Svjedočenja žena žrtava rata: Heroine kojima su snovi zaustavljeni

Preživjele su metke i logore. Iz pakla rata su izašle jedva žive. Mnoge od njih nikada nisu ispričale svoja sjećanja.

Junakinje iz strašnih priča s početka devedesetih, danas žive gotovo neprimjetno. Svaka sa svojom tugom, sličnom, a ipak neponovljivom, krije svoje ožiljke. Neke na tijelu, a mnoge na duši.

Ono što kriju, najviše otrkivaju očima. Ponosno i dostojanstveno – ne daju sjećanjima da ih ponovo slome. To nisu žene žrtve rata – to su heroji.

Ali sve heroine ne prožive svoje snove. Bajku Radmile Regoje prekinuli su pucnji, udarci, i sav užas rata. Rat u BiH odveo ju je u zarobljeništvo na području Konjica. Opkoljena muslimanskim vojnim snagama, imala je samo jedan cilj – da sačuva živote svoje djece.

„Izašli smo, poredali se u kolone. Ja, jedno dijete u naručju, jedno pored mene. One muškarce stavljaju u auta, udaraju..to je pucnjava, to su rafali, njihove pjesme to je jedna strahota.. I tako u tom redu smo stajali. I onda je ovaj jedan vojnik uzeo dijete, čupa mi iz naručja. Da posebno vode djecu, posebno nas. I baš u tom momentu. I tad jedan od njih kaže, hajde pusti djecu.. i to, uzmeš dijete, ti je.. sreća. A i jeste. I tako smo u toj školi bili po podu jedno do drugog, i djeca i mi.. Ne znam kako smo preživjeli. Dragi Bog nas je samo čuvao i gledao. Tu smo bili nekih desetak dana, u toj školi, bio je stražar napolju. Nisi ti mogao izaći i tu se svašta dešavalo i po noći i po danu. I ja sam prošla kao i svi. I ti po noći čuješ rafale, provokacije, pjesme, urlici. Samo se sćućuriš i ćutiš i moliš boga sve da prođe“, priča za „Dosije“ Radmila Regoja.

Da što prije prođe – molilo se na hiljade žena. Bile su meta samo zato što su srpske nacionalnosti. O srpskim žrtvama iz Srebrenice gotovo niko i ne govori. To najbolje zna Nevenka Vujadinović. U Srebrenici je izgubila skoro sve- a sve što je sa sobom ponijela su gorka sjećanja. Toliko jaka, da ih ni godine nisu mogle izbrisati.

„Ali smo bili dole u Potočarima, u Pilićarniku gdje su kokoši bile. Tu su bili negdje tri dana, poslije su nas otjerali u neki magacin. Nema prozora, samo vrata. Brašno je tu bilo neko. Tu smo sjedili na paletama. A kada su došli da nas skupe i gone. Joj majko mila, oni su nas skupili na neku njivu i broje nas koliko nas ima. Najgore mi je bilo, kažem ti, njega su isto plašili i tukli. Ovce je čuvao, to mi je sin mlađi. On je imao 12 i po godina. I kad je otjerao ovce iza njive oni su puškama izlazili pred njega. Ostati na nogama ko je doživio. Ostati na nogama. Niti možeš gledati, niti možeš stajati.. Skućio si nešto, šta ćeš ponijeti . Šta ćeš ponijeti, ne možeš ponijeti ništa. Ni one garderobe.. ponijećeš možda za dan, dva.. Ne može više. -Šta je vama ostalo? – Ostalo je sve. Obukla džemper na leđa. -Je l imate neku imovinu tamo?- Samo zelja, kuća izgorila. Ostale ovce, krave.. „, ispričala je Nevenka Vujadinović.

Gordana Botić iz zarobljeništva je izašla, ali tamo je ostavila sjećanja. O paklu iz kojeg je izašla, za Dosije govori sa nekoliko odabranih rečenica. One koje bi izgovorila bile bi strašnije i od najružnijih snova. Decenijama nakon rata, svjedoči da područje Sarajeva, koje je zauvijek napustila, više nikada neće biti isto.

„Iz tog podruma u privatnu kuću. Tu su nas držali. Sve i žene i djecu. Nas je bilo možda 15 tu. I tu smo bili 24 sata. Poslije toga su nas odveli u hotel, ja mislim, ne odveli, već otjerali zavezanih očiju u Vučji potok. Tu srednja škola u podrumima, tu smo doživjeli svega i svačega. To su sve bile ćelije. Jedna je recimo sa jedne strane su muškarci sa jedne žene. Trebaš da idešu toalet, dolaziš izvode te kao stoku. Prati dok odeš u toalet da se vratiš.. Tu smo isto svašta preživjeli. Džaba i sud što dole sam išla. Kakva je meni korist? Mjesec i nešto sam ja bila. Gledaš traume, prijetnje… dalje ne mogu stvarno… Trebalo je dugo vremena, dugo vremena. Jer ja, recimo bojala sam se ako nas više ima u društvu. Imaš fobiju, strah.. sad će neko doći. I danas dan ja imam, tako da.. Bojiš se jednostavno. Bojiš se u snu znam, skakaati, zapomagati. To se dešava, to nikad neće izaći iz nas. Ne“, priča je Gordane Botić.

Radmila, Nevenka i Gordana, junaknje ove priče, dijele istu sudbinu. Oni koji su im nanijeli bol, nikada za to nisu odgovarali.

„Kad ti počneš da misliš o tome, tebi onda dolazi, misliš, misliš, sanjaš ne spavaš.. A kad si sa djecom, malo to baciš u kraj pa prođe dan. Ali slabo ima koja noć.. ali prekrsti se, Boga spomeni“, kaže Radmila.

„Pobiše naše na Zalazju, ni traga ni glasa, ni kostiju nema. Od muža ni kosti nisam našla. I kad kaže što ovo i ono.. Toliko naših je stradalo na Božić. Sve oni uradili a niko nije odgovarao. Nikad niko, a sve njihova vojska“, rekla je Nevenka.

„Jednom sam bila dole na sudu u Sarajevu, to sam rekla. Da sam bila dole, da sam iznijela ko su ljudi i šta su i Nikad nikad odgovora nema. Oni to drže po ladicama. Da su srbi agresori, koji agresori, mi? Šta sam ja mogla da uradim kao žena? Ništa. Ali sam bila meta njhova“, istakla je Gordana.

Suze, bol i sjećanja ne bi mogli da izbrišu sudovi i tužilšatva. Ali bi mogli, kažu, žene heroji, da zaustave košmare, i donesu mirne snove.

Od skoro devet hiljada stradalih srpskih civila u proteklom ratu, oko četiri hiljade bili su žene i djeca.