Upravo tog dana se brat već pomenute Slavice Slavić, Siniša Marić, odlučio vratiti iz Nevesinja za Mostar zajedno sa još jednim svojim prijateljem. „Ja sam tada dužila sanitetski kombi. U 15 časova i 15 minuta brat i drug [Nebojša Savić] sjedaju u kombi i odlaze iz Nevesinja. Bila sam ljuta na njega, galamila sam, oni su se samo smijali, svirnuli mi i otišli. Nisu željeli i mene da povedu. Rekli su da ne mogu da me čekaju dok se ja obujem. Više se nikad nismo vidjeli.“^[39] - navodi Slavica.

Siniša Marić je nestao istog dana u Buni, a njegovi posmrtni ostaci razmijenjeni su 1993. godine, a identifikovani 2003. godine. Odnosno, jedino je butna kost sahranjena dok preostali dijelovi njegovog tijela nikada nisu pronađeni.^[40] Zajedno s njim toga dana je nestao i Nebojša Savić, a njegovi posmrtni ostaci razmijenjeni su 1993. godine, a identifikovani 2019. godine.^[41]

Istog dana u Buni je nestao Milenko Bošković. Naime, svega dva dana ranije on se zajedno sa svojom porodicom iselio u Nevesinje. Međutim, odlučio je da se vrati u Hodbinu kako bi donio još neke stvari iz kuće. Međutim, njemu se na Buni gubi svaki trag. Njegovi posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni.^[42]

                 Siniša Marić                        Nebojša Savić                      Milenko Bošković

Na Buni je tada nestao i Borivoje Brstina kada je bio na zadatku izviđanja terena i pokušaja da sazna nešto o sudbini Srba koji se nestali prethodnog dana.^[43] Naime, Borivoje Brstina je toga dana zajedno sa Ristom Semizom krenuo u potragu za Vladom Šindikom i Sašom i Slavkom Brstinom koji su, kako je već navedeno, dan ranije nestali na Buni. Međutim i njih dvojica su tada nestali.^[44] 

Posmrtni ostaci Riste Semiza ekshumirani su iz masovne grobnica u Tasovčićima kod Čapljine 1999. godine, a identifikovani u Nevesinju 2003. godine.^[45]

                        Vlado Šindik                               Saša Brstina                         Slavko Brstina

                     Borivoje Brstina                           Risto Semiz

Od snajperskog hica na Buni je ubijen i Milenko Džonlez. Pored ubistava na Buni, 15. juna 1992. godine, u Hodbini je nestala Zorka Glavaš čiji posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni. U Hodbini su tačno neutvrđenog datuma u junu ubijene dvije starice, Bosiljka i Vasilija Kajgo. Treba napomenuti da je Vasilija Kajgo bila gluvonijema. Kćerka Bosiljke Kajgo, Borika Komlen, je svjedočila da je u godinama nakon smrti svoje majke i tetke Vasilije čula razne verzije na koji način su one ubijene, od onih da su ubijene ubijene do onih da su žive zapaljene u kući. Međutim, prave okolnosti stradanja još uvijek nisu utvrđene.^[46]

Takođe, kako je već navedeno, u Hodbini su ostali supružnici Stević (Nikola) Spasoje^[47] i Stević (Rajko) Nada^[48]. Njihov sin Srećko navodi da su njegovi roditelji, prema njegovim saznanjima, nakon pada Hodbine oni su se skrivali po obodima sela, a do kuće su navraćali samo da bi uzeli hranu. Po njegovim pretpostavkama kada im je ponestalo hrane uputili su se prema Nevesinju, ali su uhvaćeni u širem rejonu Vranjevića. „Po jednoj verziji i izjavi svjedoka oni su odvedeni u Blagaj i ubijeni u stanici vojne policije, a po drugoj verziji su odvedeni u selo Kosor i tu su ubijeni i nađeni. Čovjek koji se vratio u Kosor, nekad u jesen 1992. godine, našao je ispred svoje kuće zgarište. Ti ostaci su pokupljeni i sahranjeni u praznu grobnicu u groblju u Kosoru.“^[49]

Srećko je tek 2005. godine od vlasnike te kuće saznao u kojoj su grobnici kosti, a godinu dana kasnije u Nevesinju su DNK metodom identifikovani posmrtni ostaci njegovi roditelja, Spasoja i Nade.

Pored bračnog para Stević u Hodbini su takođe bile ostale da žive majka i kćerka Gospava i Rajka Glavaš. Tačno neutvrđenog datuma u junu 1992. godine u njihovu porodičnu kuću upali su pripadnici tzv. Armije BiH i tom prilikom ubili Gospavu i Rajku Glavaš. Prethodno su ih obje silovali.^[50] Nakon njihovog ubistva oni su opljačkali njihovu kuću, a potom istu zapalili zajedno s tijelom Gospave Glavaš gdje su nakon rata i ekshumirani njeni posmrtni ostaci, dok je tijelo Rajke Glavaš ekshumirano u dvorištu njihove porodične kuće.^[51]

Posmrtni ostaci Rajke Glavaš prilikom ekshumacije u Hodbini 2001. godine

U Mostaru su pripadnici HVO-a i hrvatske vojske, 15. juna, izvodili napadne akcije na lijevoj obali Neretve. Ponovo su se na udaru našle kasarne „Sjeverni logor“ i „Konak“. Zbog nedostatka ljudstva za odbranu kasarne „Konak“ iz kasarne „Sjeverni logor“ je bio upućen jedan „pncgauer“ sa vojnicima koji su stigli u ispomoć. Međutim i ta pomoć nije bila dovoljna pa se zahtijevalo još ljudstva za odbranu. Kako tražen apomoć nije stizala, a usljed velikih muslimansko-hrvatskih snaga dalja odbrana kasarne „Konak“ nije bila moguća pripadnici VRS su se povlčaili pravcem prema Fortici i Podveležju. Kada su se izvukli u rejon pravoslavnog groblja u Bjelušinama oni su uočili jedan transporter i tada su shvatili da je riječ o upućenoj ispomoći boraca koji su upućeni u „Konak“. Nažalost, zbog toga što se ispraznila baterija za napajanje radio uređaja oni nisu mogli stupiti s pomenutom grupom u kontakt, te je ona naišla na zasjedu snaga HVO-a. U tom transporteru su tada poginuli Miroslav Antelj, Tihomir Denda, Radomir Šiljegović i Milenko Milović čiji posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni.^[52]

Nakon pada kasarne „Konak“ dalja odbrana kasarne „Sjeverni logor“ bila je praktično nemoguća te su pripadnici VRS u večernjim časovima, 15. juna, odlučili da se izvuku s tih položaja u pravcu Vrapčića. Zbog potiskivanja snaga VRS iz Mostara četa koja se nalazila na položajima u, jedinom srpskom uporištu na desnoj obali Neretve, selu Raštani odlučila je da se izvuče u pravcu Vrapčića.^[53]

U borbama oko kasarne „Konak“ kao i u naselju Zalik i Brankovac, 15. juna 1992. godine, poginuli su Dušan Antelj, Vaso Golijanin, Novak Šojić, Slobodan Pantić, Borislav Janjić, Radovan Damjanac i Tihomir Kulidžan.

Istog dana u Mostaru je nestala Tonka Glavina i njeni posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni.^[54]

Pripadnici regularne hrvatske vojske su nakon zauzimanja Mostara zapalili Saborni hram Svete trojice. Snimljen je i trenutak paljenja pomenutog hrama.

Saborni hram Svete trojice u Mostaru nakon što je zapaljen 15. juna 1992. godine

Treći pravac napada u operaciji „Čagalj“ hrvatsko-muslimanske snage su izvele u rejonu sela Gornji Jasenjani. U selu je tada bilo svega oko dvadesetak vojno sposobnih muškaraca koji su bili organizovani u seoske straže i koji su pokušali da pruže otpor neprijatelju. Međutim, zbog brojčane nadmoći hrvatsko-muslimanske snage su ušle u Gornje Jasenjane i tom prilikom su zapalili selo. Iz sela su se tada srpski civili izvlačili. Ipak, u Gornjim Jasenjanima je ostalo pet žena i jedan muškarac.^[55]

U Gornjim Jasenjanima je živio Branko Rajković sa suprugom Jovankom, a po početku rata kod njih je došao da živi njihov sin Slavko sa suprugom Jovankom i djecom Rodoljubom i Branislavom. Nakon što su mještani sela odlučili da se izvlače iz Gornjih Jasenjana u selu su ostali supružnici Slavko i Jovanka. Branko je svjedočio šta se dalje desilo s njima: „Ja sam ujutru otišao iz sela sa ženom i unucima. Slavko i Jovanka su ostali i nešto kasnije kada su htjeli da napuste kuću u dvorištu naše kuće, odnosno u blizini kuće, su ih uhvatili Hrvati i muslimani i to prvo Jovanku, a zatim Slavka pa su ih vratili u kuću vjerovatno zato što su oboje bili naoružani jer su kao i drugi mlađi Srbi htjeli da brane naše živote i našu imovinu. Po kući su tražili oružje, a zatim su ubili Slavka tako što su ga zaklali i Jovanku tako što je nekim predmetom udarena u glavu i od tih povreda je umrla.“^[56]

Dok su se izvlačili iz sela Branko Rajković svjedoči da su vidjeli kako gore kuće u Gornjim Jasenjanima. Tada se njegova supruga Jovanka odlučila vratiti u selo, a sve se to odvijalo dva časa nakon što su otišli iz sela, i tamo je na ulazu u kuću zatekla sina Slavka, a nedaleko od njega ležala je mrtva njegova supruga Jovanka.^[57]

Supružnici Slavko i Jovanka Rajković

Radovan Rajković se tada izvlačio s ostalim Srbima iz Gornjih Jasenjana, a zajedno s njim išla je i njegova majka Danica. Međutim, pošto je Danica bila bolesna i teško se kretala ona se vratila u selo sutradan, 16. juna, a isti dan je i ubijena.^[58]

U Gornjim Jasenjanima je 15. juna ubijen i Marko Rajković, dok je nestala Jovanka (V.) Rajković. Njeni posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni.^[59]

Marko Rajković

U selu su nakon 15. juna, ostale dvije starice, Rosa i Sara Rajković pošto nisu htjele da napuste svoja ognjišta. S obzirom na to da je selo Gornji Jasenjani razuđenog oblika, a da su položaji VRS bili iza sela muslimansko-hrvatske snage nisu 15. juna zapalile cijelo selo. Međutim, kako se VRS povlačila prema Zijemljima tako su muslimansko-hrvatske snage ponovo ulazile u Gornje Jasenjane. Tako je 19. juna na kućnom pragu ubijena Rosa Rajković^[60] dok je 25. juna ubijena Rajković (Stojan) Sara.^[61] 

Ono što je bitno navesti jeste da je u jeku borbi u Mostaru i dolini Neretve u junu 1992. godine iza položaja jedinica VRS bilo više sela u kojima su živjeli muslimani. U početku oni se nisu vojno angažovali, međutim kako je operacija „Čagalj“ odmicala muslimani u Podveležju su se aktivno uključili u napade. Tako su 16. juna 1992. godine muslimani iz Podveležja, Hodbine, Blagaja i Rabina izveli napade na snage VRS. Toga dana je u zasjedi poginuo načelnik štaba 10. hercegovačke motorizovane brigade Tomo Pušara, a zajedno s njim je poginuo i Saša Inđić.^[62] 

                         Tomo Pušara                                      Saša Inđić

S druge strane, prema prethodnim naredbama, haubička baterija je trebala da se izmjesti sa položaja na Svetoj gori na položaje u rejonu Merdžan glave. Tog jutra oni su se i uputili prema Merdžan glavi, ali su u rejonu Gostine šume upali u zasjedu. Na licu mjesta poginuli su Lazar Kašiković, Božidar Piljević, Mitar Ivković i Boško Kostić.^[63]

Nakon što su zauzeli Gornje Jasenjane pripadnici HOS-a i HVO-a su izvršili napad na selo Ravni. Napad je izveden 19. juna, a u borbama za odbranu sela poginuli su Miroslav Trišić i Dragan Karišik dok su nestali Novica i Dragan Pantić kao i Žarko Vučić dok je 15. juna u Ravnima poginuo Jelenko Mitrić. Hrvatsko-muslimanske snage su 19. juna zauzele selo Ravni, a srpsko stanovništvo se izvuklo prema Vrapčićima i dalje prema Zijemljima. Međutim, u selu je tada ostao bračni par Lojpur, Jovo i Sava. Naime, Jovo je bio nepokretan, a Sava ga nije željela ostaviti samog. Nekoliko dana kasnije njih dvoje su ubijeni, a njihova kuća je spaljena. U dvorištu njihove kuće sahranili su ih komšije muslimani.^[64]

Nakon pada Gornjih Jasenjani i Ravni hrvatske snage su imale otvoren put za napad na srpska sela u Bijelom Polju. Vrapčići su napadnuti 19. juna 1992. godine i u borbama su tada poginuli Nikola Marinković, Milan i Velimir Bojanić. Istog dana u Vrapčićima su ubijena tri starija srpska civila. To su Antelj Risto i Zorka kao i Stana Šešlija. Takođe, ubijen je Stanin suprug Luka.

Pored Vrapčića srpski civili ubijani su i u drugim selima u koje su ulazile snage HVO-a i HOS-a. Tako je 19. juna u Željuši nestao Tomo Šagovnović. Južno od Mostara, u Malom Polju su dan ranije, navedene jedinice ubile Mitra Kapora a potom zapalili njegovu kuću i tijelo. Tačno neutvrđenog datuma u junu 1992. godine u Malom Polju su ubijeni i Risto Kapor kao i Mileva Vanović, dok je u julu iste godine ubijena Papić (Savo) Milena.^[65]

Na HE Salakovac je bio zarobljen Ranko Kovač koji je nakon toga sproveden u logor „Ćelovina“ u Mostaru gdje je bio podvrgnut velikom psihičkom i fizičkom maltretiranju, a od posljedica torture je i preminuo.^[66]

Nakon što su hrvatsko-muslimanske snage u potpunosti zaposjele Mostar i dolinu rijeke Neretve napad su proširili prema Nevesinju i planini Velež. Te borbe su ostale zapamćene kao Bitka za Podveležje.^[67]

Pored progona i ubistava srpskih civila i vojnika tokom juna 1992. godine u Mostaru i dolini Neretve mnogi Srbi su zarobljeni i odvedeni u neki od logora koji je bio formiran u Čapljini, Mostaru ili Konjicu dok su neki zarobljeni vođeni u logor „Lora“ u Splitu. Zanimljivo je navesti da su, pored raznih oblika mučenja i torture koju su proživljavali u pomenutim logorima, zarobljenici tjerani da pjevaju ustaške pjesme iz Drugog svjetskog rata ili pjesme koje su hrvatski vojnici smislili nakon operacije „Čagalj“. Jedna od tih pjesama je bila i „Paveliću kućo stara, gdje su Srbi od Mostara“.^[68]

Svake godine, 15. juna, lokalne boračke organizacije i udruženja proistekla iz Odbrambeno-otadžbinskog rata organizuju obilježavanje strada srpskih vojnika i civila u Mostaru i dolini Neretve. Takođe, 15. jun se obilježava kao dan nestalih Istočne Hercegovine. Toga dana se sa mosta na Buni, gdje su pobijeni srpski vojnici i civili 14. i 15. juna 1992. godine, bacaju ruže u rijeku Bunu u čast ubijenih.

Fotografija s obilježavanja zločina nad Srbima u Mostaru i dolini Neretve

Više o zločinu u Mostaru možete pogledati OVDJE.

Republički centar možete pratiti na našoj Fejsbuk i Instagram stranici i Tviter nalogu.

---

[1] ID: 27117, rođ. 1953. godine.

[2] Zilha Mastalić-Košuta, Vojna operacija „Čagalj“ i događaji na području Mostara juna 1992., str. 272, u Prilozi,Univerzitet u Sarajevu – Institut za historiju, Sarajevo, 2018., br. 47. 

[3] Zoran Janjić, Nevesinjska brigada u ratu 1992-1995, Opština Nevesinje, BORS Nevesinje, Udruženje Nevesinjaca u Beogradu, 2017., str. 94.

[4] Isto.

[5] ID: 42989, rođ. 1965. godine.

[6] RCIRZ, Kartica nestalog lica, broj: 2633 od 30. 11. 2015. godine.

[7] ID: 45456, rođ. 1936. godine.

[8] Zapisnik o saslušanju svjedoka Borike Komlen, Osnovni sud u Trebinju, broj: Kri 40/96 od 12. 6. 1996. godine.

[9] Zapisnik o saslušanju svjedoka Mirka Krsmanovića, Osnovni sud u Višegradu, broj: Ki 18/94 od 26. 9. 1994. godine.

[10] Isto.

[11] Zilha Mastalić-Košuta, Vojna operacija „Čagalj“ i događaji na području Mostara juna 1992., str. 273, u Prilozi,Univerzitet u Sarajevu – Institut za historiju, Sarajevo, 2018., br. 47.

[12] ID: 71654, rođ. 1973. godine.

[13] Zapisnik o saslušanju svjedoka Duška Janjića, Opštinski sud u Bačkoj Topoli, broj: Kri 313/94 od 21. 10. 1994. godine.

[14] ID: 41601, rođ. 1950. godine.

[15] ID: 40371, rođ. 1916. godine.

[16] ID: 40373, rođ. 1937. godine.

[17] ID: 45450, rođ. 1938. godine.

[18] ID: 45449.

[19] ID: 13676, rođ. 1960. godine.

[20] Više o ovom u poglavlju o zločinu nad Srbima u opštini Čapljina.

[21] ID: 36622, rođ. 1966. godine.

[22] ID: 27201, rođ. 1967. godine.

[23] ID: 37353, rođ. 1953. godine.

[24] ID: 37451, rođ. 1956. godine.

[25] ID: 36380, rođ. 1973. godine.

[26] ID: 36459, rođ. 1956. godine.

[27] ID: 13675, rođ. 1967. godine.

[28] RCIRZ, Kartica nestalog lica, broj: 0084 od 2. 2. 2015. godine.

[29] ID: 39499, rođ. 1955. godine.

[30] RCIRZ, Kartica nestalog lica, broj: 2039 od 25. 2. 2015. godine.

[31] ID: 36429, rođ. 1954. godine.

[32] ID: 37518, rođ. 1965. godine.

[33] Dostupno na: https://detektor.ba/2022/03/21/istu-bol-dijele-dvije-porodice-ukopali-samo-dio-kostiju/, posjećeno 11. 8. 2022. godine.

[34] Isto.

[35] Predrag Lozo, Odsudna odbrana, RCIRZ, Banja Luka, 2021., str. 47.

[36] RCIRZ, Kartica nestalog lica, broj: 0180 od 18. 2. 2015. godine.

[37] Predrag Lozo, Odsudna odbrana, RCIRZ, Banja Luka, 2021., str. 45.

[38] RCIRZ, Kartica nestalog lica, broj: 1169 od 13. 10. 2015. godine.

[39] Dostupno na: https://detektor.ba/2022/03/21/istu-bol-dijele-dvije-porodice-ukopali-samo-dio-kostiju/, posjećeno 11. 8. 2022. godine.

[40] Isto.

[41] RCIRZ, Kartica nestalog lica, broj: 1760 od 24. 12. 2019. godine.

[42] Dostupno na: https://bljesak.info/vijesti/flash/u-lipnju-1992-posljednji-je-put-vidjela-oca-koji-je-nestao-na-buni-u-mostaru/385624, posjećeno 11. 8. 2022. godine.

[43] Uvjerenje o nestanku, VP 7035, pov.br. 5-239/96 od 18. 9. 1996. godine.

[44] RCIRZ, Kartica nestalog lica, broj: 0180 od 18. 2. 2015. godine.

[45] RCIRZ, Kartica nestalog lica, broj: 1788 od 17. 9. 2014. godine.

[46] Zapisnik o saslušanju svjedoka Borike Komlen, Osnovni sud u Trebinju, broj: Kri 40/96 od 12. 6. 1996. godine. 

[47] ID: 43051, rođ. 1936. godine.

[48] ID: 43053, rođ. 1936. godine.

[49] Dostupno na: https://detektor.ba/2022/03/21/istu-bol-dijele-dvije-porodice-ukopali-samo-dio-kostiju/, posjećeno 11. 8. 2022. godine.

[50] Krivična prijava, CSB Trebinje, broj: KU-7 od 5. 11. 1992. godine.

[51] RCIRZ, Kartica nestalog lica, broj: 4260 od 20. 4. 2015. godine i RCIRZ, Kartica nestalog lica, broj: 4671 od 20. 4. 2015. godine.

[52] Zoran Janjić, Nevesinjska brigada u ratu 1992-1995, Opština Nevesinje, BORS Nevesinje, Udruženje Nevesinjaca u Beogradu, 2017., str. 158-159.

[53] Isto, str. 160.

[54] RCIRZ, Kartica nestalog lica, broj: 2056 od 20. 4. 2015. godine.

[55] Zapisnik o saslušanju svjedoka Radovana Rajkovića, Osnovni sud u Trebinju, broj: Kri-40/96 od 17. 6. 1996. godine.

[56] Zapisnik o saslušanju svjedoka Branka Rajkovića, Osnovni sud u Trebinju – odjeljenje u Nevesinju, broj: Ki I:5/96 od 15. 6. 1996. godine.

[57] Isto.

[58] Zapisnik o saslušanju svjedoka Radovana Rajkovića, Osnovni sud u Trebinju, broj: Kri-40/96 od 17. 6. 1996. godine.

[59] Izvještaj, CJB Trebinje, broj: KU 200/06 od 14. 7. 2006. godine.

[60] RCIRZ, Kartica nestalog lica, broj: 3177 od 18. 11. 2015. godine.

[61] ID: 42597, rođ. 1909. godine.

[62] Zoran Janjić, Nevesinjska brigada u ratu 1992-1995, Opština Nevesinje, BORS Nevesinje, Udruženje Nevesinjaca u Beogradu, 2017., str. 180.

[63] Isto, str. 181.

[64] Zapisnik o saslušanju svjedoka Vlade Loze, Osnovni sud u Trebinju, broj: Kri 40/96 od 17. 6. 1996. godine.

[65] ID: 14586, rođ. 1920. godine.

[66] Izvještaj, CJB Trebinje, broj: KU 235/05 od 14. 9. 2005. godine.

[67] Predrag Lozo, Odsudna odbrana, RCIRZ, Banja Luka, 2021., str. 55.

[68] Prvostepena presuda Suda BiH u predmetu protiv Ivana Zelenike i drugih, broj: S1 1 K 009124 12 Kri od 14. 4. 2015. godine, str. 119.