Republički centar za istraživanje rata, ratnih zločina

i traženje nestalih lica

U nastavku suđenja Atifu Dudakoviću i još petnaestorici pripadnika i komandanata Petog korpusa takozvane Armije BiH za zločine nad Srbima na području Krajine 1995. godine, pročitan je iskaz svjedoka Svetka Miljevića u kojem se navodi da su ga vojnici takozvane Armije BiH natjerali da pase travu i da mu je bila prislonjena puška na glavu.
Miljević je ispričao da su 10. oktobra 1995. godine stradali njegovi saborci, pripadnici Četvrtog bataljona Šeste sanske brigade Vojske Republike Srpske – Mikan Milinović, Stojan Kljujić i Milan Vranješ, koji su s njim došli u njegovo selo Đedovaču da upozore mještane da bježe zbog najezde muslimanske vojske.

On je naveo da su njih četvorica iz Đedovače, kod Sanskog Mosta, u sumrak došli do sela Podbiježe, gdje su naišla dva kamiona za koja su mislili da su u njima srpski vojnici, međutim, to su bili pripadnici 17. Ključke brigade takozvane Armije BiH.

„Iz kamiona je istrčalo dvadesetak njihovih vojnika koji su nam psovali četničku majku, razoružali nas i vezali ruke na leđima. Jedan me udario kundakom po licu, a Milinović je odveden prema obližnjoj kući“, ispričao je Miljević u iskazu sa saslušanja u Centru javne bezbjednosti /CJB/ Banjaluka 28. avgusta 2015. godine.

Svjedok Tužilaštva BiH je naveo da su njih trojica ležala na zemlji u razmaku od četiri metra međi njima, a pored svakog je stajalo pet, šest vojnika, te da su tada njemu naredili da pase travu, a bila mu je prislonjena i puška na glavu.

On je dodao da su u jednom momentu tu naišla i konjska kola na kojima je prepoznao Miću Lučića, kojeg su muslimanski vojnici ubili.

„Tada je naišla naša vojska koja je zapucala. Ne znam ko je ubijen, samo sam čuo jaukanje. Čuli su se i tenkovi, a muslimani nisu znali šta da rade. Ja sam vidio priliku za bijeg, mislio sam da je bolje da me ubiju metkom, nego da me kolju i muče. Milan i Stojan su još ležali na zemlji, a ja sam počeo bježati“, rekao je svjedok.

On je naveo da je tok bježanja rafalom pogođen u plećku i ruku, te da ga je srpska vojska, koja je naišla, odvela u prijedorsku bolnicu, gdje je operisan.

U iskazu Miljevića, koji je preminuo 28. oktobra 2016. godine, navedeno je da je istog dana Milinović pronađen mrtav sa urezanim krstom na prsima, a da su Kljujić i Vranješ ubijeni iz vatrenog oružja.

Ovaj svjedok je naveo i da je njegov brat Ranko ekshumiran 1998. godine i sahranjen u Sanskom Mostu, te da je kod njega patolog Željko Karan utvrdio povrede glave od vatrenog oružja.

Na današnjem ročištu pročitan je ranije dati iskaz svjedoka Tužilaštva BiH Đura Salapure, koji je preminuo 24. februara 2016. godine, u kojem se navodi da su se, zbog snažnog artiljerijsko-pješadijskog napada iz pravca Bihaća 14. septembra 1995. godine, srpski civili i vojnici morali povlačiti prema Sanskom Mostu.

On je naveo i da se, nakon izvlačenja iz okruženja u selu Drinči, sreo sa majkom koja mu je rekla da je bolesni otac ostao u kući u selu Bjelani.

„Sa nekoliko drugova sam otišao u selo da pronađem oca. Zatekao sam do temelja spaljenu kuću, a sve oko nje bilo je razrušeno. Pokušali smo to da raščistimo i pronađemo nešto od oca, ali nismo uspjeli. Njegov nestanak prijavio sam Crvenom krstu, davao krv za DNK-a analizu, ali do danas ništa nisam saznao“, naveo je Salapura u iskazu datom CJB-u Banjaluka 1. septembra 2015. godine.

Nakon čitanja ovog iskaza, optuženi Dudaković je rekao da je artiljerijsko-pješadijski napad iz pravca Bihaća izvršen 13, a ne 14. septembra 1995. godine, kako je preminuli Salapura rekao.

Tužilaštvo BiH podiglo je optužnicu protiv Dudakovića i još 15 pripadnika i komandanata Petog korpusa takozvane Armije BiH za zločine protiv čovječnosti na području opština Bosanski Petrovac, Ključ, Bosanska Krupa, Sanski Most i ratni zločin nad civilima na području opština Bihać i Cazin.

Osim Dudakovića, optuženi su Ekrem Dedić, Sanel Šabić, Ibrahim Šiljdedić zvani Šiljo, Safet Salihagić, Adis Zjakić, Hasan Ružnić, Redžep Zlojić, Samir Solaković, Fatmir Muratović, Muharem Alešević, Husein Balagić, Ale Hodžić zvani Pumparica, Edin Domazet, Ejub Koženjić zvani Ejko i Šeširdžija, Ibrahim Nadarević i Said Mujić.

Optužnica ih tereti za ubistvo više od 300 Srba, među kojima najviše civila, uglavnom starije dobi, kao i vojnika koji su se predali ili bili zarobljeni i tako onesposobljeni za borbu.

Tijela jednog broja žrtava pronađena su nakon rata i ekshumirana iz više pojedinačnih i masovnih grobnica, a za nekima od ubijenih još se traga.

Dio optužnice za Dudakovića odnosi se na ratne zločine počinjene nad žrtvama bošnjačke nacionalnosti, pripadnicima i pristalicama Narodne odbrane Autonomne Pokrajine Zapadna Bosna, za vrijeme sukoba u Cazinskoj krajini, na području opština Bihać i Cazin.

Predmet u odnosu na Aleta Hodžića je razdvojen, nakon što je Sud dobio nalaz timskog vještačenja i on će biti posebno dovršen kada se za to steknu uslovi.

Nastavak suđenja zakazan je za 9. decembar.


Miljević je ispričao da su 10. oktobra 1995. godine stradali njegovi saborci, pripadnici Četvrtog bataljona Šeste sanske brigade Vojske Republike Srpske – Mikan Milinović, Stojan Kljujić i Milan Vranješ, koji su s njim došli u njegovo selo Đedovaču da upozore mještane da bježe zbog najezde muslimanske vojske.

On je naveo da su njih četvorica iz Đedovače, kod Sanskog Mosta, u sumrak došli do sela Podbiježe, gdje su naišla dva kamiona za koja su mislili da su u njima srpski vojnici, međutim, to su bili pripadnici 17. Ključke brigade takozvane Armije BiH.

„Iz kamiona je istrčalo dvadesetak njihovih vojnika koji su nam psovali četničku majku, razoružali nas i vezali ruke na leđima. Jedan me udario kundakom po licu, a Milinović je odveden prema obližnjoj kući“, ispričao je Miljević u iskazu sa saslušanja u Centru javne bezbjednosti /CJB/ Banjaluka 28. avgusta 2015. godine.

Svjedok Tužilaštva BiH je naveo da su njih trojica ležala na zemlji u razmaku od četiri metra međi njima, a pored svakog je stajalo pet, šest vojnika, te da su tada njemu naredili da pase travu, a bila mu je prislonjena i puška na glavu.

On je dodao da su u jednom momentu tu naišla i konjska kola na kojima je prepoznao Miću Lučića, kojeg su muslimanski vojnici ubili.

„Tada je naišla naša vojska koja je zapucala. Ne znam ko je ubijen, samo sam čuo jaukanje. Čuli su se i tenkovi, a muslimani nisu znali šta da rade. Ja sam vidio priliku za bijeg, mislio sam da je bolje da me ubiju metkom, nego da me kolju i muče. Milan i Stojan su još ležali na zemlji, a ja sam počeo bježati“, rekao je svjedok.

On je naveo da je tok bježanja rafalom pogođen u plećku i ruku, te da ga je srpska vojska, koja je naišla, odvela u prijedorsku bolnicu, gdje je operisan.

U iskazu Miljevića, koji je preminuo 28. oktobra 2016. godine, navedeno je da je istog dana Milinović pronađen mrtav sa urezanim krstom na prsima, a da su Kljujić i Vranješ ubijeni iz vatrenog oružja.

Ovaj svjedok je naveo i da je njegov brat Ranko ekshumiran 1998. godine i sahranjen u Sanskom Mostu, te da je kod njega patolog Željko Karan utvrdio povrede glave od vatrenog oružja.

Na današnjem ročištu pročitan je ranije dati iskaz svjedoka Tužilaštva BiH Đura Salapure, koji je preminuo 24. februara 2016. godine, u kojem se navodi da su se, zbog snažnog artiljerijsko-pješadijskog napada iz pravca Bihaća 14. septembra 1995. godine, srpski civili i vojnici morali povlačiti prema Sanskom Mostu.

On je naveo i da se, nakon izvlačenja iz okruženja u selu Drinči, sreo sa majkom koja mu je rekla da je bolesni otac ostao u kući u selu Bjelani.

„Sa nekoliko drugova sam otišao u selo da pronađem oca. Zatekao sam do temelja spaljenu kuću, a sve oko nje bilo je razrušeno. Pokušali smo to da raščistimo i pronađemo nešto od oca, ali nismo uspjeli. Njegov nestanak prijavio sam Crvenom krstu, davao krv za DNK-a analizu, ali do danas ništa nisam saznao“, naveo je Salapura u iskazu datom CJB-u Banjaluka 1. septembra 2015. godine.

Nakon čitanja ovog iskaza, optuženi Dudaković je rekao da je artiljerijsko-pješadijski napad iz pravca Bihaća izvršen 13, a ne 14. septembra 1995. godine, kako je preminuli Salapura rekao.

Tužilaštvo BiH podiglo je optužnicu protiv Dudakovića i još 15 pripadnika i komandanata Petog korpusa takozvane Armije BiH za zločine protiv čovječnosti na području opština Bosanski Petrovac, Ključ, Bosanska Krupa, Sanski Most i ratni zločin nad civilima na području opština Bihać i Cazin.

Osim Dudakovića, optuženi su Ekrem Dedić, Sanel Šabić, Ibrahim Šiljdedić zvani Šiljo, Safet Salihagić, Adis Zjakić, Hasan Ružnić, Redžep Zlojić, Samir Solaković, Fatmir Muratović, Muharem Alešević, Husein Balagić, Ale Hodžić zvani Pumparica, Edin Domazet, Ejub Koženjić zvani Ejko i Šeširdžija, Ibrahim Nadarević i Said Mujić.

Optužnica ih tereti za ubistvo više od 300 Srba, među kojima najviše civila, uglavnom starije dobi, kao i vojnika koji su se predali ili bili zarobljeni i tako onesposobljeni za borbu.

Tijela jednog broja žrtava pronađena su nakon rata i ekshumirana iz više pojedinačnih i masovnih grobnica, a za nekima od ubijenih još se traga.

Dio optužnice za Dudakovića odnosi se na ratne zločine počinjene nad žrtvama bošnjačke nacionalnosti, pripadnicima i pristalicama Narodne odbrane Autonomne Pokrajine Zapadna Bosna, za vrijeme sukoba u Cazinskoj krajini, na području opština Bihać i Cazin.

Predmet u odnosu na Aleta Hodžića je razdvojen, nakon što je Sud dobio nalaz timskog vještačenja i on će biti posebno dovršen kada se za to steknu uslovi.

Nastavak suđenja zakazan je za 9. decembar.